Objavljeno u Nacionalu br. 764, 2010-07-06

Neke od najvrednijih vila na području Kvarnera kupili su bogati Rusi: nitko ne zna zašto zapravo kriju svoj identitet, zbog dvojbenog porijekla kapitala, ili zato što su mnogi bili prevareni pri kupnji

Neke od najljepših i najskupljih vila na Opatijskoj rivijeri u proteklih desetak godina kupili su stranci, među kojima prednjače Rusi. Obišli smo 15-ak kilometara obale od Voloskog do Mošćeničke Drage u namjeri da doznamo nešto više o ruskim vilama i njihovim vlasnicima, ali otkrili smo da su ruski bogataši za svoje susjede pravi misterij jer ih rijetko viđaju i nitko ne zna tko su oni točno niti čime se zapravo bave te na koji su način stekli svoje bogatstvo. Njihove kuće uglavnom zjape prazne, a o njima se tijekom godine brinu lokalne domaćice, majstori i vrtlari koji najčešće i ne znaju za koga zapravo rade ili se boje o tome pričati. Ruski vlasnici, kako pričaju, borave u tim vilama desetak do 15 dana godišnje, rijetko dulje, a često iznajmljuju vile svojim poslovnim partnerima. No i u vrijeme kad su ovdje ruski se bogataši drže uglavnom u svoja četiri zida, gotovo krišom dolaze i jednako tako odlaze.

O vlasnicima vila vrlo je malo ili gotovo uopće nema nikakvih podataka ni na internetu pa to stvara još veći misterij. Drže se svog zatvorenog kruga ljudi, najviše im odgovara da njihovi agenti razumiju i govore ruski, a sve poslove vole obavljati preko osoba koje su na neki način povezane s Rusijom, obično su to ljudi koji su živjeli u Rusiji, ondje se oženili pa su se vratili s ruskim suprugama u Hrvatsku. Za sve poslove koje trebaju obavljati obično imaju svoje povjerenike koji umjesto njih dolaze iz Rusije i rješavaju sva tekuća pitanja, od angažiranja domaćice do raznih popravaka. Da u Opatiji postoji marina za luksuzne megajahte, možda bi se tajanstvene ruske bogataše i moglo vidjeti, ali oni u Opatiji nemaju gotovo nikakvih sadržaja koji bi ih mogli zadovoljiti.

Rusima je odmor bez pravih kockarnica u kojima mogu potrošiti ili zaraditi ogromne količine novca, skupocjenih draguljarnica, najeksluzivnijih dizajnerskih dućana i ekskluzivnih noćnih klubova gotovo nezamisliv, a svega toga u Opatiji nema. Zbog svega toga među lokalnim stanovništvom prevladava dojam da su neke od najljepših opatijskih vila kupljene radi pranja novca ili da jednostavno čekaju neka bolja vremena. Ruski kupci gotovo da i ne pitaju za cijenu nekretnine koja im se sviđa, ali uvjet je da bude prvi red do mora i da papiri budu čisti, što je često u Hrvatskoj problem. U zadnje vrijeme počeli su se više zanimati i za unutrašnjost, posebno Istru. No često se nagađa da osobe koje kupuju te vile nisu njihovi pravi vlasnici nego samo paravan za prave kupce s kojima su sklopili tajne interne ugovore. Iako je Opatija sa svojim austrougarskim štihom za Ruse pravo hit odredište, trenutačno na tržištu vlada zatišje, unatoč tomu što su se na opatijskom području otvorile čak i mnoge agencije za promet nekretninama čiji su vlasnici Rusi. No trenutačno u ponudi ima vrlo malo najeksluzivnijih vila.

Direktor Opatija Toursa Saša Ivanišević, koji je prvi počeo raditi s ruskim klijentima, rekao je da su gotovo svi najvredniji kapitalni objekti već prodani i trenutačno nema većih kupovina. Najveća navala na nekretnije počela je, prema njegovim riječima, nakon 2001. godine, ali se još od 2008. osjeća stagnacija, a i prošlogodišnja recesija učinila je svoje. Za to vrijeme u javnosti je prevladao dojam da su Rusi već pokupovali sve najskuplje vile na opatijskom području. Nacional je zato ispitao koliko uistinu ima vila na području Opatije, tko su njihovi vlasnici i koliko su ih platili. Najskuplja vila na opatijskoj rivijeri trenutačno je Vila Lenac, poznatija kao Vila bunker, čija kupnja i uređenje su stajali oko 10 milijuna eura. Ona bi uskoro trebala biti potpuno adaptirana i spremna za useljenje svoje vlasnice, 62-godišnje poslovne žene Ljudmile Rovenske, Ruskinje udane za češkog veleposlanika pri UN-u.To je ujedno i sve što se o toj ženi zna.

Kako stranci kao fizičke osobe ne mogu kupovati nekretnine u Hrvatskoj, Ljudmila Rovenska tu je kuću prije godine kupila preko svoje tvrtke Keldan, čiji je direktor Andrej Gurtučenko, a osnivač korporacijde Keldan Investments Limited registriran je na Britanskim Djevičanskim Otocima. Prijašnji vlasnici bili su obitelji Lenac i Ćosić. Branimir Lenac, jedan od dvojice vlasnika kuće, sin je partizanskog generala Mirka Lenca koji je kuću dobio radi zasluga u NOB-u, a bio je i nećak narodnog heroja Viktora Lenca. Na ukupno 300 četvornih metara stambenog prostora u vili se nalaze dva stana, a kad je ona prije tri godine kupljena za 5,5 milijuna eura, ispalo je da je cijena četvornog metra bila 22.448 eura, čime je svrstana u red najskupljih nekretnina na Jadranu. No kupoprodajnim ugovorom Ljudmila Rovenska ,odnosno tvrtka Keldan, postala je vlasnica samo kuće, ali ne i okućnice, budući da je više od 4000 četvornih metara okućnice bilo u vlasništvu Grada Opatije pa su morali platiti dodatna 2 milijuna eura kako bi postali vlasnici cijelog kompleksa na početku Voloskoga, u gustoj borovoj šumi na samom rtu, s vlastitim mulom i plažom za kupanje.

S cifrom od gotovo 3 milijuna eura, na koliko se procjenjuju troškovi uređenja vile, vlasnici su za tu kuću morali izdvojiti više od 10 milijuna eura, što je puno više čak i od 5 milijuna eura, koliko je ruski milijarder, peti najbogatiji Rus Viktor Vekselbert 2003. godine platio za nekadašnju vilu Lovre Matačića u dubrovačkoj Lozici. Radove na adaptaciji vile Bunker izvodi hrvatska tvrtka Gradel, ali prema nacrtu ruskog arhitekta i pod paskom nadzornog inženjera iz Rusije koji redovito onamo dolaze. Nekadašnji bunker, po kojem je vila i dobila naziv, novi vlasnici će pretvoriti u veliki vinski podrum. Taj su bunker s pogledom na Kvarnerski zaljev nekadašnje vlasti navodno koristile za nadzor nadolazećih brodova. Vila je nakon II. svjetskog rata inače bila oduzeta talijanskoj obitelji Ferri. Nedaleko od zgrade opatijske općine nalazi se niz predivnih vila od kojih je jedna u vlasništvu ruske kardiologinje Ane Bjelogolove, vlasnice lanca ljekarni u Sankt Peterburgu, odnosno njezine tvrtke Inula.

Zapuštenu kuću novije gradnje još 2003. za manje od milijun eura kupila je od Jurice Broliha koji živi u Monte Carlu, a kuću je u cijelosti adaptirala. Ana Bjelogolova je 2006. u Crikvenici za 5 milijuna eura kupila i hotel “Park”. Unatoč namjeri da ga rekonstruira i podigne kategorizaciju s tri na četiri zvjezdice, sve je zapelo kad se ispostavilo da dvije čestice na kojima je hotel izgrađen pripadaju Gradu Crikvenici i Hrvatskom fondu za privatizaciju, zbog čega se nije mogla ishoditi građevinska dokumentacija. Upravo zbog takvih gnjavaža Rusi se sve rjeđe odlučuju na ulaganja u hrvatske nekretnine. Opatijski odvjetnik Miroslav Vitaljić kaže da ruski poslovni ljudi žele sto posto čiste papire, ali obično ih nakon kupnje navodno “čiste” nekretnine zatekne neko “iznenađenje”, kao što je bilo saznanje da okućnica Vile Lenac odnosno Vile Bunker nije bila pripisana kući, oko čega je u sporu s Gradom Opatijom upravo on, uz još jednog kolegu, zastupao rusku vlasnicu.

Miroslav Vitaljić ističe da je često problem i u prostornim planovima koji nisu prilagođeni investitorima ni njihovim ulaganjima, iako im se prilikom kupnje kaže da je sve u redu i daju usmena jamstva. U samoj Opatiji ruskim vlasnicima prodani su i stanovi u Vili Arentz, kompleksu od tri luksuzne vile, Opatija, Volosko i Arentz, desetak metara iznad mora i neposredno nad znamenitom opatijskom šetnicom Lungo mare, koje je projektirao poznati hrvatski arhitekt Grujo Golijanin. Dvadeset i osam stanova veličine 85 do 170 četvornih metara, s videonadzorom, podzemnom garažom i hidromasažnim i običnim bazenom, stajali su od 8 do 10 tisuća eura po kvadratu. Vile se nalaze na mjestu gdje se nekoć nalazila Villa Arentz koju je izgradio zaslužni građanin kojemu je vlast poslije II. svjetskog rata dopustila gradnju, pod uvjetom da se zemljište nakon njegove smrti vrati Opatiji. Grad je prodao teren tvrtki koja nije uspjela realizirati projekt pa ga je preuzeo investicijski fond, a projekt koji je konačno realizirala tvrtka Akord u slovenskom vlasništvu izazvao je velike polemike u javnosti o tome da li svojim stilom vile nagrđuju klasičnu vizuru grada.

Prvi stanari u spornom kompleksu bili su profesorica Ivanka Avelini Holjevac sa suprugom Milanom Holjevcem, koji si je nedavno oduzeo život, te ugledni riječki stomatolog Željko Miljanić. Poslije su dva ili čak tri stana prodana ruskim vlasnicima, a za stan u tim vilama bio je zainteresiran i Ćiro Blažević. I u vili Porthaim, jednoj od najljepših secesijskih građevinaa u Opatiji, koju je za 3 milijuna eura 2007. kupila tvrtka “Istra Rustica” u vlasništvu porečkog građevinskog poduzetnika Dražena Golemovića, navodno je dva stana kupio jedan bogati Rus, jedan stan kupio je talijanski poduzetnik, a jedan je u vlasništvu Davora Šukera, dok je cijena kvadrata bila od šest do sedam tisuća eura. U toj je vili jedan dio života proveo Austrijanac Julius Glax, najznačajniji Opatijac u gradskoj povijesti, liječnik koji je zaslužan za organizacije prvih medicinskih kongresa krajem 19. stoljeća, kao i za uvođenje vodovoda i kanalizacije. Prije Golemovića, Villa Porthaim pripadala je Borisu Majnariću, vlasniku tvrtke Hoteli Royal, koju je prodao Milenij hotelima.

Taj je hrvatski poduzetnik dulje vrijeme radio u Ukrajini, odakle se preko tvrtke Dnjeprometal bavio uvozom željeza u Hrvatsku. Na izlazu iz Opatije, neposredno prije Ičića, blizu marine, nalaze se dvije ruske vile. Jednu od njih Opatijci nazivaju Villa Batarelo, po nekadašnjem vlasniku, samoborskom odvjetniku Mirku Batarelu, čije se ime 2003. godine spominjalo u aferi s tadašnjim zagrebačkim Županijskim odvjetnikom Krunoslavom Canjugom, a prije tri godine ispred kuće u Samoboru zapaljena su mu dva automobila. Do nje nalazi se Villa St. Georges koju mještani kolokvijalno nazivaju i Villa Peroš po bivšem počasnom konzulu Venezuele u Hrvatskoj Antoniju Toniju Perošu, a nosila je naziv i vila Topić. Nalazi se uz samu obalu u neposrednoj blizini vila Ariston i Mamula. Prvi vlasnik te vile, još u doba prije I. svjetskog rata, bio je bogati brodovlasnik Zambelli, a nakon rata kuća je nacionalizirana i njome se služio Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske. Antonio Toni Peroš uselio se u tu vilu 1992. godine, a službeno ju je kupio 1995. za 700 tisuća njemačkih maraka, iako je prethodno bila procijenjena na 900 tisuća maraka. Vila je smještena na 4000 kvadrata okućnice, a nakon Peroševe smrti 2002. godine njegova supruga Maria Rossaria Perosh prodala ju je za 3,5 milijuna eura tvrki Punta Kolova, unatoč tomu što se na vili zabilježen sudski spor koji je radi nasljedstva pokrenula Peroševa nećakinja Ivana Medarev.

Osnivač tvrtke Punta Kolova je Phonica AG iz Lihtenšajna, čiji je direktor Aleksander Zabarski, čovjek kojega u Opatiji nazivaju misterioznim Rusom jer nitko ne zna tko je on. Rijetki upućeni spominju ga kao člana uprave Gazprom banke. Kako se on 2007. razišao sa svojim dotadašnjim poslovnim partnerima, njegova tvrtka Punta Kolova podijelila se na tvrtku Punata Kolova, registriranu u Ulici maršala Tita 185 u Opatiji, i tvrtku Bareno ugostiteljstvo, na susjednom broju 187. Kao članovi uprave Barena upisani su Marko Vukelić, Genadij Kurinij s ukrajinskom putovnicom i Marija Anikina, s ruskom putovnicom. Nije poznato jesu li oni povezani s vilom Batarelo, ali nakon što je Zabarski kupio vilu Peroš, njegov prvi susjed Mirko Batarelo je preko njega navodno došao izravno do njegovih poslovnih partnera kojima je prodao svoju vilu. Prema drugoj verziji, sam Zabarski kupio je i Batarelovu vilu, ali je nakon razlaza s poslovnim parterima ta vila pripala njegovu bivšem partneru Genadiju Kuriniju. Iznad same ACI marine Opatija u Ičićima smještena je i secesijska Villa Müntz, jedna od najatraktivnijih vila na liburnijskoj obali. Za svoju suprugu Emmu izgradio ju je 1903. Jakob Ludwig Münz, kamenorezac i vlasnik kamenoloma u Južnom Tirolu, koji je u Opatiju stigao kao partner Alfreda Wredea, koncesionara i utemeljitelja tramvaja koji je od 1908. do 1933. povezivao Matulje i Lovran. Vila je 1948. nacionalizirana, bivša država vlasnike je obeštetila s 12 vagona naranača, a 1999. od Grada Opatije za 14 milijuna kuna, tada 3,2 milijuna maraka, otkupio ju je Amerikanac John Hopper koji je radio u Microsoftu, ali je nakon rastave vila pripala njegovoj supruzi rodom iz Sarajeva Ljiljani Šegedin, koja je u Istri kupila i cijelo selo. Iznad lovranske šetnice, tik uz more, nalazi se niz veličanstvenih vila.

Jedna od najljepših svakako je ladanjska Villa Frappa odnosno Villa Frappart, izrađena na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće po nacrtu čuvenih bečkih arhitekata Karla Seidla i Karla Coningha, koju mnogi smatraju najljepšom nekadašnjom plemićkom rezidencijom na opatijskoj rivijeri. Dobila je ime po prvom vlasniku, bečkom odvjetniku Michelu Ruaultu Frappartu, a nosila je naziv i Vila San Michele. Donedavno je ondje bila Glazbena akademija znamenitog violinista Ine Mirkovića, a danas služi za ugošćavanje poslovnih ljudi iz Ukrajine, obiteljskih partnera obitelji Moralić. Naime, vila je u vlasništvu tvrtke Marun d.o.o. čiji je direktor Fikret Moralić, brat petrokemijskog magnata Envera Moralića, a osnivač te tvrtke je Torika Holding AG iz Švicarske. Temeljni kapital Maruna povećan je 2003. s 26.549.400 kn za 9.740.600 kn na 35.290.000 kn. Pretpostavlja se da se taj iznos odnosi na vrijednost vile Frappa koju je tvrtka Marun 2002. godine za 3,4 milijuna eura kupila od “Liburnia riviera hotela”. Iako je formalno u vlasništvu obitelji Moralić, neki tu vilu smatraju ruskim vlasništvom.

Zapravo se priča da je upravo mnogo Rusa kupilo nekretnine u Opatiji upravo preko Envera Moralića te da i iza kupnje Vile Frappart stoji neki Rus. Arhitekt Karl Seidl projektirao je i susjednu vilu Magnolia, a u blizini se nalazi i vila Astra, poznatije kao Vila Marija iz istoimene sapunice. Za vilu Eugenia, koja se ne nalazi neposredno pokraj mora već u centru Lovrana, priča se da je u vlasništvu Rusa, međutim, formalno je njezin vlasnik tvrtka Eto d.o.o. iz Zagreba, čija je direktorica Ljiljana Šeparović, a predsjednik uprave Darko Šeparović. Možda su Darka Šeparovića proglasili Rusom zbog toga što je dugo radio u Rusiji i neko vrijeme bio čak potpredsjednik tvrtke Ericsson Rusija. No poznato je i da ruski tajkuni nisu neskloni investirati u nekretnine tako da kao paravan uzmu osobu u koju imaju povjerenja. Vila je spomenik kulture sagrađena 1910. u secesijskom stilu, a 2003. je obnovljena i preuređena u poslovni hotel s četiri zvjezdice. Sve donedavno je radila i ondje su odsjedali pretežno poslovni ljudi iz Rusije, ali trenutačno je zatvorena.

Prva ruska vila na širem području Opatije je vila Sveti Rok koju je još krajem 90-ih kupio ruski bankarski i medijski mogul Sergej Sergejevič Rodionov, ujedno i jedan od rijetkih koji se povremeno eksponira u javnosti. Nekadašnjeg vlasnika banke Imperial u Hrvatsku je doveo vlasnik Diners Club Internationala Žarko Kraljević. Rodionov je medijima posebno zanimljiv zbog ekstravagantne supruge Olje Genadijevne Rodionove, vlasnice butika Vivienne Westwood u Moskvi, koja glumi u ruskim sapunicama i filmovima i povremeno radi kao model za najbolje svjetske fotografe, a njezine obnažene fotografije objavili su Playboy i Penthouse. Za vilu u Lovranu Rodionov putem svoje tvrtke Portić plaća koncesiju na korištenje plaže ispod same vile. Prema nekim podacima Rodionov je vilu platio 15 milijuna njemačkih maraka. Prije rata ta se vila zvala “Vila Vojvodina”, a koristilo ju je Izvršno vijeće Vojvodine. Vila je 1994. godine na osnovi rješenja Agencije za restrukturiranje i razvoj te rješenja Okružnog privrednog suda u Zagrebu prešla u vlasništvo tvrtke “Astra Internacional” d. d. za vanjsku trgovinu iz Zagreba. Nakon stečaja Astre ruski vlasnici shvatili su da u vlasništvu imaju luksuznu vilu i sklopili su kupoprodajni ugovor s tvrtkom “Teodoro Investimenti” S. A. iz Švicarske na iznos od 2 milijuna njemačkih maraka, iako je tada bila procijenjena na 1,4 milijuna njemačkih maraka.

Tik do vile Sveti Rok nalazi se i Vila Liana, nekadašnja vila Erzzi. Trenutno se na vili obavljaju radovi, a domaćica koju smo zatekli u kući zajedno s radnicima tvrtke Gradel nije htjela reći tko je vlasnik kuće. Rekla je samo da vlasnici nisu Rusi. Prošle je godine u Jutarnjem listu objavljeno da tu vilu uređuje odbjegli vlasnik propalog Salonita Jozo Ćurković, dok su njegovi radnici tada štrajkali glađu. Tu je vilu, prema navodima Jutarnjeg, 2003. Ćurković kupio od tvrtke Marea d.o.o., u vlasništvu Dajne Dujmić, supruge novog gradonačelnika Opatije Ive Dujmića. Villu je formalno kupila tvrtka Bascon iz Zagreba koju je osnovala Ćurkovićeva sestra Anica. Vila je nekoć bila u vlasništvu Narodnog odbora Općine Lovran, a od 1993. Marea. Općina Lovran 1998. dobila je spor oko vlasništva nad poduzećem Liburnia Riviera Hoteli. Nakon toga vilu je 1999. za 818 tisuća njemačkih maraka kupila Dujmićeva Marea, no nije se uspjela uknjižiti kao vlasnik vile, ali vilu je 2002. prodala kao izvanknjižni vlasnik. U to vrijeme Bascon je povećao temeljni kapital sa 100 tisuća kuna na gotovo 40,8 milijuna kuna.

Prije same uvale u Medveji nalazi se vila Susmel kontroverznog ruskog bogataša Leonida Leonidoviča Lebedjeva, predsjednika uprave kompanije Sintez i neko vrijeme zastupnika u gornjem domu ruskog parlamenta, koji je bio optužen pa potom oslobođen krivnje za umiješanost u trgovinu oružjem za Hrvatsku. Lebedjev često krstari Jadranom i na svojoj jahti Sunseeker La Mirage na kojoj je 2003. ugostio i tadašnju zagrebačku gradonačelnicu Vlastu Pavić. Vilu Susmel veličine 130 kvadrata s 4000 kvadrata okućnice kupio je od Liburnia Riviera Hotela krajem 1995. Bernard Ćatić za 1,4 milijuna njemačkih maraka. Nakon smrti Bernarda Ćatića kuću su naslijedili njegova žena Dragana i djeca i oni su još uvijek upisani kao vlasnici. U Medveji se nalazi i dvorac Castello koji je kupila obitelj Todorić, odnosno njihova tvrtka Agrokor. U mjestu Kraj, između Medveje i Mošćeničke Drage, upravo traju završni radovi na kući koju je kupila tvrtka Solaris hoteli iz Matulja, čiji su direktori Rusi Aleksander Bjelov i Jurij Borisov.

O njima se ništa ne zna, osim da su zbog međe ušli u spor s vlasnikom susjednog zemljišta. Ruska ulaganja mogu se pokazati kao problem ako se dogodi da vlasnik počini samoubojstvo, kao što je bio slučaj s Vladimirom Kondračukom, suvlasnikom ruske naftne kompanije Transnjeft, koji je bio vlasnik dviju vila u Mošćeničkoj Dragi. Jedna se nalazi na samoj šetnici iznad mora, nedaleko od Vile Zagreb, u vlasništvu Grada Zagreba. Drugo je zdanje nekadašnji restoran i ronilački centar na samoj plaži.