Nacional je koncem prošlog tjedna uz pomoć više izvora iz arhitektonskog i građevinskog miljea rekonstruirao kako se točno kralo željezo i drugi građevinski materijal u obnovi kuća na Baniji nakon Domovinskog rata, što je po svemu sudeći dramatično povećalo broj srušenih stambenih objekata u potresu. To se pitanje našlo u središtu pozornosti nakon što je više sugovornika, uključujući petrinjskog gradonačelnika Darinka Dumbovića i nekoliko stanovnika potresom pogođenog područja u okolici, izjavilo za Nacional da bi se uoči obnove porušenog područja trebalo pomno istražiti koliko je u potresu porušeno stambenih objekata koji su bili obnovljeni nakon Domovinskog rata. Jer se oni nisu smjeli srušiti uslijed potresa da su bili obnovljeni po pravilima građevinske struke. Pa se otvorilo pitanje na što se potrošio novac: na kvalitetnu gradnju ili se štedjelo i kralo na onom najvažnijem, armiranom betonu?

Dokumentacija o obnovi u ratu uništenih ili oštećenih stambenih zgrada nalazi se u Središnjem državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Tamo moraju postojati podaci za svaki objekt, bilo da se radilo o rekonstrukciji ili gradnji od temelja – moraju postojati troškovnici, podaci tko je vodio obnovu, tko je projektirao, gradio i vršio nadzor.

Fatalno za sudbinu stambenih objekata može biti kada se ukrade trećina željeza koje je potrebno ugraditi u stambeni objekt veličine do stotinu četvornih metara. U takvoj zamišljenoj situaciji radilo bi se o vrijednosti materijala koja bi dosegla do stotinu tisuća kuna, a u nekim od obnavljanih objekata željeza uopće nije ni bilo. A sve se to do njihova rušenja u potresu naoko nije moglo ni vidjeti.

Gradonačelnik Petrinje Darinko Dumbović izjavio je: “Dvadeset godina je trebalo da obnovimo grad, a sada moramo srušiti dvije škole, katastar, sud, bivšu poštu, cijeli centar”. Ivanka Sušilović, medicinska sestra koja radi u Zagrebu, a živi u Petrinji, u Ulici Vjekoslava Klaića, kaže da joj je kuća dosta uništena, no procjenjuje da je prizemlje u relativno dobrom stanju. “Za vrijeme rata izbjegli smo iz Banje Luke i došli u Zagreb, a poslije smo se preselili u Petrinju. Puno toga je uništeno, na sreću prizemlje nam je u dosta dobrom stanju pa smo se u njega preselili, mi barem tako mislimo jer nam još nitko od statičara nije bio. Krov nam je cijeli otišao, dimnjak se urušio, gornji kat je dosta devastiran, namještaj nam je potpuno uništen. Nešto smo sami uspjeli sanirati da možemo ući i ostati u kući. Godine 2000. kupili smo ovu kuću, susjedi su nam pričali da su njihove kuće porušene i zapaljene tijekom rata te da su obnovljenje ili nanovo izgrađene kada je krenuo projekt obnove. Sada je dosta tih kuća stradalo i ljudi se pitaju što su i kako radili izvođači radova uključeni u obnovu.”

Slađana Pezić iz Petrinje trenutno živi kod sina u Zagrebu. I njena obitelj kuću u Petrinji, u naselju Kaniža, kupila je 2000. U gornjem dijelu kuće popucali su zidovi a u donjem, betonskom dijelu, nema oštećenja.

“Neke kuće koje su se srušile nisu imale željeznu armaturu. Imam susjede kojima je kuća građena za vrijeme obnove, no oni su bili tu, sve kontrolirali i još dodatno uložili svoj novac. Njihova kuća je izdržala potres, bilo je samo porazbacanih stvari. Ljudi koji nisu imali ništa bili su prepušteni na milost i nemilost izvođača, mislim da je tu bilo svakakvog mešetarenja, kralo se i varalo na veliko.” Arhitekt Otto Barić kazao je da jedino armirani beton može preuzeti horizontalne sile koje se javljaju kod potresa jer čelik u betonu preuzima vlačne sile i zbog toga se objekti ljuljaju, ali se ne ruše.

On kaže: “Nakon potresa u Skopju 1963. moralo se projektirati prema seizmičkim područjima, seizmička karta postojala je na nivou Jugoslavije, a sada postoji na nivou Hrvatske te je dodatno dorađena. Na toj karti točno se kaže kakav potres se može očekivati na određenom području i u kojem vremenskom intervalu. Sve što se projektira na tom području mora se projektirati prema trenutačnom važećem dokumentu Europske unije Eurocode 8, to je standard kojeg se treba pridržavati i po kojem bi svaki objekt morao izdržati ovako jak potres. Ako je ijedan objekt koji je izgrađen u zadnjih dvadeset godina ‘pao’, onda on ili nije bio isprojektiran ispravno, što je manja šansa, ili nije bila ispravno ugrađena željezna armatura, kvalitetno i količinski. To se sve može ustanoviti vrlo jednostavno.”

Ako je objekt projektiran ispravno, a morao je biti jer statika za svaki objekt, pa i za obiteljske kuće podliježe reviziji, onda su najveći problem izvođenje radova i nadzor. Da se propisana armatura ugradila ispravno, sigurno mnogi objekti na Banovini ne bi bili razoreni jer su projektirani za ovako jaki potres.

Barić kaže: “Siguran sam 99 posto da su projekti napravljeni ispravno. Kada je riječ o potresu na Banovini, ja tu vidim dva problema. Jedan je održavanje: projektirani životni vijek kuća, zgrada i sakralnih objekata je 50 godina. Svaki objekt stariji od 50 godina morao je proći rekonstrukciju, dogradnju ili ojačanje i ako to nije napravljeno, onda je on prepušten propasti. Veliki postotak objekata koji su tamo ‘pali’ su kuće koje su bile neodržavane, a to vam je priča povijesne jezgre Petrinje. No da se radilo samo o neodržavanim objektima, razaranja bi bila puno manja. Drugi, strašniji, dio priče su objekti, njih dvije trećine, koji su sada toliko oštećeni da su neuporabljivi ili su se srušili. To su objekti koji su po svim pravilima struke trebali biti čvrsti i trebali su izdržati potres jer su projektirani da izdrže potres magnitude od 6,2 do 6,5.”

Ako svaki statičar koji projektira mora projektirati po važećim europskim smjernicama za trusna područja Eurocode 8, a morao je to i prije ulaska u Europsku uniju jer od 1963. postoje jasna pravila za projektiranje u trusnim područjima, što se i kako onda radilo u zadnjih 20 godina?

Barić o tomu kaže: “Sigurno se nije poštovao barem jedan dio procedure, manja je vjerojatnost da su loši projekti, a puno je veća šansa da se griješilo u izvođenju i nadzoru radova, ili armatura nije ugrađena ili nije ugrađena ispravno, inače se ne bi dogodilo da su ‘pali’ novi objekti. Činjenica je da je negdje željezo nestalo, a pitanje je i kvaliteta betona. Uglavnom, ako se pokušava nešto ‘maknuti’, onda se većinom to ‘makne’ na željezu. Kilogram građevinskog željeza košta deset kuna, jedna kuća od 400 kvadrata ima oko 30 tisuća kilograma željeza, što iznosi 300 tisuća kuna samo za željezo. Ako maknete 100 tisuća kuna željeza, vizualno to niste ni primijetili, ali za statiku kuće, za njenu konstrukcijsku izdrživost, to je fatalno”. Kod manjih kuća potrebne su i manje količine željeza, ali opet se radi, ovisno o kvadraturi, o iznosima od 100 do 200 tisuća kuna za željeznu armaturu i tu se, nažalost, ne poštuju ni struka ni pravila. Bez željezne armature te se kuće u ovako jakim potresima ruše kao kule od karata i odnose ljudske živote.”