Uspostavljen kao simbol borbe i solidarnosti žena diljem svijeta, 8. mart, danas poznat kao Dan žena, vraća nas u daleku 1910. godinu kada su se hrabre žene sastale u glavnom gradu Danske, Copenhagenu, na Drugoj međunarodnoj socijalističkoj konferenciji žena. Bio je to povijesni trenutak kada su žene odlučno zakoračile prema promjenama, odbacujući okove nejednakosti.

Godine koje su uslijedile postale su podsjetnik na snagu, odlučnost i zajedništvo žena koje su se hrabro izborile za svoje mjesto u svijetu, a tako je ostalo do dan danas. Ipak, običaji i način obilježavanja ovog dana mijenjali su se kroz godine. Na zapadu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati 1930-ih zbog povezivanja s komunizmom, a državnim praznikom ostao je tek u nekolicini zemalja, sve dok ga 60-ih godina prošlog stoljeća nisu ponovno počele slaviti feministkinje.

Ujedinjeni narodi počinju obilježavati Međunarodni dan žena 1975. godine te je ona bila proglašena Međunarodnom godinom žena. Dvije godine kasnije Opća skupština Ujedinjenih naroda pozvala je države članice da 8. ožujka proglase službenim UN-ovim praznikom za ženska prava i svjetski mir. Od tada UN i brojne zemlje, uključujući i Hrvatsku, obilježavaju Međunarodni dan žena, a svake godine obilježavanje je usredotočeno na određenu temu.

Dan žena u Hrvatskoj danas se obilježava simbolično, uz prosvjednu manifestaciju Noćni marš, a borba za prava žena tako, ukazuje se iz godine u godinu, postaje sve važnija.

Ipak, mi smo se odlučili vratiti u prošlost, u vrijeme kada je 8. mart obilježavan na jedan drugačiji i daleko optimističniji način. Muškarci i žene u bivšoj Jugoslaviji, u punom su smislu riječi slavili snagu, odlučnost i zajedništvo žena. Kako je to izgledalo, za Nacional su otkrili hrvatski penzioneri.

Vedrana (71) iz Splita kazala nam je kako su joj proslave Dana žena u bivšoj državi ostale u prelijepom sjećanju.

“Mi u uredu smo vam na taj dan radili samo nekoliko sati ujutro, ne bi li se kasnije svi okupili oko stola. Jelo se, pilo se, pričalo se, slavilo… Žene su bile najraspjevanije, sredile bi se, plesale, ma prelijepo… Neki bi išli u restorane, došao bi i koji muškarac, ali su žene te koje su prevladavale. Taj dan smo mi bile glavne, stvarno smo bile privilegirane”, kazala nam je sugovornica.

Na pitanje primjećuje li razliku između obilježavanja Dana žena onda i danas, odgovara: “Pa ja ni ne znam da se to danas slavi! Puno se više tada obilježavao taj dan.”

I Tadija (71) iz Baranje slaže se s navodima kako su se vremena promijenila.

“Ma to vam je bilo slavlje kao i na Prvi maj. Nije se pretjerano radilo taj dan, bile su zabave, pune sale, plesnjaci… Dijelili smo cvijeće svim dragim ženama kuharicama, konobaricama, susjedama, ma svim drugaricama… Danas ni ne znam da je praznik, a tada se tjedan dana ranije počelo pričati o proslavi i planirati taj dan”, govori nam penzioner.

Smatra kako u to doba nije bilo toliko ubojstava i nasilja nad ženama i da su se žene puno više poštovale.

“A gledajte danas, Jandroković tjera kolegicu (op.a. Karolinu Vidović Krišto) van iz sabornice i daje joj opomenu jer ima svoje mišljenje”, nezadovoljno nam objašnjava.

Penzionerka Lenka (88) iz Zagreba s druge strane ne misli da su se vremena toliko promijenila.

“Ma to vam je kao i danas, onaj koji je imao novca tada je kupio cvijeće i izveo ženu na večeru, a sirotinja kao i danas nema mogućnost za bilo kakvu proslavu. Više su slavili možda oni koji su radili u boljim firmama”, kazala nam je Lenka.

Kako bi dobili još bolji uvid u Dan žena u bivšoj državi prisjetili smo se i teksta iz 1980. godine koji je objavljen u jednom od najčitanijih ženskih magazina u Jugoslaviji – Praktična žena.

“Oslobođenjem zemlje, naše žene su ostvarile svoje ideale za koje su počele boriti još 1910. godine. One su dobile sva politička, građanska i ljudska prava. One samoupravljaju. One su delegati. One su nezamjenljivi radnici u tvornicama i u radnim kolektivima. One su naše majke koje svi poštujemo i svi cijenimo…
U Jugoslovenskoj privredi zaposleno je 1.700.000 žena, a na visokim ili višim školama studira (u ovom trenutku) preko 160.000 studenata “ženskog spola”.

To su djevojke, ili žene koje će u budućnosti doprinijeti novim znanjima, jer na osnovu današnjih statističkih podataka doznajemo da među zaposlenim ženama (a znamo da ih ima 1.700.000) njih preko 200.000 imaju završenu neku visoku ili višu školu, među radnicama njih 250.000 ima visokokvalificiranu ili kvalificiranu spremu, a preko 400.000 zaposlenih drugarica imaju diplome srednjeg stručnog obrazovanja.

U Saveznoj skupštini – 13.6 posto je žena, a u republičkim skupštinama ima ih nešto više – 16 posto!

Pa ipak, žene u današnjem našem društvu imaju znatno više posla nego muškarci. Istini za volju – tome su baš sami muškarci krivi jer izvjesne poslove “proglašavaju” isključivo “ženskim poslovima”. Tako većina naših žena, koje su inače sasvim ravnopravne – neravnopravno mnogo rade, stup su obitelji, domaćice su, i iznad svega one (u većini slučajeva) same odgajaju svoju djecu. Tako – osim svog redovnog posla u radnim kolektivima, žene tijekom dana nastavljaju raditi doma…”, pisalo se tada u magazinu.

Bez obzira na vrijeme, borba za radnička i socijalna prava žena ostaje predmet daljnje bitke, a važnost i ukazivanje na borbu protiv „rodno uvjetovanog nasilja” prema ženama, te zalaganje za „reproduktivna” i „seksualna prava”, potrebniji su nam nego ikada. Bilo uz znak pažnje ili potporu u borbi za prava ovaj dan ostaje podsjetnik na snagu, odlučnost i zajedništvo žena, gdje god se one nalazile.