Kada je Miroslav Krleža razmišljao o grobnici za sebe i svoju suprugu Belu, zamolio je slikara Josipa Vaništu da mu preporuči nekog arhitekta. On mu je preporučio Radovana Nikšića. Prije upoznavanja Krleže Radovan Nikšić imao je, kao i mnogi koji su osjećali respekt prema njemu, tremu. No sve je dobro prošlo. Da je stekao povjerenje velikog pisca, pokazuje to što mu je Krleža, zadnji put kada su se vidjeli, poklonio Augustinčićev torzo. Radovan Nikšić na početku nije pristao, ali ga je Krleža nagovorio kada mu je rekao: ‘’Samo vi uzmite, tko zna tko će to uzeti kada mene ne bude.’’ Što se tiče grobnice, Krleža je želio stećak, ali je Nikšić rekao da je stećak usred Zagreba čudna ideja pa su postigli kompromis. Danas je grobnica od crnog jablaničkog mramora, koja ima široki postament i dvije stepenice na kojem se nalazi kubus s kosim pokrovom, jedna od najpoznatijih grobnica zaslužnih građana na Mirogoju. To je jedan od manje poznatih radova Radovana Nikšića, arhitekta koji je neupitno najpoznatiji po zgradi Pučkog otvorenog učilišta, nekadašnjeg Radničkog sveučilišta Moša Pijade.

Štiklec o Krležinoj grobnici i susretu Nikšića i Krleže ispričala nam je arhitektica Ivana Nikšić Olujić, kći Radovana Nikšića. Ona Augustinčićev torzo čuva u obiteljskoj kući u kojoj živi sa suprugom, odvjetnikom Željkom Olujićem, koju je projektirao upravo njezin otac. Ove se godine obilježava stota godišnjica rođenja velikog hrvatskog arhitekta Radovana Nikšića koji je bio zastupljen i na izložbi o jugoslavenskoj arhitekturi u njujorškoj MOMA-i 2018., a tim će povodom u Društvu arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac od 10. do 27. rujna biti otvorena izložba „Karlovac Radovana Nikšića“. Izložba je ostvarena zahvaljujući građi iz fundusa Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU, osobnog arhiva Ivane Nikšić Olujić i materijalu članova Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac.

Arhitekt Radovan Nikšić rođen je 31. svibnja 1920. u Karlovcu, a umro je u Zagrebu 2. ožujka 1987. Bio je doktor znanosti, sveučilišni profesor i akademik. Projektirao je stambene, javne i poslovne zgrade među kojima se, osim spomenute zgrade Radničkog sveučilišta Moša Pijade, ističu robna kuća u Varaždinu i Matematička gimnazija u Zagrebu i drugih 12 škola, zgrada FINE u Vukovarskoj i dječji vrtić u Sopotu. Od neostvarenih projekata posebno je zanimljiv ‘’Vertikalni niz’’ iz 1966. i „Idejna studija rješenja Trga republike i prometa središnje gradske zone“ iz 1971., a vrijedi spomenuti i da je na zamolbu Židovske općine napravio idejne skice za židovsku sinagogu. To je zadnje što je njegova kći našla na njegovu radnu stolu: treći infarkt bio je koban i Radovan Nikšić nije stigao raditi na toj ideji.

Autor izložbe i likovnog postava je arhitekt Luka Krmpotić koji je objasnio da je cilj izložbe i stručnog obilaska lokacija, uz obilježavanje 100 godina rođenja arhitekta Nikšića u njegovu rodnom gradu, upoznavanje stručne i opće javnosti s dosad manje poznatim karlovačkim dijelom opusa arhitekta Nikšića te razvoj afiniteta o važnosti zaštite i očuvanja moderne arhitekture. Kako kaže, izložba je koncipirana kao vremenski pregled projekata i realizacija arhitekta Radovana Nikšića na području Karlovca tijekom triju desetljeća, od prvih projekata stambenih zgrada iz 1951. godine, do natječajnog projekta novog kulturnog centra sa zgradom gradske biblioteke iz 1971.

„Karlovačka dionica opusa Nikšićeve arhitekture je sadržajno kompleksna i sveobuhvatna, prostorno koncentrirana, a vremenski paralelna s njegovim ukupnim opusom te se na prostorno izdvojenim karlovačkim projektima i realizacijama lako može pratiti smjer razvoja i ukupnog opusa. Osim sadržajnosti i vremenskog kontinuiteta karlovačke dionice njegove arhitekture, važnost je u utjecaju njegovih prvih karlovačkih realizacija na daljnji razvoj karlovačke arhitekture. Jasna, geometrizirana Nikšićeva arhitektura nesumnjivo je utjecala na brojne projekte karlovačkih arhitekata u narednom razdoblju. Odlike Nikšićeve arhitekture, koje se ogledaju i u karlovačkom dijelu njegova opusa, poput čistoće tlocrtnih rješenja koja su lako prilagodljiva novim i drugačijim potrebama, jasnoće funkcionalnog i konstruktivnog oblikovanja zgrada te sveobuhvatno urbanističko promišljanje i razumijevanje prostornog konteksta u kojem stvara, univerzalne su arhitektonske kvalitete koje su i danas svježe“, istaknuo je Krmpotić.

Ivana Nikšić Olujić, koja na izložbi sudjeluje kao konzultantica, veći dio očeve ostavštine donirala je Muzeju arhitekture HAZU gdje je radila 17 godina i uz pomoć kolegica Tamare Bjažić Klarin, Ive Ceraj i Dubravke Kisić u tom muzeju 2005. priredila veliku izložbu posvećenu Radovanu Nikšiću. Vraćajući se u prošlost, Ivana Nikšić Olujić istaknula je da ima prve uspomene na oca iz 1953. kada je s obitelji živjela u stanu na Trgu žrtava fašizma:

„Imala sam zabranu ulaziti u ‘spavaću’ sobu pretvorenu u biro, u kojoj se nožem rezao dim. Pušila se Opatija bez filtera. Trojica ljudi pognutih nad stolom raspravljali su o projektu, a to je trajalo danima i noćima. To su bili Aleksandar Dragomanović, Zdravko Bregovac i moj otac. Sjećam se i susreta s Nevenom Šegvićem i njegovom kćeri na Zrinjevcu, kraj muzičkog paviljona. Dok su se arhitekti razmahali u žaru diskusije, nas dvije smo se dobro istuširale pod pumpom. Na klizanju, iste zime, zapričao se s Borisom Krstulovićem dok su meni razrezali usnicu. Moja je baka govorila da mu se ne smije povjeriti dijete, što naravno nije bila istina. Često sam s njim odlazila na fakultet. Dok bi on radio, ja sam uživala gledati makete i igrati se drvenim kubusima u kabinetu ‘gazde’, profesora Zvonimira Vrkljana. Volio je glazbu i slušao ju je glasno, povremeno bi sam sjeo za klavir. Poveo me na koncert Louisa Armstronga na Velesajam. Bio je redoviti posjetitelj koncerata u HGZ-u i ‘Lisinskom’. Osim toga, bio je sportaš od mladih dana, klizao je, igrao hokej i bio golman u karlovačkoj Olimpiji.“

Nacionalova sugovornica istaknula je da njezin otac nije želio upisati arhitekturu nego slikarstvo, ali mu je otac rekao da izabere konkretni studij jer „od slikarstva neće moći živjeti“. Sama je, ističe, željela upisati dizajn, kostimografiju ili scenografiju. Ona i roditelji odlučili su da će ići na studij u Beč, ali onda su Rusi ušli u Čehoslovačku pa se njezin otac bojao da bi mogli ući i u Jugoslaviju i da obitelj neće imati sredstava za njezin studij. „Zbog toga je i on meni savjetovao da upišem nešto ‘konkretno’, dakle povijest se ponovila.“

Ivana Nikšić Olujić rekla je da je njezin otac bio iznimno pošten, pravedan, vrijedan i nadasve kreativan čovjek koji je sve postigao iznimnim trudom i radom. Naglasila je da je svojom iskrenošću i samokritičnošću katkada zbunjivao sugovornike i da je bio izrazito socijalno osjetljiv.

„Također, bio je izrazito demokratski orijentiran, bio je u jakoj protivnosti s vladajućom ideologijom zbog čega je i sporije napredovao u karijeri na fakultetu. No često je izlazio na natječaje i poslove je dobivao isključivo preko natječaja. Jednom je dvama prijateljima na fakultetu rekao da mu nije jasno zašto Tito otvara izložbu apstraktne umjetnosti s obzirom na to da ju ne razumije pa je vrlo brzo ostao bez putovnice, baš kada je trebao voditi studente u Čehoslovačku na studijsko putovanje. Dvije godine mu je trebalo da je opet dobije. Bio je nesretan radi nemogućnosti putovanja u Graz po nove knjige iz područja arhitekture i ploče jazza i klasike.“

Arhitekt Krešimir Ivaniš, umirovljeni profesor zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta, prisjetio se svog poznanstva i suradnje s Nikšićem.

“Moja generacija brucoša arhitekture 1954. bila je višestruko privilegirana: upisani smo bez prijemnih ispita, a vježbe su nam vodili i diskretno nas selektirali asistenti, sve sami budući reprezentanti hrvatske arhitekture: Dragomanović, Kučan, Nikšić, Magaš, Šmidihen, Vodička. Iako je moja prva i, nažalost jedina, suradnja na projektima profesora i akademika Radovana Nikšića bila tek tehničko crtanje projekata Radničkog sveučilišta Moša Pijade, na mojoj 2. i 3. godini bio sam povlašten njegovim trajnim zanimanjem za rad i razvoj, mene i mojih prijatelja i kolega Brnčića i Hlebeca. Dio tog interesa dugovao sam karlovačkom porijeklu, a dio spontanosti u traženju mišljenja, pa i privatnih, i zahvalnosti na njegovim kritikama i uputama. Kako je bilo raditi s njim, Ninom Kučanom i Olgicom Vujović tog ljeta, meni 16-ak godina mlađem početniku? Prisustvo, slušanje i upijanje njihovih analiza, biti dio ekipe pa makar kao mali od kužine, imati pristup bogatoj a rijetkoj stručnoj biblioteci, bila je nezaboravna privilegija.”

Odgovorio je na pitanje kakav je njegov doživljaj Nikšićeve arhitekture i kakvim ga pamti.

“Iako sam, ne samo njegov, forte, Radničko sveučilište, pratio crtajući i boraveći na gradilištu, najviše me se dojmila njegova škola u Dubravi, nastala nakon studijske godine kod Bakeme u Nizozemskoj. Ta zgrada je kasnog ljeta 1960. iako još u finaliziranju, zračila ljepotom i srećom. Kao čovjek je bio izrazito iskren, otvoren, komunikativan, posvećen pozivima projektanta i učitelja, bez uvijanja ali uvijek dobronamjeran i obljubljen. Izrazita i otvorena nesklonost autoritetima bila mu je kočnica u napredovanju na fakultetu. Što se glazbenog ukusa tiče, volio je i preporučivao nam da slušamo i otkrivamo Skrjabina. Glede anegdota koje pamtim u vezi njega, podijelio bih s vama sjećanje na proslavu prve plaće na Arhitektonskom fakultetu 1976. Slavili smo kolege Milan Čanković, Miško Kranjc, Berko Šerbetić i ja. Brojnim uzvanicima, profesor Frankol evocira ratnu zgodu: 1944. on s grupom partizana, pucnjevima u zrak, prepadnu kod Lužnice uniformiranu i nenaoružanu grupu Časne radne i skinu ih do gaća. Na to će profesor Nikšić: a to si ti bil! I ispriča ostatak priče iz perspektive njega, prestrašenog, polugolog mladića koji, bez novca, pokušava iz Črnomerca dozvati oca.”

„Želio je sagraditi vikendicu na Plješivici, kupio je teren s prekrasnim pogledom, ali nije uspio, za sebe nije imao vremena. Bio je ranoranilac koji se svakodnevno spremao za predavanja. Nije propustio pogledati dnevnik na austrijskoj televiziji, redovito je kupovao i čitao Der Spiegel i Stern. Nosio je Hubertus kaput i šešir s runolistom kao zaštitni znak. Sve ga je zanimalo, bio je izrazito društven. Kada mu je 1971.umro otac Josip, bio je razočaran što na pogrebu nitko od đaka, a bilo je vrlo zvučnih imena, nije rekao riječ. Poznatom karlovačkom oratoru, direktoru učiteljske škole, uvijek spremnom improvizirati govore na latinskom, na pogrebu je govorio samo svećenik. U međuvremenu je u Pučkom otvorenom učilištu zatvoreno kino, a počeo je raditi disco klub do jutra. U ljetnim je mjesecima klub bio na terasi na užas stanara. Tata je spavao s čepićima za plivače u ušima, pisane su peticije i molbe, ali ništa nije pomoglo. Zgrada koja ga je proslavila i nad kojom je čitav život bdio postala je izvor nervoze i nesanice“, rekla je za Nacional.

Borka Bobovec, arhitektica, doktorica znanosti i upraviteljica Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU, istaknula je da Radovan Nikšić kao jedan od protagonista tadašnje arhitektonske scene, ima svoje mjesto koje je nesporno potvrđeno nizom nagrada i priznanja za djela trajne vrsnoće naše arhitekture, od kojih se posebno ističe Nagrada Saveza arhitekata Jugoslavije za najbolju arhitektonsku izvedbu 1960. godine i Nagrada Grada Zagreba 1961. godine. Kako kaže, prepoznat je i priznat, a Pučko otvoreno učilište u Ulici Grada Vukovara mjesto je koje već skoro šezdeset godina šalje istu, snažnu poruku autorske arhitekture. „Doduše, vrijeme čini svoje i zgrada više nije u cijelosti sačuvana u izvornom stanju, doživjela je dosta ‘poboljšanja’, nešto zbog neznanja, nešto zbog nemara, a nešto zbog neredovitog održavanja. No postoji inicijativa zaštite i očuvanja izvornog oblika koja se počela provoditi. I zbog toga je važno stalno podsjećati na vrijednost arhitekture Radovana Nikšića, kao i drugih arhitekata koji su djelovali u tome razdoblju.“

Naglasila je da su mu stipendija nizozemske vlade za studiranje školske i stambene arhitekture uz sedmomjesečni boravak i rad u arhitektonskom birou Van den Broek en Bakema u Rotterdamu tijekom 1956. otvorili vrata europskog konteksta, što ga je u konačnici odredilo kao arhitekta.

„Kroz inozemne kontakte, boravak na stipendiji i studijskim putovanjima koja su slijedila, upoznao je načine djelovanja u velikim organizacijama i biroima koje je tijekom rada implementirao u domaću stvarnost. Vrijedna poznanstva i kontakte koristio je za trajnu suradnju i razmjenu iskustava koja su podlogu i ishodište imala u nekim drugim kulturama, arhitektonskim školama i društvenim odnosima, što je za rezultat imalo povezivanje naših i stranih arhitekata. Ustrajno je pozivao i organizirao događanja na kojima su predavanja držali vodeći europski arhitekti i istaknuti teoretičari. Kao arhitekt i pedagog djelovao je gotovo četrdeset i četiri godine i njegov projektantski opus obuhvaća više od sto projekata i natječajnih radova, od kojih je tridesetak realizirano. Projektirao je zapažene zgrade za obrazovanje i sport – predškolske i školske zgrade, domove kulture, knjižnice, sportske i rekreacijske komplekse, poslovne zgrade, hotelske i ugostiteljske objekte, kao i stambene zgrade svih kategorija te obiteljske kuće. Bavio se i rješavanjem urbanističkih problema i uređenjem vanjskih prostora. Uvjeren u timski rad i razmjenu ideja tijekom dugogodišnje karijere surađivao je s nizom domaćih arhitekata na različitim projektima.”

Istaknula je da su mu zona interesa bile sve vrste zgrada u kojima se provodilo obrazovanje, od predškolskih ustanova, preko škola, do ustanova u kojima se provodilo obrazovanje odraslih.

„Radničko sveučilište Moša Pijade, danas Pučko otvoreno učilište, projektirao je s Ninoslavom Kučanom na tragu dotadašnjih iskustava na projektiranju škola, ali i intenzivnog praćenja međunarodnih zbivanja i odrednica vrsnoće u arhitekturi zapadne Europe. Vrijeme je to u kome su izvedene mnoge sjajne zgrade koje su obilježile razdoblje, a jedna od onih kuća koje su odredile kriterije i smjer kojim je išla arhitektura toga vremena je RANS koji ujedinjuje domaću tradiciju međuratne moderne i najviše europske arhitektonske standarde. Meni jedan od najdražih projekata je osnovna škola u Dubravi koja je primjer prostornog koncepta razvijenog na principima razrade varijantnih rješenja koja su imala ishodište u ideji prefabrikacije montažnih elemenata i brze izgradnje. Vrijeme poraća i potrebe ekonomične izgradnje škola i svih drugih zgrada javne namjene koje su trebale osigurati napredne kriterije pedagoških pristupa uz što nižu cijenu i što bržu izgradnju trasirale su put Nikšiću i suradnicima, u narednih četvrt stoljeća projekte i izvedbu četrnaest školskih zgrada”, rekla je Borka Bobovec.