Objavljeno u Nacionalu br. 1049, 29. svibanj 2018.
Inina rafinerija nafte u Rijeci u veljači je pretrpjela tešku havariju, čije direktne financijske posljedice se mjere desecima milijuna kuna, a indirektne i više jer šteta još nije skroz otklonjena pa rafinerija i sada radi smanjenim kapacitetom, a uvoz derivata je povećan
Inina rafinerija nafte u Rijeci u veljači ove godine pretrpjela je tešku havariju, čije direktne financijske posljedice se mjere desecima milijuna kuna, a indirektne još i više jer šteta još uvijek nije potpuno otklonjena pa rafinerija i danas, gotovo četiri mjeseca nakon incidenta, radi smanjenim kapacitetom, zbog čega je povećan uvoz derivata. Za Nacional su to potvrdili dobro upućeni izvori koji dobro poznaju poslovanje riječke rafinerije i koji su željeli ostati anonimni. Nacional je početkom svibnja pisao o desecima željezničkih kompozicija kojima je Ina od početka ove godine uvezla benzin i dizel iz MOL-ovih rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj te iz Italije, a sada nam je potvrđeno da je Ina od početka ove godine pa do kraja travnja, u samo četiri mjeseca, upravo zbog smanjene prerade u riječkoj rafineriji, uvezla oko 250.000 tona dizel goriva, što je gotovo 15 posto godišnje potrošnje dizela u Hrvatskoj koji se kreće oko 1,8 milijuna tona. Ako su informacije neslužbenih izvora točne, Mađari nisu ozbiljno shvatili namjeru Vlade da doista otkupi dionice MOL-a i vrati Inu pod kontrolu hrvatskih vlasti jer nastavljaju poslovnu politiku koja je kreirana prema njihovim poslovnim planovima i interesima, a u kojima nema mjesta ni za sisačku, ali niti za riječku rafineriju.
Prema tim izvorima, havarija se dogodila zbog neznanja i niza čudnih i teško objašnjivih odluka koje je donio menadžment riječke rafinerije. U siječnju u riječkoj rafineriji nafte krenuo je redovni remont, pri čemu je postrojenje uobičajeno zaustavljeno i ispražnjeno kako bi se izvršio remont svih dijelova. Remont je izvršen u zimskim mjesecima i završen je upravo uoči najave dolaska hladnog vala i iznimno niskih temperatura koje nisu zaobišle ni sjeverni Jadran. No menadžment tvrtke je, unatoč nepovoljnoj vremenskoj prognozi, naložio da se u postrojenje, koje još nije bilo pušteno u rad, upumpa voda, čija je funkcija inače hlađenje procesne opreme. Kako postrojenje nije radilo i voda nije cirkulirala, zbog niskih temperatura voda se smrzla u postrojenju, uzrokujući pucanje četiriju velikih kompresora i lomove dijelova procesne opreme. Kako tvrdi naš izvor, prema nešto optimističnijim procjenama, na postrojenju je nastala šteta veća od 50 milijuna kuna. No indirektna šteta mogla bi biti puno veća jer je rafinerija u Rijeci više od tri tjedna kasnila s ponovnim pokretanjem proizvodnje. Ionako drastično smanjenu preradu nafte u toj rafineriji ta havarija još je smanjila, a direktna posljedica je osjetno povećan uvoz derivata – prvenstveno dizela. “Postrojenje u rafineriji nije pravilno pripremljeno za zimske uvjete, a uz to je u njega puštena i voda, što se nikako nije smjelo dogoditi. Riječka rafinerija radi više od sto godina i nikada se to nije dogodilo. Rad u rafineriji utemeljen je na znaju i iskustvu, a toga u Rijeci više nema”, objasnio je neslužbeni izvor dobro upućen u rafinerijsko poslovanje.
Havarija u Rijeci direktna je posljedica MOL-ovih pokušaja da provede silne uštede poslovanja, što se događa na štetu proizvodnje, a na čelu rafinerije je menadžment koji je ne poznaje dobro
Instalirani kapacitet prerade riječke rafinerije je 4,5 milijuna tona sirove nafte godišnje, ali posljednjih nekoliko godina rafinerija radi s manje od 60 posto kapaciteta i godišnje prerađuje svega oko 2,5 milijuna tona sirove nafte. Zbog činjenice da štete nastale havarijom još nisu potpuno uklonjene, taj kapacitet još je smanjen. Dodamo li tome podatak koji je Nacional objavio početkom svibnja ove godine, a koji govori da riječka rafinerija radi s vrlo niskom ekonomskom efikasnošću rafinerijskog postrojenja, odnosno da je ukupni postotak proizvodnje “bijelih” proizvoda (benzin, dizel, UNP) tek oko 64 posto, a jeftinih “crnih” (ulje za loženje, koks) oko 24 posto, što je previsok udio koji slabi konkurentnost riječke rafinerije na tržištu i utječe na neisplativost poslovanja, posve je jasno, tvrdi naš izvor, da riječka rafinerija radi s gubicima. Prema drugom Nacionalovu izvoru, da bi se rafinerijsko postrojenje vratilo na kapacitet prerade prije havarije – na smanjeni, neisplativi kapacitet – potrebno je izvršiti temeljiti remont kompletnog postrojenja i zamijeniti svu uništenu opremu, u što treba uložiti nemali iznos. A pitanje je isplati li se MOL-u ulagati u postrojenje koje ionako stvara gubitke, što je dobar izgovor za zatvaranje i riječke rafinerije, tvrdi isti izvor.
No u Ini se ne slažu s takvim tvrdnjama. Na traženje Nacionala da potvrde je li točna informacija o havariji i koji su stvarni razlozi koji su doveli do štete, u Službi korporativnih komunikacija odgovorili su da su “ekstremni vremenski uvjeti koji su vladali krajem veljače uzrokovali oštećenja na pojedinoj opremi, o čemu je javnost već obaviještena”. No u Ini tvrde da havarija “nije značajno utjecala na pokretanje i operativnu raspoloživost Rafinerije nafte Rijeka. Posljedice štete su minorne, a sanacija je pokrivena budžetom za operativne troškove koji je, između ostalog, namijenjen i za ovakve događaje. Dodatni budžet nije bio potreban. Problem koji je nastupio uslijed ekstremnih vremenskih uvjeta nije neuobičajen za procesna postrojenja te ni na koji način nije utjecao na zaštitu zdravlja, sigurnosti i okoliša niti na rad rafinerije. Svi uključeni u poslovanje Rafinerije nafte Rijeka upoznati su sa situacijom”. No činjenica je da priopćenja o havariji uzrokovanoj ledom iz Ine nije bilo, a jedino koje je doista odaslano medijima jest ono o požaru koji je izbio 28. veljače, oko 16 sati, da je izbila vatra na dijelu cjevovoda između postrojenja Topping 3 i HGU. A Nacionalov izvor tvrdi da je i taj požar bio direktna posljedica havarije jer su, kako je objasnio, zbog leda popucale brtve, što je uzrokovalo požar na prirubnicama.
“Havarija u Rijeci direktna je posljedica MOL-ovih pokušaja da provede silne uštede poslovanja, što se događa na štetu proizvodnje. Osim toga, MOL je na čelo rafinerije postavio strani menadžment koji ne poznaje dobro rafineriju, njezino poslovanje ni lokalne uvjete. Kada na čelo jednog ovako složenog postrojenja – a svaka je rafinerija postrojenje za sebe i nijedna nije identična drugima – dovedete čovjeka koji ne poznaje ni jezik, ni ljude koji rade u rafineriji niti lokalne meteorološke prilike, a došao je s nalogom da sve troškove poslovanja maksimalno smanji, onda se obično događaju ovakvi teški propusti”, objasnio je naš izvor. Odbor izvršnih direktora Ine 1. svibnja 2015., mimo formalnog odobrenja Uprave, ali uz blagoslov MOL-a, na direktorsku poziciju u Rafineriji nafte Rijeka postavio je Finca Erkkija Tapia Rantu. Službeno je iz Ine tada objavljeno kako je Ranta u Rijeku došao iz finske tvrtke Neste Oyj, gdje je obnašao razne funkcije u nekoliko rafinerija u Finskoj, Nizozemskoj i Singapuru te na finskim terminalima i lukama, u kojima je prošao pozicije od inženjera na postrojenjima do menadžerskih pozicija.
No odmah po dolasku Ranta je pokazao zbog čega je doveden u Rijeku. U kratkom roku načinio je drastične rezove i pokrenuo reorganizaciju poslovanja rafinerije, dovevši na rukovodeće pozicije mladi kadar sa svega par godina iskustva u struci, nakon čega je raspisao opći natječaj na kojem su se svi zaposlenici mogli javiti na bilo koje radno mjesto unutar rafinerije bez obzira na prethodno iskustvo, što za ovakve složene sustave predstavlja poslovnu katastrofu. Uz činjenicu da su tijekom 2015. brojni dugogodišnji iskusni rafinerijski djelatnici poslani u mirovinu uz otpremnine ili su dobili otkaze, taj natječaj u rafineriju unio je kaotično stanje, tvrdi naš izvor, jer su na ključna mjesta, pa i na ona menadžerska, došli ljudi koji nisu imali dovoljno iskustva niti su poznavali rafinerijsko poslovanje. Stoga je, navodi taj izvor, havarija očekivana posljedica takve Inine poslovne politike i kadrovskih poteza koji, kako kaže, nisu uobičajeni u naftaškom svijetu jer nose goleme rizike, što je potvrdio i slučaj riječke rafinerije, a što je također indikativno jedino za slučajeve namjernog i ciljanog devastiranja jednog poslovnog sustava na račun drugog. Ovdje je to očito i nije slučajno, tvrdi isti izvor.
MOL nije ozbiljno shvatio namjeru Vlade da otkupi dionice i vrati Inu jer nastavljaju poslovnu politiku kreiranu po njihovim interesima, u kojoj nema mjesta ni za rafineriju u Sisku, ali ni za onu u Rijeci
Komentirajući MOL-ovu poslovnu politiku racionalizacije poslovanja i rezanja troškova, čiji je dio očito i Rafinerija nafte Rijeka, naš izvor je kazao: “Često sam čuo komentare ekonomista kako poslovanje MOL-a u Ini, koje teži smanjivanju i optimizaciji troškova poslovanja, nije posve pogrešno te da daje određene rezultate. No poslovanje jedne državne naftne kompanije, a time i energetskog sektora jedne države ne možete vezati isključivo uz ekonomiju i promatrati ga jedino s financijske pozicije koja teži racionalizaciji poslovanja i stvaranju dobiti. Poslovanje naftne kompanije je puno više od toga, to je strateško pitanje i pitanje geopolitičke pozicije jedne države”, objasnio je isti izvor.
U Ini pak tvrde da je reorganizacija poslovanja u riječkoj rafineriji donesena u skladu s poslovnom politikom kuće. “Što se tiče reorganizacije 2015., odluku je donio viši menadžment kompanije temeljem rezultata studije svjetske nezavisne revizorske kuće. Taj proces nema nikakve veze s događajem iz veljače. U rafineriji rade kolege s višegodišnjim značajnim radnim iskustvom za specifična područja, čiji je doprinos važan i prepoznat te oni sustavno prenose znanje mlađim kolegama”, tvrdi se u odgovoru Ureda za korporativne komunikacije Ine. Na naše pitanje je li nakon incidenta provedena istraga i je li otkriveno tko je krivac za nastalu štetu te hoće li odgovorne osobe odgovarati za propuste, nismo dobili konkretan odgovor. Naš izvor također tvrdi kako je MOL zataškao incident i da istrage nije bilo.
Naš sugovornik, dugogodišnji Inin visokopozicionirani menadžer, koji je kao direktor jedne od većih i značajnijih Ininih cjelina 2003. godine aktivno sudjelovao u pripremama za sklapanje ugovora o strateškom partnerstvu između Ine i MOL-a, tvrdi da sve što se događa oko rafinerije u Rijeci nije slučajno. On tvrdi da, uz ostale djelomično ili u potpunosti realizirane ciljeve, MOL-ovo upravljanje riječkom rafinerijom vodi ka ostvarenju jasno postavljenog geostrateškog cilja. “Mađari su u Inu ušli s jednim jasnim ciljem: da ovladaju kompanijom, a posredno tako da na Urinju, koji je pod koncesijom riječke rafinerije, ostvare pomorski izlaz na more. Time su osvojili svoj teritorij usred Hrvatske”, objasnio je. Usporedivši nastojanje Mađara da ovladaju riječkom rafinerijom s tzv. Riječkom krpicom (povijesni pojam koji se odnosi na naknadno zalijepljeni umetak na original Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine kojim je bečki dvor prijevarom Rijeku prepustio Ugarskoj), naš izvor je konstatirao da Mađari ovom, kako ju je nazvao, “geostrateškom igrom” dobivaju svoju novu, suvremenu “riječku krpicu”.
Ina je od početka godine pa do kraja travnja, u samo četiri mjeseca, zbog smanjene prerade u Rijeci, uvezla oko 250.000 tona dizel goriva, što je skoro 15 posto godišnje potrošnje dizela u Hrvatskoj
On je za Nacional ispričao da je neposredno prije potpisivanja ugovora, još početkom 2003., Ina dovršila i usvojila dugoročni plan razvoja u svim segmentima, a jedan od temelja toga plana bila je i odluka o modernizaciji obiju rafinerija. „Odabrani strateški partner MOL taj plan je prihvatio i potpisom se obvezao provoditi u djelo već dovršene strateške planove razvoja Ine. Prodaju 25 posto dionica Ine i traženje strateškog partnera inicirale su inozemne bankarske institucije koje su godinama kreditirale kompaniju dok se gubitak nije popeo do iznosa od preko 1,8 milijardi kuna. Tadašnja vlada Ivice Račana bila je prisiljena prodati četvrtine Ine kako bi se pokrili nagomilani gubici. Uplaćenih 505 milijuna dolara odmah je završilo na računima inozemnih banaka-kreditora i tako je pokriven dio gubitaka koji se gomilao još iz 90-ih godina i poslovanja Ine u ratnim vremenima”, tvrdi isti izvor. On smatra da krivnja za nastalo stanje, odnosno za devastaciju Ine koja traje punih 15 godina, ne leži na Mađarima. „Njihovo je legitimno pravo da se bore za svoje interesne ciljeve. A naše je da ih u tome spriječimo. Mi nismo napravili ništa kako bismo spriječili MOL u devastaciji Ine. Mi smo im omogućili tu devastaciju i krivnja za nastalo stanje leži isključivo na svim hrvatskim vladama od 2003. koje nisu poduzele ništa da to spriječe”, kategorički je zaključio isti izvor.
Podatak o drastično smanjenim prerađivačkim kapacitetima riječke rafinerije, ali i činjenica da je informacija o havariji zatajena domaćoj javnosti, upozorava na dva moguća scenarija koji su jednako opasni za budućnost Ine. Prema jednom scenariju, MOL nije ozbiljno shvatio najavu hrvatske vlade o namjeri otkupa Ininih dionica, što se jedinim dijelom poklapa i sa stavovima onih naftaških krugova koji na Vladin odabir konzultanta za otkup mađarskog portfelja dionica gledaju tek kao na predstavu za javnost, bez stvarnih namjera da se dionice Ine doista vrate Hrvatskoj, osim tako da se Ina odmah proda nekom trećem.
Taj scenarij omogućava MOL-u da nastavi samovoljno upravljanje Inom u cilju ostvarenja vlastitih interesa, ali upozorava i na moguću namjeru Mađara da od Vlade otkupe i preostalih 44,8 posto dionica kako bi potpuno zavladali Inom.
Drugi scenarij upozorava na mogućnost nekog drugog tajnog dogovora između Vlade i MOL-a s također neizvjesnim ishodom za Inu. Jedino tako mogu se smisleno obrazlagati okolnosti u kojima riječka rafinerija zbog izostanka potpune modernizacije radi smanjenim kapacitetom i proizvodi tek 64 posto skupih „bijelih” derivata, odnosno čak 20-ak posto manje, i čak 24 posto jeftinih „crnih”, ili 20-ak posto više od istih takvih modernih postrojenja. Za usporedbu, visoko modernizirana MOL-ova rafinerija u Bratislavi proizvodi više od 85 posto visokovrijednih ‘’bijelih” proizvoda i tek oko 2-3 posto ‘’crnih”.
Komentari