Oskar Schindler rođen je 28. travnja 1908. u češkom gradiću Zwittau-Brinnlitz kao sin vlasnika tvornice poljoprivrednih strojeva. 90 posto stanovnika tog gradića služilo se njemačkim jezikom. To su uglavnom bili sudetski Nijemci: kršćani i Židovi. Danas se ovaj grad zove Svitavy, a od progona nakon Drugog svjetskog rata u njemu više nema Nijemaca. Nema ni Schindlerovih, a te se obitelji više nitko ni ne sjeća. No, čak i da je drugačije, te uspomene ne bi bile ugodne. Priča se da je mladi Oskar bio na lošem glasu zbog svoga hohštaplerskog života.
Nakon šestogodišnjeg osnovnog školovanja Schindler je 1920. godine upisao takozvanu realku, koju je četiri godine kasnije morao napustiti zbog krivotvorenja svjedodžbe. Bez obzira na to, njega su u to doba očito ionako više od učenja zanimali brzi motori i lijepe žene. On je i kasnije dolazio u sukob sa zakonom, što je dovelo čak do toga da je otac prekinuo kontakt s njim. Schindler je napustio Zwittau. Nakon neuspjele poduzetničke karijere, postaje agent Hitlerove protušpijunske službe u Čehoslovačkoj, a kasnije i član Hitlerove nacionalsocijalističke stranke NSDAP. Zato se i dan danas u Svitavyu smatra da je Oskar Schindler u najmanju ruku kontroverzna osoba.
A Schindler je imao svoje drugo lice. On je 1939. godine u Krakovu kupio propalu tvornicu posuđa, koja mu je poslužila kao alibi da ne mora na bojišnicu, ali i kao izvrstan izvor zarade jer je u njoj proizvodio posuđe za njemačku vojsku. Tvornica je rasla, a s njom i broj židovskih prisilnih radnika. Što je rat dalje odmicao, Schindler se iz oportunista pretvarao u zaštitnika “svojih” Židova.
On je održavao kontakte s nacističkim vlastima, potkupljivao, pregovarao, kupovao slobodu za svoje štićenike. Kada je nakon prodora Crvene armije njemačka vojska odlučila raspustiti logor u Krakovu, Schindler je uspio ishoditi premještanje svoje tvornice i to zajedno sa svim radnicima. Uz molbu za premještanje priložio je i legendarnu listu s 1200 imena Židova, koja je za te ljude značila spas od deportacije u koncentracijski logor i sigurne smrti.
Komentari