Isti izvori tvrde da se upravo zbog definicije i pravnog tumačenja konfrontacijskog prava radi o diskutabilnoj odluci koja bi se mogla prometnuti u prvorazredni skandal, posve u skladu s razmjerima same afere Fimi-media.

U kontekstu afere Fimi-media, Sanaderovi odvjetnici smatraju da mu je povrijeđeno konfrontacijsko pravo, što jednostavno govoreći znači da obrana nije imala mogućnost ispitati suokrivljenike koji su teretili Sanadera. Sanaderovi odvjetnici smatraju da je to razlog za ukidanje te presude, što je sukladno i stajalištima suda u Strasbourgu i stavu Vrhovnog suda.

Sanadera su, među ostalim, u tom slučaju teretili Mladen Barišić i Branka Pavošević i oboje su se koristili pravom da tijekom suđenja ne odgovaraju na pitanja Sanaderovih odvjetnika. Predstavnici Sanaderove obrane nisu mogli prisustvovati njihovu ispitivanju tijekom istrage. Sanaderova obrana smatra da se iskaz suokrivljenika u postupku kojim oni terete bivšeg premijera ne smije koristiti protiv njega jer se u proceduralnom smislu njih treba smatrati svjedocima u postupku koji moraju odgovarati na pitanja. Kako to nisu učinili, Sanaderova obrana smatra da zbog tog proceduralnog propusta tu presudu treba ukinuti. Spomenuti suci Vrhovnog suda su im povjerovali.

Više pravosudnih izvora tvrdi da se radi o diskutabilnoj odluci koja ima više proturječja. Elizabeta Ivčević Karas u svom izvornom znanstvenom radu od 15. studenoga 2013. pod naslovom “Dokazna snaga rezultata istrage prema prijedlogu novele Zakona o kaznenom postupku” o konfrontacijskom pravu napisala je: “Smisao konfrontacijskog prava prvenstveno je u tome da okrivljenik svjedoku optužbe može postavljati pitanja kojima će moći provjeriti ili staviti na kušnju pouzdanost i istinitost njegova iskaza i kao takvo ono čini srž načela kontradiktornosti. Dodatni smisao konfrontacijskog prava je i u tome da okrivljenik može promatrati ponašanje svjedoka tijekom ispitivanja, jer određeni fizički znakovi, poput mimike lica, gesta, načina govora i slično, može utjecati na ocjenu istinitosti ili neistinitosti sadržaja iskaza svjedoka. Riječ je ujedno o smislu načela neposrednosti kojeg je svrha pouzdanije utvrđivanje suda činjenica u kaznenom postupku.

Dakle, pravo okrivljenika na ispitivanje svjedoka optužbe prirodno je povezano s primjenom načela neposrednosti i usmenosti u izvođenju dokaza na javnoj raspravi. Premda načelo neposrednosti nije izrijekom proklamirano u okviru čl. 6. Europske konvencije, poput načela javnosti, niti se do sada jasno afirmiralo u judikaturi Europskog suda za ljudska prava, poput načela kontradiktornosti, nedvojbena je njegova važnost. Upravo izvođenje dokaza i raspravljanje o dokazima na raspravi, sukladno načelu neposrednosti, nalaže ‘institucionalna koncepcija pravičnosti’ pa bi mogućnosti iznimki od načela neposrednosti trebalo tumačiti vrlo restriktivno. Štoviše, svako ograničenje neposrednosti mora biti dostatno obrazloženo. Osim toga, pravo na ispitivanje svjedoka optužbe iz čl. 6. st. 3. d) Europske konvencije podrazumijeva da se konfrontacija okrivljenika sa svjedokom optužbe odvija pred sucima koji će odlučivati u konkretnom predmetu, pa se i time načelo neposrednosti preklapa s okrivljenikovim konfrontacijskim pravom.”

Pravosudni izvori Nacionala tvrde kako se u svakoj definiciji konfrontacijskog prava spominje da okrivljenik ima pravo na ispitivanje svjedoka optužbe. Međutim, isti izvori tvrde kako je ključno pitanje u ovom slučaju trebaju li se Barišić i Branka Pavošević smatrati svjedocima optužbe. Isti izvori tvrde da su oboje u formalno-pravnom smislu optuženici u istom postupku i da se ne može smatrati da se radi o svjedocima. Sukladno članku 64 stavak 7) Zakona o kaznenom postupku, okrivljenici u postupku imaju pravo da ne iznose obranu, mogu odbiti odgovarati na postavljena pitanja i braniti se šutnjom. Upravo su to pravo Barišić i Branka Pavošević odlučili iskoristiti. Sukladno tomu, sudačko vijeće Županijskog suda koje je u aferi Fimi-media nepravomoćno osudilo i Sanadera i HDZ nije imalo nikakvu zakonsku mogućnost prisiliti Barišića i Branku Pavošević da odgovaraju na pitanja, tvrde pravosudni izvori Nacionala.

Zanimljivo je da su Zdenko Konjić, Marin Mrčela i Dražen Tripalo, trojica sudaca koji čine sudačko vijeće Vrhovnog suda u predmetu u komu se Sanaderu sudilo zbog primanja mita u aferi Ina-MOL i aferi Hypo banka, 3. travnja 2014. donijeli presudu i rješenje u kojem su odbili Sanaderove odvjetnike u onom dijelu žalbe u kojem se tvrdilo da mu je i u tom postupku povrijeđeno konfrontacijsko pravo, i to zato što u tom postupku nije izravno saslušan Zsolt Hernádi koji je odlučio da će ostati nedostupan sudu.

Ta trojica sudaca obrazložili su svoju odluku navodeći da je sud pokušao doći do Hernádija, ali i da je bilo dodatnih dokaza koji su upućivali na to da je Sanader doista dobio mito kako bi mađarskom MOL-u isporučio upravljačka prava u Ini.

I na suđenju u aferi Fimi-media pojavili su se dodatni dokazi koji potvrđuju Sanaderovu krivnju. Tijekom rada na tom predmetu postalo je jasno da je Sanaderova imovina nesrazmjerna njegovim primanjima, na računima članova njegove obitelji pronađeno je puno novca, pronađena je bilježnica HDZ-ove blagajnice koja detaljno opisuje distribuciju novca, a iskazi Barišića i Branke Pavošević sve te okolnosti stavili u vrlo precizan kontekst.

Zbog svega toga ne čudi da su se među odjecima na odluku o poništenju prvostupanjske presude pojavile i neformalne tvrdnje da presudni utjecaj na hrvatsko sudstvo imaju središta izvaninstitucionalne moći te interesne skupine koje potkupljuju pojedine suce na svim potrebnim razinama, uključujući Vrhovni i Ustavni sud. Ako je to točno, to bi značilo da je glavno težište korumpiranosti preselilo iz političke u sudsku sferu, gdje se osiguravaju često čak i loše zakamuflirane sudske odluke koje služe kao pokriće za suzbijanje borbe mjerodavnih institucija protiv korupcije.

Privremeni ishod afere Fimi-media rezultirao je brojnim očekivanim i neočekivanim reakcijama. Iako činjenično stanje u tom predmetu nije navelo Vrhovni sud da preinači prvostupanjsku odluku Županijskog suda u oslobađajuću za Sanadera i HDZ, vodstvo te stranke počelo ju je predstavljati kao dokaz da je s nje skinuta korupcijska stigma. Vrhunac neprimjerenosti označio je istup Sanaderove odvjetnice Jadranke Sloković koja se, posve izvan opisa svog odvjetničkog posla, našla pozvana da iznosi svoje impresije tko je inicirao progon po njoj očito nevinog Sanadera, prozivajući zbog toga bivšu premijerku Jadranku Kosor.

Više izvora tvrdi da bi ponovljeni sudski postupak mogao biti puno neugodniji za HDZ nego za Sanadera, čija je dobra reputacija u javnosti trajno izgubljena. Upućeni policijski izvori tvrde da je upravo Tomislav Karamarko, koji je bio na čelu MUP-a u vrijeme policijskog rada na tom slučaju, prisustvovao svim ključnim koordinacijskim sastancima koji su i doveli do sudskog progona HDZ-a i Sanadera, ali i da je kao ministar unutarnjih poslova potpisao jedan od ugovora o suradnji MUP-a s agencijom Fimi-media. Ponovljeno suđenje u tom slučaju iznova će aktualizirati i pitanja tko je sve primao ‘’crni’’ novac stranke, a među njima ima i danas utjecajnih članova HDZ-a. Sve bi to moglo negativno utjecati na imidž te stranke u javnosti, sve do trenutka konačne pravomoćne odluke u tom slučaju, a i nakon toga, ako odluka bude u nesuglasju s očekivanjima HDZ-a.