Objavljeno u Nacionalu br. 951, 19. srpanj 2016.

Vojni udar u turskoj iskoristio je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan za obračun sa svojim dugogodišnjim suparnikom, karizmatičnim imamom koji je protuteža radikalnim islamskim trendovima u Erdoğanovoj politici

Iako je i ranije govorio o odgovornosti Fethullaha Gülena za pokušaj destabilizacije demokracije u Turskoj, predsjednik Recep Tayyip Erdoğan iskoristio je pokušaj vojnog udara u noći s petka na subotu za konačan obračun sa svojim dugogodišnjim neprijateljem te je imenovao Gülena i njegov pokret Hizmet ili Cemat kao glavne krivce za pokušaj vojnog puča, rušenje turske vlade i “podrivanje briljantnog ekonomskog i kulturnog uspona Turske” koji je ta zemlja ostvarila tijekom proteklih petnaestak godina pod vodstvom Erdoğanove Partije pravde i razvoja (AKP). Turski predsjednik tako je iskoristio nesposobnost vojnika koji su pokušali izvesti puč za prozivanje svog nekadašnjeg prijatelja koji je imao veliku ulogu u njegovu dolasku na vlast. No odnosi su se pogoršali prije nekoliko godina, kada je Erdoğan otkrio da Gülen pokušava na vodeća mjesta u državnom aparatu postaviti svoje ljude te tako stvoriti paralelnu vlast u Turskoj.

GÜLENOV POKRET HIZMET, koji propovijeda mješavinu sufijskog misticizma i sklada između ljudi na temelju islama, početkom prošlog desetljeća podržavao je Erdoğanovu umjerenu Stranku pravde i razvoja (AKP) u pohodu na vlast. Riječ je o pokretu koji se oslanja na općeprihvaćeni islam te ga se smatra protutežom radikalnim islamskim trendovima, a u Turskoj je vrlo snažan i utjecajan. Broji milijune sljedbenika i cijelu mrežu škola, kako u Turskoj tako i u svijetu, nevladinih udruga, medijskih kuća i financijskih ustanova te je zato i privukao pažnju američkog FBI-ja. Gülen je u Turskoj uvijek imao prijatelje, no njihov se broj smanjio kada je počeo propitivati Erdoğanove sklonosti autoritarnoj vladavini. Odnosi su zahladili, a Erdoğan je 2012. Gülena optužio da mu je namjestio korupcijski skandal te da uz pomoć Hizmeta pokušava svrgnuti legitimnu vladu. Sve je kulminiralo proteklog vikenda kada je, nakon propalog puča, Erdoğan optužio Gülena da stoji iza njegove organizacije, dok mu je Gülen uzvratio da sumnja da iza svega stoji baš Erdoğan.

GOVOREĆI IZ SVOG DOMA U PENSILVANIJI, on je kazao da je “kao osoba koja je trpjela pod nekoliko vojnih udara tijekom posljednjih pet desetljeća, osobito povrijeđen optužbama da ima bilo kakve veze s takvim pokušajem”.

“Postoje mali izgledi, postoji mogućnost da je to mogao biti insceniran puč. Mogao bi biti namijenjen za sudske optužnice i udruge jer oni ne trpe bilo kakav pokret, bilo koju skupinu, bilo koju organizaciju koja nije pod njihovom potpunom kontrolom”, rekao je Gülen.

Rođen 1938. godine u Erzurumu, u istočnoj Turskoj, Fethullah Gülen pohađao je škole na kojima su predavali poznati muslimanski teoretičari i duhovni vođe. Gülen je, također, studirao principe i teorije suvremenih društvenih i psiholoških znanosti, a 1958., nakon što je s odličnim uspjehom položio sve ispite, dobio je državnu licencu za obavljanje imamske dužnosti i ubrzo je postao predvodnik islamskog učenja u Izmiru, trećoj po veličini provinciji Turske.

Najveći utjecaj na njega ostavio je čuveni sunitski hanefijski učenjak Said Nursi. Gülen je Nursijeve ideje počeo primjenjivati u praksi kada je 1966. prešao u Izmir, što je za mnoge u Turskoj predstavljalo veliko iznenađenje s obzirom na to da je Izmir tada, a i danas, slovio kao jedno od najjačih uporišta sekularista. Broj njegovih pristalica rastao je iz dana u dan, a 1971. godine uhapšen je tijekom vojnog puča pod optužbom za zloupotrebljavanje vjerskih osjećaja zbog stjecanja vlastitih političkih interesa. Međutim, nedugo nakon toga oslobođen je i odmah se vraća poslu imama. U izmirskoj provinciji Gülen je počeo širiti svoja stajališta o islamu te je počeo pridobivati sve brojniju publiku. U svojim govorima doticao se tema koje su pritiskale tursko društvo, a posebno se obraćao mlađoj generaciji u nastojanju da harmonizira intelektualnu prosvijećenost s duhovnošću i humanim aktivizmom.

GÜLENOV POKRET HIZMET početkom prošlog desetljeća podržavao je Erdoğanovu Stranku pravde i razvoja (AKP) u pohodu na vlast, ali u međuvremenu je došlo do raskola i Gülen je otišao iz Turske

GÜLEN SE NIKADA NIJE OGRANIČIO samo na unutarnje gradove Turske, već je mnogo putovao Anadolijom te nije držao propovijedi samo po džamijama, nego i po gradskim javnim tribinama. To mu je omogućilo da dobije još bolji uvid u stanje vlastitog naroda te se još više okrene akademskoj zajednici, a posebno studentima. Teme njegovih govora, u formalnom i neformalnom smislu, nisu bile usko religijske jer je govorio i o obrazovanju, znanosti, darvinizmu, ekonomiji i socijalnoj pravdi.

KRAJEM SEDAMDESETIH GODINA počinje i Gülenov projekt osnivanja privatnih obrazovnih institucija. Kada je vojska 1980. izvela novi vojni udar s ciljem zaštite sekularnih tekovina Kemala Atatürka, Gülen je pozdravio taj vojni udar izveden od iste one vojske koja je njega hapsila devet godina ranije. To mu je donijelo potpuni mir u narednom periodu, a nakon što se godinu dana kasnije povukao u mirovinu, potpuno se posvetio širenju mreže svojih institucija. Od 1988. do 1991. održao je seriju svojih propovijedi u najpoznatijim džamijama, a zatim nastavio izlagati svoje ideje na konferencijama i izvan Turske, posebno u zapadnoj Europi.

Gülen je nesmetano radio sve do 1995. kada na vlast dolazi islamistička partija predvođena Necmetinom Erbakanom. Erbakan se zalagao za to da žene u javnosti obavezno moraju nositi marame, dok se Gülen nije slagao s njegovom politikom. Ubrzo su uslijedili novi vojni udari, a Gülen je, iako je uživao veliko povjerenje vojske, 1999. godine napustio Tursku i otišao u SAD na liječenje, ali se više nije vratio u domovinu, već je ostao u Americi u svojevoljnom egzilu.

U svojim govorima i pisanim radovima Gülen na 21. stoljeće gleda kao na stoljeće rođenja duhovnog dinamizma koji će obnoviti zaboravljene moralne vrijednosti, kao na doba tolerancije, razumijevanja i međunarodne suradnje koja će, putem interkulturalnog dijaloga i razmjene vrijednosti, voditi jedinstvenoj civilizaciji. Demokracija je, tvrdi Gülen, pored svojih brojnih nedostataka, danas jedini održivi politički sistem i ljudi bi trebali težiti tome da moderniziraju i konsolidiraju demokratske institucije, kako bi izgradili društvo u kojem će individualna prava i slobode biti poštovani i zaštićeni, a svi će imati jednake šanse da svoje snove pretvore u stvarnost.

VRHUNAC SUKOBA dvojice karizmatičnih lidera bio je 2014. kada je Erdoğan iz vojske, policije i pravosuđa uklonio stotine Gülenovih pristaša, a obrušio se i na medije koje kontrolira Hizmet ili su mu naklonjeni

NAKON ŠTO SE POVUKAO U AMERIKU, mnogi su smatrali da će to biti i kraj njegova projekta, ali on je iz dana u dan bio sve moćniji. Ne samo u Turskoj, već je svoj utjecaj uspio proširiti diljem svijeta, a posebno u Njemačkoj gdje je otvorio na stotine škola za tursku dijasporu. Godinu dana nakon odlaska u Ameriku, Turska je podigla optužnicu protiv Gülena za podrivanje ustavnog poretka, ali je dolaskom na vlast Erdoğanove AKP partije Gülen oslobođen svih optužbi. Dok su ga islamisti optuživali za blisku suradnju sa sekularistima, Gülen je podržao zabranu Socijalističke partije, dok je s druge strane na optužbe sekularista da stoji uz islamiste otvoreno podržao zabranu islamističke partije Refah predvođene Erbakanom.

U tom razdoblju Gülen je blisko surađivao s Erdoğanom koji je od samog početka političke karijere imao Gülenovu podršku. Erdoğan je izvukao pouke iz Erbakanovih grešaka i svjestan moći vojske, opredijelio se za umjereniju islamističku politiku, za razliku od Erbakana koji se otvoreno zalagao za uspostavu šerijatskog poretka. I Erdoğan i Gülen bili su i ostali zagovornici liberalnog kapitalizma, a dolaskom na vlast Erdoğanove Stranke pravde i razvoja (AKP), počeo je ekonomski uspon Turske u kojem su se najbolje snašli vlasnici krupnog kapitala, mnogi od njih bliski Gülenovu pokretu. To razdoblje Erdoğanove vladavine Turskom postalo je ujedno i zlatno doba Gülenova Hizmet pokreta. Međutim, nakon zajedničkog uspjeha dvojice najmoćnijih ljudi u Turskoj, došlo je do naglog sukoba. U posljednje dvije i pol godine u Turskoj su krenula masovna uhićenja Gülenovih ljudi ili onih za koje je vladajući režim ocijenio da su pripadnici tog pokreta. Iako Erdoğan danas tvrdi da nikada nije imao neku veliku podršku Fethullaha Gülena, izborni rezultati koje je AKP ostvario na posljednjim izborima jasan su pokazatelj da turski predsjednik nije u pravu jer je AKP u posljednje dvije godine izgubio oko 10 posto podrške, odnosno nekoliko milijuna glasova. Koliko su isprepleteni odnosi AKP-a i Gülena, najbolje pokazuje slučaj najboljeg turskog nogometaša svih vremena Hakana Šukura, inače člana turskog parlamenta u prošlom sazivu, koji je nakon Erdoğanova i Gülenovog sukoba podnio ostavku na članstvo u AKP-u jer je oko 20 godina član Gülenovog pokreta.

VRHUNAC SUKOBA dvojice karizmatičnih lidera dogodio se 2014. kada je Erdoğan iz vojske, policije i pravosuđa uklonio na stotine Gülenovih pristaša, a obrušio se i na medije koje kontrolira Hizmet ili su mu naklonjeni. Erdoğan, koji je više od desetljeća obnašao premijersku dužnost prije nego što je 2014. osvojio predsjedničke izbore, tada je obećao da će “istjerati ‘guleniste’ iz njihovih jazbina”. U posljednje dvije godine u sklopu borbe protiv pokreta imama Gülena, u zatvoru je završilo oko 1800 ljudi, među kojima 750 policajaca i 80 vojnika, a njih oko 280 i dalje je u pritvoru i čeka suđenje.

OD KADA JE IZGUBIO Gülenovu podršku Erdoğan je izgubio i veliki broj birača, njegova stranka AKP u posljednje dvije godine izgubila je oko 10 posto podrške, odnosno nekoliko milijuna glasova

Iako je Fethullah Gülen cijelog svog života bio vođen idejama sunitskog učenjaka Saida Nursija, nakon raskola s Erdoğanom mediji pod utjecajem AKP partije o njemu su počeli pisati kao o sufijskom učenjaku, premda nikad nije bio član nekog sufijskog pokreta. Možda je najbolju ocjenu Fethullaha Gülena dao novinar Hakan Yavuz koji je za njega rekao: “Gülen je više turski nacionalist u svome razmišljanju. Također, on je nešto više orijentiran k državi te mu je više stalo do tržišne ekonomije i neoliberalne ekonomske politike.”

Strani analitičari ne vjeruju da Gülen stoji iza pokušaja vojnog puča i smatraju da je zapravo riječ o čovjeku koji pod plaštom vjere širi svoje poslovno carstvo, poput stotina drugih njemu sličnih ljudi širom svijeta. U svakom slučaju, nakon događaja od prije nekoliko dana, Fethullah Gülen i dalje će biti osoba prema kojoj nitko u Turskoj nije ravnodušan. Jedni će ga i dalje slijediti i dizati do neslućenih visina stvarajući od njega kult, dok će ga drugi, pogotovo nakon Erdoğanovih optužbi, otvoreno prezirati. No za njega će najbitnije biti da njegov pokret i dalje bilježi stalni rast i postaje ogromna i moćna korporacija.