Kalifornija je postala peta američka savezna država koja terminalno bolesnima dopušta legalno okončati vlastiti život pod liječničkim nadzorom, no što o tome kažu zakonodavstva drugih zemalja, analizira suvoditeljica Centra za medicinsko pravo i etiku londonskoga King’s Collegea Penney Lewis, u komentaru za BBC.

Objašnjavajući razliku između termina ‘eutanazija’, ‘potpomognuto samoubojstvo’ i ‘potpomognuto umiranje’, Lewis kaže da je eutanazija postupak s nakanom da se terminalno bolestan čovjek poštedi patnji, najčešće smrtonosnom injekcijom koju ubrizgava liječnik. Potpomognuto samoubojstvo je svaki čin koji namjerno pomaže drugoj osobi da se ubije, primjerice pružajući mu sredstva da to učini, najčešće propisujući mu lijek u smrtonosnoj dozi. Potpomognuto umiranje termin je koji se obično rabi u SAD-a i Velikoj Britaniji a primjenjuje se samo za potpomognuto samoubojstvo terminalno bolesnih ljudi, primjerice u imenu zakona kao što je slučaj sa Zakonom o potpomognutom umiranju o kojem se nedavno raspravljalo u Velikoj Britaniji.

Zemlje koje dopuštaju eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo

U Nizozemskoj, Belgiji i Luksemburgu dopuštena je eutanazija i potpomognuto samoubojstvo. Švicarska dopušta potpomognuto samoubojstvo ako osoba koja pomaže čini to iz nesebičnih pobuda, Kolumbija dopušta eutanaziju, Kalifornija se upravo pridružila američkim državama koje dopuštaju potpomognuto umiranje Oregonu, Washingtonu, Vermontu i Montani a Kanada će dopustiti eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo od veljače 2016. godine.

Skrećući pozornost na načine na koje pojedina zakonodavstva tretiraju ljudsku patnju kao razlog za eutanaziju, odnosno odgovarajući na pitanje mora li čovjek patiti da bi mu bilo dopušteno okončati život, Lewis klasificira odgovor prema zakonodavstvima navedenih zemalja.

U Nizozemskoj pacijentove patnje moraju biti nepodnošljive i bez ikakva izgleda za poboljšanje. Patnja ne mora biti povezana s terminalnom bolešću i patnja nije limitirana samo na tjelesne bolove. Ona može uključiti primjerice očekivani gubitak osobna dostojanstva, pogoršanje stanja prema propadanju ili strah od gušenja.

 

• Belgijski je zakon sličan. Pacijentove patnje moraju biti dugotrajne i nepodnošljive te moraju uzrokovati neizlječive poremećaje. Doduše, u zakonu se ne navodi uvjet da pacijentu mora biti dijagnosticirana terminalna bolest,  iako u tom slučaju, ako pacijent nije terminalno bolestan, mora biti podvrgnut dodatnim provjerama.  U Kanadi pacijent mora biti u teškom i nepopravljivom stanju koje uzrokuje nepodnošljivu patnju.

 

Pet američkih država dopušta potpomognuto umiranje jedino u slučaju ako je pacijent terminalno bolestan. U njihovim zakonima ne postoji dodatni uvjet koji se odnosi na  pacijentovo iskustvo bolesti ili bilo kakva minimalna razina patnje.

Razmatrajući koji zahtjevi kvalificiraju pacijenta za takav postupak, autorica kaže da se u svim zakonodavstvima zahtijeva da pacijent bude dobro obaviješten i da dobrovoljno zahtijeva taj čin. U Oregonu se uvjetuje da dobrovoljnost pacijentova zahtjeva potvrde dva svjedoka.

Kriterij dobi pacijenta pri odobravanju eutanazije

Što se tiče dobi pacijenta, Lewis navodi da se jedino u Nizozemskoj i Belgiji dopušta eutanazija nad pacijentima mlađim od 18 godina. U Nizozemskoj kompetentan pacijent u dobi između 16 i 18 godina može tražiti eutanaziju ili potpomognuto samoubojstvo . Roditelji ili staratelji ne mogu staviti veto, ali ih se mora konzultirati. Pacijenti u dobi između 12 i 16 godina također mogu tražiti eutanaziju ali uz odobrenje roditelja ili staratelja. U Belgiji pacijent u dobi ispod 18 godina može tražiti eutanaziju uz roditeljski pristanak.

Skrećući pažnju za dodatne sigurnosne mehanizme pri odobravanju eutanazije autorica napominje da u Nizozemskoj i Belgiji još jedan liječnik mora pregledati pacijenta te potvrditi je li njegov zahtjev opravdan te jesu li patnje nepodnošljive. Cijela je mreža liječnika osposobljena za takve konzultacije. U pet američkih država, još jedan liječnik mora pregledati pacijenta i potvrditi je li terminalno bolestan te je li mu zahtjev opravdan. Za sve zemlje vrijedi da konačno odobrenje eutanazije moraju dati posebni odbori.

U Oregonu, Washingtonu i Vermontu pacijent također mora dobiti psihijatrijsku pomoć ako njegov ili konzultirani liječnik posumnja da je posrijedi kakav psihički poremećaj poput depresije koji oslabljuje cijelu pacijentovu sliku.

Učestalost eutanazije u pojedinim zemljama

Među liječnicima je provedena anonimna anketa, koju su prvotno sastavili nizozemski stručnjaci  o odluci koju donose na kraju pacijentova života. To je istraživanje provedeno u velikom broju zemalja, i to u zemljama gdje je eutanazija dopuštena kao i u onima gdje nije.

U Nizozemskoj stopa eutanazije razmjerno je stabilna, 2,8 posto svih smrti u 2010. godini. Zadnji podaci iz Velike Britanije su iz 2007.-2008. godine kad je prijavljena stopa eutanazije 0,21 posto svih smrti a takva je i u Francuskoj 2009. godine, premda je i u Britaniji i u Francuskoj eutanazija nezakonita.

Za razliku od njih, u Flandriji (Belgija), prije ozakonjenja eutanazije stopa eutanazije bila je nejasna a pojedinačna istraživanja su objavila stopu od 0,3 posto svih smrti u regiji u 2001.-2002. i 1,1 posto  u 1998. godini. Stopa je počela rasti nakon ozakonjenja  2002. na 4,6 posto svih smrti u najnovijem istraživanju 2013. godine. Vrlo niska stopa potpomognutog samoubojstva prijavljena je i u zemljama koje dopuštaju kao i zemljama koje ne dopuštaju eutanaziju.