Objavljeno u Nacionalu br. 741, 2010-01-26

HRVATSKOJ prijeti energetska i ekonomska kriza jer su samoproglašeni ekolozi, često i radi vlastite koristi, zaustavili projekte vrijedne stotine milijuna eura

U sljedećih nekoliko godina Hrvatskoj prijeti velika energetska i ekonomska kriza. U tom razdoblju Hrvatska bi mogla biti suočena sa značajnim nedostatkom i porastom cijena energije, a zbog toga i s nekonkuretnošću gospodarstva te dugoročnom ekonomskom i društvenom stagnacijom. Brojni razvojni potencijali Hrvatske tako će ostati neiskorišteni, a s obzirom na razvoj susjednih država Hrvatskoj prijeti i podređeni položaj u odnosu na njih.

To je izravna posljedica toga što u proteklih desetak godina u Hrvatskoj nije realizirano desetak planiranih velikih energetskih projekata, poput naftovoda DružbAdria, Terminala za ukapljeni plin (LNG) na Krku, nekoliko termoelektrana na ugljen i plin, ali i niz drugih infrastrukturnih projekata poput gradnje riječnog kanala Sava-Dunav ili postrojenja za obradu otpada. Svi ti projekti propali su ili su značajno usporeni zbog aktivnosti raznih ekoloških aktivista ili udruga. Niz projekata, ključnih za gospodarski i društveni razvoj Hrvatske, godinama je bio izložen optužbama utemeljenim na lažnim i nepotpunim informacijama koje su u medijima bez ikakvih znanstvenih argumenata objavljivali ekološki aktivisti. Ti ljudi, često bez adekvatnog obrazovanja i stručne vjerodostojnosti, s vremenom su agresivnim medijskim nastupima u javnosti sebe uspjeli afirmirati kao stručne autoritete, a u javnosti stvorili opću atmosferu straha od ekološke katastrofe.

U takvoj situaciji razne ekološke udruge, koje se često sastoje tek od nekoliko članova, postale su neizostavan sudionik odlučivanja o budućnosti projekata vrijednih stotine milijuna eura, a tako se ekološki aktivizam za mnoge pretvorio u unosan posao i profesionalnu karijeru. Dapače, i pojedini političari svoju su karijeru izgradili na navodnoj borbi za ekologiju. Ipak, cijenu njihova djelovanja i štetne posljedice obustave pojedinih projekata na temelju njihovih manipulacija na kraju će platiti svi hrvatski građani sljedećih desetljeća. Prvi takav slučaj već bi se za nekoliko mjeseci mogao dogoditi u važnom segmentu odnosa sa Slovenijom. Nacional je doznao da Hrvatska, želi li završiti pregovore s Europskom unijom do kraja 2010., već u nekoliko idućih mjeseci mora pronaći rješenje za zbrinjavanje polovice radioaktivnog otpada nuklearke Krško. Na ispunjenju tog uvjeta u pregovorima će inzistirati upravo Slovenija, a budući da Hrvatska nema vlastito odlagalište takvog otpada, jedino je moguće rješenje da svoj otpad zbrine u slovenskom skladištu, koje će se uskoro početi graditi u Krškom.

Takav će scenarij hrvatske porezne obveznike koštati nekoliko desetaka milijuna eura, a taj će novac posve nepotrebno biti potrošen u inozemstvu, jer je još 2003. Hrvatska trebala izgraditi vlastito skladište. Stručnjaci su kao najpovoljniju lokaciju odredili Trgovsku goru, slabo naseljeno gorje blizini Hrvatske Kostajnice i granice s Bosnom i Hercegovinom, koja se geološki sastoji od granita, idealnog materijala za gradnju takvih skladišta, a nalazi se na seizmički neaktivnom terenu. Zbog toga bi, prema provedenim studijama, na toj lokaciji bez ikakvih opasnosti za okoliš i stanovnike bio skladišten slabo i srednje radiokativni otpad kakav se proizvodi u Krškom. Budući da Slovenija u to vrijeme nije imala vlastito skladište, postojala je i mogućnost da se i druga polovica otpada u Krškom skladišti u Trgovskoj gori, uz godišnju rentu od nekoliko milijuna eura koja bi pripala okolnim općinama.

Ipak, projekt nikad nije zaživio zahvaljujući angažmanu lokalne ekološke udruge KAOS i Marijane Petir, tada mlade i relativno nepoznate političarke Hrvatske seljačke stranke iz obližnjeg sela Mustafina Klada. Ona je pokrenula oštru medijsku kampanju protiv gradnje odlagališta, uz tvrdnje kako bi tako bila zagađena obližnja rijeka Una, kontaminirani podzemni izvori pitke vode te ugroženo zdravlje tamošnjih stanovnika. Ti zaključci nisu bili nimalo znanstveno utemeljeni, ali su među stanovnicima stvorili paniku pa su sukoro nastale velike demonstracije. Kako je HSS tada bio dio vladajuće koalicije, stranački čelnici podržali su svoju članicu i stopirali daljnji razvoj projekta. Zahvaljujući tom slučaju Marijana Petir u kratkom vremenu od nepoznate političarke postala je članicom uskog vrha HSS-a, a u tadašnjem intervjuu za Nacional hvalila se kako je to njezin glavni politički uspjeh.

Je li to uistinu bio uspjeh, može se zaključiti na temelju primjera Slovenije, gdje je država raspisala natječaj za gradnju skladišta, uz obećanje o godišnjoj renti od 2 milijuna eura. Iako je tamošnji životni standard neusporedivo veći nego u hrvatskom Pounju, za projekt se natjecalo devet općina, a na kraju je za konačnu lokaciju izabrano Krško. Podzemno skladište bit će građeno u neposrednoj blizini rijeke Save i hrvatske granice, a prihodi općine vjerojatno će biti veći ako tamo bude skladištena i hrvatska polovica otpada. Deseci milijuna eura iz Hrvatske prelit će se u Sloveniju, a nije teško pretpostaviti koliko bi taj novac poboljšao kvalitetu života stanovnika siromašnih općina u okolici Trgovske gore. Tamošnji stanovnici skladište nisu željeli, no pitanje je bi li jednako odlučili da im je bila predočena realna slika potencijalnih šteta i koristi od projekata, a ne niz netočnih i neprovjerenih informacija.
Vrlo slično završio je i projekt DružbAdria, gradnja velikog naftovoda između Hrvatske i Rusije zahvaljujući kojoj bi Omišalj na otoku Krku postao glavna luka za izvoz ruske nafte na Mediteranu. Taj značajni projekt trebao je biti temelj buduće energetske suradnje Hrvatske i Rusije, kojom bi Hrvatska osigurala dugoročnu stabilnu opskrbu naftom i plinom, ali i dobila mogućnost da postane energetski lider u jugoistočnoj Europi i postigne značajan gospodarski iskorak.

Ipak, projekt DružbAdria vrlo je brzo stekao iznimno negativan imidž u javnosti, ponajviše zahvaljujući djelovanju ekološke udruge Eko Kvarner, koju je osnovao vlasnik lokalne turističke agencije Vjeran Piršić. Činjenica je da je projekt DružbAdria imao nekoliko značajnih ekoloških problema. Prvi je bilo pitanje povećanog tankerskog prometa u Jadranu, čime bi se povećala mogućnost kalvarije i onečišćenja, a drugi problem balastnih voda. Riječ je o vodi koju naftni tankeri ukrcaju radi stabilnosti kad putuju bez tereta i koju izbace kad dođu na lokaciju ukrcaja. Budući da putuju po cijelom svijetu, ta voda često sadržava razne mikroogranizme iz različitih ekosistema, koji mogu narušiti prirodnu ravnotežu na mjestu gdje se ispuste iz tankova, a u slučaju DružbAdrie to bi bio Omišalj.

Ta dva problema Piršić je iskoristio da DružbAdriju predstavi kao projekt koji će nepovratno zagaditi Kvarnerski zaljev i upropastiti tamošnji turizam. Pritom je stalno umanjivao iznose planiranog profita koji će Hrvatska od projekta ostvariti i prešućivao kako postoje moguća rješenja za ekološke probleme. Postojala je mogućnost da se izgradi pročišćavač voda, kao i da se uvede obveza izmjene balastnih voda na Otrantskim vratima, na ulazu u Jadran. Što se tiče povećanog prometa, stručnjaci su upozoravali da ni jedna država opasnost od kalvarije ne smanjuje zabranom prometa, nego strožim kontrolama i sigurnosnim uvjetima poput tehnoloških standarda brodova koji naftu prevoze.

Ipak, u kampanju protiv DružbAdrije uključili su se i neki političari poput Tončija Tadića iz HSP-a i SDP-ova zastupnika Ivice Pančića, a na kraju se protiv projekta izjasnila čak i Katolička crkva. Dolaskom HDZ-a na vlast 2004. projekt je zaustavljen, a međudržavni odnosi s Rusijom iznimno su pogoršani. Izravna posljedica toga su i današnji problemi hrvatske vlade da s Rusijom sklopi novi ugovor o dobavi plina i priključenju na ruski plinovod Južni tok.

Da je DružbAdria bila realizirana, ti bi sporazumi vjerojatno već odavno bili potpisani, a Omišalj bi bio jedno od glavnih mediteranskih tržišta nafte. Zbog iznimno visokih cijena nafte lokalna zajednica i država bi od tranzitnih marži zarađivali desetke milijuna eura godišnje, a može se pretpostaviti i da bi hrvatska naftna kompanija Ina zahvaljujući stabilnoj dobavi velikih količina ruske nafte stekla značajne komparativne prednosti pred konkurentima u susjednim državama. No glavni dobitnik ispao je Piršić, koji se zahvaljujući DružbAdriji afirmirao kao nacionalni autoritet na području ekologije. Taj svoj utjecaj iskoristio je i u slučaju drugog važnog projekta u Omišlju, gradnji terminala za ukapljeni plin (LNG). Iako taj projekt još nije propao, njegov razvoj znatno je usporen, uvelike i zbog niza netočnih informacija o njegovim navodnim ekološkim opsanostima. Neke od tih informacija u javnosti je iznio sam Piršić, a često se radilo o potpunim besmislicama.

Tako je svojedobno izjavio da ima pouzdane inormacije kako će LNG terminal na Krku graditi Katar s namjerom da u tankerima na Krk dovozi ukapljeni plin, a potom u njima u Katar odvozi pitku vodu koju bi Ina crpila iz podzemnih izvora oko Udbine. To je posve besmisleno, jer specijalni tankeri za LNG uopće nemaju tehničkih mogućnosti da prevoze vodu. Sličnu neistinu Piršić je plasirao i poslije, tvrdeći da terminal ne smije biti u Omišlju jer je ondje velik rizik od terorizma i da bi eksplozijom terminala mogla nastati vatrena kugla koja bi poharala veći dio Kvarnera.

Zbog takvih netočnih informacija stručnjacima uključenim u razvoj projekta trebale su godine da uvjere javnost kako opisanih opasnosti od terminala nema, a to potrošeno vrijeme sad bi moglo rezultirati i propašću cijelog projekta. Naime, LNG terminal u Omišlju natječe se sa sličnim projektom u Trstu, a koji od njih prvi dospije u konačnu fazu realizacije, ostvarit će se, dok će drugi propasti. A propadne li projekt u Omišlju, Hrvatska će ostati bez mogućnosti stvaranja alternativnog dobavnog pravca za plin, što bi u budućnosti moglo rezultirati nestašicama tog energenta.

Općenito, u proteklom desetljeću pojedine ekološke udruge pokazale su se glavnom preprekom razvoju hrvatskog energetskog sustava. Tako je prije nekoliko godina najava hrvatske vlade da razmišlja o gradnji nuklearke popraćena brojnim prosvjedima. Iznesen je niz teških neistina o nuklearnoj energiji, od tvrdnji da je ona skupa, preko zaključaka da producira otpad koji se ne može adekvatno zbrinuti, do ničim potkrijepljnih navoda istraživanja prema kojima vjerojatnost da se do 2013. dogodi nuklearna havarija tipa Černobila iznosi čak 45 posto.

Na temelju tih dezinformacija u domaćoj javnosti stvorena je jaka averzija protiv takve energije. Ipak, istina je ponešto drukčija. Zapravo, energija dobivena iz nuklearnih elektrana smatra se najjeftinijom, s obzirom na veličinu ulaganja, rok trajanja i kapacitet, dok se statistički opasnost od havarije koja bi ugrozila ljudske živote mjeri u promilima. Stručnjaci procjenjuju kako je nuklearne energija najefikasniji način da se u budućnosti nadoknadi pad proizvodnje energije iz fosilnih goriva.

Upravo zbog toga neke su velike države Europske unije poput Francuske i Italije odlučile ponovno pokrenuti velike investicijske cikluse u tom segmentu. Takve će elektrane graditi i većina država u regiji. EU je već izdala dozvole za gradnju novih elektrana u Sloveniji i Bugarskoj, vijek trajanja mađarske nuklearke Paks produljen je do 2017., a Srbija već dugo s Rusijom vodi razgovore o mogućnosti gradnje nuklearke u Vojvodini. Sve u svemu, u krugu od tisuću kilometara oko teritorija Hrvatske nalazi se 40 nuklearnih elektrana, s ukupno 92 energetska reaktora, na čiji rad Hrvatska nimalo ne utječe.
Utoliko su teško razumljive tvrdnje ekoloških aktivista da Hrvatska ne bi trebala graditi takve elektrane zbog ekološke opasnosti, jer ta opasnost i ovako postoji. Naprotiv, zbog odbijanja da iskoristi svoje potencijale za nuklearnu energiju Hrvatska će vjerojatno pretrpjeti znatne komparativne gubitke u odnosu na susjedne zemlje koje iskorištavaju sve prednosti nuklearne energije.

Slično je i s ugljenom, energentom koji trenutačno u Europi smatraju najboljom alternativom nuklearnoj energiji, s obzirom na stabilnu cijenu, geografsku rasprostranjenost i bogate zalihe u svijetu. Zbog toga će se u državama Unije sljedećih pet godina graditi 50 termoelektrana na ugljen. U Hrvatskoj su ekološke udruge oštro kritizirale mogućnost gradnje takvih elektrana, osobito u Istri, gdje su uporno inzistirale na gradnji termoelektrana na plin i hidroelektrana, koje smatraju ekološki najprihvatljivijim konvencionalnim načinom proizvodnje energije.

Ali kad je HEP najavio gradnju hidroelektrane Lešće na Dobri, lokalni aktivisti pokrenuli su niz protesta tvrdeći da je dio kanjona rijeke koji je potopljen prevrijedan za 1 posto hrvatskih energetskih potreba koje će biti zadovoljene gradnjom elektrane i da će na taj način biti ugrožena staništa šišmiša. HEP je za projekt imao podršku većine lokalnog stanovništva, koje je prepoznalo značajne razvojne mogućnosti u nastanku velikog akumulacijskog jezera, a stručnjaci su HE Lešće ocrtali kao jednu od posljednjih isplativih hidroelektrana u Hrvatskoj na prikladnom mjestu. Ipak, zbog stalnih opstrukcija ekoloških udruga projekt se odužio za nekoliko godina, a njihovi argumenti iskorištavani su i u kampanji protiv tadašnjeg predsjednika uprave HEP-a Ivana Mravka.

Iz tih promjera može se iščitati besmisleni pristup hrvatskih ekoloških udruga energetskim projektima. Svi se zalažu protiv gradnje nuklearnih elektrana, no kad je alternativa gradnja elektrana na ugljen, protive se oni iz Istre i traže da se umjesto toga grade hidroelektrane. Tomu se pak protive oni iz okolice Karlovca i traže da se za dobivanje energije koristi plin, ali gradnja terminala za njegovu dobavu ne odgovara onima na Kvarneru.

Stoga je jasno da se ekološki aktivizam u Hrvatskoj zapravo sastoji od odvojenih skupina koje promoviraju svoje lokalne i osobne partikularne interese, bez zajedničkog pristupa na razini države. U takvim okolnostima Hrvatskoj prijeti energetska propast, a situacija bi možda bila bolja kad bi postajala ozbiljna krovna nacionalna ekološka organizacija. Takve organizacije i pokreti, čak institucionalizirane kroz političke stranke, u zapadnoeuropskim državama vrlo su utjecajne. Tako je u Njemačkoj Stranka zelenih bila i dio vladajuće koalicije, a njen član Joschka Fischer bio je ministar vanjskih poslova. U Hrvatskoj takve organizacije nema, barem što se tiče aktivnosti, utjecaja i organizacije, iako postoji nekoliko “zelenih” stranaka. O njihovoj ozbiljnosti svjedoči i to što su na nedavnim predsjedničkim izborima kandidirali pjevačicu Alku Vuicu. U takvoj situaciji ne postoji mogućnost da se oblikuje adekvatna i sveobuhvatna stretegija zaštite okoliša u Hrvatskoj koja neće biti prepreka gospodarskom i društvenom razvoju. Upravo nepostojanje takve strategije omogućava pojedinim lokalnim organizacijama da pod krinkom zaštite prirode ugrožavaju važne državne projekte.

Tako su prije nekoliko godina istarske ekološke udruge prosvjedovale protiv radarskog sustava koji je Ministarstvo obrane postavilo na vrhu Učke. Prosvjednici su, uz podršku istarskog župana Ivana Jakovčića, tvrdili da radar ugoržava zdravlje stanovnika sela na obroncima Učke, a kad je analizom dokazano da radar proizvodi zračenje ekvivalentno zračenju tisuću mobitela, prosvjednici su počeli tvrditi da je noćna rasvjeta radara opasna za endemske vrste noćnih leptira koji žive na Učki. Ipak, nitko nije prepoznao da radar na Učki ima značajnu ekološku važnost jer je njime ustanovljen hrvatski sustav nadzora sjevernog Jadrana i time uvelike spriječena mogućnost krivolova, čime je godinama ugrožavan riblji fond u tom predjelu.

Slično se dogodilo i u Slavoniji, gdje se već više od desetljeća planira gradnja 61 km dugog riječnog kanala Sava-Dunav, koji bi povezao Dunav kod Vukovara i Savu kod Šamca i s vremenom postao glavni plovni put u jugoistočnoj Europi, a bilo bi omogućeno i navodnjavanje golemih poljoprivrednih površina u Slavoniji i Hrvatska bi ostvarila značajne ekonomske koristi. Godinama brojni ekološki aktivisti uporno prosvjeduju protiv tog projekta, tvrdeći da bi bile uništene bogate šume hrasta lužnjaka u tom dijelu Hrvatske. Projektanti su više puta javnosti objašnjavali da je taj problem moguće riješiti i da je gradnja riiječnog kanala ekološki prihvatljiva jer smnajuje cestovni promet u Slavoniji. Tako svaka riječna kompozicija teglenica prevozi jednaku količinu tereta kao i 180 kamiona, ali te argumente ekološke udruge nisu uvažile. Zbog toga do danas taj veliki projekt, koji bi mogao rezultirati ekonomskim preporodom jugozapadne Slavonije, nije realiziran.

Ekološki turizam, poljoprivreda i ostale slične djelatnosti koje u svojim nastupima zagovaraju ekološke udruge praktički ne postoje, pa se nameće pitanje može li čist okoliš biti bezuvjetan prioritet budućeg razvoja Hrvatske. Čini se da bi takav pristup, utemljen na lažnim informacijama, histeriji javnosti i osobnim ambicijama samoproglašenih ekoloških stručnjaka uskoro mogao doživjeti krah. Hrvatska će u što skorijem razdoblju morati pronaći novi modus ekološkog djelovanja, koji će podjednako uvažavati potrebe zaštite okoliša i nužnosti ekonomskog i društvenog razvoja, što dosad nije bio slučaj.