Prošlo je 15 godina od odlaska Borisa Dvornika, ali njegove uloge i dalje žive s nama. Ljubiša Samardžić, jedan od njegovih velikih prijatelja, još za svog života se znao često prisjetiti njihovih zajedničkih druženja:

“Svatko od nas gradio je svoj životni put, ali kad god bismo se sreli, za nas bi to bila svetkovina. Volio sam njegovu jednostavnost i karakter. Kao da je sa sobom donosio djelić mora, vjetra, valova, miris lavande… Veselio sam se i suradnji s njim jer bismo nakon svakog snimanja na večer sjeli poput obitelji i uživali. Boris bi uzeo gitaru, a potom bismo zapjevali pjesme koje nas povezuju, poput dalmatinske “U te san se zajubija” ili “Lulela je Jana”, makedonske skladbe koju je Boris beskrajno volio. Sjećam se kao danas i da smo na Hvaru, gdje smo snimali “Lito vilovito”, s mještanima igrali picigin ili nogomet, na male branke, kako je Boris govorio. Obojica smo bili mladi i ludi, ali smo se u igri razlikovali: ja sam bio mek dribler koji je mogao stvoriti dobru šansu, a on je bio realizator i iskoristio bi svaku šansu da zabije gol. Igrali smo za “gajbu” piva i ne pamtim da sam ikada popio toliko piva. To vrijeme, tu mladost i to druženje nikad neću zaboraviti.”