Treba živjeti životom svog doba. Treba stvarati u duhu svog doba. Suvremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanja kolektiva su dominantna. Umjetnik se ne može oteti htijenjima novoga društva i stajati van kolektiva. Jer je umjetnost izraz naziranja na svijet. Jer su umjetnost i život jedno.”

To je dio manifesta Udruženja umjetnika Zemlja, likovne grupe koja je djelovala od 1929. do zabrane 1935., a na čijem su čelu bili slikar Krsto Hegedušić kao tajnik i arhitekt Drago Ibler kao predsjednik. Upravo je iz zadnje rečenice manifesta dobivena inspiracija za izložbu ‘’Umjetnost i život su jedno: Udruženje umjetnika zemlja 1929.-1935.’’ koja će u Galeriji Klovićevi dvori biti otvorena od 28. studenoga do 1. ožujka. Riječ je o umjetničkom udruženju koje je okupljalo ne samo akademski obrazovane slikare, kipare i arhitekte nego i seljake i radnike, a imalo je razrađeni umjetnički i društveno angažirani program i izvršilo snažan utjecaj na događanja u hrvatskoj umjetnosti i kulturi tridesetih. Na izložbi će se moći vidjeti djela Krste Hegedušića, Lea Juneka, Otona Postružnika, Marijana Detonija, Đure Tiljka, Omera Mujadžića, Ivana Tabakovića, Kamila Ružičke, Željka Hegedušića, Ivana Generalića, Franje Mraza, Vilima Svečnjaka, Branke Frangeš Hegedušić, Petra Smajića, Vanje Radauša, Drage Iblera, Drage Galića, Lavoslava Horvata, Zdenka Strižića i arhitekata Radne grupe Zagreb.

Autor izložbene koncepcije je Petar Prelog, kustosica je Danijela Markotić, a osim njih na projektu su surađivali Tamara Bjažić Klarin, Svjetlana Sumpor, Darija Alujević, Željka Čorak i Suzana Leček. Kustosica Danijela Markotić iz Galerije Klovićevi dvori, naglasila je da izložba iscrpno obrađuje jednu od ključnih hrvatskih umjetničkih skupina međuratnoga razdoblja kao jedinstvenu pojavu u cjelokupnoj nacionalnoj modernoj umjetnosti:

“Zemlja je kao sveobuhvatan društveni i kulturni projekt objedinila slikare, arhitekte i kipare u nastojanju likovnog opismenjavanja najsiromašnijih slojeva društva kako bi se izmijenio profil publike koju je do tada činio isključivo građanski društveni sloj. Izložbom se problemski zahvaća temeljna obilježja Zemljina djelovanja: ideološka dimenzija vezana uz politički i društveni život, ideja o potrebi oblikovanja nacionalnog likovnog izraza, koja se uklapa u dominantne tendencije kulturnog nacionalizma međuratnog razdoblja, odnos prema suvremenim kretanjima u europskoj umjetnosti te presudna uloga Zemlje u stvaranju kompleksa hrvatske naivne umjetnosti.”

‘Na Zemljino slikarstvo djelovao je širok spektar utjecaja. Ugledali su se na pučku umjetnost, posebice slikarstvo na staklu te na slikare bez formalne naobrazbe’, kaže Petar Prelog

Petar Prelog iz Instituta za povijest umjetnosti odgovorio je na pitanje što je novo u slikarstvu grupe Zemlja i njezinih članova i kakva je danas valorizacija tih djela.

“U skladu s programskim stavom koji traži usko povezivanje umjetnosti sa životom, oni su slikali seljake pri teškom radu, kao žrtve poplava i požara, ali i represivnog državnog aparata uslijed čestih rekvizicija. Selo nisu idealizirali, pa su slikali blatnjave putove, golo granje, brojne potleušice i zapuštena dvorišta. Građanske portrete u slikarstvu Zemlje zamijenili su prikazi radnika, seljaka, siromaha, invalida i zatvorenika. Također, pripadnici građanskog sloja prikazivani su na karikaturalan način. Već i takav, relativno površan pogled na korpus zemljaškog slikarstva omogućuje nam prepoznavanje važnog pomaka u kontekstu hrvatskoga modernog slikarstva. On se odnosi prije svega na raskidanje očekivane povezanosti umjetničkog stvaranja s uvriježenom idejom o lijepome. Iako su mnogi ključni hrvatski moderni slikari u prva dva i pol desetljeća dvadesetog stoljeća uspješno relativizirali tu očekivanu povezanost, tek se u slikarstvu Zemlje ona nastoji svjesno i u potpunosti raskinuti. Danas, devedeset godina od osnutka i gotovo pola stoljeća od posljednje velike izložbe – Kritičke retrospektive Zemlja, održane 1971. u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu – slikarstvo Zemljinih članova predstavlja kanonsku vrijednost koja svjedoči o važnoj reakciji umjetnika na društvenu situaciju u hrvatskom međuraću. Njihovo djelo progovara o teškim životnim prilikama najvećeg dijela tadašnjeg hrvatskog stanovništva, o nefunkcionalnoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, o mnogim kompliciranim političkim odnosima i ideološkim sukobima te, naposljetku, i o nacionalnim aspiracijama povezanim s tada raširenim kompleksom kulturnog nacionalizma. U skladu s time, slikarstvo Zemlje visoko je valorizirano i svakako pripada najvažnijim pojavama u hrvatskoj modernoj umjetnosti.“

Kada je riječ o autorima i tendencijama koje su utjecale na njihovo slikarstvo, istaknuo je da su Krsto Hegedušić i ostali imali specifičan pogled na povijest slikarstva i suvremena europska umjetnička kretanja:

“Tako je na formalnu stranu Zemljina slikarstva djelovao širok spektar utjecaja. Prije svega, ugledali su se na pučku umjetnost, posebice slikarstvo na staklu te na djela slikara bez formalne umjetničke naobrazbe. Zatim se kao uzor pojavljuje glasoviti flamanski slikar Pieter Brueghel, čiji su krajolici i prikazi seoskog života bili u fundusima svih važnijih europskih muzeja. U Brueghelovoj bogato razrađenoj seoskoj svakodnevici Hegedušić je pronašao razumljiv i vlastitim osnovnim težnjama srodan koncept koji je mogao lako transponirati u hrvatsku Podravinu. Na slikarstvo Zemlje utjecao je i George Grosz, njemački majstor crteža i nesmiljeni kritičar berlinske suvremene stvarnosti. Upravo su njegovi stavovi i njegovo djelo prepoznati kao važna referentna točka, kako na ideološkoj, tako i na formalnoj razini. Ipak, potrebno je istaknuti da slikarstvo Zemlje nije bilo homogena cjelina, s obilježjima slikarske škole, već da su svi slikari bili samosvojne i već formirane umjetničke osobnosti te da su na specifičan način – u sklopu vlastitog sazrijevanja – reagirali na Zemljina programska opredjeljenja i Hegedušićeve pouke o tome kako bi trebali slikati.“

Grupa Zemlja djelovala je u kontekstu koji je bio obilježen atentatom u beogradskoj Skupštini i smrću Stjepana Radića, Šestojanuarskom diktaturom kralja Aleksandra I. Karađorđevića, “hrvatskim pitanjem“ u međuratnoj jugoslavenskoj multinacionalnoj zajednici te snažnom orijentacijom na seljaštvo i utjecajnom lijevom ideologijom čiji je nositelj bila tada zabranjena Komunistička partija. Suzana Leček iz Hrvatskog instituta za povijest, autorica teksta o društvenom, kulturnom i političkom kontekstu Zemljina djelovanja, istaknula je da je velika većina znanstvenika i umjetnika bila zaposlena u državnim institucijama, pa je egzistencijalno ovisila o poslušnosti režimu:

“U vrijeme diktature većina intelektualaca ostala je lojalna režimu, ali nisu pokazali očekivanu aktivnost u promoviranju poretka i nove jugoslavenske nacije. No jedan manji dio pokazao je otvoreni otpor pa je, usprkos pritiscima, dio intelektualaca postao nositelj otpora baš u vrijeme kada to političari nisu mogli biti. Njihov je otpor imao razne oblike, od šutnje tamo gdje je trebalo potvrđivati novu ideologiju, pa do jedinog organiziranog javnog otpora režimu koji su pokrenuli umjetnici. Na području likovnosti to je napravila Grupa Zemlja, a u glazbi udruga Sklad i Hrvatski pjevački savez koji je objedinjavao pjevačke zborove na području Hrvatske. Budući da se radilo o građanskim udrugama, znači o području nad kojim je država imala najmanji nadzor – danas bismo to zvali civilnim društvom – one su ostale jedine koje su svojim djelovanjem sustavno promicale hrvatski nacionalni identitet. Osim čuvanja nacionalnog identiteta, ovi su umjetnici dijelili još jednu ideju – socijalni angažman. Slikari su ga iskazivali umjetničkim motivom i poučavanjem seljaka slikarskom zanatu, a glazbenici obradom tradicijskih napjeva, skladanjem za zborove, a posebice radom sa seljačkim i radničkim zborovima. Radilo se mahom o mlađoj generaciji umjetnika koja je simpatizirala različite stranke i ideologije, tj. HSS ili ilegalnu Komunističku partiju. No zbližavale su ih dvije velike ideje onoga vremena – zahtjev za društvenom promjenom, odnosno socijalnom državom, i očuvanjem nacionalnog identiteta.“

Arhitektica Tamara Bjažić Klarin s Instituta za povijest umjetnosti autorica je odabira izloženih djela iz područja arhitekture. Istaknula je da su osnovna počela arhitekture i urbanizma, teorije i produkcije, Zemljaša i njihovih gostiju – suradnika, ključna mjesta ne samo povijesti arhitekture i planiranja Hrvatske 20. stoljeća već i Jugoslavije. Kako kaže, riječ je o radikalnoj promjeni uloge arhitekta u društvu i zadaća na koje arhitektura i planiranje moraju dati odgovore:

“Klijentela arhitekata više nisu bili pojedinci, privatni investitori, već društveno ugrožene kategorije stanovnika, radnici i seljaci, odnosno samo društvo te bolnice, škole i druge zgrade društvenog standarda. Osim što su ukazali na neljudske životne uvjete na radničkoj periferiji Zagreba, gdje su na poljoprivrednom zemljištu današnjeg Trnja i Trešnjevke nicale barake i kućerci bez vode, kanalizacije i struje, Zemljaši i njihovi istomišljenici skrenuli su pažnju kulturne i društvene elite na svu bijedu života na selu, gdje je u gotovo srednjovjekovnim uvjetima živjelo oko 80% populacije tadašnje države. Arhitekti su nudili i odgovor, odnosno ukazali na suvremene projektantske i planerske alate kojima ih je bilo moguće riješiti – stambene četvrti opremljene školama, trgovinama i bogate zelenilom te socijalnu stambenu izgradnju, zdravi mali stan za egzistencijalni minimum dostojan čovjeka, u režiji gradskih općina i države po uzoru na Weimarsku Njemačku. Zemljaši s članovima Radne grupe Zagreb, prigodom Četvrte izložbe, ukazali su na izravnu relaciju društveno-političkog uređenja, kapitalizma koji prednost daje pojedinim interesnim skupinama, a ne čitavoj zajednici sa svim njezinim članovima, i stambenih prilika radnika i seljaka te građanstva. Za propitivanje aktualnog uređenja i ukazivanje na rješenja, plansku izgradnju i stambene politike, socijalističke Weimarske Republike i Socijalističkog Saveza bila je potrebna velika građanska hrabrost.“

Autorica odabira izloženih djela za područje slikarstva i skulpture naive je Svjetlana Sumpor iz Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti.

“Zemljaške pozicije i teze omogućile su otvaranje novog područja u hrvatskoj umjetnosti koji danas nazivamo naivnom umjetnošću. U okviru ‘eksperimenta’ Krste Hegedušića, člana i glavnog ideologa umjetničke grupe Zemlja, stasali su prvi umjetnici naive u Hrvatskoj, Ivan Generalić i Franjo Mraz, osnovana je seljačka slikarska škola u Hlebinama 1929. Hlebinska škola bila je nesustavno i povremeno savjetovanje te upućivanje u osnove slikarskih tehnika seoskih mladića bez formalnoga umjetničkog obrazovanja. Osim konkretnoga mentorskog rada, Zemlja je za seljake-slikare imala i važnu ulogu institucionalne podrške, kao izložbena platforma. Naime, osim Hegedušićevih štićenika, Generalića i Mraza, sa Zemljom je izlagao i Petar Smajić, kipar iz okolice Splita kojeg je 1932. otkrio te u likovnim nastojanjima podržavao Slavan Vidović, sin slikara Emanuela Vidovića. S druge strane, pronalaskom talentiranih autora iz neprivilegiranih slojeva Zemljaši su dokazali svoju tezu da talent nije vezan uz društveno podrijetlo. Dakle, suradnja seljaka-slikara i seljaka-kipara sa Zemljom bila je višestruko korisna za obje strane. Dok je seljacima-umjetnicima bila potrebna podrška socijalno osjetljive grupacije da bi se mogli ostvariti kao umjetnici, Zemlji je bio potreban ‘eksperiment’ sa seljacima i radnicima da bi potvrdila ispravnost svojih programskih teza. Važno je naglasiti da Zemlja nije ‘stvorila’ hrvatsku naivu, ona je samo talentiranim pojedincima omogućila da razviju svoje potencijale i prezentiraju svoje radove javnosti. Bez pojave snažnih umjetničkih osobnosti kao što su Ivan Generalić i Petar Smajić, zemljaška nastojanja sa seljacima-umjetnicima bila bi samo neuspjeli eksperiment. Pojava hrvatske naivne umjetnosti predstavlja uspješni rezultat djelovanja udruženja umjetnika Zemlja u smislu da je uključivanjem umjetnika iz neprivilegiranih slojeva u umjetničko djelovanje i izlaganje Zemlja ostvarila jedan avangardni ideal – povezivanje umjetnosti i života.“

‘Uključivanjem umjetnika iz neprivilegiranih slojeva u umjetničko djelovanje i izlaganje Zemlja je ostvarila avangardni ideal – povezivanje umjetnosti i života’, kaže Petar Prelog

Težnja za društvenom angažiranošću Zemlje, istaknuo je Petar Prelog, bila je uvjetovana politički lijevom orijentacijom njezinih članova, odnosno vezama s tada ilegalnom Komunističkom partijom. Kako je rekao, u osnovnim idejama artikuliranima u manifestu – objavljenom na naslovnici kataloga prve izložbe, a čiji je autor arhitekt Drago Ibler – mogu se pronaći utjecaji stavova Augusta Cesarca, ali i Georgea Grosza te ostalih predstavnika društveno-angažirane struje tadašnje njemačke umjetnosti:

“Također, kompleksni stavovi Miroslava Krleže o suvremenoj umjetnosti utjecali su – nekad i presudno – na ideološku usmjerenost Zemljina djelovanja. S druge strane, opća usmjerenost na selo i seljaštvo – čiji je nositelj bila Hrvatska seljačka stranka – utjecala je svakako na istovrsni interes zemljaša, pa ne treba čuditi da se iz tog idejnog kolopleta razvila Zemljina programska potreba za stvaranjem nacionalnog likovnog izraza koji bi trebao biti nezavisan od inozemnih utjecaja, društveno angažiran i razumljiv najširim narodnim masama. Takvu umjetnost nazivali su ‘umjetnošću kolektiva’. Zemljini ciljevi bili su postavljeni visoko. Zemlja je bila sveobuhvatni društveni projekt čije su mnoge težnje – od potrebe sinteze umjetnosti i revolucije do stvaranja nezavisnog likovnog izraza – zapravo bile utopijskog karaktera. Smatram da je na društvenom planu u tih šest godina njezina postojanja ostvareno najviše što je u tom trenutku bilo moguće, jer da nije tako danas, devet desetljeća od Zemljina osnutka, ne bismo o njoj razgovarali kao o jednoj od najvažnijih i najintrigantnijih skupina u hrvatskoj umjetničkoj povijesti. Baština Zemlje – ona formalna, ali i idejna – suptilno je utkana u velik dio hrvatske umjetnosti.“

Zemlja je, rekao je Prelog, iz temelja izmijenila hrvatsku umjetničku pozornicu tridesetih godina: “O njoj se mnogo pisalo, a mnogi tadašnji hrvatski umjetnici i intelektualci vrlo su se jasno opredjeljivali jesu li za Zemlju ili pak protiv nje. Ravnodušnih nije bilo. Što se tiče šireg konteksta, onoga na tadašnjem jugoslavenskom prostoru, Zemlja je bila dijelom korpusa kritičkog realizma ili takozvane socijalne umjetnosti koji je svoje predstavnike imao i u drugim kulturnim središtima, pa tako u Srbiji djeluje grupa Život, a u Sloveniji nakon Zemljine zabrane djeluje grupa Gruda. Ipak, Zemljina je pozicija bila specifična jer je jedina djelovala u širokom rasponu od društvene angažiranosti s pozicije političke ljevice do kulturnog nacionalizma. Službeni razlog zabrane Zemljine sedme izložbe, a zatim i njezina daljnjeg djelovanja, bio je djelovanje protiv države i njezina poretka. Naposljetku, i sam je Hegedušić prije toga bio uhićen nekoliko puta pod istim optužbama. Djelovanje Zemlje nije odgovaralo mnogima: represivnom državnom aparatu, onima s desne strane političkog spektra, ali i onima s krajnje ljevice, pogotovo nakon Krležina ‘Predgovora Podravskim motivima Krste Hegedušića’, kojim je tzv. sukob na ljevici doveden do usijanja. U prvih nekoliko poslijeratnih godina, Zemljina je umjetnost ocijenjena pretjerano formalističkom i individualnom. Nakon toga, postala je žrtvom odnosa snaga u socijalističkom kulturnom životu, ali i međusobnih sukoba bivših članova Zemlje, pa je trebalo proteći vremena do njezina nedvosmislenog upisivanja u kanonske pojave hrvatske moderne umjetnosti.“