U Zagrebu, u SKD-u Prosvjeta, 13. svibnja održat će se prva iz ciklusa glazbenih tribina iz serije ‘’Prepoznavanja, razmjene i suradnje’’ pod nazivom ‘’Desetljeće bunta protiv mraka – što se događalo na srpskoj sceni 1990-ih’’. Tribina je nastala u suradnji SKD-a Prosvjeta i urednika glazbenog portala Ravnododna.com Zorana Stajčića, s ciljem da se ispričaju nepoznate priče i činjenice o događajima na srpskoj i beogradskoj rock sceni devedesetih koji su utjecali na povijesne događaje u Srbiji. U hrvatskim medijima je u prvoj polovici devedesetih bilo nepoželjno spominjati mirovne i antiratne proteste u Srbiji i Beogradu pa tako i aktivnosti brojnih srpskih rock bendova koji su se trudili izjasniti protiv rata i režima Slobodana Miloševića.

Najavljujući tribinu organizatori su istaknuli: „Uslijed raskinutih veza tijekom ratnih godina 1990-ih sve što se događalo u segmentu pop kulture u Srbiji bilo je gotovo nepoznato u Hrvatskoj. Raslojavanje stare ex-Yu scene po političkoj osnovi te stvaranje nove, iznikle na buntu protiv mraka i posebno rata, ostalo je u maglovitom sjećanju. Konkretno se to iščitava iz činjenice da glazbenici i sastavi stasali u tom desetljeću u Srbiji su hrvatskoj publici uglavnom nepoznati, a time nisu i koncertno prisutno poput kolega koje su se afirmirale u bivšoj zajedničkoj državi te oni stasali nakon 2000. godine, kada je probijen led koncertne razmjene između dviju država. Za rasvjetljavanje tog perioda planiramo pozvati ugledne goste iz Srbije iz segmenta historicizma, glazbenog novinarstva, književnosti i izdavaštva.“

Na tribini će gostovati srpski glazbeni kritičari Petar Janjatović i Dragan Kremer, urednik izdavačke kuće Popbooks Goran Tarlać te sociologinja, feministica i mirovna aktivistkinja Mirjana Stojčić. Organizator tribine, urednik glazbenog portala Ravnododna Zoran Stajčić, rekao je zašto je krenuo s organizacijom tribina te tematike. „Uvjereni smo da se edukacijom i senzibilizacijom mladih prema susjednoj kulturi i njenim akterima radi važan korak u normalizaciji ljudskih odnosa u budućnosti, jer kako se uvijek dosad pokazalo; ekstremizam uvijek dolazi iz neznanja i ignoriranja. Njime su posebno pogođeni i manipulirani mladi ljudi. Stoga vjerujemo da kad netko kao mlada osobna jednom biva zainteresiran za nešto što nije pretjerano vidljivo u njenom životnom okruženju i stvori kulturni odnos, onda se smanjuju mogućnost manipuliranja. Ravno do dna radi konstantno na tome, a s predloženim tribinama se planira proširiti i aktualizirati taj napor.“

Sa željom da i Nacional doprinese rasvjetljavaju nekih društveno-političkih događaja devedesetih, naročito kroz prizmu pop kulture, kontaktirali smo par najavljenih gostiju tribine i istražili što se događalo na srpskoj rock sceni devedesetih i jesu li padu Miloševićeva režima doprinijeli rock izvođači. „Odgovor na to pitanje je kompleksniji nego što se čini na prvi pogled“, rekla nam je sociologinja i aktivistica Mirjana Stojčić. „Čini mi se da je potrebno vratiti se korak unazad i zaviriti u proces nastajanje rock’n’roll scene na prostorima nekadašnje Jugoslavije.

Grupa Darkwood dub bila je jedna od najaktivnijih protivnika rata (lijevo). Električni orgazam često je istupao protiv Miloševićeva režima (desno). FOTO: PRESS/SKD Prosvjeta

Otvorenost Jugoslavije prema zapadu od 60-ih godina i materijalni napredak doveli su do stvaranja rock’n’roll kulture čiji nositelji su bili urbani centri poput Beograda, Zagreba, Ljubljane, Sarajeva, Pule, Rijeke… Postojale su jake lokalne muzičke scene koje su bile u intenzivnom međusobnom kontaktu. Često su lokalne grupe snimale ploče u drugim republičkim centrima i imale široku publiku svuda. Muzički ukus je predstavljao oznaku identiteta, otvorenosti, modernosti i kozmopolitizma. Rock’n’roll se nesmetano razvijao, poigravajući se politikom kao nečim rezerviranim za karijeriste i aparatčike i koketirajući s disidentstvom i to najviše kroz prezir prema okoštalim partijskim strukturama. Zapravo je kako to formulira beogradski rock kritičar Petar Janjatović, najčešće ‘pozivao na hedonistički ples’.

Stoga nije neočekivano da značajan dio rock muzičara u Srbiji kada je rat počinjao nisu znali što reći, opredjeljujući se za šutnju, eskapizam ili neku vrstu unutrašnje emigracije. Tim je značajnije jasno istupanje protiv rata koje vidimo u tim godinama kod nekih bendova i muzičara poput Ekaterine Velike, Električnog orgazma, Partibrejkersa, Ramba Amadeusa, Đorđa Balaševića itd.“ U fokusu rada Mirjane Stojčić su društvene funkcije sjećanja i zaboravljanja, njihova povezanosti s različitim oblicima suvremenog i historijskog nasilja, kao i načini na koji se povezuju osobno i javno, individualno i društveno. Posljednjih desetak godina također je u fokusu njenog rada kritičko promišljanje jugoslavenskog naslijeđa, aktualnih politika sjećanja i strategija historijskog revizionizma, funkcija koje one imaju danas i njihove povezanosti sa širim europskim i globalnim kontekstom. Programska koordinatorica je u Centru za primijenjenu historiju (CPI) iz Beograda. Paralelno se bavi i politikom identiteta, feminizmom i socijalnim pokretima.

Jedan od najpoznatijih rokerskih antiratnih projekata devedesetih u Srbiji bilo je i osnivanje benda Rimtutituki (što u slengu znači ‘’turim ti kitu’’) kojeg su činili članovi grupa Ekatarina Velika, Električni orgazam i Partibrejkers koji su napisali pjesmu ‘’Slušaj vamo’’. Ideja za bend nastala je tijekom potpisivanja peticije protiv mobilizacije u Beogradu. Promocija singla održana je 2. ožujka 1992. u Muzeju Jugoslavenske kinoteke, ali bez mogućnosti naknadnih nastupa pa je ova ‘’supergrupa’’ iznajmila kamionsku prikolicu i svirajući se vozili ulicama Beograda, šireći svoje antiratne poruke. No to je bila tek jedna od brojnih priča o rokerima koji su ustali protiv rata i koja je možda najviše odjeknula u Jugoslaviji koja se tada raspadala jer su Rimtutituki činili glazbenici iz poznatih rock bendova. Stoga smo pitali urednika nakladničke kuće Popboks i nekadašnjeg glazbenog kritičara Gorana Tarlaća koji su bendovi svojim otvorenim negodovanjem protiv Miloševića i režima prednjačili u toj kampanji devedesetih.

„Skoro sve grupe s ove strane Riblje čorbe i Galije. I rijetko tko se tu osramotio. Sjećate se priče o plodnom tlu za trijumf zla – jedino što je za njega potrebno jest da dobri ljudi ne rade ništa. O izboru prave strane, otporu i čovjeku koji se pokušava obraniti od zla ili da ga pobijedi, govore gotovo kompletne diskografije grupa kao što su Obojeni program, Darkwood Dub, Kanda Kodža i Nebojša, Sunshine, Block Out, Dža ili Bu, Džukele, Deca loših muzičara, Presing, Direktori, ali i Električni orgazam, Partibrejkers i EKV kao već dokazana imena. ‘Bacam kamenje na sistem’, ‘Treći vavilon’, ‘Bando crvena’, ‘Čistićete ulice’, ‘Proći će njihovo’, ‘Mediteran’… su samo vrh veličanstvene gromade koju su sazidale grupe inače vrlo različitih senzibiliteta. ‘Nebo, nebo plavo je’ Obojenog programa je Kebrin krik kroz otvor tenka kada su ga mobilizirali i poslali u Slavoniju. Ako govorimo o tome čiji glas je najdalje dobacivao, to su bili Đorđe Balašević prije svih, Rambo Amadeus i Milan Mladenović.“ I Tarlać se osvrnuo na veliki uspjeh i značaj projekta Rimtutituki i kvalitetu pjesme. „Vjerujem da se u Hrvatskoj sasvim dovoljno zna o antiratnoj pjesmi ‘Slušaj vamo’ supergrupe Rimtutituki. Ako je Beograd te ’92. barem jednom uspio zasjati, to se desilo tada. Pored njene političke tenzije, uvijek mi se dopadala session prirodnost te pjesme. Ali dijelovi teksta te pjesme poput ‘pucam – tucam’, ‘puzim – guzim’ krajnje banalni, nisu ni blizu Canetova talenta koji je prije i poslije iskrama mogao opisati cijele svjetove.“ Tarlać se sjetio i izjave Ramba Amadeusa: „Franjo, Sloba i ja na sceni smo se pojavili u isto vrijeme, ali njima se dogodila što meni nije – izgleda da im je slava udarila u glavu“.

Goran Tarlać, urednik beogradske izdavačke kuće Popbooks (lijevo). Rambo Amadeus, crnogorski glazbenik koji radi u Srbiji, bio je veliki protivnik rata (desno). FOTO: PRESS/SKD Prosvjeta

Koliko je projekt Rimtutituki značio u tadašnje vrijeme rock publici i nekim građanima Beograda i Srbije i antiratni prosvjed predvodnika srpske rock scene, ispričala nam je Mirjana Stojčić. „Projekt Rimtutituki i veliki antiratni koncert ‘Ne računajte na nas’ na beogradskom Trgu republike 22. travnja 1992. je jedan od jasnih glasova protiv rata koji je došao iz popularne kulture. Prije koncerta na kojemu je po nekim procjenama prisustvovalo oko 55.000 ljudi, bend Rimtutituki, sastavljen od članova EKV-a, Partibrejkersa i Električnog orgazma, pokreću antiratnu kampanju svirkom na kamionu koji se kretao beogradskim ulicama i izdaju antiratni promo singl ‘Slušaj ‘vamo’. Refren te pjesme ‘Mir, brate, mir’ i ‘Ispod šlema, mozga nema’ odjekuje i na koncertu na kojemu još sudjeluju i Boye, Obojeni program i Rambo Amadeus. Članovi EKV-a već na početku rata odlučuju da neće svirati ni u jednom mjestu u kojem je uništena crkva ili džamija. Frontmen grupe Milan Mladenović na dodjeli nagrade za grupu godine na manifestaciji ‘Beogradsko proleće’ 1992. poziva na minutu šutnje za sve one koji su morali napustiti zemlju ili su poginuli ‘u ovom ratu koji nema smisla’ i upozorava da u tom momentu padaju bombe na Dubrovnik, Sarajevo i druge jugoslavenske gradove. Rambo Amadeus na istoj je manifestaciji izletio na scenu i uz riječi ‘Dok mi sviramo, padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu. Nećemo da zabavljamo biračko telo!’ i sočnu psovku odnosi pjevačicu Bebi Dol s bine. Spomenula bih i još jedan od javno artikuliranih glasova otpora ratu s muzičke scene – Đorđa Balaševića. Uz mnoge druge, on je i autor jedne od najljepših antiratnih pjesama iz tog perioda ‘Čovek sa mesecom u očima’, objavljenoj na albumu ‘Jedan od onih života’ 1993. Ova pjesma je posvećena Vukovaru i pisana je iz perspektive vojvođanskog seljaka koji je sudjelovao u opsadi i razaranju Vukovara. U stihovima ‘Ne znaš ti šta znači ubiti grad/ne znaš ti bauke kaljavih rovova/ne znaš ti šta znači spavati sad/kad sklopim oči ništa osim tih krovova’ i ‘Ne znaš ti, nema oslobođenih/svaku tišinu mi granata prošara/spašen je taj prvi pogođeni/a svi su drugi večni taoci košmara’, pjesma dotiče i nešto što je i danas tabu tema u Srbiji – posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Nasuprot slavljenju rata i heroizaciji nasilja koje je dolazilo iz medija i političara, pjesma je govorila o posljedicama rata i nasilja na one koji su u njemu sudjelovali ili su ga preživjeli. Glasovi koji su dolazili s muzičke scene i generalno antiratno djelovanje predstavljali su napor da se postavi pitanje odgovornosti Miloševićeva režima za rat, da se učine vidljivim zločini nad nesrpskim stanovništvom i prebrodi tišina i prešućivanje u društvu koje ih je pratilo. U širem smislu time se problematizirao privid suglasnosti za vođenje rata koju je režim nametao i direktno se s njim politički konfrontiralo.“

Mirjana Stojčić, sociologinja, feministica i mirovna aktivistkinja. FOTO: PRESS/SKD Prosvjeta

Pitali smo je koliko je rock scena devedesetih važna za razumijevanje društvenih previranja tog vremena u Srbiji. „Tijekom devedesetih rock’n’roll kultura je marginalizirana. S ratovima su nestali faktori koji su je podržavali: intenzivna razmjena i komunikacija, kontakt između urbanih centara, muzičko tržište i nezavisni mediji. Istovremeno, rock’n’roll je značio više. Njegova publika je uspon turbo folka, zatvaranje i ksenofobiju direktno povezivala s Miloševićevim režimom, nacionalizmom i ratovima koje je on izazvao. Tu se muzički ukus pojavljivao kao još snažniji izvor identiteta protiv režima. Istovremeno, to bi ponekad prešlo u kulturni rasizam. U atmosferi gdje je etnonacionalizam postao određujući princip, rock muzika se vidjela kao simbol autonomije, kozmopolitizma i pobune. To je vidljivo i u tome što gotovo da nije bilo antiratnog protesta ili protestnih šetnji tijekom devedesetih da nije bilo praćeno rock muzikom. U Studentskom kulturnom centru (SKC), kultnom beogradskom mjestu alternativne kulture, 15. srpnja 1991. osnovana je i prva antiratna organizacija Centar za antiratnu akciju koja je između ostalog, pružala pravnu pomoć prigovaračima savjesti i mladićima koji su odbijali vojni poziv, organizirala antiratne demonstracije i koncerte za mir. Iz Centra za antiratnu akciju u narednim mjesecima i godinama izrastaju i mnoge druge mirovne organizacije i inicijative: Civilni pokret otpora, Žene u crnom, Građanska akcija za mir, Odbor za Dubrovnik, Beogradski krug, Igmanska inicijativa, Živeti u Sarajevu, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Fond za humanitarno pravo, Grupa 484, JUKOM, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji i druge.“

Koliko su akteri s rock scene doprinijeli rušenju Miloševića i dizanju pobune protiv njegova režima pitali smo Tarlaća koji tvrdi da je uloga rokera u antiratnim prosvjedima manja nego što se to misli. „Danas se čini da je to mnogo manje nego što bismo željeli priznati. Ali to je zato što su se Srbiji u međuvremenu desili novi porazi koji bacaju prašinu u oči. Ali je istina da su Darkwood Dub, Kanda Kodža i Nebojša i Eyesburn imali ogromnu ulogu u formuliranju građanskog bunta.“ Unatoč otvorenim protestima protiv rata i režima, glazbenici i sastavi stasali u tom desetljeću u Srbiji su hrvatskoj publici uglavnom nepoznati, a nisu ni koncertno prisutno poput kolega koji su se afirmirale u bivšoj državi, koliko god bili kvalitetni. Cijelo desetljeće za te rock bendove nije bilo mjesta u hrvatskim medijima, a ni danas situacija nije bolja, ali su se zahvaljujući internetu i društvenim mrežama neki od njih etablirali kod hrvatske publike. Naročito kod nove, mlade publike koja je odrasla uz internet i kojima država porijekla ne znači ništa jer im je na prvom mjestu kvalitetna glazba, odakle god ona dolazila. Da je tome doista tako govori i priča o trendingu u Hrvatskoj koja je mnoge šokirala, iako je prikazala realno stanje.

Bunt rock glazbenika protiv režima devedesetih je nepoznat građanima Hrvatske, pa smo pitali Mirjanu Stojčić zašto je tome tako. Izjavila je da je cjelokupna povijest antiratnog otpora u Srbiji, ali i u ostatku nekadašnje države danas gotovo nepoznata i u Srbiji. „Ne treba naglašavati da je u Srbiji malo ljudi čulo za mirovni koncert u sarajevskoj Zetri 1991. ili za Antiratnu kampanju Hrvatske i mirovni projekt Pakrac. To je tako bilo i u momentu kada su se mirovne inicijative stvarale i kada je počeo otpor ratu. Sve to nije dopiralo do medija, s izuzetkom rijetkih kritičkih medija. Tadašnji republički mediji su uglavnom stavljeni u funkciju etnonacionalističke mobilizacije – djelomično dobrovoljno, djelomično kroz političko čišćenje redakcija. Etnonacionalizam funkcionira tako što kroz konstrukciju nekakvih homogenih etničkih identiteta, zamagljuje da su pitanja rata i mira između svih ostalih, politička pitanja, a ne nešto što je povezano s etničkom pripadnošću. U takvoj postavci ‘mi’ smo uvijek stalne žrtve mržnje i loših namjera ‘drugih’ koji su ‘svi isti’. Glasovi otpora ratu odakle god da su dolazili dovode u pitanje tu ‘istost’, taj etnički princip koji funkcionira na stalnoj proizvodnji mržnje i straha od ‘drugih’. Antiratni otpor vraća ta pitanja na teren politike i političkih odluka, građanske odgovornosti, pitanja moći i odgovornosti elita i društva u prošlosti, ali i u sadašnjosti. Ako imamo u vidu u kojoj mjeri je nacionalizam danas normaliziran, koliko i danas predstavlja jedan od ključnih mehanizama vlasti, kao i to da nacionalizmi na ovim prostorima funkcioniraju po principu spojenih posuda, nije neočekivano da povijest otpora tom nacionalizmu ostaje gotovo nepoznata.“

Tribina ‘’Desetljeće bunta protiv mraka – što se događalo na srpskoj sceni 1990-ih’’ pokušat će djelomično rasvijetliti to razdoblje.