Na prostranom i lijepo uređenu imanju obitelji Jakšić u Donjem Humcu na otoku Braču, za četvrtastom staklenom plohom stola, postavljenom na kamenom ostatku gornjeg dijela nekadašnje gustijerne (cisterne za prikupljanje kišnice), okupila se obitelj Jakšić. Dražen i supruga Ida, kći Dina s jednogodišnjom kćerkicom Milom i sin Lovre sa sinom Baldom. Iako je razdoblje toplinskog vala, kad se u većini naših krajeva „diše na škrge“, za ovećim stolom – natkriljenim golemom krošnjom stogodišnjeg stabla pelegrinke – uživamo u ugodnoj večernjoj svježini.

Gostoljubivi i raspoloženi domaćini poslužuju dalmatinske specijalitete i malvaziju istarskog vinara i obiteljskog prijatelja Ivice Matoševića, s posebno dizajniranom etiketom Jakšić. Ugođaj neodoljivo podsjeća na turistički slogan „Mediteran kakav je nekad bio“. Lovre Jakšić pojašnjava da se Donji Humac nalazi na brdovitom dijelu otoka, na nadmorskoj visini od tristotinjak metara, pa je pošteđen nesnosnih ljetnih vrućina.

Dražen Jakšić, „glava obitelji“, pokazuje mnoge izbrazdane utore na kamenom postolju stola, nastale prilikom potezanja konopa preko ruba otvora gustijerne, iz koje se desetljećima izvlačilo vjedro s kišnicom. Bez gustijerne, jedinog izvora života na otoku do dovođenja vode s kopna, ne bi preživjeli ni ljudi, ni stoka, ni raslinje. Štedjelo se na svakoj kapi vode, a kameno postolje stola podsjetnik je na vrijeme u kojem su preci obitelji Jakšić, živeći u siromaštvu i težačkoj oskudici, započeli stoljetnu borbu s kamenom, jedinom blagodati prirode koju im je podario rodni otok.

Najstarije klesarstvo

Obitelj Jakšić ima sačuvan dokument kojim se potvrđuje da je Draženov djed Ante Jakšić 26. kolovoza 1903. godine od tadašnjeg kotarskog poglavara u nedalekom kamenolomu dobio koncesiju za klesarski obrt. Ante je obrađivao kamen za gradnju kuća i ograda, ali je po potrebi oblikovao i uporabne predmete kao što su kamenice za ulje i žito, grobnice i nadgrobni spomenici. Ondašnjim primitivnim klesarskim alatom, bez uporabe strojeva, do krajnjih granica izdržljivosti radio je i na velikim objektima kao što su obnovljeni dominikanski samostan sv. Marije Milosne u Bolu. Klesarstvo Jakšić u Donjem Humcu, u ondašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, bilo je najstarije na području današnje Hrvatske.

Lovre Jakšić u svom ateljeu kleše figuracije u kamenu s autorskim otklonom, stvarajući autentične oblike poput ovih karijatida. FOTO: Privatni album i Galerija Jakšić

Antin je posao nastavio njegov sin Lovro, rođen 1910., koji se za klesarstvo obučavao u očevoj radionici. Kao i otac, bio je vrstan majstor, o čemu svjedoči i lijepo oblikovana zahodska školjka izrađena iz dva dijela, s podnožjem u kojem je sifon u kamenu napravljen kao i u današnjim suvremenim sanitarnim proizvodima. Kao skulpturalni tradicijski predmet koji pokazuje vrhunsko umijeće obrade kamena još u davna vremena, školjka je postavljena na skrovitom mjestu u dvoru obitelji Jakšić.

Tradiciju klesarstva nastavio je Lovrin sin Dražen, rođen 1956., najmlađe dijete mnogočlane obitelji. Dražen je imao šest sestara i kao jedini sin, u skladu s obiteljskom klesarskom  tradicijom, zanatom je ovladavao radeći kod oca. Od rane mladosti pokazivao je iznimnu nadarenost za oblikovanje kamena. Zanatsko umijeće nadopunio je školovanjem najprije u Školi primijenjene umjetnosti u Splitu, a potom i na tadašnjoj Pedagoškoj akademiji u Splitu. Svakoga se vikenda iz Splita vraćao u Donji Humac i radio u očevoj klesarskoj radionici.

Lovro Jakšić gradio je svjetovne, sakralne i spomeničke objekte, mnoge od njih sam projektirajući ili predlažući vlastita rješenja. Bio je veliki meštar svog zanata kojem su povjeravani najzahtjevniji poslovi. Poznavao je dušu kamena i od kamenog masiva mogao je oblikovati čipkaste strukture koje su stručnjaci smatrali vrhunskim dometima klesarstva.

Obrtnička radionica Lovre Jakšića (1910. – 1981.) – u kojoj je sedamdesetak mladića kod velikog meštra izučilo klesarski zanat i steklo diplomu klesara, od kojih većina i danas radi svoj posao, neki i u inozemstvu – afirmirala se kao najpoznatija na Braču, ali i na mnogo širem području.

Slikarica Dina Jakšić Pavasović najmlađa je umjetnica u obitelji Jakšić, s titulom doktorice umjetnosti, a najviše je zaokupljena svojim dvjema najvećim ljubavima, bojom i kamenom. FOTO: Privatni album i Galerija Jakšić

Lovro Jakšić umro je kad su njegovu sinu Draženu bile 24 godine pa nisu imali puno prilike raditi zajedno. Dražen je, stjecajem okolnosti, u mladoj dobi preuzeo radionicu, nastojeći vrhunsko klesarsko umijeće svog oca obogatiti i svojim umjetničkim sklonostima u obradi kamena. Proširio je radionicu i tehnološki je modernizirao nabavom suvremenih strojeva za obradu kamena. Započeo je suradnju s poznatim arhitektima i prihvaćao najzahtjevnije poslove. Radionica Jakšić stekla je ugled predvodnika u umijeću obrade kamena.

Kamena remek-djela

Jakšićevi su gradili crkvu u Dugopolju, ogradu na renesansno-baroknoj palači iz 17. stoljeća u kojoj je smještena Galerija umjetnina Branislav Dešković u Bolu, najpoznatiju biforu u Bolu, čiju je repliku arhitekt Dinko Kovačić – kao simboličnu poveznicu između mjesta i hotelskog kompleksa – prenio u hotel Bretanide, samostan Sestara Milosrdnica u Splitu (arhitekt Slaven Rožić), Zelenu katedralu u Prološcu, glavnu poštu u Imotskom (arhitekt Slaven Rožić), zgradu Općine u Makarskoj, zvonik crkve u Baškoj Vodi, obiteljske grobnice u Brelima i Kaštelima (projektirala Ivanka Filipović), kuću Gorana Ivaniševića (arhitekt Vjekoslav Ivanišević) u Splitu i mnoge druge vile u čijoj arhitekturi dominira kamen.

Klesarska radionica Jakšić darovala je Gradu Dubrovniku monumentalni križ na Srđu, kao nadomjestak za križ srušen u Domovinskom ratu.

Mnogi hrvatski, ali i inozemni arhitekti surađuju s klesarskom i umjetničkom radionicom Jakšić, koju danas vode Dražen i Lovre.

Zapisi u kamenu

„Kamen i čovjek od samih su početaka zajedno i trebaju jedan drugog. Kamen, osluhnete li ga dobro, ima sve atribute živog bića – ljepotu, zvuk, tonalitet… U kamenu je sve zapisano. U dogovoru i prijateljstvu s ljudima pretvara se u čudesne oblike, u svjetovnoj i sakralnoj arhitekturi, u svakidašnjem životu. Uvijek je tu, kao čovjekov pratitelj i oslonac. U njemu su pohranjena sva naša sjećanja. Po kamenu najlakše i najdublje prepoznajemo svoj zavičaj“, kaže veliki splitski arhitekt Dinko Kovačić.

Što sve može kamen, možda je najdojmljivije pokazao Nikola Bašić, jedan od doajena hrvatske arhitekture, svojim u svijetu proslavljenim remek-djelom „Morske orgulje“ u Zadru.

FOTO: Privatni album i Galerija Jakšić

„Govoriti o kamenu znači vraćati se esencijalnoj ljudskoj supstanciji. Čovjek i kamen pripadaju ovoj Zemlji, ovom svemiru. Vraćati se kamenu u arhitekturi i građevinarstvu, kamenu kao prirodnom materijalu kojem i mi korijenski pripadamo, kao što on pripada nama, povratak je u elementarno stanje. To je susret s istinom. I to je dirljivo. Kamen je u arhitekturi trajna vrijednost, neumorni putnik kroz vrijeme. Arhitektura bi trebala izražavati pripadnost kulturi i mjestu na kojem nastaje. Kontinuitet te kulture na mediteranskom području najbolje odražava kamen“, kaže Nikola Bašić.

Tri kantuna kuće

Ako je Dražen Jakšić, treći naraštaj klesarske obitelji, najzaslužniji za tradicijski kontinuitet i vrhunska postignuća svoje umjetničko-klesarske radionice, onda je njegova supruga Ida, rođena 1959. u Splitu, bila potporni stup za barem tri „kantuna“ kuće. Obiteljsko zajedništvo, usredotočeno na zajedničke ciljeve, održavala je čvrstoćom Draženovih kamenih stupova. Osnovni je obiteljski moto uvijek bio isti: iskoračiti barem korak dalje od prethodnog naraštaja. Ali Ida Jakšić nije bila samo tipična dalmatinska supruga, majka i kućanica, nego i kreativna žena posvećena svojim dizajnerskim projektima.

Kipar Lovre Jakšić, koji je ime dobio po djedu Lovri, nastavio je obiteljsku tradiciju u Donjem Humcu na otoku Braču, a a najdraža su mu forma portreti u kamenu. FOTO: Privatni album i Galerija Jakšić

„S trinaest godina znala sam da želim pohađati umjetničku školu i baviti se modom, maštajući o tome kako ću jednoga dana imati svoj modni butik u Splitu. Već sam u osnovnoj školi radila nakit od keramike i prodavala ga, a kad mi je bilo šesnaest godina, bojila sam odjeću i prodavala je u tada jedinom butiku u Splitu. Završila sam srednju školu koja se tada nazivala Centar za obrazovanje u umjetnosti i kulturi. Nakon toga upisala sam se na Fakultet primijenjenih umjetnosti u Beogradu, koji je svojom obrazovnom usmjerenošću zadovoljavao moje potrebe bavljenja tekstilnom umjetnošću.

Nakon kratkotrajna poznanstva Ida i Dražen vjenčali su se početkom 1981., a u rujnu se rodio Lovre. Draženov otac Lovro umro je 1982., a Dina se rodila 1984. godine.

„U Beogradu sam završila drugu godinu fakulteta i potom se preselila u Donji Humac u kojem tada nije bilo ni tekuće vode, ali je bilo mnogo prostora koji potiče osjećaj slobode i uživanja u prirodi, čega mi je u Splitu, gdje sam radila u smočnici, uvijek nedostajalo. U Donjem Humcu mjesta je bilo napretek i odmah sam počela raditi s tkaninama. Oblikovala sam i nakit od keramike i prodavala ga na štandu u Supetru“, kaže Ida.

Prekretnica u njezinu radu bilo je uređenje studija u tavanskom prostoru nove obiteljske kuće. U Splitu je 1990. otvorila modni butik, a sa svojim je kreacijama sudjelovala i na modnim revijama, što privatnim poduzetnicima prije nije bilo dopušteno.

Počela je surađivati s Josipom Lisac, što je izazvalo veliku medijsku pozornost. Uspješno je poslovala do 2009. godine, a tada je zbog Draženovih zdravstvenih tegoba potpuno prekinula sve svoje modno-dizajnerske poslove. Kad se Dražen oporavio, reorganizirali su prostor na obiteljskom imanju i sada Ida, Dina i Lovre imaju vlastite atelijere, a Dražen prostrani projektni ured.

Klesarska radionica Jakšić darovala je Gradu Dubrovniku monumentalni križ na Srđu kao nadomjestak za križ srušen u Domovinskom ratu

„Uživamo u slobodi korištenja prostora za samostalno umjetničko djelovanje. To je moguće samo u mjestu kao što je Donji Humac. Od 2010. potpuno sam se usredotočila na izradu nakita od domaćeg i poludragog kamena“, kaže Ida.

Doktorica umjetnosti

Dina Jakšić Pavasović najmlađa je umjetnica u obitelji, s prilično rijetkom titulom doktorice umjetnosti. Odmalena se igrala tkaninama i nakitom u maminom studiju, boravila u očevoj radionici i gledala kako se oblikuje kamen, a klasične dječje igračke uopće je nisu zanimale.

„Svijet umjetnosti bio je moje prirodno okruženje. Iako sam se u prvom razredu Škole likovnih umjetnosti u Splitu najviše zanimala za dizajn, profesori su me u drugom razredu – uočavajući moju sklonost prema boji – počeli usmjeravati prema slikarstvu. Postupno sam se zaljubljivala u slikarstvo i nakon mature otputovala sam na studij u Rim i 2002. upisala se na Accademia di Belle Arti. Petogodišnji boravak u Rimu, gdje sam se družila sa studentima iz cijelog svijeta, smatram najljepšim razdobljem svog života. Diplomirala sam 2007. i vratila se u Donji Humac, u kojem je moja obitelj 8. kolovoza 2008. otvorila Galeriju Jakšić.

FOTO: Privatni album i Galerija Jakšić

Nakon studija u Rimu željela sam se dodatno obrazovati i proširiti svoje likovne obzore. Dogodine sam se upisala na poslijediplomski doktorski studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, kod profesora Igora Rončevića, smjer slikarstvo. Neko sam vrijeme na Akademiji radila kao asistentica. Titulu doktorice umjetnosti stekla sam 2015. godine pod mentorstvom profesora Igora Rončevića i dr.sc. Anči Leburić. Naposljetku sam se vratila u Donji Humac“, kaže Dina.

U sklopu obiteljske kuće Dina ima svoj atelijer. Iako je disperzirana na mnoga likovna područja, ipak je najviše zaokupljena svojim dvjema najvećim ljubavima: bojom i kamenom. Osim apstraktnih slika snažnog kolorita, radi i vrlo posebne skulpturalne forme od lijepljenih kamenih lamela kroz koje provlači boju. Zanima je i produkt-dizajn.

Udana je za dizajnera Gorana Pavasovića s kojim ima jednogodišnju djevojčicu Milu. Iako su doktorati iz umjetnosti prilično rijetki i u nas i u svijetu, Dina prestižnu akademsku titulu smatra samo dijelom svojih širokih likovnih interesa, uklopljenih u umjetničko ozračje koje prevladava u njezinoj obitelji. U Donjem Humcu ima sve što joj život čini sadržajnim, zanimljivim, uzbudljivim, ispunjenim i sretnim.

Ida Stipšić Jakšić, supruga Dražena Jakšića, koji predstavlja treći naraštaj klesarske obitelji, autorica je kamene haljine, a počela je suradnju s Josipom Lisac koja je nastupala i u haljini koju je oslikala njezina kći Dina Jakšić Pavasović. FOTO: Privatni album i Galerija Jakšić

Svaki bi posjetitelj otoka Brača trebao razgledati impresivnu Galeriju Jakšić u kojoj su izložena djela četvrtog naraštaja klesarske obitelji Jakšić. Galeriju je, u suradnji s obitelji Jakšić, projektirao ugledni splitski arhitekt Jerko Rošin. Cijeli prostor doima se kao pomno odabrani sažetak umjetničkog stvaralaštva obitelji Jakšić.

Zapisi iz unutarnjeg kamenoloma

Ive Šimat Banov, najugledniji hrvatski teoretičar kiparstva, opus kipara Lovre Jakšića nazvao je „Zapisima iz unutarnjeg kamenoloma“, pogađajući u srž umjetnikova stvaralaštva. Lovrine stajaće i sjedeće figure, kaže Banov, govore kako se u kamenom svijetu miješaju mitsko i stvarno i kako subjektivno svladava otpor kamena.

„Imate li kliješta?“ pita me akademski kipar Lovre Jakšić.

„Zašto kliješta?“ odgovaram protupitanjem.

„Jer ćete riječi iz mene morati izvlačiti kliještima“, kaže Lovre.

Lovre Jakšić voditelj je umjetničko-dizajnersko-klesarske radionice obitelji Jakšić.

„Poslije završene srednje Škole likovnih umjetnosti u Splitu, 2000. godine upisao sam se na tek osnovanu Akademiju likovnih umjetnosti u Splitu. U svakodnevnom portretiranju i modeliranju stekao sam kiparsko znanje koje mi je bilo prijeko potrebno i koje sam znao da u sljedećoj fazi – nakon ovladavanja temeljnim znanjima – mogu slobodno razvijati ovisno o svojim kiparskim sklonostima i vizijama.

FOTO: Privatni album i Galerija Jakšić

Nakon diplome 2005. na Odsjeku za kiparstvo Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu – mentor mi je bio prof. Kažimir Hraste – vratio sam se u Donji Humac. Nisam gradski čovjek. Ne bih mogao živjeti ni u kojem gradu, bez obzira na to je li riječ o Splitu, Zagrebu ili Parizu…“ kaže Lovre (bez da sam bio prisiljen rabiti kliješta za izvlačenje riječi!).

U početku je radio apstrakcije, koje su se postupno mijenjale u figuraciju. U toj figuraciji u kamenu ima svoje autorske otklone, stvarajući autentične oblike koje smatra jedino svojima. Voli oblikovati portrete u kamenu, usporednim prožimanjem hrapavih i glatkih površina. Portreti izranjaju iz svoje elementarne supstancije, podsjećajući na porođajni proces. To su ti zapisi iz unutarnjeg kamenoloma o kojima govori Banov.

„U prostranom atelijeru imam savršene uvjete za rad. To mi pruža optimalnu slobodu stvaranja. U neprestanom smo kreativnom obiteljskom prožimanju, razmjeni ideja i iskustava. Otac nam je prenio ljubav prema kamenu i to je najvažnije. Obiteljska ljubav prema kamenu nezaustavljivo putuje kroz vrijeme već više od jednog stoljeća. Moja sestra Dina i ja četvrti smo naraštaj zaljubljenika u kamen. Svaki je naraštaj otišao korak dalje od prethodnog, s jasno izraženim sklonostima prema umjetničkom oblikovanju“, kaže Lovre.

Hoće li i peti naraštaj nastaviti obiteljsku tradiciju?

„Moj sin Baldo (17) pohađa grafičku školu. U razgovoru s prijateljima klesarima, jedan mi je rekao: ‘Još ga se može ‘navrnut’ (‘cijepit’). U klesarstvo, dakako“, kaže Lovre.

Posveta izumitelju

Lovre Jakšić upravo oblikuje klasični kameni portret Marija Puretića koji će biti postavljen u Sumartinu, rodnom mjestu velikog izumitelja. Rođen 1904. u Sumartinu, Puretić je emigrirao u Sjedinjene Države. Godinama je radio kao ribar, a kako bi olakšao najteži dio posla, vađenje mreža iz mora, izumio je dio ribolovne opreme kojom je promijenjen način vađenja mreža plivarica u cijelom svijetu. Usavršavao je svoj proizvod, poslije nazvan Puretićevo vitlo (Power Block), kojim je znatno unaprijedio ribarsku industriju.

FOTO: Privatni album i Galerija Jakšić

Na poleđini kanadske novčanice od pet dolara, u optjecaju od 1972., fotografija je koćarice s Puretićevim vitlom. Sada će velik i nedovoljno poznat izumitelj iz Sumartina biti ovjekovječen u kamenu, portretom koji će oblikovati Lovre Jakšić. Projekt je financiran sredstvima iz fondova EU-a.

U Donjem Humcu na Braču živi jedinstvena obitelj koja svojim stvaralaštvom potvrđuje da umjetnost može izrastati iz kamena. U stoljetnoj borbi s kamenom rađali su se nadareni pojedinci koji su, poštujući tradiciju i kamene gene, svoj unutarnji kamenolom pretvorili u umjetnost. Dina Jakšić Pavasović i Lovre Jakšić svoja su djela predstavljali na mnogim izložbama i dobili visoka priznanja.

Čovjek, kao i kamen, želi trajati. I sve što radi borba je za trajanje, rekla je nedavno preminula akademkinja Marija Ujević Galetović, najveća hrvatska kiparica.

Egipatske piramide, dalmatinski suhozidi, grobnice i nadgrobni spomenici na Braču ili zagrebačkom Mirogoju, pokazuju da je put u vječnost obilježen kamenom.

FOTO: Privatni album i Galerija Jakšić