Književnik i sveučilišni profesor Predrag Matvejević, skladatelj i dirigent Boris Papandopulo, redatelj i pedagog Georgij Paro, novinar i urednik Denis Kuljiš te novinar, urednik i televizijski voditelj Aleksandar Saša Zalepugin vjerojatno su najpoznatiji potomci ruskih ili ukrajinskih migranata u Hrvatskoj, a o njihovim se doprinosima određenim profesijama i hrvatskoj kulturi i identitetu zna dosta. U želji da se osvijetli ukupni doprinos Rusa koji su se nastanjivali u Hrvatskoj u proteklih sto godina nastala je knjiga “Tragovima ruskih migranata: povijesni vodič po mjestima i gradovima Hrvatske” čiji su autori Filip Škiljan i Mirjana Ilić, a urednica Nadežda Baranovski, predsjednica i osnivačica udruge za očuvanje ruskog naslijeđa Vernisaž koja je i izdala ovu knjigu. Knjizi je prethodila izložba “Ruska emigracija u kontekstu razvoja hrvatske znanosti i kulture” koja je bila postavljena u zagrebačkom Hrvatskom državnom arhivu, a zatim u Krapini, Vinkovcima, Biogradu na moru, Splitu, Zadru i Požegi. Ova je godina uzeta za stotu godišnjicu dolaska ruske emigracije u Hrvatsku pa je izložba trebala biti otvorena u Dubrovniku i Sisku, ali je odgođena zbog epidemioloških mjera.

Jedan od autora knjige, povjesničar Filip Škiljan, zaposlen je u Institutu za migracije i narodnosti i bavi se nacionalnim manjinama u Hrvatskoj. Objasnio je da su prvi Rusi u Hrvatsku stigli 1915. i da se radilo o zarobljenicima iz Prvoga svjetskog rata te da je drugi val ruskih izbjeglica došao nakon izbijanja ruske revolucije u veljači 1917.

“Prvi ruski izbjeglice pristigli su u proljeće 1919. Stizali su brodovima u Bakar, Dubrovnik i Boku kotorsku, a odande su dalje raspoređivani po drugim naseljima i kotarevima Kraljevine SHS. Kasniji valovi Rusa u Hrvatsku uslijedili su još prije raspada socijalističke Jugoslavije, kada su pojedinačno pristizale uglavnom žene koje su u Jugoslaviji upoznale svoje supruge te u vrijeme nakon uspostave neovisne Hrvatske, kada su sa supruzima koje su upoznale u Rusiji koji su ondje radili u hrvatskim tvrtkama, dolazile Ruskinje. Osobito mnogo takvih je bilo na području Međimurja. Ruski emigranti bili su po svojoj obrazovnoj strukturi iznimno školovani. Osim toga, karakterizirala ih je pripadnost urbanom tipu stanovništva. Kraljevina SHS u vrijeme njihova dolaska bila je zemlja agrarnoga karaktera, kao i sve ostale balkanske zemlje, s vrlo malenim postotkom visoko obrazovanog stanovništva. Prema podacima iz 1922. godine među ruskim emigrantima bilo je 12,4% fakultetski obrazovane populacije, 61,5% emigranata sa završenom srednjom školom i 19,4% sa završenom osnovnom školom. U Kraljevini SHS bilo je čak 50,5% nepismenog stanovništva koje je bilo starije od 12 godina. Međutim, činjenica je da svoje intelektualne potencijale ruski emigranti u malim sredinama poput hrvatskih gradića i kotarskih sjedišta nisu mogli iskoristiti, pa su zbog toga često iseljavali iz Kraljevine SHS u neke druge europske zemlje.”

Nadežda Baranovski istaknula je da ruska emigracija nije bila emigracija s kakvom se danas susrećemo i da je bježao najviši intelektualni sloj Carske Rusije, ljudi visoke kulture, statusa, obrazovanja i imetka.

“Kada su došli u Hrvatsku ruski profesori, liječnici, glazbenici, slikari, glumci i drugi obrazovni ljudi počeli su raditi u raznim gimnazijama i na fakultetima. Otvarali su škole, katedre na fakultetima, fakultete i druge obrazovne centre. Za izložbu i knjigu izabrali smo najznačajnije emigrante, one koji su otvarali nove katedre na fakultetima, stvarali škole crtanog filma, imali doprinose u matematici, graditeljstvu i drugom. U vrijeme najvećeg vala ruske emigracije gotovo je svaki peti čovjek u Zagrebu bio Rus. Onda su ih slali u druge gradove i mjesta, a mnogi su otišli u inozemstvo. Ruski baletani, redatelji, scenaristi i učitelji stvorili su novi smjer baleta. Mnogi glazbenici stvarali su nove orkestre i u Zagrebu je niknuo takav sloj kulture da je grad postao poznat velikim poznavateljima klasične glazbe, baleta i opere. Od migranata bih istaknula matematičara Apsena iz čijih su zadataka i rješenja mnogi učili matematiku, doktora Saltykova koji je otvorio Katedru za patologiju na Medicinskom fakultetu, braću i sestru Fromani koji su utjecali na razvoj baleta i fizičara Plotnikova. Karagancev je izgradio bolnicu u Biograd na moru i uložio svoj novac u hotel i razvoj Biograda na moru, doveo je tamo struju. U Vukovaru su ruski inženjeri gradili Vodotoranj.’’

A o vlastitoj obiteljskoj povijesti rekla je sljedeće: “Moja je majka bila grofica, a njezini su roditelji bili vlasnici još i danas najpoznatije tvornice Vologodskog maslaca. Njezini roditelji nisu pobjegli iz Carske Rusije, ostali su u SSSR-u gdje su stradali baš kao što su se drugi emigranti nerijetko mučili u novim domovinama. Ja sam rođena u Staljinovu logoru gdje je završio moj otac Julijus Baranovski pod optužbom da je jugoslavenski špijun. U logoru je upoznao svoju drugu suprugu, moju majku Olgu. Mnogi su čitali njegove knjige ‘Zatvorska i sibirska sjećanja 1926-1957’ i ‘Sibirski led u srcu’. On je protjeran u logor pod optužbom da je jugoslavenski špijun. Kao petogodišnje dijete došla sam u Zagreb i od tada sam prošla svoje obrazovanje u Hrvatskoj. Poznajem sve hrvatske običaje, ali i one drugih naroda. O ruskim običajima sam sama učila i prenijela ih u život jer me roditelji nisu htjeli opterećivati ruskim nasljeđem: previše im je straha utjerano u kosti u logorima. Zbog toga sam se morala informirati i učiti među ruskim migrantima.’’

Umirovljena knjižničarka i komparatistica književnosti Ingrid Poljanić kći je Anatolija Kudrjavceva koji je pripadao drugoj generaciji Rusa u Hrvatskoj, a živio je od 1930. do 2008. Otac mu je bio Aleksandar Kazimirović Kudrjavcev koji je u Hrvatsku došao iz Moskve nakon Oktobarske revolucije 1918. i oženio se za Splićanku, baku Ingrid Poljanić. Anatolij Kudrjavcev bio je sveučilišni profesor, humorist, kazališni kritičar, pisac, piciginaš, veliki zaljubljenik u Split i jedan od prvih spalatinista, odnosno ljudi koji su se sustavno bavili Splitom.

Ingrid Poljanić odgovorila je na pitanje na koji je način njezin otac koji nikada nije otputovao u Rusiju kako bi sačuvao čisti ideal zemlje svojih predaka, doprinio splitskom i hrvatskom identitetu.

“Naslov njegove doktorske disertacije glasio je ‘Split u književnim djelima’. Jedan je od prvih koji su sustavno proučavali kako se Split reflektirao u djelima književnika koji su ga posjetili jednom u životu. Došao je do zaključka da Split nikoga nije ostavljao hladnim, uključujući poznate svjetske i naše književnike. Jedan je od prvih koji je pisao o Splitu i fenomenima splitskog kulturnog života, za sam kulturni život i povijest grada Splita puno je učinio. Bio je jedan od najcjenjenijih hrvatskih kazališnih kritičara, pored Petra Brečića i Dalibora Foretića, zvali su ih tref. Dobitnik je Sterijine nagrade za kazališnu kritiku, to je tada bilo najveće priznanje tog tipa. Osim što se bavio kazališnom kritikom i bio kazališni kritičar Slobodne Dalmacije putovao je diljem Jugoslavije i pisao za mnoge listove, do njegovog se suda puno držalo.”

Što je od ruskog identiteta prenio na nju?

“Kada je čovjek mlad nije baš zainteresiran za priče o precima i identitetu, ali nešto u genima što je s tim u vezi uspio je prenijeti na mene. Tu su i neke priče koje je njemu pričao otac, a on meni, uspjela sam tako skupiti neke djeliće ruske duše. Nažalost, ruski nisam uspjela naučiti. On je izvrsno govorio ruski, prevodio je s ruskoga, preveo je nekoliko drama za kazališta. Riječju, on je bio taj koji je nosio ruski nacionalni identitet, ja samo u tragovima: ne mogu reći da je to ušlo u moju obiteljsku tradiciju. Doduše, rusku književnost volim, uvijek je imala posebno mjesto u našoj obitelji. Kada je trebalo nešto pisati na fakultetu, seminarske radove ili slično, nekako sam po inerciji dobivala Ruse da o njima pišem. Otac je imao krasnu zbirku ruskih klasika na originalu, ja sam to donirala splitskoj udruzi za hrvatsko-rusku kulturu Horus, za njihovu knjižnicu. Bilo mi je važno da ta zbirka ima dodatni smisao, a ne da stoji na mojim policama.”

Još jedan značajni potomak ruskih, odnosno ukrajinskih emigranata koji se rodio u Splitu je Aleksandar Fjodorovič Stasenko koji je živio od 1933. do 1990. Bio je filmski redatelj, scenarist, snimatelj, montažer i slikar. Snimio je dvadeset i tri filma, od kojih su većina dokumentarnog žanra. Filmovi su mu često nagrađivani na međunarodnim festivalima, imao je niz retrospektiva, a za filmsko stvaralaštvo je 1978. dobio nagradu “Kata Pejnović’’. Iste godine dodijeljena mu je, za velike uspjehe postignute u umjetnosti, godišnja nagrada grada Splita.

Njegov sin Fjodor Aleksandrovič Stasenko, inženjer kriznog upravljanja, rekao je da je ponosan na to što mu je mama Šoltanka iz Stomorske, a otac Ukrajinac. Kako kaže, ima i kontakte s obitelji koja je ostala u Ukrajini ili Rusiji, njeguje te odnose, posebice zato što su od velike obitelji s djedove strane ostali samo on i rođak Aleksandar koji živi u Moskvi.

Objasnio je da je njegov djed došao u Hrvatsku kada se raspalo Rusko Carstvo, malo prije Oktobarske revolucije.

“Bio je na dvoru kao dio carske garde cara Nikolaja, a kada se počelo sve raspadati emigrirao je. Uz to, bio je i glumac pa je preko putujućeg kazališta došao u tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju. Moj djed je prvo radio u Beogradu u pošti i onda je glumio u kazalištu, u jednom trenutku je bio upraviteljem pošte u Imotskom, bio je i na Visu i onda se nastanio u Splitu, gdje se rodio moj otac. Moj je otac završio elektrotehnički fakultet te je radio i u struci prije nego što je kupio prvu filmsku kameru dok je bio asistent na fakultetu u Češkoj, kada je vodio studente na ekskurziju i počeo se baviti filmom. Bio je jedan od osnivača projektnog biroa splitske firme Monter koja se bavila izgradnjom i projektiranjem, bavio se izradom i prvih billboard reklama. Bavio se time dok je bio u amaterskom svijetu, a onda je sredinom sedamdesetih godina u potpunosti napustio poslove vezane uz elektrotehniku i počeo se isključivo i profesionalno baviti filmom. Moj je otac bio fasciniran Dalmacijom, otocima i Dalmatinskom zagorom, radio je filmove isključivo o trudu ljudi iz Dalmacije koji su u neljudskim uvjetima pokušavali preživjeti, to je bila osnovna tema njegova filmskog opusa.”

Matematičar i inženjer geodezije Boris Apsen rođen je u Moskvi 1894. a umro je u Zagrebu 1980. O njemu znamo uglavnom preko njegovih knjiga “Logaritamsko računalo’’, “Repetitorij više matematike’’ i drugih brojnih radova i znanstvenih djela. Njegova kći Nadežda Apsen koja živi u Zagrebu, ispričala je da je njezin otac porijeklom bio baltički Nijemac, ali kada je stigao u Kraljevinu SHS 1920. s ostalim ruskim emigrantima svi su bili prihvaćeni kao Rusi.

Opisala je kako je izgledao odlazak njezinih roditelja i obitelji iz Moskve:

“Nije to bio odlazak s vrećicama ili koferima. Svaki kofer je zauzimao previše mjesta, mjesta koje je moglo spasiti jednog čovjeka. Tako su odlazili bez ičega. Tata je u Moskvi prvo završio pravo i ekonomiju. Brodom su s Krima stigli u Dubrovnik i bili smješteni u tvrđavi Lovrijenac. Postojala je potreba za liječnicima, a moja je majka Ekaterina Sokolova bila liječnica koju su odmah smjestili na otok Zlarin, gdje je pokrivala pet otoka. Znala je veslati i po četiri i pol sata da bi došla s jednog na drugi otok. Otac je otišao studirati geodeziju u Zagreb, a moja je majka financirala njegov studij. Kada je otac završio studij, zahtijevao je da dođe u Zagreb jer je počeo predavati na fakultetu geodeziju i matematiku pa je mogao uzdržavati majku. Zahvaljujući izvrsnom znanju matematike, postao je 1931. asistent matematike na Tehničkom fakultetu, a 1935. je izabran i za nastavnika geodezije na Građevinskom, kulturno-tehničkom i geodetskom odsjeku.”

Nadežda Apsen još je kao dijete naučila njemački, hrvatski i ruski, tri jezika kojima su se koristili u obitelji. Kada opisuje svog oca, govori o njemu kao o blagoj i smirenoj osobi.

“Moglo ga se nazvati u bilo koje vrijeme, dignuti ga usred ručka da bi riješio neki teški matematički zadatak. Ako ga nije mogao preko telefona riješiti, rekao bi ljudima da dođu k njemu da im pomogne riješiti zadatak. Kada je završio Drugi svjetski rat, tata je bez objašnjenja razriješen funkcije, a 1946. su ga uhapsili. Sjećam se da je mama znala jednog čovjeka iz tvornice papira kojeg je zamolila da tatu puste iz zatvora. Kao razlog njegova hapšenja navedeno je da je predavao matematiku njemačkim vojnicima. Tada je Srđa Šeferov, skojevac koji je dolazio k nama kući, otišao na policiju i napisao da je optužba protiv mog oca laž te su ga nakon toga pustili. Tata je 1947. dobio posao u Srednjoj geodetskoj školi i tada je počeo pisati brojne knjige, od kojih su pojedine imale nakladu i po 120.000 primjeraka.”

Filip Škiljan, povjesničar i suautor knjige, naveo je da je nakon Drugoga svjetskog rata svim emigrantima iz Rusije ponuđena mogućnost dobivanja državljanstva SSSR-a i da je bilo dosta onih koji su željeli iskoristiti tu mogućnost. Kako kaže, onima koji su primili sovjetsko državljanstvo danom primanja prestao je redovan radni odnos, koji je mogao postati ugovornim s time da su svakih šest mjeseci morali obnavljati dozvolu zaposlenja, a oni koji su imali ugovorni radni odnos najčešće su dobivali otkaz.

“Slično je bilo i s emigrantima koji nisu prihvatili sovjetsko državljanstvo, a jugoslavensko im je bilo oduzeto, pogotovo nakon Rezolucije Informbiroa, u ljeto i jesen 1948. godine. Među ruskim emigrantima našlo se i onih koji su bili ruski špijuni, pa je stoga jedan dio njih deportiran u Rusiju. Tako se događalo da su mnogi bivši ruski emigranti, pa i njihova djeca koja su rođena u Jugoslaviji, ostajali bez državljanstva. Među njima je bilo mnogo onih koji su se donošenjem takvog zakona osjećali povrijeđeno, pa su odlazili u drugu emigraciju. Jedan dio otišao je u Mađarsku i Bugarsku, pa su se kasnije domogli i Sovjetskoga Saveza. Drugi su otišli u prekomorske zemlje, a treći, oni najstariji, smještani su u staračke domove u skandinavskim zemljama. U vrijeme NDH Rusi su bili povlaštena skupina jer se radilo o neprijateljima komunističkog režima i komunizma, pristalicama Carske Rusije. Na čelu Hrvatske pravoslavne crkve nalazio se mitropolit Germogen Ivanovič Maksimov, inače Rus. Danas broj Rusa u Hrvatskoj iznosi 1279, a najviše ih ima u Zagrebu, Primorsko-goranskoj županiji, Međimurskoj županiji, Zagrebačkoj županiji, Istarskoj županiji i u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Radi se u najvećem broju o ženama koje su doselile iz Rusije sa svojim supruzima, hrvatskim državljanima”, zaključio je Filip Škiljan.