U suradnji s mrežom EIC nacional donosi priče iz četiriju europskih država koje se na različite načine i s različitim posljedicama bore protiv pandemije koronavirusa
Što je ovo? Kraj svijeta?” Za nju je to bio. Koronavirus je okončao njenih 86 godina života u samo nekoliko sati. Izgledalo je kao srčani udar, ali upala pluća zapravo joj je zaustavila srce u bolnici La Paz u subotu, 14. ožujka. Tjedan dana kasnije ja sam, njezina kći, primljena s oba zaražena plućna krila u drugu bolnicu u Madridu. S vrlo blagim simptomima, majka mi je prenijela covid-19 u samo tri dana kobnog suživota: potrebno je malo da se virus osjeća kao kod kuće i da uništi vaš mali svijet. Mutirani patogen još nije uništio naš planet, usprkos strahovima žene koja je preživjela građanski rat i odrasla usred hladnog rata, ali pokazalo se da je smrtonosniji nego što je nuklearna prijetnja ikad bila.
U bolnici Infanta Leonor bila sam hospitalizirana dva dana, ali nisam uspjela dobiti sobu. S desetak drugih ljudi spavala sam dvije noći u staroj dječjoj pedijatrijskoj sobi bolnice koja se nalazi u Vallecasu, siromašnom kvartu na jugu Madrida. U njoj se sada liječe samo bolesnici s koronavirusom pa je prostor za bolesnu djecu pretvoren u mjesto za liječenje odraslih koji imaju upalu pluća. Nema kreveta, samo naslonjači, neki su odvojeni zavjesama, drugi čak i ne, nego su samo smješteni nasred sobe. Gotovo svi smo spojeni na uređaje s kisikom. Imamo maske na licu i rukavice. Muškarci i žene, starije gospođe, 20-godišnjaci, Španjolci i migranti. Za sve nas savršeno brine vod liječnika, medicinskih sestara i asistenata u zaštitnim odijelima koji mjere temperaturu, razinu kisika, krvni tlak i otkucaje srca. Oni nam uspješno i na vrijeme daju tablete i antibiotike u vene. Svi – većinom su žene – vrlo su mladi i izuzetno su pažljivi. Očito je da su premoreni, ali čudom se ne ruše. U subotu navečer pitaju nas ima li muslimana u sobi, da im za večeru ne serviraju svinjetinu. Sljedećeg jutra, kad je Muhamed upitao gdje se nalazi istok – želi se pomoliti – sestre su mu blago rekle: „Nije li istok tamo gdje izlazi Sunce?’’. I pokazuju na prozor koji je u taj čas obasjala sunčeva svjetlost nade.
U nedjelju popodne počeli su prvi premještaji pacijenata koji nisu u sobama u novootvorenu terensku bolnicu u Ifemu, madridskom izložbenom centru. U ponedjeljak je moj red, nakon što je stari dječji odjel sa zidovima ukrašenim bubamarama, leptirićima i raznobojnim balonima već bio napola prazan. Dok odlazim, vidim da je susjedna prostorija, u kojoj pacijenti čekaju da ih prime nakon što su obavili krvne pretrage, rendgensko snimanje i PCR-u (Polymerase Chain Reaction, test na virus), ponovo puna. Odlazimo kako bi drugi mogli zauzeti naša mjesta. Kažu da smo najblaži slučajevi i sretni smo zbog toga. Skoro da nemam temperaturu, ali ostajem bez daha kad idem u kupaonicu bez boce s kisikom. Svi kašljemo. Najteže nam je kada se penjemo uz stepenice.
Bolnica Infanta Leonor, otvorena u veljači 2008. godine, opslužuje 300.000 ljudi sa samo 269 kreveta. Trebalo ih je biti barem pedeset više, ali to se nikad nije dogodilo. Od veljače 2019. centar je u 100-postotnom vlasništvu nizozemskog investicijskog fonda DIF. Zadužen je za sve nezdravstvene usluge, čišćenje, prehranu, pranje, održavanje, sigurnosti i zbrinjavanja otpada. Regionalna vlada Madrida odgovorna je za zdravstveno poslovanje, kao dio javno-privatnog partnerstva koji od početka nije prošao bez kontroverze i sada je, dok je pod najvećim stresom, u središtu kritike javnosti.
U ogromnom paviljonu Ifeme napokon imam krevet. F5. Mislim da ih ima više od 200. Skladište je podijeljeno po dužini, muškarci su s desne strane, a žene s lijeve strane. Kreveti su odvojeni dva metra jedan od drugog. Jastuke, pokrivače i plahte donirala je tvrtka Iberia Business. Nude i toaletne torbice koje će podijeliti svima nama. Iste su kao one koje ta zrakoplovna kompanija nudi na inozemnim letovima i u njima se nude četkica za zube, maska za spavanje, krema L’Occitane, par čarapa… Razmišljam o tome da je to luksuz. Luksuzni su i toaleti koji su uvijek savršeno čisti, kao i kabine za tuširanje koje su vojnici jedinice za hitne slučajeve postavili vani, s jedne strane paviljona. Ručnik, gel za tuširanje, dezodorans i spužvica za kupanje upotpunjuju komplet za svakog pacijenta. Razmišljam o hotelu s pet zvjezdica.
Čak i hrana koju poslužuje ugostiteljska tvrtka ima stila. Osobito u usporedbi s onom u bolnici Infanta Leonor koja zbog svog lošeg, čak i odbojnog izgleda i ukusa vapi za osudom. Kuhana mrkva dvije večeri zaredom. Piletina (valjda) neizrecive boje. Nema voća. Bolesnici ne zaslužuju to jer su platili porez državi. Čini se da je madridska vlast u terenskoj bolnici Ifema stavila na raspolaganje resurse koji su godinama stvarani u domovima zdravlja. Ifema je izlog za javnost, ali iza nje stoje javne bolnice za koje je nadležna regionalna vlast.
Istina je da u njoj uopće nemamo privatnosti. A bolest nije najbolja situacija da se ogoliš pred potpunim strancima. Ali na kraju je to najmanje bitna stvar. Kao i u bolnici, u Ifemi djeluje izvanredan vod zdravstvenih radnika koji se brine o zaraženim koronavirusom. Većinom su to mladi ljudi, vrlo su pažljivi i uvijek paze na one koji su u lošijem stanju, a od kreveta do kreveta šire vedrinu i dobre vibracije. Mnogi, kažu, dolaze iz domova zdravlja primarne zdravstvene zaštite. Na početku dana odijevaju žuta plastična odijela do gležnjeva. Budući da nose i naočale, izgledaju kao Minioni, hiperaktivni pomoćnici Feloniusa Grua, simpatičnog negativca kojem je Steve Carell dao svoj glas. Na šakama, gležnjevima i cipelama zalijepili su izolacijsku traku, tako da cijeli dan ne mogu skinuti odjeću. Zbog toga nas neprestano pitaju koliko je sati. “S tim odijelima ne možemo jesti, pogledati na sat ili piškiti…”, žali se medicinska sestra bez gorčine u glasu. Neki rade smjene od četiri sata, a drugi više od sedam sati dnevno bez pauze za WC.
U utorak su žuta odijela zamijenjena bijelim kombinezonima koji podsjećaju na one koje su volonteri nosili na galicijskim plažama nakon havarije tankera Prestige 2002. godine. No taj kombinezon ima na prsima tekst s kineskim znakovima. “Da, Kinezi su nam ih darovali, bog ih blagoslovio”, kaže jedna sestra. Bez obzira na to jesu li odijela bijela ili žuta, imena, zanimanje i vrijeme dolaska liječnika, sestara i tehničkog osoblja napisani su markerima na leđima ili na prsima. To je jedini način da se razlikuju iza maski i naočala.
“Neka kralj dođe; da, neka dođe ”
Mi smo blagi slučajevi, ponavljam sebi, iako je većina nas još uvijek spojena na uređaje za kisik. Neke starije žene gotovo su potonule između velikih jastuka jer ne mogu disati, neke leže na prsima jer teško dišu. Većina bolesnika spava gotovo cijeli dan. Naravno, malo se toga može raditi u bolnici, a za to nemate baš ni volje jer vas trese groznica, opće stanje vam je loše i umorni ste. Moje šetnje svode se na odlazak u kupaonicu – koronavirus dehidrira organizam i neprestano pijete vodu – ili punim mobilni telefon u nekoliko utičnica dostupnih u paviljonu. Telefoni su jedina veza s vanjskim svijetom i gotovo jedina naša aktivnost: bake razgovaraju s unucima, djevojke stalno razgovaraju sa svojim dečkima, WhatsApp i Viber neprestano rade. “Kako ste spavali?”, “Imate li temperaturu?”, “Kad danas jedete?”, “Što ste imali za ručak…?”. Medicinski izvještaji obiteljima ponavljaju se svakodnevno svakih nekoliko sati. Kad sam rekla jednoj američkoj prijateljici da sam prebačena u terensku bolnicu, ona me je pitala imam li nekoga da mi donese “hranu i lijekove”. Pokušavam joj objasniti da Ifema nije takva terenska bolnica.
Pacijenti se ne žale ni na što unatoč njihovoj bolesti i vojnom ustroju bolnice. Žene si međusobno pomažu u kupaonicama, kažu ako nečega nedostaje, pozdravljaju se, osmjehuju pa čak i šale. “Ovlašteni zastupnik za droge!” kaže medicinska sestra koja nam dijeli tablete za vrijeme večere.
Kažu da će u četvrtak kralj posjetiti Ifemu. Pitam bolničare i svi su iznenađeni. Nitko ništa ne zna, nitko ga nije vidio. “Pusti ga, neka dođe”, medicinska sestra ironično poziva monarha. Jedna žena kaže svom rođaku na telefon da je upravo upoznala susjeda iz svog malog grada i smijala se kad se sjetila da joj je palo na pamet pitati ga nešto što je očigledno u ovom strašnom trenutku: “Što radite ovdje?”.
Još jedna žena oplakuje suprugovu smrt u izolaciji, u bolnici La Paz. “Sestra mi je rekla da ne patim od toga. ‘Ovdje nitko ne umire sam’, uvjeravala me. ‘Kad znamo što će se dogoditi, uvijek je netko s njima’, to mi je rekla”, ponavlja u suzama dok puni mobitel.
Tog četvrtka liječnici su mi rekli da sam otpuštena iz bolnice. Već dva dana sam s bez pomoći boce s kisikom koja mi je od subote bila nerazdvojna pratnja. Još uvijek ne znam rezultat testa koji su mi napravili u bolnici čim sam stigla. Ali pet dana kasnije jedna sam od 14.700 ljudi u Španjolskoj koji su se izliječili od upale pluća uzrokovane covidom-19.
Liberalni Rusi najvatreniji su pristaše stroge Putinove karantene
Susrećemo se s nečim što nikada nismo vidjeli: prazni Crveni trg, prazne stanice moskovskog metroa i prazne gradske ceste. Moskovske vlasti iznenada su uvele takozvani “model potpune karantene”. Tehnički to nije izvanredno stanje koje je mogao proglasiti samo predsjednik Vladimir Putin, ali to je skoro ista situacija. Stanovnici ne mogu napustiti svoje domove bez razloga, osim zbog medicinske pomoći, kupovine hrane ili šetnje psa. Gradonačelnik Moskve Sergej Semjonovič Sobjanin rekao je da će pokrenuti sustave nadzora za sve stanovnike grada. Ovim mjerama krše se ustavna prava Rusa, ali vlada i parlament užurbano donose izmjene zakona. Premijer Mihail Mišustin preporučio je regionalnim vlastima da nametnu iste mjere. Nadaju se da će tako zaustaviti epidemiju: u zemlji je već oko 200.000 ljudi za koje se sumnja da imaju covid-19 i više je od 1836 potvrđenih slučajeva. Putin je izjavio da je Rusija uspjela obuzdati pandemiju. Ne očekuju se prosvjedi javnosti: liberalni Rusi su najvatreniji pristaše stroge karantene.˝Premijer Mišustin 31. ožujka potpisao je uredbu o obveznoj prijavi građana u mjestu boravka u razdoblju samoizolacije. Za tu svrhu potrebno je dati privatne podatke na državnim internetskim stranicama. Građane će vlast kontrolirati preko mobitela. Ali ako se Mišustinova uredba odnosi samo na građane koji u Rusiju dolaze iz inozemstva i na one za koje se sumnja da imaju covid-19, gradonačelnik Moskve Sobjanin će kontrolirati sve stanovnike grada. Aktivisti za ljudska prava strahuju da će to dovesti do potpune digitalne kontrole građana. Ruski parlament odobrio je kaznu u slučaju da mediji objavljuju lažne vijesti o covidu-19 – do pet godina zatvora. Predsjednik društva novinara Rusije Vladimir Solovjov rekao je da to neće utjecati na rad novinara. Prema njegovim riječima, gotovo je nemoguće dokazati da novinar namjerava objaviti lažne vijesti kako bi lagao čitateljima. Tako ta kazna prijeti korisnicima društvenih mreža. Situaciju je zakomplicirala činjenica da se mnogi nezavisni mediji u Rusiji sada ne mogu registrirati kao medijske tvrtke. Njihove se prijave odbacuju zbog „tehničkih razloga“. Dakle, u Rusiji je vrlo nervozno.
Koronavirus je u Portugal vratio duh susjedstva i brige za starije
Ulice portugalskih gradova uglavnom su puste, ali je kriza izazvana koronavirusom povezala stanovnike Lisabona koji su se organizirali kako bi pomogli starijim sugrađanima
Nisu sve zaraze loše. Na dan kada je portugalska vlada proglasila nacionalnu izvanrednu situaciju zbog koronavirusa, 19. ožujka, pridružio sam se novoj grupi na WhatsAppu. Što nas je spojilo? Ista adresa.
Sada nas je jedanaest, raspoređenih po svim katovima. Od tog dana pratimo živote jedni drugih. Upozoravamo jedni druge kad idemo u kupovinu i donosimo kruh ili sve što nekome treba kako bismo izbjegli nepotrebna putovanja i izlagali se riziku infekcije. Već sam donio duhan nekome tko definitivno ne bi trebao pušiti (ali još manje bi trebao napuštati dom) i sredstvo za čišćenje cijevi nekome tko, privremeno, zbog nezgode, ne može hodati. Živimo u stoljetnoj zgradi na turističkoj ruti i prije nekoliko tjedana postupno smo prestali viđati njemačke, američke ili kineske turiste na putu do lisabonskog dvorca. Kafić na uglu, uvijek dupkom pun zahvaljujući domaćim kolačima „nata“, prvi se zatvorio, slijedili su restorani niz ulicu i na kraju šarmantni obližnji hotel. Ostala je samo jedna obiteljska trgovina prehrambenih proizvoda. Turističke trokolice, koje su tijekom karnevala još uvijek vozile, zaustavljene su. Tramvaji i dalje voze, ali uzimaju jednog do dva putnika odjednom, ako i toliko. WhatsApp grupu moje zgrade otvorila je Rita Rolex, 52-godišnjakinja koja je objasnila da je na tu ideju došla spontano, tijekom razgovora s jednim od susjeda: “Osjećam da smo poput mikrozajednice, kao kolege iz razreda koje razmjenjuju zadaće. Od zamolbe za kupnju kile luka do komentiranja najnovijih vijesti i razmjene knjiga (i boca vina!) Ili jednostavno zajedno utvrđujemo koje drvo raste ispod naših prozora. Lijepo smo umreženi.”
Osim što je ujedinila svoje susjede, Rita se odlučila pridružiti pokretu Vizinho Amigo (Susjed prijatelj) koji je na internetu organizirala grupa mladih ljudi radi brige o starijim stanovnicima grada koji žive sami i trebaju pomoć tijekom karantene.
„Samo pet minuta od pokretanja na društvenim mrežama, pokretu je pristupilo 400 volontera“, prisjetio se Martim Ferreira, 20-godišnji student koji je došao na tu ideju i izložio je prijateljima. Dva tjedna kasnije pokret je već imao 5000 volontera. Inspirirale su ih snimke iz Italije, a potom i Španjolske. “Talijani su počeli objavljivati fotografije poruka koje su susjedi ostavljali po hodnicima, nudeći se da obave kupovinu”, rekao je Martim. Smrti u bolnicama, posebno u regiji Lombardiji, tada su počele zastrašujuće rasti, da bi 12. ožujka nadmašile brojku od tisuću žrtava. U Portugalu je prva smrt zabilježena tek 16. ožujka, ali dotad je već vladala velika zabrinutost. Martim, student financija i računovodstva, uz pomoć devetero studenata s raznih lisabonskih fakulteta brzo je organizirao pokret kako bi bili što učinkovitiji. Postoje internetski obrasci koji omogućuju eliminaciju kandidata koji su u rizičnim skupinama ili žive s ljudima koji pripadaju nekoj od tih skupina, a dizajnirali su i plakate koje lijepe po hodnicima, s imenima i kontakt-podacima volontera. “Ako trebate bilo što kupiti u supermarketu ili ljekarni, učinit ću to umjesto vas”, stoji u poruci. Uskoro su se pojavile nove inicijative. Marketinški savjetnik stvorio je digitalnu platformu SOS Susjed, pod sloganom “Pomozite onima kojima je pomoć potrebna“. Istovremeno su župna vijeća postavila vlastite programe potpore. U Santa Maria Maior, župi u starom gradu Lisabonu koja pokriva dvorac i četvrti Alfama i Mouraria, pokrenuta je usluga „Mi za tebe“ u sklopu koje se ide u ljekarne i supermarkete onima koji imaju više od 60 godina ili pate od kroničnih bolesti.
U Portugalu, gdje je prema Eurostatu 21,5 posto stanovništva u 2018. godini imalo preko 65 godina (u usporedbi s 22,6 posto u Italiji i 19,2 posto u Španjolskoj), starije osobe posljednjih dana dobivaju sve više pozornosti zdravstvenih vlasti, posebno one koje žive u domovima umirovljenika. Portugal još uvijek nema jako veliki broj potvrđenih zaraženih ljudi, ali sve je više domova umirovljenika evakuirano u bolnice zbog kontaminacije virusom. Postoji preko 2500 takvih ustanova u cijeloj zemlji, a vlada je u ponedjeljak najavila da će svoje napore usmjeriti u testiranje što više njihovih korisnika. Što se susjeda tiče, trenutno se najveće bitke vode s jednim zajedničkim ciljem: sačuvati starije.
U Turskoj se na spomen koronavirusa ide u zatvor
Od izbijanja epidemije u Turskoj je najmanje 410 osoba privedeno, a neki su optuženi za ‘poticanje na paniku u javnosti objavljivanjem provokativnog materijala’
U Turskoj ne smiješ govoriti o koronavirusu
Bila je ponoć, 18. ožujka, kada se u stanu iskusnog novinskog urednika Ismeta Cigita začulo zvono. On je spavao, nekoliko sati ranije uzeo je svoj inzulin i otišao u krevet, tako da je vrata otvorila gospođa Cigit. Vani su stajala trojica policajaca i zahtijevala da porazgovaraju s njenim suprugom.
Probudila je Cigita i on je pojurio prema vratima vidjeti što se događa. “Imamo nalog tužitelja da vas privedemo”, rekao je jedan od policajaca. Cigit je rekao da su policajci bili pristojni i činilo se da im je neugodno što su usred noći uznemirili 65-godišnjeg muškarca. Ispričali su se zbog formalnosti i pažljivo mu na ruke stavili lisice.
Cigit je rekao da s fizičke strane „to nije bilo tako strašno”, ali se „osjećao kao ubojica“.
Saznao je da je optužen za “poticanje panike” zbog teksta u svojim novinama The Kocaeli Voice (Kocaeli Ses). Ranije tog dana netko je dojavio njegovu novinaru o dvama smrtnim slučajevima povezanim s epidemijom COVID-19 u bolnici Derince, koja se nalazi u provinciji Kocaeli, na sjeverozapadu Turske. Nakon što je vijest potvrdilo više izvora, tekst je objavljen.
“Priča je apsolutno istinita”, rekao je Cigit. “Ionako je ne bi mogli opovrgnuti, ali htjeli su znati koji su moji izvori. Sve je to vrlo uznemirujuće.”
Od početka krize oko koronavirusa turske vlasti nerado objavljuju detalje u javnosti, radije manipuliraju stopama zaraze i brojem smrtnih slučajeva te kriju identitet žrtava. Kako bi ušutkala kritičare i suzbila sve informacije osim službenog priopćenja, država pribjegava poznatim, agresivnim taktikama.
Ismet Cigit jedan je od sedmero novinara koje su turske vlasti pritvorile zbog izvještavanja o slučajevima zaraze koronavirusom, dojavili su Reporteri bez granica. Većinom je riječ o lokalnim izvjestiteljima.
Pritisak nije ograničen na novinarstvo. Zdravstvenim radnicima zabranjeno je davati bilo kakve izjave, a oni koji izraze svoju zabrinutost, čak i privatno, izloženi su pravnim posljedicama. Dana 19. ožujka specijalistkinja za zarazne bolesti Gule Cinar tajno je snimljena dok je održavala brifing za svoje osoblje u bolnici Ibni Sina na sveučilištu u Ankari. Upozorila je kolege da se broj zaraženih u Turskoj “broji u tisućama, a ne u stotinama”, kako je država tvrdila.
Ni zastupnici turskog parlamenta nisu pošteđeni uznemiravanja. U ponedjeljak je Remziye Tosun, zastupnica prokurdske stranke HDP za Diyarbakır, bila podvrgnuta istrazi i pritvoru zbog „poticanja javnosti na neprijateljstvo, mržnju i ponižavanje“, jer je uputila svoje birače da štite sebe i svoje obitelji od virusa ostankom u zatvorenom prostoru i pranjem ruku.
I obični građani osjetili su tešku ruku države. Od izbijanja epidemije najmanje je 410 osoba privedeno, a neki su optuženi za „poticanje na paniku u javnosti objavljivanjem provokativnog materijala“.
Jedan od njih je i vozač kamiona Malik Baran Yilmaz. Prije nekoliko dana svojim je pametnim telefonom snimio video u kojem kritizira pozive vlade na samoizolaciju bez obećanja bilo kakve financijske potpore. Milijuni Turaka za opstanak se oslanjaju na dnevne plaće.
“Nisam bogat. Ja sam radnik, vozač kamiona. Ako ne radim, nema hrane. Neće me ubiti ovaj virus, nego sustav”, rekao je Yilmaz u videu koji je objavio na društvenim mrežama. Njegove su riječi odjeknule, a video su mnogi podijelili.
Uskoro je po njega došla policija. Pritvoren je zbog “poticanja javnosti da ne poštuje pravila”. Ministar unutarnjih poslova o Yilmazu je rekao sljedeće: “Nema potrebe za kritiziranjem državnih metoda tijekom ove krize. Sumnjao bih u namjere takve osobe.”
Yilmaz je uskoro pušten, ali se mora pojaviti u svojoj lokalnoj policijskoj postaji svakoga tjedna i ne smije napustiti zemlju.
Ismet Cigit također je pušten, a tužitelj je odlučio obustaviti postupak. „Nakon toga, prvo smo odlučili biti oprezni i ne izvještavati toliko o toj temi. Ali mi smo ipak novinari i stoga ćemo nastaviti izvještavati”, rekao je Cigit i zaključio: “Željeli su nas uplašiti, ali nije im baš uspjelo.”
Komentari