Jedan lik mi se javio na Instagram i napisao da me voli i da želi da se slikam gola; ja sam rekla ne i blokirala ga. No nekako se opet javio te sam ga prijavila. To ništa nije značilo jer mi je počeo prijetiti i rekao da zna gdje živim i da će mi doći kući i ubiti me.”

Ovo je samo jedno od 500-tinjak potresnih iskustava koje su djeca i mladi prijavili na stranici projekta UHO (www.uho.osiguranonline.hr), odnosno Utočište Hrabrih Online, prve digitalne platforme u Hrvatskoj namijenjene dijeljenju iskustava i savjeta o cyberbullyingu. U protekla dva mjeseca, zbog praćenja nastave na daljinu, djeca i mladi su na internetu provodili puno više vremena nego inače te bili izloženi većem broju slučajeva i oblika elektroničkog nasilja. To je bio jedan od razloga nastavka projekta UHO, čija kampanja je ponovno pokrenuta prošlog tjedna.

Ta kampanja, osim Wiener osiguranja kao pokretača te Hrabrog telefona i Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu, uključila je i influencere, odnosno youtubere kojima se djeca i mladi dive. Ema Luketin, Magic Leon, Nika Turković i PvtMole (Neno) putem platforme, uz pomoć stručnjaka, razgovaraju s mladima koji su žrtve cyberbullyinga, daju im savjete i nude pomoć i tako dopiru do njih puno brže nego stručnjaci.

Psihologinja Hana Hrpka, koordinatorica Hrabrog telefona, pojasnila je što znači cyberbullying:

“Cyberbullying je nasilje među vršnjacima na internetu i najčešće se događa na društvenim mrežama, mjestima ili aplikacijama gdje se djeca i mladi druže te su ugroženi zapravo najviše mladi koji ih najviše i koriste. Cyberbullying obuhvaća iskustva poput ogovaranja, isključivanja iz društva i grupa, otvaranje grupa mržnje, govora neistine o drugoj osobi, krađe identiteta, objavljivanja slika i postova u tuđe ime, govora mržnje, seksualnih komentara i vrijeđanja, snimanja i stavljanja videa nasilja među vršnjacima. Hrabri telefon se vrlo rado uključio u ovu kampanju jer mnoga djeca doživljavaju cyberbullying i radi njega imaju brojne psihološke posljedice. Uloga Hrabrog telefona je pružiti pomoć, podršku i savjet djeci i mladima koji imaju teškoće u nošenju s cyberbullyingom, ali i drugim problemima s kojim nam se javljaju na platformu UHO, stoga im je osobito važno pružiti stručnu psihosocijalnu pomoć.”

‘Cyberbullyng je nasilje među vršnjacima na internetu i najčešće se događa na društvenim mrežama, mjestima ili aplikacijama gdje se djeca i mladi druže’, kaže Hana Hrpka

Hana Hrpka kaže da su danas djeca i mladi više okrenuti online životu jer im je to i prilika za druženje s vršnjacima, a samim time su tada u povećanom riziku da su izloženi nasilju na internetu. Tijekom posljednjih nekoliko tjedana i mjeseci primjećuje se kako je mladima jako važno da mogu redovno komunicirati s vršnjacima i barem tako zadržavati privid normalnog života:

“Također, neki od njih izražavali su i vrlo neugodna iskustva. Međutim, upravo e-savjetovanjem koje nudi Hrabri telefon putem platforme UHO omogućili smo djeci i mladima da nas kontaktiraju iz svojih soba, čak i u onim težim slučajevima kada je osoba koja se nasilno ponaša prema njima, primjerice član njihove obitelji, u blizini. Djeci i mladima naviše je potrebno pružiti razumijevanje i podršku, objasniti im da su njihovi osjećaji u redu i naglasiti da nisu krivi za to što im se događa. Često im je jako teško i osjećaju se bespomoćno te je važno razgovarati s njima o tom osjećaju. Treba vidjeti što su do sada poduzeli i što se može učiti da se nasilje zaustavi. Također je važno pomoći im uočiti od koga imaju podršku u okolini.”

Psihologinja je objasnila kako se osjeća dijete koje je žrtva cyberbullyinga i postoje li neki ‘’signali’’ prema kojima se može prepoznati da postoji problem te vrste. Kada govorimo o cyberbullyingu, tvrdi Hana Hrpka, i žrtva i osoba koja čini nasilje su djeca ili mlade osobe.

To znači da je važno prepoznati i jedne i druge i pružiti im pomoć:

“Dijete koje se nasilno ponaša zapravo nam daje znakove da mu se nešto događa, vrlo vjerojatno je i samo žrtva nasilja, te ne smijemo zaboraviti upravo njemu ili njoj pružiti pomoć. Znakovi po kojima možemo prepoznati da je neko dijete žrtva ili je pak ono koje čini nasilje su bilo koji znakovi zbog kojih bi se roditelj mogao zabrinuti i posumnjati da se s djetetom nešto događa; povlačenje u sebe, promjene u spavanju, promjene u prehrani – prejedanje ili odbijanje hrane – odbijanje odlaska u školu ili druženja s vršnjacima, neraspoloženost, plač, odbijanje sudjelovanja u obiteljskim druženjima, agresivno ponašanje prema drugima i sebi, odnosno samoozljeđivanje. Najvažnije je saslušati dijete, odnosno dobro pročitati poruku koju nam šalje, probati saznati što više informacija od toga kako se dijete osjeća do toga što se događa, koliko često, zna li već netko za to, kako je ta osoba reagirala, je li se nešto poduzelo… Potom nam je bitno pružiti djetetu informaciju da nije krivo za to što se njoj ili njemu događa te provjeriti ima li neku odraslu osobu od povjerenja kojoj se može obratiti za pomoć. Ako se radi o nasilju, upućujemo dijete da je nužno da se nasilje zaustavi, a da bi se to dogodilo važno je da se obavijeste nadležne institucije o nasilju. Ovisno o tome što se konkretno događa i tko su sudionici nasilja obavještavamo školu, centar za socijalnu skrb ili policiju, odnosno odjel za maloljetničku delinkvenciju, a po potrebi, ako se radi o govoru mržnje, šalje se i administratoru društvene mreže obavijest kako bi maknuli sadržaj.”

Mnogi se usmjeravaju na krivce, ali Hana Hrpka smatra da je jako važno znati da je cyberbullying društveni problem kao i druge vrste nasilja.

Nema koristi od upiranja prstom, već je puno važnije vidjeti što svatko od nas može učiniti da nasilja bude što manje:

“I škola i roditelji i društvo i svaki građanin može i treba puno toga učiniti kako bi se nasilje smanjilo. Kod cyberbullyinga je specifično to što ima jako veliku publiku, odnosno promatrače. Njihova uloga je puno aktivnija nego promatrača bullyinga, odnosno nasilja među vršnjacima uživo. Promatrači svojim ‘lajkanjem’ i dijeljenjem neprimjerenog i nasilnog sadržaja nisu samo promatrači, nego su također počinitelji. Trebamo odgajati djecu i mlade da takve sadržaje ne odobravaju, već kritiziraju i prijavljuju svojim nastavnicima, stručnoj službi i roditeljima, a onda odrasli trebaju postupati prema važećim protokolima i činiti sve što je potrebno da se nasilje zaustavi te da se i žrtvi i osobi koja se nasilno ponašala pomogne.”

Komunikologinja Lana Ciboci, potpredsjednica Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu, smatra da se – u usporedbi sa situacijom od prije deset godina – svakako može reći kako je danas javnost puno više upoznata s problemom cyberbullyinga, ali i dalje nedovoljno. Mnogi još uvijek nisu svjesni svih oblika i posljedica elektroničkog nasilja, čak ni sami roditelji čija su djeca često izložena upravo takvim oblicima nasilja. Kad je u pitanju digitalna platforma UHO, Lana Ciboci kaže da je pristiglo gotovo 500 različitih upita. Najviše su upita poslale djevojke u dobi od 12 do 14 godina. Većina njih odnosila se na vrijeđanje, ponižavanje i omalovažavanje djece javno na društvenim mrežama ili unutar zatvorenih grupa na, primjerice, Viberu i WhatsAppu. Djecu se vrlo često ponižava na temelju izgleda – debljine, nošenja naočala i slično. Kod starije djece zabilježeni su i brojni slučajevi sekstinga. U većini tih slučajeva djevojke su slale fotografije intimnih dijelova tijela dečkima koji su ih potom počeli ucjenjivati ili su ih podijelili svojim prijateljima, a onda su ih oni objavili javno na različitim društvenim mrežama.

Lana Ciboci kaže: “Činjenica da današnja djeca više nego ikada provode vrijeme u virtualnom svijetu, dovela je i do toga da su djeca sigurno i više izložena različitim oblicima elektroničkog nasilja – od javnog ponižavanja i vrijeđanja, dopisivanja s nepoznatim osobama i dijeljenje s njima privatnih podataka do sekstinga, prijetnji i ucjena koji dolaze kako od vršnjaka, tako, nažalost, i od odraslih osoba. U Hrvatskoj bismo puno više trebali raditi na preventivnim aktivnostima i educirati djecu o vrstama i posljedicama elektroničkog nasilja te kako se zaštititi u virtualnom svijetu. Još uvijek takve edukacije u nekim školama ovise isključivo o entuzijazmu učitelja i stručnih suradnika pa su djeca često prepuštena samima sebi, što je i pokazalo istraživanje EU Kids Online Hrvatska koje je 2017. provedeno na reprezentativnom uzorku djece u dobi od 9 do 17 godina. Samo edukacijama možemo prevenirati i smanjiti slučajeve elektroničkog nasilja jer kad se ono već dogodi, možemo samo ‘gasiti požare’ i tada je već prekasno. Iz godine u godinu ovom se problemu posvećuje sve više pozornosti, prisutno je sve više edukacija i za djecu i za roditelje, učitelje i stručne suradnike, objavljuje se sve više edukativnih materijala. No potrebno je i više. Budući da broj slučajeva elektroničkog nasilja svake godine raste i da se njegovi oblici mijenjaju te nerijetko postaju sve ozbiljniji, a uz sve to raste i broj društvenih mreža, važno je da se tom problemu sustavno posvećuju dionici na svim razinama društva. Posljedice elektroničkog nasilja jednake su, ako ne i veće, od stvarnog fizičkog nasilja. Djeca koja trpe takav oblik nasilja više nemaju sigurno utočište, a broj osoba ili svjedoka višestruko je veći u virtualnom svijetu čime će i ponižavane objave, fotografije i videomaterijali doprijeti do većeg broja osoba. Mnoge takve objave ostaju trajno u virtualnom svijetu, što znači da one djecu mogu pratiti dugi niz godina i obilježiti cijelo njihovo odrastanje.”

Lana Ciboci tvrdi da su djevojčice, kada govorimo o elektroničkom nasilju, statistički nešto češće i počinitelji i žrtve takvog oblika nasilja. Pritom se vrste nasilja razlikuju s obzirom na dječju dob – mlađa djeca se češće zlostavljaju unutar zatvorenih grupa, dok starija djeca to češće sele javno na društvene mreže. Najvažnije je da društvo prije svega reagira, a ne da se problem zanemaruje:

“Kada se radi o elektroničkom nasilju mnogi često zaborave da je u tim slučajevima pomoć jednako potrebna i žrtvi i počinitelju nasilja. Naime, vrlo je važno razgovarati s njima, vidjeti zašto čine takav oblik nasilja i jesu li uopće svjesni posljedica takvog načina zlostavljanja. Često imamo radionice u školama i vidjeli smo mnoge slučajeve u kojima su se djeca uključivala u međuvršnjačko nasilje, primjerice unutar zatvorenih grupa na Viberu ili WhatsAppu, zbog straha da i sami ne postanu žrtve nasilja. To je često i razlog zbog kojeg mnoga djeca koja znaju da su njihovi prijatelji žrtve elektroničkog nasilja to ne prijavljuju odraslim osobama niti im se trude pomoći.”

‘U Hrvatskoj bismo puno više trebali raditi na preventivnim aktivnostima i educirati djecu o vrstama i posljedicama elektroničkog nasilja’, kaže Lana Ciboci

I zato su važni influenceri, mladi ljudi koji velik dio svakodnevice provode online, koji od tog načina života i zarađuju, ali jednako tako ih je taj način života naučio opasnostima interneta. I sami su prošli mnoge situacije koje žrtve cyberbullyinga proživljavaju. A s obzirom na to da su mladi i da ih se često doživljava kao uzore, djeca i mladi puno se ugodnije osjećaju u razgovoru s njima, puno im se lakše otvaraju. Kako kaže Hana Hrpka iz Hrabrog telefona, djeca i mladi imaju osjećaj da ih napokon netko čuje i razumije njihov problem. U ovoj kampanji četvero je mladih influencera i youtubera – Ema Luketin, Magic Leon, Nika Turković i PvtMole (Neno).

Kako kaže Nika Turković, ovo je jedna od suradnji s kojima posebno rezonira, s obzirom na to da je u svijetu medija od malih nogu i izložena online komentatorima – dobrima i lošima.

Vjeruje da se djeca u situacijama kad se mogu poistovjetiti s nekim osjećaju sigurnije:

“Ja sam u sličnim situacijama bila mnogo puta, jer sam od svoje 8. godine medijski eksponirana. Znala sam čitati svašta o sebi, dobivati svakojake poruke i fotografije te vjerujem da upravo zato imam iskustva kako bih pomogla u takvim situacijama. Do sada mi se čini da su najčešće mlade djevojke žrtve online ucjena i tu im je potrebna pomoć jer se srame i boje – često se radi o nekim fotografijama ili poslanim porukama jer nažalost, danas sve ostaje dokumentirano. No isto tako, dokumentirani ostaju i bilo kakvi primjeri nasilja pa vjerujem da se upravo takve stvari mogu i iskoristiti u prijavi nasilja. Uvijek se trudim usmjeriti ih nekom rješenju – bilo da je to kompletno prekidanje komunikacije s nasilnikom ili razgovor s roditeljima ili u najgorim slučajevima prijava policiji. Pokušamo ih uvijek i emocionalno ohrabriti, možda podijeliti s njima slično iskustvo i iskazati razumijevanje jer smatram da je osim ‘ispravnih koraka’ potrebna i psihička podrška koju najčešće u tim trenucima nemaju jer kriju svoj problem.”

Ema Luketin cyberbullying smatra jako velikim problemom i misli da se treba pričati o tome čim više. Iako digitalnim putem samo porukama mogu utješiti nekoga, tople riječi su ključ svega. „Pokušam ih malo ohrabriti, reći da nisu sami. Neki od mojih odgovora izgledaju ovako: Najbitnije je da otvoreno porazgovaraš o svojim osjećajima. Bila sam u tvojoj situaciji i znam da nije lako, ali uvijek postoji bolje sutra! Nadam se da će se situacija uskoro popraviti i da ćeš se osjećati bolje! Drži se i sretno! Znam da je teško se otvoriti o svojim osjećajima, ali bit će lakše! Ako nastave sa zadirkivanjem ili ono postane još gore, svakako bi to trebala reći svojim roditeljima i razredniku/razrednici jer vjerujem da oni zaista mogu dati pravi savjet i pomoći. Znam da nije lako, ali možeš ti to! Mislim na tebe!.

Svjesna sam utjecaja koji imam na mlade ljude, što mi je u jednu ruku shvatljivo jer primjećujem utjecaj svojih uzora na sebi. To mi naravno nameće i veliku obavezu da sve što radim bude moralno i pristojno, jer bih htjela biti što bolji uzor mladima koji me tako doživljavaju. Kad nekome pomognem osjećam se odlično. Osim što sam nekome pomogla, napravila sam sve što je u mojoj moći. Najdraži dio mi je kad dobijem poruku nekoliko mjeseci kasnije gdje govore kako su sad odlično i da su prebrodili sve.”

PvtMole, pravim imenom Neno Hadžihajdić, kaže da je i sam bio žrtva cyberbullyinga, iako tada toga nije bio svjestan jer takvo ponašanje nije smatrao cyberbullyingom. Danas ima drugačije mišljenje:

“Kada sam krenuo s kanalom, već u startu sam postavio neka pravila – primjerice, automatsko brisanje neprimjerenih riječi, dosta često se spominjao nacionalizam, vjerska pripadnost i ostale teme koje mogu biti okidač takvog ponašanja. Teško je bilo, a da uopće ne pomislite koja osoba se krije iza tog ‘usernamea’ i zašto je to rekla. Omalovažavanje je najčešći slučaj s kojima sam se susretao kroz zadnje tri godine. Kako mogu pomoći? Uzeti vremena i porazgovarati s osobom. Teško je proći svakodnevno kroz 200 poruka samo na Instagramu da vidite ako je netko u problemu. Baš zato nam je potrebna platforma na kojoj sa stručnjacima možemo imati priliku odgovoriti baš svakome tko ima upit u vezi cyberbullyinga. Bio sam u nekoliko škola i predavao o sigurnosti interneta i kakve su posljedice. Vjerujte mi, nitko nije imao pojma što se sve može napraviti i kakve posljedice može imati samo jedna kriva riječ ili slika u životu cijele obitelji, škole ili zajednice. Virtualan svijet nam daje odlične prilike za budućnost, ali ujedno tako može biti mračan put koji može osobu odvesti u propast. Imam i zanimljivu anegdotu s jednog od tih predavanja. Kada sam gostovao u jednoj školi, rekao mi je ravnatelj da u životu nije vidio i čuo nešto takvo. Naime, tijekom mog predavanja ravnatelj je tiho pričao s kolegom profesorom sve dok se jedan učenik nije okrenuo prema njemu i rekao „Tiše malo molim, Mole ima predavanje”. Na to se ravnatelj nasmijao i utihnuo. Da budem iskren, stvarno vjerujem da nas djeca slušaju. Mogu nam reći i više nego svojim prijateljima, obitelji ili profesorima. Zato je i naša odgovornost velika i moramo ovakvim stvarima pristupiti ozbiljno.” Završio je time da je opisao na koji način odgovara nekom djetetu koje mu se obrati za pomoć. Izrazi kojima im općenito pristupa su primjerice „ej care, drago mi je da si se javio”. Kaže da ne želi davati odgovore kakve bi napisao psiholog, doktor ili roditelj jer on to nije, ne poznaju ga takvog. Ono što u većini slučajeva stavlja u takve vrste odgovora na kraju jest ‘’budi hrabar’’ ili ‘’hrabra’’. To je naučio od svog prijatelja kada je bio mali i nije ga sputavalo da to govori i drugima.

Magic Leon, pravim imenom Leon Žilavi, profesionalni mađioničar i youtuber, objasnio je na koji način on može pomoći žrtvama cyberbullyinga koji mu se obrate. Svakodnevno se, kaže, zbog opisa posla susreće i s komentarima osoba koje šire mržnju prema drugima. Zbog vremena u kojemu živimo, djeca su često zatvorena i ne komuniciraju dovoljno o svojim problemima s roditeljima te se često sa svojim problemima otvaraju upravo svojim uzorima te smatra da je razgovor sa žrtvom jedan od najboljih načina kako pomoći:

“Potrebno je stvoriti prijateljski odnos kako bi osoba imala povjerenja u tebe i kako bi iznijela svoje probleme. Na takav način, kad dođemo do srži problema, mogu savjetovati što napraviti u određenoj situaciji te uputiti da se obrati roditeljima ili nastavnicima. Nažalost, zbog utjecaja društvenih mreža, gdje se sve doima savršeno, najčešće dolazimo do problema gdje su žrtve nasilja pogođene uvredama na račun izgleda, popularnosti ili materijalnih stvari, u što se ubrajaju skupi mobilni uređaji, markirana odjeća i slično. Djeca stvaraju komplekse od najranije dobi, pa samim time i manjak samopouzdanja, što se sve pogoršava nakon što postanu žrtve takvih uvreda putem društvenih mreža. Najčešća pitanja su upućena u tom smjeru. Nakon toga, potrebno je vratiti djetetu od 12 godina vjeru u sebe, kako bi na neki način počeo ignorirati zlostavljača.

Koliko su svjesni opasnosti na internetu, nisam siguran. Mlađe generacije od svoje najranije dobi imaju pristup internetu, to je njihova svakodnevica, njihov način života. Ovisno o dozvoli roditelja, počinju otvarati svoje društvene profile već od svoje 8. godine, odnosno dolaskom u školu radi lakše komunikacije s vršnjacima. Zatim počinju sve više boraviti na društvenim mrežama i objavljivati razne sadržaje, poput fotografija, dajući pristup svima da ih gledaju i komentiraju. To je za njih zabava, prikupljanje lajkova, upoznavanje drugih osoba. Ne shvaćaju u tom trenutku opasnosti koja se zaista krije iza sve te zabave do trenutka kada postaju žrtve. Najčešće počinju shvaćati problematiku društvenih mreža tek kad dođu do određene životne dobi, odnosno ulaskom u pubertet. U nekim slučajevima, kad je u porukama prisutan govor mržnje, shvatite da iza tog profila stoji desetogodišnje dijete kojemu objasnim da to što je napisano nije primjereno i da to može biti opasno, nakon čega se najčešće ispriča i, nadam se, ne ponavlja istu grešku. Zbog toga ću vrlo rado pomoći i žrtvi i osobi koja uzrokuje cyberbullying jer često nije svjesna svojih postupaka.”