Nakon što je Vlada RH raspisala predsjedničke izbore, čiji će se prvi krug održati 22. prosinca, a drugi 5. siječnja, potencijalni predsjednički kandidati i njihovi stožeri rastrčali su se po Hrvatskoj kako bi sakupili minimalno 10.000 potpisa potrebnih za kandidaturu. Kao što je poznato, rok za prikupljanje potpisa počeo je teći od petka, 22. studenog, i trajat će 12 dana – do 3. prosinca u ponoć. Nakon toga Državno izborno povjerenstvo kroz 48 sati mora objaviti listu pravovaljanih kandidata.

Iako pretkampanja traje već mjesecima, a predsjednici Republike, koja je posljednja objavila službenu kandidaturu, moglo bi se reći čak i godinama, s obzirom na to da je pola mandata provela premještajući svoj ured iz županije u županiju, u oči upada evidentna diskriminacija ostalih potencijalnih predsjedničkih kandidata u mainstream medijima. Rukovodeći se anketama, svi ključni mediji, a osobito televizije, favoriziraju kandidate dviju najvećih stranaka – Kolindu Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića – te Miroslava Škoru koji je, između ostalog, eksponent jednog dijela HDZ-a. Osim njih se, zahvaljujući svojoj aktivnosti na društvenim mrežama, nametnuo i jedini autsajder, nezavisni zastupnik u Europskom parlamentu Mislav Kolakušić.

Sve ostale tretira se kao “sitne ribe” na koje ne treba trošiti medijski prostor iako su neki od njih zanimljivi sugovornici s definiranim političkim agendama, kojima bi rejting, da im mediji daju jednak prostor kao već proglašenim “favoritima”, možda i mogao narasti do početka prvog kruga predsjedničkih izbora. Među njima su Dalija Orešković, Vlaho Orepić i Ante Simonić, troje ljudi poznatih hrvatskoj javnosti koji su ponudili ozbiljne programe i imali bi što reći kad bi dobili priliku.

Sama po sebi nameće se usporedba s bivšim predsjednikom u dvama mandatima Stipom Mesićem, koji je u prosincu 1999. također bio politički “marginalac”. Njemu su, naime, prve ankete davale tek dva posto potpore, da bi u siječnju 2000. godine pobijedio na predsjedničkim izborima s uvjerljivih 56 posto glasova.

‘Stipe Mesić je takva politička zvijer da je odmah shvatio da će proći puno bolje nego što ankete pokazuju. Njegova kampanja bazirala se na velikim skupovima i neposrednim susretima s građanima’, kaže Vučković

On je bio u specifičnoj situaciji jer se također borio protiv kandidata velikih stranaka i koalicija – kao favoriti tada su slovili Mate Granić, kandidat HDZ-a, i njemu na prvi pogled puno opasniji suparnik Dražen Budiša, kandidat pobjedničke koalicije SDP-a i HSLS-a. O fenomenu Mesićeve pobjede i nevjerojatnom rastu rejtinga u samo mjesec dana, tjednik Nacional razgovarao je s jednim od ključnih ljudi obiju njegovih kampanja Borom Vučkovićem, koji je uz Mesića bio od samog početka.

Po struci magistar ekonomskih znanosti, Boro Vučković bio je dugogodišnji novinar Televizije Zagreb, kasnije HTV-a. Specijalizaciju za televizijsko novinarstvo završio je na nizozemskoj televiziji, bio je saborski izvjestitelj, urednik u Programu za inozemstvo, komentator gospodarskih i političkih zbivanja u Informativnom programu, a krajem osamdesetih radio je i kao izvjestitelj s Kosova. Tijekom Domovinskog rata bio je jedan od urednika programa “Za slobodu” i ratni izvjestitelj. Zbog neslaganja s vodstvom HTV-a početkom devedesetih napustio je HTV i osnovao regionalnu novinsku agenciju sa sjedištem u Austriji. Od 2000. vodio je poslove programskoga marketinga i produkcije HTV-a, da bi od 2001. postao v. d. direktora tvrtke Orfej. U drugom mandatu predsjednika Mesića, od 2005. do 2010., obnašao je dužnost savjetnika predsjednika Republike Hrvatske za društvena i humanitarna pitanja. Od 2011. do odlaska u mirovinu 2014. bio je urednik i autor reportaža u emisiji “Alpe Dunav Jadran”. Dobitnik je nagrade Zlatno pero 1990.

Fenomen Stipe Mesića nije dosad ponovljen, a na pitanje kako je do njega uopće došlo, Boro Vučković nudi jednostavan odgovor:

“Na prvom je mjestu sigurno ta njegova nevjerojatna osobnost, ali i tim prijatelja koji je bio oko njega. Stipe Mesić je takva politička zvijer da je odmah shvatio da će proći puno bolje nego što ankete pokazuju. Naravno, bila su drugačija vremena, njegova kampanja počela je i bazirala se na velikim skupovima i neposrednim susretima s građanima, a on je svaki taj skup znao ‘dosoliti’ na svoj specifičan način i izazvati efekt i među publikom i među medijima. Sjećam se njegovih opaski koje su svi pamtili, a istovremeno su ih nasmijavale. Kada bi on kritizirao Tuđmanove moćne savjetnike i rekao ‘onaj čovjek s dva prezimena’, svi su znali da misli na Ivića Pašalića, koji je tada bio posebno omražen. Možda je i tada bilo estradiziranja u politici, no to estradiziranje bilo je puno ozbiljnije, s puno više političkog sadržaja od onoga što radi aktualna predsjednica. Stipi je, naime, i kada se šalio, politika uvijek bila u prvom planu.”

Naravno, sve to ne bi bilo dovoljno da iza Mesića nije stajao tim ljudi koji je u njega vjerovao. Iza Mesića su stajale male stranke: HNS, HSS, LS, IDS, ali logistiku je pružala Mesićeva ekipa koja je startala doista od nule. S obzirom na nedostatak financija, oko njega su se okupili ljudi koji su to radili iz entuzijazma. Vučković kaže:

“Moram reći da je vrlo uspješan organizator njegove prve kampanje bio Tomislav Karamarko, uz njega je bila i Štefanija Balog, dugogodišnja Stipina prijateljica koja je vodila financije i razrađivala taktiku, i ja. Tim je bio podijeljen u dvije cjeline – jedan mobilni koji je išao po terenu i stožer koji je bio smješten u prostorijama HNS-a, prikupljao informacije i razrađivao strategije za sljedeći dan. U mobilnom timu bio sam ja i sjećam se da smo napravili sedam tisuća kilometara po Hrvatskoj, samo u prvom krugu.”

Osim Mesića, kao “marginalci” kandidirali su se Slaven Letica, Ante Đapić, Tomislav Merčep, Zvonimir Šeparović i Ante Prkačin.

“Tada još nije bilo interneta, a i mediji su bili drugačiji. Iako su Mesića mainstream mediji manje-više ignorirali, postojala je jaka scena nezavisnih elektroničkih i tiskanih medija koji su mu davali prostora iako nije imao novca. Ti su mediji zapravo bili jako korektni i pristajali su na emitiranje promidžbenih spotova, uz obećanje da će biti plaćeni naknadno ako Stipe prođe. A mi smo im to kasnije i pošteno platili, prema troškovnicima. Među njima je prva bila Stojedinica, uz mnoge lokalne radiostanice ili televizije. Oni su nas pratili kada bismo došli u neku manju sredinu. Stojedinica nam je u tome puno pomogla i napravila cjelokupni ‘media plan’, kao i sjajne jingleove i reklame. No i pisani mediji – Nacional, Novi list, Vjesnik koji je još tada postojao – pratili su te aktivnosti na svakodnevnoj bazi. Zapravo, pratili su sve kandidate, čini mi se da nisu nikoga diskriminirali ili eliminirali već u startu, kako se to radi danas. Po današnjim medijima, jednog Letice koji je na kraju osvojio oko četiri posto ne bi nigdje ni bilo. Bili bi samo Budiša i Granić, vjerojatno ni Mesića ne bi bilo. Iako je i tada postojala određena neravnoteža, ipak se vodilo računa o tome da javnost zna tko je sve u igri. Što se tiče financiranja kampanje, kad se kampanja zakotrljala, počeli su se pojavljivati potencijalni sponzori, od kojih smo neke prihvaćali, a neke nismo. Moram priznati da je danas to financiranje uređenije i transparentnije. No kod Stipe nije bilo nikakve albanska mafije niti sumnjiva novca, jer to Štefanija Balog prva ne bi dopustila.”

Po mišljenju Bore Vučkovića, ključni za interes nacionalnih medija bili su skupovi u slavonskoj Orahovici i veliki skup u Splitu, gdje im je pomogao pokojni karikaturist Davor Štambuk. Iako svi politički analitičari tvrde da se kampanjom rejting maksimalno može podići dva do tri posto, što, doduše, na kraju može biti ključno, kampanja Stipe Mesića dokazala je upravo suprotno. Vučković tvrdi:

“Mi smo živi dokaz da se kampanjom može kompletno preokrenuti poredak kandidata. Mnogi današnji politički analitičari preoštro kritiziraju neke prošle kampanje u Hrvatskoj i proglašavaju ih dosadnima, što nije točno. Po meni, te su kampanje bile prilično interesantne, pa i zabavne, još od druge polovice devedesetih. Sjećam se, na primjer, Ante Prkačina koji je u svoju kampanju unio puno energije, pjevao je, svašta je radio. Uostalom, svi ovi slogani koje danas gledamo, zapravo su reciklaže već upotrijebljenih i istrošenih ideja. A to je dokaz da se nekada itekako razmišljalo, da su stožeri bili kreativni i profesionalni. U Mesićevu kampanju, osobito u onu prvu za koju nije bilo previše novca, uložen je i velik intelektualni napor ljudi koji su bili izvan stožera, ali su mu bili skloni i pomagali mu savjetima. Dakle, sama kampanja može itekako izdignuti određenog kandidata, naravno, ako se iz dana u dan sustavno analizira i prati medije i reakcije javnosti, da se ne pretjera i ne uguši efekt.”

Mesić je imao sreću što je nakon deset godina vladavine autokratskog i namrgođenog umirovljenog generala, narod bio gladan nekog opuštenijeg i bližeg sebi na čelu države. Zato je koncept “građanina – predsjednika” koji je bio krilatica njegove prve kampanje, doživio takav uspjeh, kao i “kave s građanima” organizirane u mjestima i gradovima poput Makarske, Pitomače ili Vrgorca, u kojima nije bilo sluha ni simpatija za veće političke skupove takvog kandidata. “Ta opcija ‘građanina-predsjednika’ bila je jako uspješna jer je zapravo u skladu s funkcijom predsjednika, što nijedan od kandidata u ovoj pretkampanji nije dovoljno istaknuo. Mi smo se trudili da se Mesić ni uz koga stranački ne veže, jer jednom kad pobijedi na izborima, mora biti predsjednik svih građana. I onih koji su glasali za njega i onih koji nisu. No treba, dakako, znati i da je HNS, iz kojeg je Stipe potekao, u to vrijeme bio drugačija stranka. U njemu je tada počasna predsjednica bila Savka Dabčević Kučar, a uz nju i neki drugi ljudi. No sam izborni stožer bio je građanski stožer, u kojem nisu bili stranački ljudi. Naravno, bez logističke pomoći stranaka to je jako teško, zato i kandidati poput Dalije Orešković, Vlahe Orepića ili Ante Simonića danas imaju problema u organizaciji”, prisjetio se Vučković.

‘Mesić je imao sreću što je nakon deset godina vladavine autokratskog i namrgođenog umirovljenog generala, narod bio gladan nekog opuštenijeg i bližeg sebi na čelu države’, prisjetio se Boro Vučković

Na primjedbu da je politički pojam građana nestao iz retorike aktualne predsjednice, pa čak i Zorana Milanovića, jer oni govore o “hrvatskim ljudima” i “hrvatskim državljanima”, Vučković je objasnio da to najbolje govori o tihom populizmu Kolinde Grabar-Kitarović i estradiziranju funkcije:

“Predsjednica se, kao i Miroslav Škoro stalno poziva na narod. Koji narod? Zar narod nisu svi građani Republike Hrvatske? Pozivanjem na narod se, na neki način, prikriva stranačko upravljanje državom. Jer Kolinda nikada zapravo nije prestala biti predstavnica HDZ-a, stranke čija je bila kandidatkinja, a za koju pola građana nije glasalo. Tu je Mesić pokazao puno veću političku mudrost i vrlo uspješno kohabitirao s HDZ-ovom vladom na čelu s Ivom Sanaderom. Oni su djelovali u zajedničkom interesu države, a ne stranke. Možda upravo zato što iza Stipe nije stajala jaka stranka, pa čak ni SDP, iako je u izborima za drugi mandat bio i njihov kandidat.”

Ta druga kampanja je, prema njegovim riječima, bila bitno različita jer nije isto kad si novi kandidat ili aktualni predsjednik. Logistiku za drugu kampanju dao je SDP, koji ju je velikim dijelom i financirao, ali političko vezivanje uz SDP u prvom krugu zapravo je Mesiću štetilo.

“On je svojim političkim instinktom u jednom trenutku napravio isto što i u prvoj kampanji. Inzistirao je na tome da ostane građanin – predsjednik, a ne stranački eksponent. Kao što nije dopustio da mu se Ured predsjednika miješa u posao, tako nije to nije dao ni SDP-u, premda je tamo bilo sjajnih ljudi koji su mu operativno doista pomagali, poput Borisa Šprema. A i Milan Bandić skupio mu je potpise u Zagrebu. Usprkos tome, Mesić je zadržao određenu distancu prema SDP-u, što se mnogima u stranci nije svidjelo. Njegove poruke bile su neovisne od bilo kakvog stranačkog upliva i on je na koncu pobijedio! Iako je u drugom krugu s Jadrankom Kosor u jednom momentu čak postalo prilično tijesno. A i Stipi su se omaknuli seksizmi koji danas ne bi prošli – poput onoga da Jadranka iskače iz paštete ili da je zove Suzana. Ipak, pazilo se da se nikoga ne vrijeđa ad hominem”, objasnio je Vučković.

Među brojnim predsjedničkim kandidatima bili su tada i Đurđa Adlešič, Ljubo Ćesić Rojs i Ćiro Blažević, a jedno od iznenađenja tih izbora bio je Boris Mikšić, povratnik iz Amerike koji je gotovo ušao u drugi krug. Točnije, ušao bi da u posljednjem trenutku nisu stigli glasovi iz dijaspore koji su prednost dali Jadranki Kosor.

“Mikšić je također bio autsajder koji u današnjim uvjetima ne bi isplivao u prvi plan. I on je krenuo od nule i odjednom postao politička zvijezda jer su ga mainstream mediji pumpali”, smatra Vučković.

Podsjetio je i na činjenicu da je Stipe Mesić, za razliku od aktualne predsjednice, i tijekom mandata, pa i nakon deset godina na čelu države, imao rejting oko 70 posto:

“Imao je puno viši rejting od Kolinde Grabar-Kitarović kada je ulazio u izbore za drugi mandat, pa mu ipak nije išlo sasvim glatko. No čini mi se da su se tada ankete puno ozbiljnije radile i odgovornije komentirale. Ono što se danas događa zapravo je manipulacija anketama, u skladu s preferencijama određenog medija. S ekrana komercijalnih televizija tendenciozno se lupeta svašta, a HTV gotovo da nitko više i ne gleda. Nije nikakva novost da se ankete zloupotrebljavaju kako bi se biračima sugeriralo za koga da glasaju i tko je najizgledniji kandidat. To se sigurno događa i danas u Hrvatskoj. Zato su, na primjer, u Slovačkoj zabranili objavljivanje anketa 30 dana prije izbora. Pritom nikako ne bih želio obezvrijediti ljude u agencijama koji rade te ankete. No raznim ‘trolanjima’ i interpretacijom brojki onako kako nekome odgovara, može se napraviti velika šteta. Mnogi urednici razmišljaju na način – što ću ja davati prostor nekome tko ima manje od dva posto?”

U tom kontekstu, smatra Vučković, u pretkampanji je na neki način oštećeno troje ozbiljnih kandidata koji imaju sve kvalifikacije – obrazovani su, bavili su se politikom ili radom u državnim institucijama, poznati su u javnosti i nisu jeftini populisti. To su Dalija Orešković, Vlaho Orepić i Ante Simonić. Oni ne dobivaju prostor u mainstream medijima, dok ga dobiva Mislav Kolakušić, koji šalje opasne poruke i koji je svoj rejting izgradio na društvenim mrežama.

“To je vrlo nekorektno prema troje spomenutih kandidata, koji su otvorili neka vrlo važna pitanja. Vlaho Orepić sustavno upozorava na činjenicu da Hrvatska ima više birača nego stanovnika, odnosno da tih nepostojećih glasova ima između 100 i 200 tisuća, što odlučuje izbore. To, kao i činjenica da zbog demografskih promjena glas u Dalmaciji vrijedi manje od onog u Slavoniji, bitna je tema. No budući da on ne radi ekscese, to kao da nikoga ne zanima. S druge strane, Dalija Orešković, kao bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, vrlo informirano, na temelju svoga iskustva, govori o problemu korupcije. Ante Simonić bavi se temama obrazovanja i zdravstva, koje su ključne. Iako predsjednik nema ovlasti baviti se tim područjima, on ima obvezu upozoravati na društvene probleme, a ovi ljudi to rade argumentirano. Za razliku od Kolinde koja obećava najbogatiju zemlju u Europi, slika se na nogometnim utakmicama i pjeva na državnim proslavama ili Škore koji bi prekopavao Jasenovac. Dok Kolakušiću ne bi smetale ulice s imenima Mile Budaka ili Ante Pavelića. Čuli smo brdo gluposti koje mediji uredno prenose, dok ih neke ozbiljne poruke pametnih ljudi ne zanimaju”, primijetio je Vučković.

‘Tvrdim da još uvijek 50 posto ljudi nije shvatilo što Kolakušić govori i što se iza toga krije. Oni reagiraju na temelju ‘halo efekta’, po sistemu – on pripada mom svjetonazoru i to je to’, kaže Vučković

Fenomen Kolakušića pokazatelj je promjena u digitalnom svijetu. Naravno da 2000. internet nije utjecao na izbore. Pet godina kasnije nešto je bio porastao, ali se Facebook još nije razmahao. U vrijeme Josipovićeve kampanje već su društvene mreže imale značajan utjecaj, a danas je to, uz Instagram, blogove i Twitter, poprimilo takve razmjere da zapravo postaje opasno, jer se može manipulirati javnim mnijenjem više nego ikad prije, kako tvrdi Vučković:

“Kolakušić je to shvatio i ušao je u Europski parlament praktički bez klasične kampanje. Ja ipak držim da se radi o napuhanom balonu koji bi se vrlo brzo ispuhao da stvarno dođe na odgovornu funkciju. Osobno sam veliki poklonik Facebooka, no on u izbornim kampanjama može biti ubojit.”

Ipak, kada se Kolakušić prvi put pojavio uživo na televiziji, rejting mu je dvostruko narastao, što znači da je televizija ipak i dalje najjači medij. Naime, bira se uglavnom srcem, a ne razumom, a ključnu ulogu kod izbora još uvijek ima osobnost kandidata, koja se u internetskoj komunikaciji ipak gubi. “Osobnost se zapravo počela formirati s televizijom, koju je Kennedy prvi iskoristio za predizbornu kampanju. Nixon je tada izgubio jer se znojio pred kamerama i češljao na krivu stranu, a Kennedy nije bio samo dobar govornik, već se i sviđao publici. I zato ništa nema tu snagu kao nastup uživo na televizijskom mediju, čak ni u ova nova vremena. Živa riječ u živom TV prijenosu još uvijek nije nadiđena”, tvrdi Vučković.

Prema njegovu mišljenju, najvažnije su upravo televizijske debate. One odlučuju američke izbore, kao i izbore u većini demokratskih zemalja:

“Najveća stranka su oni birači koji ne izlaze na izbore, a njih je uvijek blizu 50 posto – i u Americi i u Hrvatskoj – i njih bi trebalo aktivirati. Ako se izbjegavaju debate, osobito u prvom krugu, onda kvalitetni kandidati nemaju priliku pokazati što znaju, kakvi su im stavovi i time privući potencijalne birače. Da Kolinda, Milanović, Orepić, Dalija Orešković, Simonić i Kolakušić sjednu u studio, mislim da bi se sve prašilo. Malo bi se razotkrilo tko ima argumente, a tko lupeta! Ja tvrdim da još uvijek 50 posto ljudi nije shvatilo što Kolakušić govori i što se iza toga krije. Oni reagiraju na temelju ‘halo efekta’, po sistemu – on pripada mom svjetonazoru i to je to. Zato mislim da bi, ako skupe potpise, trebalo jednako tretirati sve kandidate i čuti njihov glas. A osobito onih koji pokažu da se ne boje debata i pristanu u njima sudjelovati.”

Dodao je i da većina kandidata velikih stranaka već u pretkampanji radi grešku koja se Mesiću nikada nije dogodila, a to je da nastoje zagrabiti u tuđi birački bazen i pritom se odriču svojih birača:

“U tome svi griješe – Kolinda ide desničariti da otme glasove Škori, Milanović se odriče Tita i nastoji se svidjeti njenim biračima, a na kraju ništa od toga. Neka se radije drže svojih pa ćemo onda vidjeti rezultat!”

Na pitanje zašto predsjednica izbjegava sučeljavanja u prvom krugu, Vučković ima jednostavan odgovor: “Zato što je predsjednica! Može si to dopustiti, a u istinskoj demokraciji ne bi smjela!”