Objavljeno u Nacionalu br. 694, 2009-03-03

Na sastanku u Zagrebu Mesića, Sanadera, parlamentarnih stranaka i predstavnika manjina u Saboru dogovoren je nastup RH u pregovorima s EU

Iako vodeći ljudi države nakon skupnog sastanka u ponedjeljak nisu željeli ništa otkriti o dogovoru kako će odgovoriti na prijedlog europskog povjerenika za proširenje Ollija Rehna o europskom posredovanju u slovensko-hrvatskom graničnom sporu, prilično je jasno kakav će taj odgovor biti. Između predsjednika Stipe Mesića, premijera Ive Sanadera te predstavnika parlamentarnih stranaka dogovorene su tri stvari. U Bruxelles će se poslati uvjetovani potvrdni odgovor na Rehnovu inicijativu, prihvatit će se prijedlog posredovanja, ali uz jedno bitno ograničenje koje se drugoj, slovenskoj strani nikako neće svidjeti. Za Hrvatsku je prihvatljivo posredovanje samo ako je riječ o medijaciji kako da se pravno razriješi granični spor, što znači da Hrvatska inzistira i dalje da se spor riješi pred nekom međunarodnom sudskom instancom na pravnim osnovama, ali je Hrvatskoj neprihvatljivo da neka europska komisija sama arbitrira i sama crta buduće granice između dviju države. Hrvatska će strana inzistirati na još dvije stvari, da se smjesta deblokiraju pretpristupni pregovori Hrvatske o ulasku u Europsku uniju, a stav će biti da je medijacija moguća tek nakon te deblokade. Napokon, Hrvatska će inzistirati da se granično pitanje odvoji od procesa pristupanja Hrvatske u Europsku uniju, jer su to dvije odvojene stvari.

Javnosti nije poznato kakav je točan prijedlog Hrvatskoj iz Bruxellesa došao, jer se to drži u tajnosti. No iz slovenskih medija moglo bi se zaključiti da prijedlog ide više prema konačnoj graničnoj arbitraži, što bi Slovenija i željela, pa je stoga ona i tako brzo i prilično zdušno prihvatila Rehnov prijedlog. Nije poznato niti koliki je prostor Rehn dao hrvatskoj strani da sudjeluje u definiranju buduće europske misije, a niti je poznato kolike ingerencije ima Rehn od europske komisije da pritišće dvije strane oko kompromisa, posebno kada je riječ o članici Europske unije Sloveniji. Ona je u ovom procesu zbog svojeg tog statusa u mnogo povoljnijem položaju od Hrvatske, a – uz to – Hrvatska teško da si uopće može dopustiti da odbije bez zadrške prijedlog koji je došao iz Bruxellesa, a da si gadno i trajno ne pokvari odnose s Europskom unijom. Zato Hrvatska mora djelovati pažljivo.

Na sastanku u ponedjeljak osnovana je četveročlana komisija koja bi trebala točno formulirati zaključke sa sastanka kako bi se oni potom poslali u Bruxelles sljedećeg ponedjeljka. No čini se da je ta komisija sastavljena u prvom redu kako bi se dobilo još sedam dana vremena, sve zato da bi se kroz diplomatske kanale do tada vidjelo kakve su reakcije na takav hrvatski stav, kako bi ga se u svjetlu toga moglo i korigirati. Za Hrvatsku ovo nije laka situacija iz raznih razloga. Riječ je o svojevrsnom ultimatumu, koji nije samo slovenski, nego je i europski. Hrvatska diplomacija vrlo je loše djelovala u posljednje doba, te nije uspjela preduhitriti događaje, a ni na efikasan način predstaviti u Europskoj uniji hrvatske stavove. Ministar Gordan Jandroković umjesto da putuje po Europi vrijeme provodi u Zagrebu, a niti premijer Sanader, ako se izuzme susret s francuskim premijerom Nicolasom Sarkozyjem nije imao mnogo drugih važnijih sastanaka na visokoj razini. Itekako je zamjetljivo da Hrvatskoj nije došla nikakva vidljivija podrška od Njemačke, na koju je u ranijim razdobljima Hrvatska često mogla računati.

Sve se to odvija i u vrlo nepovoljnim širim europskim okolnostima. Granični spor Slovenije i Hrvatske i do sada je bio marginalna tema u Europskoj uniji, a to je pogotovo sada kada su europske vlade potpuno, čak panično usredotočene na suočavanje s ogromnom ekonomskom krizom koja prijeti čak i velikom rascjepu Europske unije na Zapad i Istok. U tim dramatičnim okolnostima, kada se pojedine europske ekonomije slamaju, a već se čuju teške optužbe s europskog istoka na europski zapad da se bogatiji priklanjaju protekcionizmu i zaboravljaju na europsku solidarnost, teško da ikoga u Europi može jače zainteresirati svađa jedne članice s jednom nečlanicom oko nekog malog zaljeva na Jadranu. Ne zanima ih niti činjenica da to usporava hrvatsko članstvo u Europskoj uniji jer je i eventualno proširenje Unije sada u njoj u sasvim drugom planu. Čini se da se u Uniji za taj spor zanima samo jedna zemlja, Slovenija.

Ona, štoviše, zaoštrava svoj stav prema Hrvatskoj, pa slovenski premijer Borut Pahor već prijeti referendumom oko pristupa Hrvatske Europskoj uniji, a u nedjelju je čak pokrenuo inicijativu kod češkog predsjedništva Europske unije da se odgodi pretpristupna konferencija o Hrvatskoj, ali – čini se – taj će slovenski zahtjev biti odbijen. Slovenija zaoštrava stavove jer želi maksimalno iskoristiti svoj povoljniji položaj prema Hrvatskoj, koji – možda – neće dugo trajati. Naime, već krajem godine situacija bi se mogla bitno promijeniti. Ima, naime, naznaka da se ubrzava unutar Europske unije proces ratifikacije Lisabonskog sporazuma. Kada on stupi na snagu, Slovenija više neće moći na sadašnji način blokirati hrvatski ulazak u Europsku uniju, jer to više neće biti pitanje koje se rješava konsenzusom, dakle pristankom svih zemalja. Tada će se o pristupanju novih članica odluke donositi pomoću većinskog glasanja, a tu će mogućnosti Slovenije u ucjenjivanju Hrvatske biti mnogo manji. Stvari su se počele kretati u Irskoj.

Irska javnost sa sve većom zabrinutošću prati kretanja u vlastitoj ekonomiji, a ta sve veća zabrinutost ima i značajnih političkih reperkusija, i to ne samo po Irsku, nego i po Europu, jer Irci razmišljaju što je za njih najbolje činiti za budućnost. Zamjećuje se da zbog ekonomskih problema jača i podrška pozitivnom odgovoru na ponovljenom referendumu. Irci su na referendumu u lipnju prošle godine odbili ratifikaciju Lisabonskog sporazuma, ali Europska unija Irskoj je u međuvremenu dala neke koncesije. Osim toga, Irci se sve više plaše da bi u izvlačenju iz sadašnje krize mogli trebati konkretnu pomoć Europske unije, a pomoć će sigurno lakše dobiti ako Irska bude lojalan član Europske unije, a ne jedina zemlja koja ozbiljno sprečava reforme.
Irska se posljednjih godina i desetljeća snažno otvorila prema globalnim ekonomskim trendovima, te zahvaljujući tome izuzetno prosperirala. Irske banke počele su djelovati globalno, irske kompanije preuzimale su svjetske poslove, došlo je do globaliziranja irske privrede, što je sve u jednom razdoblju koristilo. No, prema nekim irskim ekonomistima, to je ujedno irsku privredu učinilo vrlo ranjivom na globalne trendove, pa i na ove negativne.

Po zlogukim prognozama to bi Irsku moglo zadesiti za pola godine. Jedan od tih ekonomista je Morgan Kelly, koji Irskoj predviđa prilično mračnu sudbinu, te tvrdi da će se irska privreda smanjiti za 20, a možda čak i 25 posto, da će zemlja bankrotirati, da će se banke naći u tako velikim problemima da država neće moći jamčiti sve bankovne račune. Stoga će doći do trke štediša koji će masovno povlačiti svoje uloge, pa će doći do kolapsa banaka, koje neće država moći spriječiti, pa će morati irsku privredu spašavati Europska unija.
U irskim političkim krugovima sve se više govori kako je u ovom trenutku nužno učvrstiti kredibilitet i irske privrede i irske države, jer je to važno za održavanje njene stabilnosti.

No, istodobno je važno i učvrstiti irski kredibilitet na međunarodnoj pozornici, posebno u Europi, pa se u tom kontekstu promatra i cijela situacija koja je nastala u vezi s irskim referendumom o Lisabonskom sporazumu. Iz Irske dolaze sve više uvjeravanja kako će ponovljeni referendum – ako se nešto posebno nepredvidljivo ne dogodi – imati drukčiji ishod od onog prethodnog, da će irski građani podržati ratifikaciju, jer osjećaju da im je u ovom trenutku Europska unija potrebna. Ima čak i nekih irskih političara koji tvrde da bi zbog opće situacije trebalo pomaknuti održavanje irskog referenduma unaprijed. Do sada je bilo najavljivano da će se ponovljeni referendum održati u listopadu, sada se govori da bi se referendum mogao održati 5. lipnja, paralelno s izborima za Europski parlament, koji se tog dana održavaju u Irskoj.

To bi moglo ubrzati i preostali posao ratifikacije Lisabonskog sporazuma u tri preostale države gdje ta ratifikacija nije završena. Poljski euroskeptični predsjednik Lech Kaczynski nije potpisao sve ratifikacijske dokumente, koji su već prošli kroz poljski parlament, jer smatra da je to bespredmetno prije nego što prođe irski referendum. U Češkoj sredinom veljače donji dom parlamenta ratificirao je Lisabonski sporazum, a rasprava u gornjem domu, gdje su jaki euroskeptici, najavljena je za svibanj, s tim da je sudbina toga tamo neizvjesna, kao što je i neizvjesno da li će dokumente potom potpisati izričito eurospektični češki predsjednik Vaclav Klaus. No, ako irski referendum prođe, a Kaczynski potom potpiše poljske dokumente, teško da će Češka moći sama dugo blokirati ratifikaciju. Treba podsjetiti da ratifikacija nije dovršena ni u Njemačkoj, gdje tamošnji ustavni sud razmatra još da li je već obavljena parlamentarna potvrda ratifikacije Lisabonskog sporazuma u skladu s njemačkim ustavom.

U svemu tome, naravno, najvažnije je što će se događati u Irskoj, no, tamo ekonomska kriza – barem u ovom trenutku – pomaže onima koji se zalažu za potvrdu ratifikacije na referendumu. Kako će se s tim u vezi događaji razvijati sljedećih mjeseci, jako je teško predvidjeti, ali ima nekih mišljenja da je dosta izvjesno da će svi poslovi oko ratifikacije mogli biti dovršeni u drugoj polovini ove godine, pa bi Lisabonski sporazum mogao stupiti na snagu potkraj ove godine. Tada će se slovenska politika prema Hrvatskoj morati odvijati u sasvim drukčijim okolnostima, mnogo povoljnijima po Hrvatsku. Zato se Sloveniji žuri. No, moguće su nove komplikacije. Što, na primjer, ako dođe do prije vremenih izbora u Velikoj Britaniji, što je realna mogućnost, pa na vlast dođu euroskeptični britanski konzervativci, koji su favoriti ako do tih izbora dođe.