Ovih dana završeno je snimanje igranog filma “Po tamburi” redatelja Stanislava Tomića koji je s Mariom Markom Krceom napisao scenarij za ovu komediju apsurda, u kojoj glavnu ulogu ima televizijski voditelj Branko Uvodić i brojni glumci iz regije.

Branko Uvodić, televizijski voditelj TV emisije “Po tamburi”, putem medija poziva sve znane i neznane tamburaške sastave iz Hrvatske i okolice na natjecanje, odnosno na dvoboj tambura koji će se održati na jubilarnom 50. glazbenom festivalu “Po tamburi”. Ponukani velikom i bogatom nagradom, 3,5 kilograma teškom skulpturom kulena od 24-karatnog zlata, mladi i nepoznati tamburaški sastav Aveti ravnice putuje šinobusom iz svog zabitog sela na ušću Drave u Dunav na veliki događaj. Na tom putu tijekom jedne besane noći Aveti ravnice optuženi su da su upravo oni ukrali glavnu nagradu Zlatni kulen i sukobljavaju se s brojnim tamburaškim sastavima poput Mesara, tamburaškog sastava mesnog kombinata Mataković, romskog tamburaškog sastava Siročići, ženskog tamburaškog sastava Kulenove seke, Najboljim hrvatskim tamburašima ikada, tamburaškim sastavom iz Australije Čudnovati tamburaši ili pak tamburaškog sastava Bitange, s kojima ih čeka konačni obračun na adi Dunava u zoru jer su upravo Bitange ukrali Zlatni kulen.

To je radnja ove nesvakidašnje komedije apsurda nastale u produkciji produkcijske kuće Kaos i koprodukciji s produkcijskim kućama Krug Film iz Sjeverne Makedonije, Supermarket iz Slovenije, K12 iz Srbije i CutUp iz Crne Gore. Glavna uloga pripala je Branku Uvodiću koji glumi samoga sebe, a uz njega se u filmu pojavljuju Momčilo Otašević, Primož Petkovšek, Andrei Miercure, Neven Aljinović-Tot, Tijana Pečenić, Nikola Kojo, Damir Martinović Mrle u ulozi Night Reapera i Dubravko Mataković u ulozi Govnara smrti.

Kako je došlo do ideje za snimanje ovog prilično pomaknutog filma, ispričao nam je redatelj filma Stanislav Tomić:

“Moj prijatelj, dugogodišnji suradnik, scenarist filma i snimatelj Mario Marko Krce jednom je prilikom snimao festival Zlatne žice u Požegi. Tamo se desilo nešto što ga je inspiriralo za priču, a odnosilo se na neku svađu između organizatora tog festivala u Požegi i jednog drugog grada oko mjesta održavanja festivala. Njemu je to bilo toliko apsurdno da nikako taj događaj nije mogao izbaciti iz glave. I onda se dosjetio da zapravo radnju filma Waltera Hilla “Ratnici podzemlja” preseli u Slavoniju i da Warriorse zamijene tamburaši. Predložio je da napravimo neku vrstu omaža tom filmu. Ta ideja je bila toliko blesava da sam zaključio da je ovoga puta zaista pretjerao. Osim toga, tko bi mogao uopće snimiti takav jedan film? Međutim, ideja mi se počela motati po glavi i počeo sam ozbiljno razmišljati o njoj.”

‘Ideja je bila da bande iz najurbanijeg grada na svijetu New Yorka koje se pojavljuju u filmu ‘Ratnici podzemlja’ premjestimo u ruralni dio svijeta, odnosno u neku slavonsku zabit’

Nekoliko godina kasnije sve je bilo spremno za realizaciju ovog putopisno kulturno-umjetničkog akcijskog spektakla, kako su ga naknadno nazvali, uvidjevši kakav su film snimili. Zašto su Krce i Tomić odlučili preseliti tu poznatu priču o bandama New Yorka u Slavoniju, pojasnio je Tomić.

“Ideja nam je bila da sve te bande iz najurbanijeg grada na svijetu New Yorka koje se pojavljuju u filmu ‘Ratnici podzemlja’ premjestimo u ruralni dio svijeta, odnosno u neku slavonsku zabit. Sve te bande u tom filmu prikazuju se kroz svoje outfite, a naši tamburaši su baš takvi. U to vrijeme, kada smo mi već razradili ideju, grad je bio oblijepljen jumbo plakatima s najavom nastupa tamburaškog sastava Gazde koji su na tom plakatu izgledali kao Warriorsi. Jedan je na sebi imao neki čudni šešir, drugi kožnati prsluk, treći istaknutu tetovažu itd. Izgledali su kao Warriorsi, ali sviraju tambure. Krce je potom smislio genijalan naslov filma ‘Po tamburi’ koji objedinjuje te njihove tučnjave koji se provlače kroz film i daje naslutiti o čemu je riječ.”

Sve je to povezano s poznatim stripovima iz slavonske ravnice Dubravka Matakovića. “Mataković je izvršio ogroman utjecaj na mene. Ako se već dogodilo da je radnja filma smještena u Slavoniju, da je to priča o tamburašima i da je riječ o komedija apsurda, nezamislivo je da film napravimo bez suradnje s njim. Kontaktirali smo ga, ispričali mu sve o filmu i ponudili mu da se uključi. Odmah je pristao jer mu se ideja jako svidjela. Pomogao nam je na kraju i oko scenarija, napisao je glavnu pjesmu koja se koristi u filmu, nacrtao je plakat, a dobio je i epizodnu ulogu člana tamburaškog sastava Mesari koji su čuvari Zlatnog kulena.”

I usred te apsurdne priče o ratnicima podzemlja u slavonskoj ravnici koji se s tamburama bore za Zlatni kulen, pojavljuje se poznati televizijski voditelj Branko Uvodić koji glumi samoga sebe:

“Kada smo počeli raditi na priči filma u čijem središtu radnje su tamburaši, zaključili smo da raditi film o tamburašima bez Branka Uvodića nema smisla. Nakon nekog vremena koje smo proveli sređujući scenarij, Uvodić je postao okosnica i shvatili smo da film jednostavno ne može funkcionirati bez njega.”

Među njih se u tom trenutku uvukao strah da će Uvodić odbiti suradnju. Čak su im i ljudi iz HAVC-a dali do znanja da možda film neće uspjeti ako Uvodić ne pristane na tu ulogu jer je on jedan, jedini i nezamjenjivi. Bojali su se da će on to shvatiti kao sprdnju i da neće pristati na ulogu koju su mu namijenili. Međutim, grdno su se prevarili. Tomić nam je ispričao:

“Sva bojazan bila je neopravdana jer je objeručke prihvatio ulogu i bio je fenomenalan. On svoj posao radi s toliko žara da je nadrastao sve to. Osim toga, ova uloga je svojevrsna kruna njegove karijere jer će ostati zabilježen i u filmskom mediju.”

‘Film o tamburašima bez Branka Uvodića nema smisla. Nakon nekog vremena koje smo proveli sređujući scenarij, Uvodić je postao okosnica filma’, kaže Stanislav Tomić

Na pola filma Tomić je shvatio da oni snimaju film o superjunacima, svojevrsni hrvatski odgovor na Marvelove junake, a Branko Uvodić, kroz smijeh priča Tomić, zapravo se pojavljuje kao superjunak:

“On je mega superjunak filma. On je vječan. On se ne mijenja. Kada sam bio mali i kada sam prvi put upalio televizor, vjerojatno još s crno-bijelom slikom, na televiziji je bio on. Vodio je Dnevnik. Četrdeset i nešto godina kasnije on izgleda isto. Dok smo bili na setu, fotografirao sam se s njim da napokon imam zajedničku fotografiju. I kada sam nakon toga pogledao tu fotografiju, shvatio sam da ja izgledam kao njegov tata, a on se nije uopće promijenio. On je ostao isti.”

Stanislav Tomić snimio je dva dugometražna igrana filma, “Josefa” iz 2011. i “Lavinu” iz 2017. i TV seriju “Dobre namjere” te preko 40 dokumentarnih filmova koji su prikazani na festivalima širom svijeta. Snimanje na više lokacija po Slavoniji i okolici Zagreba trajalo je 32 dana i po Tomićevim riječima bilo je jako puno teških i opasnih situacija za glumce koji su u nekim trenutcima bili doista u pogibeljnim situacijama. Zbog zamišljenih scena čestih okršaja članova tamburaških sastava, glumci su stalno padali, tukli su se, skakali, divljali su po svim prijevoznim sredstvima. I Tomić se čudio da nije bilo težih ozljeda. Kako su sa specifičnim humorom priče filma otišli toliko daleko, svaka nova ideja samo je nadopunjavala njihovu viziju. Nakon zaključka da zapravo rade omaž filmu “Ratnici podzemlja” uz brojne citate iz drugih filmova poput “Pobješnjelog Maxa” i “Vlaka u snijegu”, odlučili su da će alternativa za njujorški metro biti slavonski šinobus koji putuje kroz žitna polja. No ta se ideja, odnosno njena realizacija, pokazala vrlo teškom: “Problem nam je bio pronaći šinobus u Hrvatskoj. Kada smo ga počeli tražiti, ispostavilo se da nema uopće više šinobusa u ovom dijelu svijeta, a kamoli u Hrvatskoj. Tamo gdje su još do nedavno vozili, više ih nema. Na kraju smo pronašli jedan stari šinobus u Karlovcu. Nije bio u voznom stanju, ali smo ga ipak pokrenuli gurajući, tako da sam u ovom filmu iskusio i guranje vlaka. Međutim, kada smo ga u jednom trenutku napokon svi skupa uspjeli pogurati i kada je krenuo, bio je problem kako ga zaustaviti.”

Redatelj filma “Po tamburi” ponosan je na odabir glumaca i ističe da u tom ogromnom popisu ne može zamisliti nijednog boljeg glumca koji bi bolje od njih utjelovili osmišljene likove za njihovu priču. U filmu ima preko 50 govornih uloga: “Takav je film jer je to priča o tamburaškom sastavu. Ne o jednom ili dvoje ljudi, nego da jedan čovjek predstavlja sastav od pet, šest ljudi koji susreće drugog čovjeka koji se nalazi u društvu također pet, šest ljudi, iako oni u filmu najčešće sreću puno više osoba. Presretan sam što su svi glumci radili s velikom ljubavi na tom filmu. Na primjer, Nikola Kojo došao je kao producent, ali je htio biti dio filma. On je velika regionalna zvijezda koja može birati uloge, a želio je glumiti u filmu jer se oduševio scenarijem. Pa makar da se samo prošeta kroz neki kadar.”

‘Nikola Kojo došao je kao producent, ali je htio biti dio filma. On je velika regionalna zvijezda koja može birati uloge, a želio je glumiti u filmu jer se oduševio scenarijem’, kaže redatelj Tomić

Muziku za film skladat će Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević koji i glume u filmu, a skladali su glazbu za igrane filmove “Sonja i bik” Vlatke Vorkapić, za koju su osvojili Zlatnu arenu na filmskom festivalu u Puli i “Kauboje” Tomislava Mršića. Tomiću je bilo važno da angažira nekoga tko nije iz tamburaškog miljea jer, kako je naglasio, oni ipak ne rade TV show “Lijepom našom”, nego film na koji će se netko nadovezati kako bi dobili ironičan odmak.

Ova neobična komedija apsurda ili putopisno kulturno-umjetnički akcijski spektakl, kako su ga odlučili predstaviti, izazvat će pažnju javnosti kada stigne u domaća kina. Još se ne zna kada će to biti s obzirom na to da je snimanje završilo ovih dana. Film “Po tamburi” mogao bi naići na nerazumijevanje okoline pa čak možda i uvrijediti tamburaše, no Tomić se toga ne boji:

“Kada bi čovjek tako razmišljao, ne bi mogao snimiti ni film o kuhanju. Uvijek nešto nekome neće biti po volji. Snimati komediju, a pokušavati nikoga ne uvrijediti je kao da si vežeš ruke i noge. Moje iskustvo je takvo da kada god sam se sprdao s bilo kojom skupinom ljudi, to je jako dobro prihvatila baš ta skupina. Nisam dosad imao problema. Mislim da ljudi prepoznaju moj odnos prema temi. Prepoznaju što su humor i šala, a što je zlonamjerno politiziranje. To sam uvijek izbjegavao. U svojim filmovima nemam politiku koju želim prodati. Ne radim filmove iz osobnih stavova, nego zbog stavova koji su potrebni za filmsku priču. Meni je svejedno je li se na filmu prikazuje opcija protiv jednih ili protiv drugih, važno mi je je li to uvjerljivo. Film nije realnost i kad snimamo film o nekome, možemo se odmah oprostiti od toga da ćemo prikazati realnost. Ako želim prikazati istinu, sigurno ne bih odabrao mediji koji je velika laž.”