Film ‘’Thelma & Louise’’ redatelja Ridleya Scotta iz 1991. godine jedna je od najupečatljivijih filmskih priča o ženskom prijateljstvu, privrženosti i oslobađanju od patrijarhata. Prijateljice Thelma koju igra Geena Davis i Louise koju igra Susan Sarandon – čiji se izlet pretvori u bijeg od policije – feministički je pogled na svijet koji su dvije oskarovke briljantno prenijele na ekran.

Tri desetljeća kasnije glumac Marko Torjanac, umjetnički ravnatelj Planet arta, ideju tog sjajnog filma postavit će na scenu svog teatra, kao redatelj predstave ‘’Tere i Luce’’ koja će se premijerno izvesti u zagrebačkoj Gavelli 29. siječnja, a kasnije će igrati na Sceni Vidra. Tere je Anja Šovagović Despot, a Luce Nataša Janjić Medančić, dvije poduzetne i snalažljive njegovateljice koje će zatajiti smrt svog starijeg štićenika kako bi se domogle njegove mirovine. Nacional je razgovarao s dvjema glumicama koje – unatoč tome što su obje dugi niz godina u ansamblu istog kazalište, Gavelle – nikada dosad nisu zajedno radile, ali je Nataša Janjić Medančić samo ‘’uskočila’’ u jednu ulogu u nekoliko predstava ‘’Mjesec dana na selu’’ prije nego što je skinuta s repertoara.

Kako kaže Anja Šovagović Despot, ona igra poduzetnu i snalažljivu njegovateljicu Terezu Roše koja se stjecajem raznih naopakih, nesretnih okolnosti i pogrešnih procjena, našla u situaciji da joj hitno treba novac:

„Zapravo, ta joj je situacija uglavnom permanentna, a zatječemo je u trenutku u kojem joj padne na pamet suluda ideja o tome kako doći do spasa. U ovome tekstu najviše mi se svidio način na koji je napisan i koji stalno iznenađuje i stilom i sadržajem. To je jedna punokrvna crna komedija u kojoj ima mnoštvo asocijacija na našu današnju društvenu i političku stvarnost, a istovremeno govori i o tome kako je tanka linija između morala i nemorala u našim osobnim procjenama uvjetovanim histerijom života, materijalnim imperativom i neispunjenim snovima. Veseli me igrati ovaj glumački itekako izazovan tekst, a čini mi se kao da plovimo uzburkanim morem koje nas baca čas u krimić čas u burlesku čas u komediju čas u dramu čas u satiru, pa na kraju i u neku urnebesnu grotesku u kojoj bi se svatko od nas mogao naći barem jednom u životu, pa makar takvo što samo i sanjao. Tere i Luce nisu nikakve iznimke i svaka od njih ima svoje neispunjene snove, ali nažalost, a na radost nas glumica, ponekad su snovi, zapravo, samo iskušenja, kojima nas život provjerava: nagrađuje ili kažnjava.“

Kada joj je, kaže, Marko Torjanac rekao kako ima komad za dvije glumice koji je neka verzija filma ‘’Thelme i Louise’’, odmah ga je pitala: ‘’A, tko je Louise?’’. Kad joj je odgovorio da je Nataša Janjić, pristala je i prije negoli je pročitala tekst:

„Inače jako cijenim Marka, ne samo kao vrsnog glumca i umjetnika, već i kao sjajnog organizatora, producenta i spiritus movensa nezavisne scene na kojoj njegov Planet art dominira i profesionalizmom i umjetničkim dosezima, a okolnosti u kojima djeluje zaista nisu nimalo lake. Igrala sam s Natašom u Turgenjevljevoj drami ‘Mjesec dana na selu’ koju smo u Gavelli izvodili gotovo petnaest godina. Nataša je uskočila u jednu od uloga i sjećam se da sam, igrajući s njom scenu, pomislila kako je lijepo i lako igrati s tako talentiranom glumicom. Na svakoj probi ‘Tere i Luce’ uživamo, beskrajno nam je zabavno, šteta samo što nemamo i beskrajno mnogo vremena da se stignemo dovoljno i načavrljati i zezati se i razgovarati i zajedno razmišljati, pa još i slati poruke i telefonirati i sve što bismo još mogle i htjele, ali bit će i za to vremena kad izađemo s premijerom,“

S obzirom na to da je ovo intimna predstava sa samo dvije uloge, Anja Šovagović objasnila je zašto je zahtjevno igrati takve uloge, biti ogoljen na sceni:

„Fakat je zahtjevno, a još kad imate troje temperamentnih i tvrdoglavih aktera, to je pritisak već sam po sebi, a svi smo na neku foru perfekcionisti koji se u tom segmentu maksimalno poštujemo pa uvijek, kad zagusti, netko tko je taj čas pametniji – popusti. Na radost predstave. Presretna sam da je Marko zamislio predstavu s dvije ravnopravne ženske uloge. To je zaista rijetkost, pogotovo u hrvatskom teatru. Svi se kunu u ravnopravnost muških i ženskih uloga, nerijetko se prilagođavaju tekstovi politički korektnim trendovima pa žene, bezveze, igraju muške uloge – to smo već prošli u renesansnim vremenima, samo su tada ženske uloge igrali muškarci – a rijetko će tko autorski oblikovati novi dramski tekst u kojem su muškarci ili mrtvi ili potpuno ovisni o ženskom postojanju. Koliko se mogu sjetiti, od predstave ‘Letist i ljublist’ u produkciji Male scene Vitomire Lončar i Ivice Šimića, u kojoj su briljirale dive hrvatskog glumišta – Nada Subotić i Neva Rošić – nije bilo ženskog tandema na sceni.

Žene uvijek bile i jesu snažne. Sve ovisi o kutu gledanja. Kako Turgenjev kaže: Deriere-garde vrlo lako može postati Avant-garde, ovisi o promjeni kursa. Taj smjer vrlo se lako mijenja, sve samo ovisi o hrabrosti. Žene je imaju, oduvijek.“

Anja Šovagović Despot dugogodišnja je članica ansambla zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella koje tri sezone nije bilo otvoreno zbog posljedica koje su na zgradi u samom središtu grada uzrokovala dva potresa. Napokon je ove sezone dočekala igrati u Gavelli i kaže da je osjećaj dobar:

„Ali čujem da ta mala scena koju su nam izgradili ponovno ide u zatvaranje jer nema pristup za invalide. Pa, zapravo, nemam teksta. O kakvim i čijim pravima mi pričamo? Kako je to, u 21. stoljeću u kojem, navodno, već dugo jesmo, to uopće moguće? Nema pristupa za invalide? Kakvu mi to elitu glumimo? Znaju li oni koji se bave adaptacijom jednog razrušenog kazališta da sve počinje od čovjeka? I onog koji hoda i onog koji to nije u stanju?“

Anja Šovagović Despot ima mnogo razloga za veselje. Nakon premijere predstave ‘’Tere i Luce’’ čekaju je obveze u Gavelli, a protekle godine snimila je čak tri filma:

„Jedva čekam premijeru filma Ivana Salaja u kojem igram konobaricu koja je svojevrsni dobri duh ekipe u kojoj su Filip Detelić, Franjo Dijak, Živko Anočić i Janko Popović Volarić. Genijalni tipovi i ne znaš jesu li bolji na setu ili na sceni. U filmu Ivone Juke igram glumicu, majku Dade Ćosića koji igra glavnu ulogu. Nisam vidjela cijeli film, ali sudeći po kadrovima koje sam pogledala, mislim da neću pretjerati ako kažem da su senzacionalni. Upravo traje i snimanje filma ‘Sudbonosni vepar’ u režiji Domagoja Burića u kojem sam proročica Drijada, svoje scene sam snimila, a film se snima još do kraja godine s obzirom na vrlo zahtjevnu produkciju. Radujem se premijerama tih filmova, a nadam se da ću u ovoj godini dovršiti i roman koji pišem, radnog naslova ‘Tajna barunice Castelli. Roman ću objaviti u izdanju Matice hrvatske i vjerujem da će biti intrigantan jer je u fokusu mog interesa najzagonetnija uloga hrvatske dramske literature – Krležina Šarlota Castelli Glembay.“

Anja Šovagović Despot i Nataša Janjić Medančić predstavu će igrati na Sceni Vidra. FOTO: Ines Novković

Glumica Nataša Janjić Medančić u predstavi ‘’Tere i Luce’’ igra njegovateljicu Lucu, majku dvoje djece, suprugu nezaposlenog muža koja stiješnjena financijski upadne u suludu situaciju iz koje se mora izvući skupa sa svojom prijateljicom Terom. To raspetljavanje, kaže, prati sama predstava, a kako je čitava uronjena u hrvatsku stvarnost, mnogi koraci će ljudima biti prepoznatljivi:

„Radi se o situacijskoj komediji s elementima trilera i kako joj je tempo furiozan, fokusirane smo na isključivo na živu glumačku suigru i preciznost u tekstu. Marko Torjanac je talentirani glumac, pisac i redatelj i mogu reći da sam imala sreću biti njegova suradnica i partnerica u nekoliko uloga koje sam igrala u Planet artu. Ovaj tekst je vješto i urnebesno napisan i s užitkom se igra. Smiješan je i gorko tragičan već u samom čitanju, dok igranjem on postaje pravi bombon. Opleli smo po svima i svemu, nikome nismo ostali dužni.“

Kako je istaknula, voli taj dio glumačkog posla kad odabire uloge i kaže da je uvijek imala dobar nos za kvalitetne projekte. Time je tuga, kaže, veća što kao zaposlenik nekog kazališta katkad svjedočiš i promašajima iz kojih ne možeš izaći:

„Tu neiskrenost ne volim. Možda idealiziram, ali volim raditi samo ono u što vjerujem i što me uzbuđuje i što bih sama rado gledala u kazalištu. Kod te odluke presudno je više elemenata – dobar tekst, redatelj s vizijom i talentirani partner. Ako sve to postoji, uloga mi je na posljednjem mjestu. U dobrom tekstu nema loših uloga, s dobrim redateljem nema loše predstave, a bez dobrog partnera teško da možeš napraviti odličan posao. Kad se sve spoji, a trudim se prihvaćati samo takve poslove, onda mogu reći da zaista obožavam svoj posao. A ja ga oduvijek zaista obožavam.“

Ova predstava nije Natašina prva suradnja s Planet artom, prvi angažmani bili su još – kad je riječ o nezavisnoj sceni – na Akademiji u Maloj sceni, pa zatim kasnije i u Planet artu. Smatra da ima nešto iskreno u toj suradnji i pokušaju da naprave, često s puno manje novca, nešto što će imati umjetničku vrijednost i što će publika voljeti:

„Taj komercijalni segment je nešto što se često zanemaruje, a zapravo je važno mjerilo jer sve što radimo, radimo za publiku. Ona je najvažnija. S druge strane, surađivala sam jedino i uvijek s onima koji pritom žele nešto pametno reći, ne podilaziti slijepo publici, potaknuti na razmišljanje, promovirati goruće i žive ideje, okupljati kvalitetne umjetnike, a to je najveći izazov, kako upakirati kvalitetu u ono što publika voli i prepoznaje.“

Iako je s Anjom Šovagović Despot dugo u istom ansamblu, nikad nisu igrale zajedno. Nataša Janjić Medančić kaže da ju je dočekala prije 18 godina u predstavi ‘’Mjesec dana na selu’’ koja se igrala više od desetljeća prije nje i u koju je uskočila tik pred njezino skidanje s repertoara:

„Tu sam se ‘okrznula’ na sceni s njom i pamtim je kao veliku pomoć i podršku meni kao tada mladoj glumici na svojim počecima. Tada sam ušla u angažman u Gavellu i evo čitavo ovo vrijeme nas dvije nikad nismo odigrale niti jednu predstavu zajedno. Zaista nevjerojatna činjenica. Užasno me razveselio poziv za ovu predstavu u kojoj imamo tu priliku. Anja je fantastična glumica, zavidne glumačke kondicije i pameti, velika frajerica i sve oko scene i pogotovo ono na njoj veliki mi je užitak i osvježenje. Baš smo komentirale kako obje ne pamtimo kada smo imale priliku igrati ovako velike uloge. Gotovo sat i pol furioznog tempa i toliko teksta da smo često mislile da ga nikad nećemo usvojiti. Ali da, ovakve uvjetno rečeno male forme pružaju mogućnost glumačkih bravura, odlične su za kondiciju i poticanje svih onih mehanizama s kojima glumac živi, raste i s veseljem stvara.“

Koliko je važno za nju kao glumicu raditi ovakvu predstavu, u kojoj se slavi žena i žensko prijateljstvo, ženska snaga? Tvrdi da je malo dobrih ženskih uloga, to je općepoznato:

„Trendovi se mijenjaju i svjedočimo tome da ih dolazi sve više i ovo je definitivno jedna od njih. Ove naše dvije junakinje aktualne su i žive, s nizom problema, radnja komada prelama se na njima i s njima i itekako su zanimljive. Ovo nipošto nije feministički manifest, ali svakako pokazuje da žene i ženski problemi itekako mogu biti nosioci i pokretači radnje.

Nismo mi žene postale snažne, mi smo oduvijek i biološki snažne. Spor je proces promjena i srećom svi smo postali svjesni da smo počele biti glasne i uživamo sve više podrške. Čak i među pripadnicima muškog spola. To što živimo gdje živimo, to je valjda svima jasno, teško je i trebat će vremena iskorijeniti sve uvriježenosti i duboko usađene koncepte o mjestu, ulogama i pravima žene. Spolnu razliku vidim kod svoje djece i opipljivo mi je postalo koliko su žene superiorne i koliko je nepravedna ta laž na kojoj počiva čitava civilizacija. E sad, nadam se da nam neće trebati dodatnih 2000 godina da kotačić vratimo na njegove postavke. Zato ćemo biti glasne i dalje. Bez toga da ih oduzmemo muškarcima, osim lažne pozicije nadmoći.“

Kao članica ansambla Gavelle, i Nataša Janjić jedva je čekala da ponovno stane na scenu. No za razliku od njezinih kolega iz ansambla, zbog porodiljnog dopusta ona ionako ne bi igrala pa nije toliko osjećala to beskućništvo:

„Ja sam igrala u Gavelli ‘Gospodu Glembayeve’ i izašla iz predstave zbog poodmakle trudnoće tik pred potres i njezino zatvaranje. To vrijeme za mene svejedno bi proteklo u porodiljskom dopustu. No to što je bila zatvorena toliko dugo bila je ogromna šteta i neke stvari su nepovratno izgubljene. Ljudi koji su u međuvremenu otišli u mirovinu, oni kojih više nema, vjerna publika koja je godinama bila bez jedne od omiljenih scena, mnogi koji su izgubili naviku dolaska. Sretni smo što smo ponovo otvorili svoja vrata, imamo sada i dvije scene, zahuktao se rad na starom mjestu, ali u vremenu koje je pred nama trebat će ponovno vratiti staru publiku, ponuditi nove uzbudljive predstave koje će predstavljati novu eru i dovesti nove gledatelje i obožavatelje, biti relevantno i kreirati nove jezike komunikacije. To i sama jedva čekam vidjeti i biti dijelom toga. Hoće li biti teško vratiti publiku nakon tri sezone vrijeme će pokazati. To je na ljudima koji vode naše kazalište i njihovoj viziji, a dosta je i na gradskoj vlasti za koju se nadam da će nam pružiti mogućnosti da zaposlimo nužnu radnu snagu i umjetnike te podržati sve potrebe i ideje.“