Ronaldova plaća od poslodavca iznosila je 34,672,988.31 eura, u skladu sa starim ugovorom. Imovina: njegova kuća u Madridu (4,5 milijuna eura), novac u banci (10,799,387 eura) i automobili, uključujući i ekskluzivne sportske automobile kao što su McLaren MP4, Lamborghini Aventador i Ferrari 599 (1,248,152 eura).

Ronaldo, jedan od omiljenih nogometnih bogova, prvi je kada su u pitanju zemaljske stvari kao što je, primjerice, porez. On je bio u mogućnosti profitirati od “Lex Beckham”, zakona koji je donijela španjolska vlada u 2004. godini kako bi privukla u zemlju vrhunske znanstvenike i poslovne lidere uz pomoć niske porezne stope. Pravilo se brzo pretvorilo u prednost za najbolje španjolske klubove u borbi za najbolje svjetske nogometaše.

Zakon je priskrbio stranim igračima poput Davida Beckhama i Cristiana Ronalda status “impatriado.” To se odnosilo na one koji nisu živjeli u Španjolskoj tijekom prethodnih 10 godina, a značilo je da su morali plaćati poreznu stopu nešto manju od 25 posto. S druge strane, Ronaldovi španjolski suigrači bili su dužni platiti više od 50 posto. Najveća prednost za Ronalda bilo je to što je morao platiti porez samo na novac koji je zaradio u Španjolskoj. Zarada iz inozemstva, uključujući i onu iz marketinških prihoda, nije bila pod povećalom španjolskih poreznih vlasti.

Zakon je 2010. ukinula nova socijalistička vlada, što je značilo da je Mourinho stigao u Madrid pola godine prekasno pa u tom smislu nije stigao profitirati. Što se tiče Messija, on je imao španjolsko državljanstvo pa se nije ni mogao okoristiti tim zakonom.

No, strani igrači koji su preselili u Španjolsku do kraja 2009. godine ulazili su u prijelazno razdoblje koje je isteklo 1. siječnja 2015. To su Ronaldo i njegovi savjetnici iskoristili u najvećoj mogućoj mjeri.

Zahvaljujući “Lex Beckham”, Ronaldo je morao plaziti porez od samo 20 posto na milijune koje je dobio od Tollin Associates. To je bio onaj dio marketinških prihoda za koje su njegovi odvjetnici procijenili da dolazi iz Španjolske. Većina njegovih prihoda od marketinga, odnosno, novac koji je zaradio izvan Španjolske, nije uopće oporezivana.

Povlastici je odzvonilo 2015. godine i za Ronalda. Nakon toga, kao i svaka osoba u Španjolskoj koja puno zarađuje, morao je dati toj državi gotovo polovicu svojih primanja. To je uključivalo i ono što je zaradio izvan Španjolske. No, Ronaldo očito nije bio spreman prepustiti toliko novca španjolskim vlastima pa su njegovi savjetnici počeli tražiti rupe u poreznom sustavu.

Krajem prosinca 2014. godine, neposredno prije završetka prijelaznog razdoblja, nogometni je profesionalac prodao svoja autorska prava na sliku za period od 2015. do 2020. godine. Cijena je bila gotovo 75 milijuna eura, a to se još obrađivalo po nižoj poreznoj stopi. Kupci prava bile su dvije novoosnovane tvrtke na Britanskim Djevičanskim Otocima, Arnel i Adifore, a bile su registrirane i na otoku Tortoli.

Ugovori su ovjereni u Maroku, 20. prosinca 2014. godine. Vrijeme je bilo ključno: morali su biti završeni do kraja godine, a Ronaldo je u to vrijeme igrao na FIFA Svjetskom klupskom prvenstvu u Maroku.

Ugovor s tvrtkom Arnel odnosio se na autorska prava za Španjolsku, dok je Adifore imao prava za ostatak svijeta. Ronaldo je 20. prosinca podnio fakturu za svaku od te dvije tvrtke. Od tvrtke Arnel zahtijevao je 11,2 milijuna eura za španjolska prava, dok je tvrtki Adifore naplatio 63,5 milijuna za globalna prava. Obje uplate trebale su biti izvršene na račun broj 413416 u maloj, ekskluzivnoj privatnoj banci Mirabaud & Cie u Ženevi. Novac je stigao četiri dana kasnije.

Prema dva dodatna ugovora potpisana samo par dana kasnije, nabavna cijena trebala se smanjiti za oko 15 milijuna eura – 3 milijuna manje za španjolska prava i 12 milijuna manje za globalna. Zašto? Nije jasno. Je li Ronaldo u zapravo platio taj novac natrag? Ne postoji dokaz da je to napravio tako da u dokumentima stoji da je u 2014. dobio samo 11,25 milijuna od marketinških prihoda iz Španjolske.

Što je bio razlog za užurbane aktivnosti u Maroku? Ronaldo je očito želio iskoristiti prednost manje porezne stope, one od 24.75 posto, za njegova španjolska komercijalna prava, za razdoblje od 2015. do 2020. godine, prije nego što je pravilo „impatriado“ isteklo. Također, 2014. je bila i zadnja godina da nije morao platiti porez na svoje strane marketinške zarade, a globalna su prava donijela zaradu od 63,5 milijuna eura odjednom. Kada se sve to zbroji, porezna prednost rezultira prihodom od 35 milijuna eura koje je po novim pravilima morao platiti španjolskim vlastima.

No, tu je vjerojatno bio i drugi faktor. Porezni istražitelji u to vrijeme su se približavali Mourinhu i drugim klijentima Jorgea Mendesa. Čak i onda kada je Ronaldo još bio u mogućnosti profitirati od poreznih olakšica, njegovi odvjetnici nisu više „bili na ti“ sa strukturama koje su postavljene na Britanskim Djevičanskim Otocima. Htjeli su da tvrtka Tollin nestane krajem 2014. godine.

„Ništa o Tollinu“

Za prodaju svojih prava, Ronaldu je bio potreban snažan kupac, netko tko bi mogao jednokratno platiti 75 milijuna, što će sljedećih šest godina biti igračevi marketinški prihodi. Ta osoba se zove Peter Lim. On je poduzetnik iz Singapura čije se bogatstvo procjenjuje na 2,4 milijarde američkih dolara i ima bliske veze s agentom Jorge Mendesom. I, još važnije za ovu vrstu posla, sam Ronaldo ga zove dobrim prijateljem. Čini se da on stoji iza tvrtki Adifore i Arnel.

To je zamalo postao savršen model za Ronalda. Krajem lipnja 2015., podnio je poreznu prijavu za 2014. Julio Senn i njegova ekipa, glavni savjetnici u ovoj igri kada je riječ o pitanjima koja se tiču poreznih vlasti, sastavili su to, navevši njegove zarade sve do zadnjeg centa. Plaća od poslodavca iznosila je 34,672,988.31 eura, u skladu sa starim ugovorom. Imovina: njegova kuća u Madridu (4,5 milijuna eura), novac u banci (10,799,387 eura) i automobili, uključujući i ekskluzivne sportske automobile kao što su McLaren MP4, Lamborghini Aventador i Ferrari 599 (1,248,152 eura).

Ono što nije bilo navedeno u njegovoj poreznoj prijavi 2014. i što nije zanimalo španjolske porezne vlasti bile su njegove inozemne imovine. Imao je 15 stambenih objekata u Portugalu, račune u Sv Galler Kantonalbank u Švicarskoj, Banco BPI u Portugalu i Banque Internationale u Luksemburgu. Isto tako nije bilo riječi o njegovom računu u privatnoj banci Mirabaud u Ženevi, gdje je završilo 75 milijuna od prodaje autorskih prava tvrtkama Arnel i Adifore. Do kraja 2014. godine, njegovi su depoziti iznosili više od 110 milijuna eura, a da nije za to platio ni euro poreza. Zato što nije morao? Zato što je zakon to dopuštao? Ili je to više stvar interpretacije?

U svakom slučaju, Ronaldovi porezni savjetnici imali su težak zadatak kada je bila riječ o donošenju odluke o tome što bi trebalo otkriti vlastima o njegovim marketinškim prihodima. Dan prije isteka roka za ispunjavanje obrasca, dokumentirano je samo 11,2 milijuna eura, a taj je novac Ronaldo primio od tvrtke Arnel za autorska prava koja se odnose na Španjolsku, za razdoblje od 2015. do 2020. godine. Bio je spreman platiti porez na taj iznos.

Ali što je s marketinškim prihodima u Španjolskoj za razdoblje od 2009. do 2014. koje je završilo s Tollinom? U nacrtu nije bilo ništa o tom novcu, iako je Ronaldo bio dužan platiti porez na to. 11,5 milijuna eura od Tollina na kraju je uključeno u konačni nacrt od 30. lipnja i dodano na onih 11,2 milijuna od Arnela da bi ukupni iznos dosegnuo 22,7 milijuna. Nije bilo nikakvih naznaka da je novac došao iz tvrtki sa sjedištem na Britanskim Djevičanskim Otocima – niti u jednoj izjavi koju je bilo potrebno priložiti.

Izvan Španjolske Ronaldo ima 15 stambenih objekata u Portugalu, račune u Sv Galler Kantonalbank u Švicarskoj, Banco BPI u Portugalu i Banque Internationale u Luksemburgu, te račun u privatnoj banci Mirabaud u Ženevi, gdje je završilo 75 milijuna od prodaje autorskih prava tvrtkama Arnel i Adifore.

Senn Ferrero i njegov tim bojali su se najgoreg. Oni su pisali Osoriu, poreznom stručnjaku koji je radio s Mendesom, da nisu imali ništa s Ronaldovim poreznim modelom. “Nismo sudjelovali u osmišljavanju, provedbi i praćenju”, bili su rezolutni. Drugim riječima, Mendes i njegov tim bili su odgovorni. Na kraju je jedan Sennov zaposlenik rekao kolegama: „Hvala bogu da smo se više puta ogradili jer se već može vidjeti da će ova porezna smicalica imati posljedice“.

Skromna jednokatnica u kojoj je registrirana Ronaldova tvrtka na Britanskim Djevičanskim Otocima, u koju pristižu milijuni od komercijalnih prava

I tako je bilo. Revizija je počela krajem 2015. godine, u početku za razdoblje od 2011. do 2013. godine. Burno razdoblje uslijedilo je za Senna Ferrera. Oni su iznenada morali nabaviti mnoštvo dokumenata, što je brže moguće, uključujući i Ronaldove ugovore s Real Madridom, s njegovim sponzorima i marketinškim firmama iz Irske. Tim dodijeljen zaštiti Ronalda, na čelu s Juliom Sennom, točno je znao koja je najslabija točka u Ronaldovom poreznom modelu. Tollin.

Osorio, porezni stručnjak koji je dugo radio za Mendesa i koji se specijalizirao za offshore modele, također je to shvatio. Sennov tim želio je znati kome je Tollin zapravo pripadao. Odgovor: “Informacije o Tollinu su najosjetljivije, moramo razgovarati o tome.” Nekoliko dana kasnije, Mendesov stručnjak je napisao: “Ne govori ništa o Tollinu bez konzultacije sa mnom.“

Zašto su svi bili zabrinuti kada je bila riječ o Tollinu?

Ronaldo je očito imao sreće ovaj put – ili uživa značajnu količinu razumijevanja od španjolske porezne uprave. Tamo se nalaze agenti koji su tako bliski ljudima iz Senn Ferrera da šalju poruke odvjetnicima s njihove službene e-mail pošte. Na kraju, oni odbijaju razmotriti Ronalda kao vlasnika Tollina, iako je puno njegovog novca otišlo firmi. Senn Ferrero je čestitao sam sebi: “Uspjeli smo.” Dužnosnici ne provjeravaju tvrtke “koje posluju s MIM, Tollinom u ovom slučaju, kao one u vlasništvu igrača. Hvala Bogu.”

Ipak, nije još bilo vrijeme za predah. Do sada, vlasti su samo ispitale Ronaldove porezne prijave do 2013. Ako odluče provjeriti situaciju iz 2014., što Ronaldovi odvjetnici očekuju, ulogu koju ima Tollin i prodaja Ronaldovih autorskih prava tvrtkama Arnel i Adifore izaći će na vidjelo.

Hoće li vlasti ponovno reći da je sve bilo u redu? Hoće li se Ronaldu opet posrećiti? Ključno je pitanje: Je li legalno kada Ronaldo profitira od autorskih prava za 2015-2020 već u 2014. godini, imajući u vidu da je to zadnja godina u kojoj se mogao okoristiti „Lex Beckhamom“? I jesu li svi marketinški prihodi ostvareni u Španjolskoj za Tollin trebali ići njemu?

Sav novac prikupljen od Tollina po ugovoru pripada njemu. Za porezne stručnjake, kao što je njemačko-španjolski odvjetnik Rafael Villena iz Hamburga, koji je proveo godine ispitujući takve strukture, situacija je jasna: “Ronaldo je trebalo prijaviti sav novac isplaćen Tollinu za svaku godinu od 2009. godine nadalje, a ne samo za 2014. “A što se tiče prihoda od 2015. do 2020., to nije trebao prijaviti u 2014. Ne mogu zamisliti neko porezno tijelo koje priznaje nešto takvo”.

S tim se slaže i odvjetnik Peter Duvinage iz Munchena koji također ima iskustva kada je riječ o ovakvoj problematici. “Kada je riječ o poreznim strukturama koje uključuju offshore raj kao što su Britanski Djevičanski Otoci, alarm se mora upaliti za sve porezne službenike.”

To bi moglo biti ono što je Julio Senn imao na umu kad je pisao Mendesovom poreznom savjetniku Osoriu de Castru 16. ožujka 2016. godine: “Jedina dobra stvar je da Tollin više nije postojao u 2015.”

Mreža EIC predstavila je svoje izvještaje o zvijezdama, klubovima i organizacijama koje igraju ulogu u ovoj priči. Bilo je bitno saznati što su znali o tim aktivnostima, što su imali za reći o optužbama protiv njih i kako oni ocjenjuju dokumente. Cristiano Ronaldo, José Mourinho i njihov zastupnik Jorge Mendes odbili su odgovoriti. Portugalski igrači Carvalho, Coentrao i Pepe, kao i zvijezda Real Madrida James Rodriguez, također nisu odgovorili. Nismo dobili odgovor niti od milijardera Petera Lima i irskih tvrtki Mim i Polaris.

Dobili smo izjavu od Carlosa Osoria de Castra, Mendesovog poreznog stručnjaka. “Nemam nikakve veze s izgradnjom strukturi tvrtki za autorska prava imenovanih igrača”, napisao je. On je isto tako “kategorički odbio” sve optužbe i rekao da ne želi govoriti o stručnim pitanjima ili o klijentima jer je to stvar principa. Osorio de Castro nazvao je to “lovom na vještice” i rekao da je došlo do krađe podataka iz firme Senn Ferrero. Kasnije se iskrivilo te dokumente i njima se manipuliralo, napisao je. Ljudi iz tvrtke Senn Ferrero također su tvrdili da su neki od dokumenata krivotvorine.

Do kraja 2014. godine, njegovi su depoziti iznosili više od 110 milijuna eura, a da nije za to platio ni euro poreza. Zato što nije morao? Zato što je zakon to dopuštao? Ili je to više stvar interpretacije?

EIC je učinila sve što je mogla kako bi se utvrdila autentičnost dokumenata. Ni Spiegel niti bilo koji od njegovih partnera nisu došli do indicija o njihovoj upitnoj valjanosti. U prethodnoj seriji SPIEGEL-ovih članaka koji su rezultat curenja podataka u nogometu, dokazano je da niti jedan dokument nije krivotvoren. Senn Ferrero i Osorio de Castro odbili su reći kojim se to dokumentima po njima manipuliralo.

Real Madrid na većinu pitanja nije odgovorio, opravdavajući to samo time da je dolaženje do podataka bilo nezakonito. Osim toga, klub smatra da bi to trebala komentirati osoba na koju se podaci odnose, a ne klub. Real Madrid je inzistirao na tome da se dosljedno držao zakona, uz napomenu da u slučajevima u kojima su oni plaćali autorska prava na sliku, klub je uvijek djelovao u skladu sa španjolskim zakonom. Ta izjava se vjerojatno odnosi na 10 posto koje je klub platio poreznom uredu kada su platili irsku tvrtku MIM za oglašavanje s Ronaldom ili Mourinhom. Zato iz kluba inzistiraju na tome da nema nepravilnosti tog tipa.

Bivši igrač Real Madrida Mesut Özil uložio je žalbu protiv porezne kazne koju je dobio, a njegov odvjetnik nije želio komentirati slučaj. Španjolske porezne vlasti također nisu odgovorile na upite o ovom ili bilo kojem drugom slučaju.

Iz londonskog kluba Chelsea inzistiraju na tome da su se ponašali u skladu sa zakonom kada je u pitanju isplata poreza za autorska prava, uključujući i u slučaju Mourinho. Engleske porezne vlasti, međutim, odbile su potvrditi da je sve čisto. Rekli su da neće komentirati pojedinačne slučajeve i dodali: “Pažljivo se ispituju dogovori između nogometnih klubova i njihovih zaposlenika kako bi postojala sigurnost o plaćanju poreza koje je po zakonu.”

To zvuči gotovo kao prijetnja i nešto što će Mourinho morati ozbiljno shvatiti ovaj put. Jer na kraju neće novinari dati konačan sud o karipskim avanturama njega i drugih nogometaša. To će učiniti pravosuđe.