Vraća li se fašizam? Ili je već tu u obliku Trumpa, Orbana i Putina? Pitanja o mogućem povratku fašizma postala su ozbiljna tema rasprave – u hodnicima političke moći, u medijima, među stanovništvom, na sveučilištima, u think tankovima i među povjesničarima, politolozima i filozofima. Hoće li se povijest ponoviti? Jesu li povijesne analogije od pomoći? Što je pošlo po zlu? A možda je i sama demokracija pomogla stvoriti čudovište kojeg se smrtno boji? Nije uvijek lako prepoznati zlo u vremenu u kojem živimo. Ali isplati se.

Optužbe za fašizam dio su arsenala ekstremne ljevice još od Drugog svjetskog rata. Zapadnonjemačka krajnje ljevičarska teroristička skupina poznata kao Baader-Meinhof opravdavala je svoju “oružanu borbu” tvrdeći da je poslijeratna Njemačka republika bila tek nešto više od fašističke policijske države.

Optužiti nekoga da je nacist bila je i uvreda i nije li fašizam definiran pokoljem šest milijuna Židova u Njemačkoj, pa tko bi, osim šačice luđaka, mogao ozbiljno biti fašist?

Povratak fašizmu duboko je ukorijenjen strah modernih demokratskih društava. Ipak, dok se dugo činilo malo vjerojatnim i nezamislivim, sad je počelo izgledati kao ozbiljna prijetnja.

Imperijalne ambicije Vladimira Putina u Rusiji. Hinduistički nacionalizam Narendre Modija u Indiji. Izborna pobjeda Giorgie Meloni u Italiji. Strategija Marine Le Pen za normalizaciju desnog ekstremizma u Francuskoj. Pobjeda Javiera Mileija u Argentini. Autokratska dominacija Viktora Orbana nad Mađarskom. Povratak krajnje desne stranke FPÖ u Austriji i Geerta Wildersa u Nizozemskoj. Njemački AfD.

Autokratski režim Nayiba Bukelea u El Salvadoru, koji je uglavnom prolazi ispod radara unatoč tome što je zapanjujuće jednouman, čak se koristi prijetnjom oružanim nasiljem kako bi progurao zakone kroz parlament. Zatim postoji mogućnost druge Trumpove administracije, uz strahove da bi on u drugom mandatu mogao otići još dalje nego tijekom prvog. I napadi na hostele za migrante u Britaniji. Neonacističke demonstracije u Bautzenu. Pandemija. Rat u Ukrajini. Inflacija.

Posthladnoratovska sigurnost da je demokracija jedini održivi oblik vladavine i da će učvrstiti svoju nadmoć na globalnoj političkoj pozornici počela se urušavati – taj osjećaj da je svijet na pravom putu i da je gotovo 80 godina poslijeratnog mira u Zapadnoj Europi postala je norma.

Međutim, sada su pitanja o mogućem povratku fašizma postala ozbiljna tema rasprave – u hodnicima političke moći, u medijima, među stanovništvom, na sveučilištima, u think tankovima i među politolozima i filozofima. Hoće li se povijest ponoviti? Jesu li povijesne analogije od pomoći? Što je pošlo po zlu? A možda je i sama demokracija pomogla stvoriti čudovište kojeg se smrtno boji?

Je li Trump fašist?

U svibnju 2016. Donald Trump pojavio se kao vodeći republikanac nakon predizbora, a svijet je još uvijek bio pomalo zbunjen i prilično zabrinut kada je povjesničar Robert Kagan objavio članak u Washington Postu pod naslovom “Ovako fašizam dolazi u Ameriku”.

Članak je bio jedan od prvih u SAD-u koji je artikulirao zabrinutost da je Trump fašist. Dobio je i značajnu pozornost diljem svijeta. Bio je to trenutak koji je privukao pozornost: Što ako je Kagan u pravu? Doista, nije netočno reći da je Kagan svojim esejem ponovno pokrenuo raspravu o fašizmu.

Zanimljivo, bio je to isti Robert Kagan koji je proveo godine kao utjecajni član Republikanske stranke i bio je jedan od intelektualnih vođa neokonzervativaca tijekom administracije Georgea W. Busha.

Članak je dobro ostario. Karakterizira Trumpa kao “jakog čovjeka”. Opisuje njegove vještine upotrebe straha, mržnje i bijesa.

“Ovako fašizam dolazi u Ameriku, ne u čizmama i uzdignute desnice“, napisao je Kagan, “već s televizijskim barabom, lažnim milijarderom, egomanijakom iz udžbenika koji se napaja iz ogorčenosti i nesigurnosti naroda, te s cijelom nacionalnom političkom strankom – iz ambicije ili slijepe stranačke lojalnosti, ili jednostavno iz straha – koja je stala iza njega”.

D.C. Kagan, čiji su židovski preci iz Litve, rođen je u Ateni 1958. Stručnjak je za vanjsku politiku. Podržavao je ratove Georgea W. Busha u Iraku i Afganistanu i, čak i ako se na kraju otkrilo da su razlozi za rat u Iraku bili izmišljeni i da su oba sukoba završila nedostojnim povlačenjem, on nastavlja braniti ideju američkog intervencionizma i ulogu SAD-a kao globalnog lidera.

Ovih dana Kagan radi za The Brookings Institution, liberalni think tank. “U naše doba, kaže on, bilo je moguće vjerovati da su liberalna demokracija i njezina posvećenost ljudskim pravima neizbježni, gotovo neizbježni”. No, nastavlja, to nije nužno točno.

Uspon liberalne demokracije bio je rezultat povijesnih događaja poput Velike depresije. I Drugog svjetskog rata koji se, kaže Kagan, vodio u ime slobode i stvorio potpuno novi, bolji svijet.

Ono što Kagan želi reći je da se, budući da liberalna demokracija nikada nije bila neizbježna, mora stalno braniti. Ne može se opustiti, ne može odmarati na lovorikama iz uvjerenja da je došao kraj povijesti. Ne postoji prirodni zakon koji brani demokraciju od nekoga poput Trumpa, ili od fašizma, ili od kršćanskih nacionalista koji vjeruju u Trumpa.

Sloboda je teška. Daje ljudima prostor, ali ih također uglavnom prepušta samima sebi. Ne nudi sigurnost i ne pruža mnoge stvari koje su ljudima potrebne. Atomizira društva, uništava hijerarhije i lišava moći uspostavljene institucije kao što je religija. Sloboda ima mnogo neprijatelja.

Kaganova deveta knjiga upravo se pojavila na policama u SAD-u, zove se “Pobuna: Kako antiliberalizam ponovno razdire Ameriku” i opisuje kršćanski, bijelački nacionalizam u Americi kao izazov liberalnoj demokraciji.

Njegov cilj: zemlja ukorijenjena u kršćanstvu u kojoj je Biblija važnija od načela izraženih u Deklaraciji o nezavisnosti i Ustavu, za kršćanske nacionaliste Trump je instrument, savršen vođa za ovu revoluciju upravo zato što malo mari za vrijednosti liberalizma i Ustava. Kad je krajem srpanja na okupljanju evanđeoskih kršćana na Floridi izjavio da ako glasaju za njega, “više nećete morati glasati“, to je bila upravo stvar na koju je Kagan upozoravao.

A ovaj put bi moglo biti još gore. Pobijedi li Trump na izborima, smatra Kagan, stari će sustav biti uništen. Bit će to, smatra povjesničar, nezamisliv politički poremećaj, kao da će se sve srušiti prvog dana.

Kagan vjeruje da će iskoristiti Ministarstvo pravosuđa za osvetu svojim neprijateljima i militarizira migracijsku politiku kako bi opkolio stotine tisuća ilegalnih imigranata. Sustav političkih provjera i ravnoteže postupno bi bio narušen.

Prvo bi imigranti izgubili svoja prava, a potom i oporbeni aktivisti koji bi bili uhićeni i procesuirani. “Za mene je to dovoljno”, kaže Kagan. “Čak i ako sustav izgleda isto”.

Uvijek smo mislili da nema povratka u mračna vremena, kaže Kagan. “Ne mislim da se povijest kreće u nekom smjeru. Ona samo tumara naokolo. Grci su imali ciklički pogled na povijest, a ne na napredak. Kinezi imaju stav da se ništa ne mijenja. Kinezi povijesno ne vjeruju u napredak. Oni vjeruju u jedinstveni svjetski sustav”.

Protivnici vide Kagana kao jednog od onih neokonzervativaca koji sada žele postati dio antifašističke koalicije kako bi skrenuli pažnju s vlastite uloge u krčenju puta trumpizmu. Nazivaju ga “najopasnijim intelektualcem u Americi”. Kaganu se prilično sviđa ta etiketa.

Što je fašizam?

Ako je Robert Kagan konzervativac, onda je Jason Stanley, profesor filozofije na Sveučilištu Yale, na sasvim suprotnom kraju spektra. On je liberalni ljevičar, a ipak su njegovi stavovi slični Kaganovim. Ili su slični upravo iz tog razloga?

Biografija Jasona Stanleya i priča o njegovoj obitelji pomno prati povijest 20. stoljeća. To je napeta pripovijest koja dopušta samo jedan zaključak: gorljivi antifašizam.

Stanley je prije šest godina u SAD-u objavio knjigu pod naslovom “Kako funkcionira fašizam: politika nas i njih”.

Pa kako fašizam funkcionira? Suvremeni fašizam, piše Stanley, kult je vođe u kojem taj vođa obećava ponovno rođenje osramoćenoj zemlji. Osramoćeni jer su imigranti, ljevičari, liberali, manjine, homoseksualci i žene preuzeli medije, škole i kulturne institucije.

Fašistički režimi, tvrdi Stanley, počinju kao društveni i politički pokreti i stranke – i oni teže biti izabrani, a ne svrgnuti postojeće vlade.

Stanley opisuje deset karakteristika fašizma:

Prvo: Svaka zemlja ima svoje mitove, svoju priču o slavnoj prošlosti. Fašistička verzija nacionalnog mita, međutim, zahtijeva veličinu i vojnu moć.

Drugo: Fašistička propaganda prikazuje političke protivnike kao prijetnju postojanju i tradiciji zemlje. “Oni” protiv “nas”. Ako “oni” dođu na vlast, to je kraj države.

Treće: Vođa određuje što je istina, a što laž. Znanost i stvarnost vide se kao izazovi autoritetu vođe, a nijansirana stajališta se doživljavaju kao prijetnja.

Četvrto: Fašizam laže. Istina je srce demokracije, a laži su neprijatelj slobode. Oni kojima se laže ne mogu slobodno i pošteno glasati. Oni koji žele iščupati srce iz demokracije moraju naviknuti narod na laž.

Peto: Fašizam ovisi o hijerarhijama, koje oblikuju njegovu najveću laž. Rasizam je, na primjer, laž. Niti jedna skupina ljudi nije bolja od bilo koje druge – ni vjera, ni etnička pripadnost ni spol.

Šesto: Oni koji vjeruju u hijerarhije i vlastitu superiornost lako mogu postati nervozni i uplašeni da će izgubiti svoj položaj u toj hijerarhiji. Fašizam svoje sljedbenike proglašava žrtvama jednakosti. Njemački kršćani su žrtve Židova. Bijeli Amerikanci žrtve su jednakih prava za crne Amerikance. Muškarci su žrtve feminizma.

Sedmo: Fašizam osigurava zakon i red. Vođa određuje što zakon i red znače. Nn također određuje tko krši zakon i red, tko ima prava i kome se prava mogu oduzeti.

Osmo: Fašizam se boji rodne raznolikosti. Fašizam hrani strahove od trans-ljudi i homoseksualaca – koji ne vode samo svoje živote, već žele uništiti živote “normalnih ljudi” i dolaze po njihovu djecu.

Deveto: Fašizam je sklon mrziti gradove, jer ih vidi kao mjesta dekadencije i domove elite, imigranata i kriminala.

Deseto: Fašizam vjeruje da će vas rad osloboditi. Ideja iza toga je da su manjine i ljevičari inherentno lijeni.

Ako se primijeni svih 10 točaka, kaže Stanley, onda je situacija prilično kobna. Fašizam poručuje ljudima da su suočeni s egzistencijalnom borbom: Vaša obitelj je u opasnosti. Vaša kultura. Vaše tradicije. A fašisti obećavaju da će ih spasiti.

Fašizam u SAD-u, kaže Stanley, ima dugu tradiciju koja seže duboko u prošlo stoljeće. Ku Klux Klan je, kaže, bio prvi fašistički pokret u povijesti. “Bilo bi pogrešno pretpostaviti da je ta fašistička tradicija jednostavno nestala”.

Ta se tradicija i danas vidi, kaže Stanley, u činjenici da se demokratska kultura nikada nije mogla u potpunosti razviti na američkom jugu. To je sada rezultiralo imenovanjem izbornih dužnosnika u Georgiji koji se vjerojatno neće suprotstaviti opetovanim pokušajima izborne manipulacije od strane Trumpovih sljedbenika.

“Trump”, kaže Stanley, “neće samo provesti još četiri godine u Bijeloj kući i onda opet nestati. Ovo nisu normalni izbori. Mogli bi biti posljednji“.

Neki od Stanleyjevih prijatelja vjeruju da pretjeruje. Za antagonističke republikance, on je vjerojatno spoj svih njihovih noćnih mora – jedan od onih ljevičarskih profesora s istočne obale koji drži seminare o kritičkoj teoriji rase i predaje kao gostujući profesor u Kijevu o kolonijalizmu i rasizmu.

S 15 je proveo godinu dana kao student na razmjeni u Dortmundu i imao je “Bader Meinhof” (s nedostajućim drugim “a” u Baaderu) našiveno na jakni. Zatim se oženio crnom kardiologinjom koja je bila napola Kenijka, a napola Amerikanka. Njegova djeca, koja imaju devet i 13 godina, crni su američki Židovi njemačkih, poljskih i afričkih korijena.

Kaže da s njima čita Platona – istog Platona koji kaže da je demokracija nemoguća i da završava u tiraniji – jer želi da shvate koliko je demokracija teška, ali i jaka. Stanley sa sobom nosi tako mnogo identiteta da je rezultat prilično jedinstven građanin svijeta koji je dobro upućen u brojne perspektive i mračne strane svijeta. Što nije bilo dovoljno da ga zaštiti od ružnog razvoda. On je filozof koji nastoji pronaći red u svjetskom kaosu dok pronalazi podršku u stupovima svog identiteta.

Je li Putin fašist?

Timothy Snyder govori zamišljeno i tiho, ali s puno samopouzdanja. Putin je fašist. Trump je fašist. Razlika: jedan ima moć. Drugi ne. Ne još.

“Problem s fašizmom,” kaže Snyder, “jest da on nije prisutan na način na koji želimo da bude. Želimo da političke doktrine imaju jasne definicije. Ne želimo da budu paradoksalne ili dijalektične”. Ipak, kaže, fašizam je važna kategorija kada je u pitanju razumijevanje i povijesti i sadašnjosti, jer čini razlike vidljivima.

Snyder, profesor istočnoeuropske povijesti, jedan je od najvažnijih intelektualaca u SAD-u. On je autor, napisao je knjige poput “Krvava prostranstva: Europa između Hitlera i Staljina“, koja ispituje političko nasilje u Ukrajini, Bjelorusiji, Poljskoj i na Baltiku koje je ubilo 14 milijuna ljudi – od ruku i nacista i od ruku komunista.

On je aktivist, čiji je pamflet “O tiraniji: Dvadeset lekcija iz dvadesetog stoljeća” postao svjetski bestseler. I on je samozvana Kasandra, koja je predvidjela rusku vojnu intervenciju samo nekoliko tjedana prije aneksije Krima, uz predviđanje, 2017., i pokušaja Trumpovog puča.

Kad se 2022. u Kijevu susreo s Volodimirom Zelenskim, prvo što mu je ukrajinski predsjednik rekao bilo je da su i on i njegova supruga pročitali “O tiraniji”.

Putin, kaže Snyder, već 15 godina citira fašističke mislioce poput Ivana Iljina. “Ruski predsjednik”, nastavlja, “vodi rat koji je očito motiviran fašističkim motivima“. Cilja na zemlju čije stanovništvo Putin smatra inferiornim i državu za koju smatra da nema pravo na postojanje. I ima podršku gotovo potpuno mobiliziranog društva.

Postoji, piše Snyder, kult koji okružuje vođu, kult koji okružuje one koji su pali u prošlim bitkama i mit o zlatnom carstvu koje se mora ponovno uspostaviti pročišćavajućim nasiljem rata.

Putnik kroz vrijeme iz 1930-ih, napisao je Snyder u članku iz svibnja 2022. za New York Times, odmah bi prepoznao Putinov režim kao fašistički. Simbol Z, skupovi, propaganda, masovne grobnice. Putin je napao Ukrajinu baš kao što je Hitler napao Sovjetski Savez, napisao je Snyder – kao imperijalna sila.

Ali Putinova verzija fašizma, tvrdi povjesničar, ima i postmoderne karakteristike.

Postmodernizam pretpostavlja da istina ne postoji, a ako istine nema, onda se istinom može označiti bilo što. Kao što je “činjenica” da su Ukrajinci nacisti, osim što su Židovi i homoseksualci. Odluka o tome što je istina i tko je definira donosi se na bojnom polju.

Paradoks Putinova fašizma – Snyder ga naziva “šizofašizmom” – jest to što on tvrdi da djeluje u ime antifašizma.

Sovjetski Savez pod Staljinom, kaže on, nikada nije formirao jasan stav o fašizmu, a čak se udružio s nacističkom Njemačkom u obliku pakta Hitler-Staljin, čime je potaknuo Drugi svjetski rat. Međutim, Sovjetski Savez nije proglasio samo nacističku Njemačku fašističkom, već i sve one zbog kojih se sovjetsko vodstvo osjećalo ugroženim, nego i sve one koju mu se nisu posebno sviđali. “Fašist” je postala samo još jedna riječ za neprijatelja.

Putinov režim hrani se tom sovjetskom prošlošću: neprijatelji Rusije svi su deklarirani fašisti. I upravo se u Putinovom navodnom antifašizmu, tvrdi Snyder, vidi njegov fašizam. Oni koji svoje neprijatelje nazivaju “fašistima” i “nacistima”, daju opravdanje za rat i za zločine protiv čovječnosti.

“‘Nacist’ samo znači ‘podljudski neprijatelj’ – nekoga koga Rusi mogu ubiti”, napisao je.

Putinova pobjeda bila bi više od pukog kraja demokratske Ukrajine. “Da se Ukrajina nije oduprla, ovo bi bilo mračno proljeće za demokrate diljem svijeta”, zaključio je Snyder. “Ako Ukrajina ne pobijedi, možemo očekivati ​​desetljeća mraka“.

Ako Trump pobijedi na izborima, smatra Snyder, rezultat će biti organizirani otpor. Bi li Trump onda poslao FBI ili čak vojsku da uguši takve nemire? Što bi se moglo dogoditi s državnim institucijama?

Snyder vjeruje da bi gospodarstvo kolabiralo, a institucije poput FBI-a i vojske mogle bi biti razorene unutrašnjim sukobima. Prije nekoliko tjedana, Snyder je napisao na newsletter platformi Substack: “Staračka diktatura uključuje planiranje pogreba”.

Trump se, tvrdi Snyder, boji da će umrijeti u zatvoru ili da će ga njegovi protivnici ubiti. Autokracije nisu vječne, a poraz autokrata usko je povezan s njihovim krajem.

Kako je, međutim, uspon Trumpa uopće bio moguć? Kako je moguće da demokracija tako duboko srlja u iracionalnost?

Prvo, kaže Snyder, Trumpova karijera temelji se na blefu. Nikada nije bio uspješan poslovni čovjek, tvrdi Snyder, a uspjeh je postigao samo kao zabavljač, kao televizijska osoba.

On zna što morate učiniti da doprete do ljudi, što je, kaže Snyder, važan preduvjet za karizmatičnog vođu u razvoju. Upravo ga taj talent čini tako uspješnim na platformama društvenih medija, gdje su bitne samo emocije – osjećaj “oni ili mi”.

Drugo: Društveni mediji utječu na naše sposobnosti opažanja, kaže Snyder. Doista, tvrdi akademik, oni sami imaju nešto fašističko u sebi, jer nam oduzimaju mogućnost da razmjenjujemo argumente na smislen način.

Čine nas nestrpljivijima i sve postaje crno ili bijelo. Oni potvrđuju da smo u pravu, čak i ako su naši stavovi objektivno lažni. Oni proizvode ciklus ljutnje. Ljutnja potvrđuje ljutnju. A ljutnja proizvodi ljutnju.

Treće: Marksisti iz 1920-ih i 30-ih godina, kaže Snyder, vjerovali su da je fašizam samo varijanta kapitalizma – da su oligarsi, kako bismo ih danas nazvali, omogućili Hitlerov uspon. Ali to nije istina, tvrdi Snyder. Veliki biznis je, naravno, podržavao Hitlerovo grabljenje vlasti jer su se nadali da će ih on osloboditi radničkih sindikata. Ali većina oligarha nije podržala njegove ideje.

“Dakle, postoji smiješan način na koji je marksistička dijagnoza, mislim, sada istinita na način na koji nije bila prije stotinu godina”, kaže Snyder, “ali nije ostalo puno pravih marksista koji bi iznijeli ovaj argument”.

Jedan od tih novih oligarha, ističe Snyder, je Elon Musk. Nitko, kaže, nije učinio više od njega u posljednjih godinu i pol na promicanju fašizma. “Oslobodio” je Twitter ili X, a platforma je postala još emotivnija, kaže Snyder, otvorenija za sve vrste prljavštine, posebno za rusku propagandu.

Musk, kaže Snyder, koristi platformu za širenje čak i najodvratnijih teorija zavjere.

Poput Roberta Kagana, Snyder također smatra da su demokracije podcijenile opasnost koju predstavlja fašizam jer su predugo vjerovale da demokraciji nema alternative

“Gerhard Schröder nam govori da je Putin uvjereni demokrat, zar ne? To je očita laž, ali u nju možete vjerovati samo ako vjerujete da demokraciji nema alternative.” Rezultat je, kaže on, da “Njemačka podupire ovog fašistu dugo vremena dok je istovremeno zabrinuta zbog ukrajinskog fašizma“.

Je li fašizam proces?

Paul Mason živi u jednoj od onih središnjih londonskih četvrti koje su tijekom Drugog svjetskog rata više puta bile pogođene njemačkim raketama. Zbog toga su među starim kućama u nizu cijeli blokovi novih zgrada iz 1950-ih i 60-ih godina. U Europi fašizam i njegove posljedice nikad nisu daleko.

Mason je figura koja je prije bila češća: intelektualac u stranci lijevog centra. On je iz radničke klase i bio je prvi u svojoj obitelji koji je pohađao fakultet. Snimao je filmove za BBC i radio za Channel 4, pisao je kolumne za Guardian i radio na kampanjama Laburističke stranke.

Njegove knjige karakteriziraju velike ideje i široki horizonti koje otvaraju. “Kako zaustaviti fašizam: povijest, ideologija, otpor” njegovo je najpoznatije djelo – mračno, alarmantno i borbeno. Ali za razliku od Kagana, Snydera i Stanleya, bio je pravi Antifa aktivist koji je izašao na ulice 1970-ih i 80-ih protiv skinheadsa.

Fašizam je, prema srži Masonovog argumenta, “strah od slobode izazvan tračkom slobode”.

Baš kao što je fašistički pokret 20. stoljeća bio reakcija na radnički pokret, piše on, neoliberalizam je danas, s jedne strane, rastakao poslijeratna društva, uništio moć radničkih sindikata i poništio privilegije prvenstveno bijelaca i muške radničke klase.

S druge strane, žene su stekle veći utjecaj i zapadna društva su postala pluralističnija. Posljedica: kolaps zdravog razuma.

Masona zanima nešto što on naziva, citirajući povjesničara Roberta Paxtona, “fašističkim procesom”.

Fašizam, kaže on, nije statičan, to je vrsta “političkog ponašanja” koje se hrani vlastitim dinamizmom i ne oslanja se na komplicirane ideologije. Fašizam je, čini se, prilično teško shvatiti. Baš poput Stanleya, Mason koristi kontrolni popis. Nekako se kaos fašizma mora dovesti u red.

Evo Masonovog “fašističkog procesa” u deset točaka: duboka kriza pokreće stvari – kao što je gubitak Prvog svjetskog rata za Nijemce početkom prošlog stoljeća ili, danas, skup nedavnih kriza uključujući financijsku krizu, migraciju, COVID, klimatske promjene…

Takve krize proizvode, kao drugo, duboki osjećaj prijetnje i gubitak suvereniteta, zatim dolaze potisnute skupine koje se počinju dizati: žene, aktivisti za borbu protiv klimatskih promjena, ljudi koji pokušavaju pronaći put budućnost kroz krizu.

To pokreće, četvrto, kulturni rat. Peto, pojavljuje se fašistička stranka. Šesto, panika se razvija među pripadnicima srednje klase, koji ne znaju bi li podlegli svojim strahovima od gubitka blagostanja ili svojim strahovima od radikalne desnice. Sedmo, vladavina prava je oslabljena u nadi da bi mogla smiriti sukobe koji se razvijaju.

Osmo, oslabljena ljevica počinje raspravljati o tome s kim sklopiti savezništvo u nastojanju da se suprotstavi radikalnoj desnici. Slično tome, deveto, prepirka konzervativnog krila o stupnju do kojeg se desnica mora prilagoditi kako bi ih obuzdala. I kad su svi ti koraci napravljeni, fašizmu je kucnuo čas. Točka deset: kraj demokracije. Fašisti čine društvenu elitu.

Sve to izgleda prilično shematično, kao što je i zamišljeno. Ali nisu li sva zapadna društva već upoznata s koracima koje je Mason skicirao? Nije li osjećaj da vlada više ne može kontrolirati granice ušao duboko u središte društva?

Strah od promjene rodnih identiteta, omiljena meta desnice, zajedno s animozitetom prema njemačkom nacrtu zakona koji treba trans-osobama olakšati promjenu spola? Strah od pomaka prema radikalnim klimatskim aktivistima i prema ljudima koji se bore protiv rasizma?

Temelj fašističkog procesa danas se može pronaći na internetu i mrežama koje su se tamo razvile. Tu se razvijaju fantazije koje potiču proces. Zablude o kraju svijeta. San o obnovi nacionalne veličine koja nikada nije postojala. Ideja da naš svijet ide prema neizbježnom etničkom ratu. I da se treba pripremiti za nadolazeću bitku.

A konzervativci?

Thomas Biebricher, profesor političke teorije i povijesti ideja u Frankfurtu, ima neobičan posao: jedan je od rijetkih političkih znanstvenika u Njemačkoj koji se fokusira na konzervativizam.

Njemačka Kršćansko-demokratska unija (CDU) jedna je od najuspješnijih konzervativnih stranaka u Europi. Ta je stranka rođena u poslijeratnom razdoblju i ukorijenjena u spoznaji da je fašizam djelomično moguć zbog nedostatka opredijeljenosti za demokraciju.

CDU je, tvrdi Biebricher u svojoj velikoj studiji pod nazivom “Mitte/Rechts” (Centar/desnica), koja se pojavila prošle godine, postala iznimka u Europi.

Svugdje drugdje, uključujući Italiju, Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo, konzervativni se tabor gotovo potpuno raspao, sa strankama desnog centra koje su izgubile sposobnost integracije desničarskih rubova.

Prva je bila Italija, kada je Silvio Berlusconi preuzeo desnicu sa svojom strankom Forza Italia – a danas, postfašisti pod premijerkom Giorgiom Meloni. U Francuskoj je golizam, koji je desetljećima vladao zemljom, postao nešto više od rubnog fenomena, dok je Marine Le Pen postala glavni izazivač predsjednika Emmanuela Macrona. A u Britaniji su torijevci na posljednjim izborima izgubili glasove od desničarskih populista Nigela Faragea.

Izraz “fašizam” rijetko se pojavljuje u “Mitte/Rechts.” Zašto? “Budući da ne dodaje ništa analitički ili politički, odmah izaziva krajnju razinu eskalacije”, kaže.

Konzervativizam je, kaže Biebricher, jedna od tri velike političke struje modernog doba, uz socijalizam i liberalizam.

Nastala iz aristokratskog i klerikalnog otpora Francuskoj revoluciji, ona se, tvrdi profesor, tijekom godina smanjila na jednostavnu želju da se koči napredak.

Dok socijalizam i liberalizam teže budućnosti, konzervativizam želi sačuvati što je moguće više sadašnjosti. Čak i ako je ta sadašnjost budućnost protiv koje se nedavno borio.

Ali otkako se istočni blok raspao, a brzina tehnoloških i društvenih promjena se povećala, kaže Biebricher, načelo pragmatičnog usporavanja više ne funkcionira. Neki konzervativci vide da svijet prolazi mimo njih i odustali su.

Drugi su počeli maštati o prošlosti koja možda nikada nije postojala, ali koja se čini vrijednom obrane – “Učinimo Ameriku ponovno velikom”.

Konzervativizam se, tvrdi on, rascjepkao na više različitih struja: pesimiste, pragmatike i radikale, koji zapravo više nisu konzervativni jer su napustili tradicionalnu konzervativnu vrijednost umjerenosti.

“Oni koji su željni žigosati radikale kao fašiste”, kaže Biebricher, “trebali bi to učiniti. Pojam prvenstveno cilja na prošlost i ne odražava ono što je istinski novo. Prvenstveno služi stvaranju distance“.

Autoritarni konzervativci, kaže Biebricher, riješili su se svih povijesnih zamki fašizma, umjesto toga pokušavaju ponovno izgraditi liberalnu demokraciju po svom ukusu.

“Ali upotrijebio bih taj izraz kada je riječ o Trumpu i njegovom pokretu MAGA – jer je oluja na Kapitolu zapravo bila pokušaj nasilnog rušenja sustava”, kaže.

Ali ovakvo nasilje može se vidjeti posvuda, kaže austrijska politologinja Natascha Strobl. Samo se očituje drugačije nego 1920-ih, kada su, na početku fašističkog pokreta u sjevernoj Italiji, bande razbojnika išle od sela do sela napadajući seljačke zadruge i urede socijalističke partije, ubijajući ljude i paleći kuće do temelja.

Danas je, kaže Strobl, nasilje prvenstveno ograničeno na internet. “I jest”, kaže Strobl, “isto tako stvarno. Ljudi koji to čine vjeruju da su uključeni u globalni kulturni rat, borbu koja ne poznaje granice. Ideološki građanski rat protiv svih vrsta himera, kao što su ‘kulturni marksizam’ ili ‘Velika zamjena'”.

Strobl piše u pozadini nedavne austrijske prošlosti, u kojoj se stranački spektar promijenio 1990-ih na način sličan talijanskom, s jačanjem Slobodarske stranke Austrije (FPÖ), stranke koja nije samo odisala karakteristikama desnice populizma, već je održavala veze s radikalnom desnicom.

I unatoč svim skandalima koji su potresali stranku, ona ponovno vodi u anketama. Parlamentarni izbori zakazani su za kraj rujna, a kancelar iz redova FPÖ-a nije daleko je od realnosti. I sama Strobl godinama je bila na meti prijetnji, a jednom je prilikom pronašla i rupu od metka na kuhinjskom prozoru.

Populisti ili fašisti?

Optužba za fašizam najjače je oružje u arsenalu demokratskog diskursa. To je, kaže politolog Jan-Werner Müller, posljednja karta na koju se može igrati kako bi se ljudi probudili i upozorili na oluju koja se sprema. Ali, tvrdi on, nije posebno korisna kao kategorija za opisivanje političkih zbivanja sadašnjosti.

Ono što neke podsjeća na fašizam, kaže, zapravo je desničarski populizam. A “riječ na F” nije prikladna za opisivanje fenomena. Doista, kaže on, toliko je neadekvatna da može čak poslužiti za smanjenje hitnosti jer se usporedba s 1930-ima čini tako nevjerojatnom i alarmantnom.

Müller predaje na Sveučilištu Princeton u New Jerseyu od 2005. Producirao je jednu od najutjecajnijih teorija o populizmu i jedini je njemački autor u antologiji o kojoj se naširoko raspravlja “Je li se to dogodilo ovdje? Perspektive fašizma i Amerike”, koja je u ožujku objavljena u SAD-u.

Povijesni fašizam, kaže Müller, ukorijenjen je u masovnom nasilju Prvog svjetskog rata. Njegovo početno obećanje bilo je stvaranje novog ljudskog bića u naciji etničkih vršnjaka. Slavilo je nasilje kao izvor smisla, a smrt na bojnom polju ne samo kao nužnu, već i kao ispunjenje ljudskosti.

Bio je to, tvrdi Müller, nacrt za antimodernost, temeljito mobilizirano i militarizirano društvo s kultom muškosti. Ideologija koja je ženama dodijelila jednu jedinu ulogu, ulogu rađanja djece. Bio je to pokret koji se predstavljao kao revolucija – pokret koji je obećavao ne samo nacionalni preporod nego i potpuno drugačiju budućnost.

Müller malo od toga vidi u današnjim desnim političkim pokretima. Ono što vidi, kaže, jest desničarski ekstremistički populizam koji sva politička pitanja svodi na pitanja pripadnosti, a protivnike prikazuje kao prijetnju, ili čak kao neprijatelje. To je pokret koji želi vratiti sat unatrag, pokret bez utopije.

Debata o fašizmu je zapela u pitanju “Weimar” ili “demokracija”? Ali, kaže, moguće je zamisliti i drugačiji put. Morate razmišljati u vlastitoj eri, kaže Müller. Što ne znači da na horizontu nema tamnih oblaka.

Populizam također može uništiti demokraciju, kao što je to slučaj u Mađarskoj, i ima potencijal potaknuti rasističku radikalizaciju.

Ali kako bi se demokracije trebale nositi s populističkom prijetnjom? “Postoje dvije krajnosti”, kaže Müller, “i obje su pogrešne”.

Prva krajnost je potpuno isključenje. “Nemoj razgovarati s njima”. Ta strategija samo potvrđuje narative takvih stranaka koje tvrde da jedine govore istinu. “Pogledajte kako se elita ponaša prema nama. Oni nas ignoriraju!”

Ali druga je krajnost jednako pogrešna. Vjerujući da populisti govore istinu o našem društvu i daju im monopol nad našim “brigama i potrebama”. To, kaže Müller, vodi samo legitimizaciji njihovih pozicija – pokušaju da im se održi korak i da im se pridruže u bezuvjetnim koalicijama.

Müller taj put naziva “mainstreamingom desnog ekstremizma – razvojem koji se može vidjeti gotovo posvuda u Europi”.

Koji je ispravan put? “Razgovarati s njima, ali izbjegavati razgovarati kao oni”. Moguće je razgovarati o imigraciji, kaže, bez govora o ogromnim teorijama zavjere poput “Velike zamjene”, koja tvrdi da je bivša njemačka kancelarka Angela Merkel namjeravala zamijeniti njemački narod Sirijcima.

Važno je, kaže, ostaviti po strani moralnu batinu i jasno reći: “Spremni smo vas tretirati kao legitiman dio političke scene ako promijenite svoje ponašanje”.

Müller kaže da je čak i to pomalo paternalistički, didaktički pristup, ali to nije zabranjeno u demokraciji. Osobito s obzirom na to da postoji mnogo rasprava o tome gdje točno prolaze crvene linije koje zapravo mogu ojačati demokraciju.

Postoji, međutim, jedna stvar koja situaciju čini kompliciranijom, tvrdi on. Demokracije i njihovi vođe dugo su mislili da imaju sustavnu prednost. Da je demokracija jedini politički sustav koji može učiti i ispravljati vlastite greške.

Danas, kada se pojavljuju autoritarni sustavi, kaže, skloni smo ih podcjenjivati. Kad se pojavio Viktor Orbán i pretvorio Budimpeštu, kako je Müller opisuje, u svojevrsni Disneyland nove desnice, mnogi su predugo mislili da će se stvari srediti same od sebe kao što uvijek jesu.

Ali desničarski populistički političari također su sposobni učiti: izbjegavaju slike koje ljude podsjećaju na 20. stoljeće, kaže Müller. Izbjegavaju velike represije.

Oni ograničavaju slobodu tiska, ali održavaju nekoliko alibi novina. Vladaju tako da uvijek mogu reći: “Mi smo demokrati. Dođite u Budimpeštu. Zar ovako izgleda fašizam?”

Orbán svoju vladu naziva “neliberalnom demokracijom”. Mađarska i dalje održava izbore, ali medijski pluralizam je stvar prošlosti kao i temeljna demokratska prava poput slobode mišljenja i okupljanja. Müller kaže da se Orbánova Mađarska ne bi trebala smatrati “demokracijom” samo zato što je on još uvijek popularan među mnogim Mađarima.

To bi značilo da njegovi kritičari mogu raspravljati samo u ime liberalizma. A to je upravo ono što neliberali žele, kaže Müller. Ali ako se pokaže da je kleptokrat i autokrat, tada bi stvari mogle postati neugodne za Orbána.

A što je s Njemačkom, zemljom koju Müller vidi kao domovinu snažne demokracije? Ne pada li obrana zemlje pred AfD-om?

“U Njemačkoj”, kaže on, “dostupan je nijansiraniji alat”. Možete zabraniti ogranke državnih stranaka ili pojedinačne organizacije, a možete i oduzeti političarima određena prava, kaže Müller. “Ne morate odmah zabraniti cijelu stranku”.

“Možete demonstrirati onim elementima stranke koji se nisu potpuno radikalizirali: ‘Ljudi, mi vam pokazujemo gdje su granice demokracije.’ I možda to može pokrenuti umjerenost“. I to je didaktički pristup, ali demokraciji je u konačnici dopušteno proglasiti svoja načela i braniti ih.

Ali nije li stranka za to prevelika? “Ne nužno. To bi, zasigurno, proizvelo političke mučenike. A desničarski populisti ionako se predstavljaju kao žrtve”.

A demokrati?

Ponekad rasprava o prijetnjama s kojima se demokracija suočava može ostaviti dojam da su zli duhovi iznenada pušteni iz boce. Napad luđaka, oluja iracionalnosti, nadolazeći povratak u barbarstvo. Juriš koji se mora obraniti ujedinjenim snagama koristeći najveće dostupno oružje.

Sve je to razuman zaključak i zvuči i logično i ispravno, ali je li moguće da su demokracije i demokrati također imali ulogu u usponu svojih neprijatelja?

Philip Manow, rođen 1963., profesor je političkih znanosti na Sveučilištu u Siegenu. Njegova posljednja knjiga pomnije razmatra budućnost liberalne demokracije.

Manow je provokator i citira Paula Valéryja, filozofa, koji je napisao: “Ono što su uvijek prihvaćali svi, posvuda, gotovo je sigurno lažno”. Manow kaže: Problem nije u populizmu, već u samoj liberalnoj demokraciji.

Liberalna demokracija, kako kaže i Jan-Werner Müller, sastoji se od više od slobodnih izbora s tajnim glasanjem. Oblikuje ga ideja ljudskog dostojanstva i druge univerzalističke ideje. Ukorijenjen je u podjeli vlasti, slobodi mišljenja, slobodi tiska, zaštiti manjina, neovisnosti njezinih institucija i vladavini prava.

Mora biti čvrst, zbog čega, kaže Manow, demokracije imaju visoke sudove i domaće obavještajne agencije osmišljene da štite ustav – zajedno s mogućnošću, iako su prepreke visoke, zabranama političkih stranaka.

Postoji također, kaže, neka vrsta političkog diktuma da demokracije i njezine stranke podižu neku vrstu vatrozida protiv neprijatelja demokracije.

Liberalna demokracija, kaže Manow, vidi sebe kao proizvod naučenih lekcija u prvoj polovici 20. stoljeća. S jedne strane, tirani moraju biti spriječeni da osiguraju parlamentarnu vlast. Ne smiju se ponoviti događaji iz 1933. u Njemačkoj.

S druge strane, ponor holokausta, nastavlja politolog, doveo je do toga da novoosnovani Ujedinjeni narodi uspostave katalog ljudskih prava kao put u bolji svijet.

Ali diskurs o ljudskim pravima doživio je proboj tek počevši od 1970-ih, kada je komunizam definitivno diskreditiran objavljivanjem anti-Staljinovog traktata Aleksandra Solženjicina “Arhipelag Gulag” i kada je Zapad izgubio svoj sjaj u jeku Vijetnamskog rata, Watergate i Pokret za građanska prava.

Nastali vakuum ideala bio je, kaže Manow, ispunjen idejom univerzalizma ljudskih prava kao konačnom utopijom – onom koja nije samo postala referentna točka za disidente u Istočnom bloku, već je također oblikovala raspravu u zapadnim demokracijama. Institucionalna manifestacija ove rasprave nakon sloma komunizma, kaže Manow, bila je u konačnici odlučujuća.

Države istočne Europe ugledale su se na liberalno-demokratski model zapadnih zemalja, posebice njemačku verziju sa svojom snažnom ustavnom obranom. Istodobno, europska integracija je napredovala 1990-ih, otvaranjem granica i uvođenjem zajedničke valute. EU se sve više definira kao zajednica zajedničkih vrijednosti, koju prvenstveno vode vladavina prava i sudski sustav.

Populizam, kaže Manow, prvenstveno treba promatrati kao protureakciju – kao neliberalni demokratski odgovor na sve nedemokratskiji liberalizam. Političko-ekonomski preokreti, bilo da je riječ o krizi eura 2010. ili migracijskoj krizi koja je počela 2015., dali su vjetar u jedra populističkim strankama, kaže Manow, jer unutar etabliranih stranaka nije bilo smislenog protivljenja politikama koje je objavila Merkel (i drugdje) kao bez alternative.

Doista, sama Merkel, kaže on, postala je jednako neizbježna kao i njezina politika. Kad nakon toga su održani izbori, primarno pitanje na glasačkom listiću bilo je koja će stranka postati njezin mlađi koalicijski partner. “To je utrlo put AfD-u”.

Liberalna demokracija, kaže Manow, snažno je odgovorila arsenalom moralno nabijenih vrijednosti. Populistički problem trebao se riješiti kroz pravosuđe, strategija usvojena bez razmatranja mogućnosti da je korištenje zakona kao zamjena za politiku možda dio problema.

Ali to je opasan razvoj po Manowovu mišljenju, jer je političko bojno polje dovedeno u sudnicu. Samo pravosuđe se politiziralo. U konačnici, visoki sud pretvara se u samo još jedno stranačko-političko tijelo, kaže Manow. Poput Vrhovnog suda u SAD-u, gdje u mnogim slučajevima suci glasuju po principu stranke koja ih je imenovala.

Oni koji se zalažu za pozicije kojima nema mjesta u institucijama, međutim, razvijaju neku vrstu fundamentalne opozicije: “Sustav je bolestan i slomljen i cijela stvar mora popasti”.

Umjesto pravnog sustava, fokus treba vratiti na izborna načela, kaže Manow. Političko tijelo uključuje ljude s različitim mišljenjima, uvjerenjima i vrijednostima. Na žalost, nema boljeg načina, kaže, od toga da se o kontroverznim temama odlučuje narod nakon javne rasprave.

Nadmetanje među političkim strankama, izbori i javni diskurs, kaže Manow, čine temeljni mehanizam stabilnosti u demokracijama. Liberalna demokracija, tvrdi politolog, proizvodi svoje krize, dok izborna demokracija procesuira te krize.

A što ako populisti dobiju izbore? Pričekajte, kaže Manow. Oni koji vjeruju da su glasači suštinski sukrivci za vlastito obespravljivanje trebali bi se držati podalje od demokracije, kaže. Poljska je pokazala da je izborima moguće svrgnuti populiste s vlasti. Orbán je pretrpio značajne gubitke na europskim izborima. A do prije mjesec dana izgledalo je da će Trump biti sljedeći predsjednik SAD-a.

Ništa nije sigurno kao što se čini. Trump, a ne Biden, sada je taj koji izgleda kao posrnuli starac – zapravo čudno. Strategija Kamale Harris: odbacivanje tuge i mržnje. Pristup ujedinjenja, a ne razdvajanja, sa sretno opuštenim tonom, pozitivnošću i prizvukom nježnog podsmijeha. Gledajući unaprijed, a ne unatrag.

Vrtoglavica

“Slušajte”, kaže Bugarski politolog i savjetnik Ivan Krastev, “mislim da imamo posla s nečim što bih nazvao drugom ‘Pobunom protiv izumiranja'”.

Desno krilo “Velike zamjene”, smatra on, ne može se razumjeti bez promatranja demografskih kretanja, a posebno strahova koje ona izazivaju. To je godinama u njegovom najvećem fokusu. Ljudi prelaze granice, neki dolaze, drugi odlaze. Europska društva stare. A natalitet je u padu, i još nitko nije ponudio uvjerljivo objašnjenje za to.

“To je strah od nestanka”, kaže. Strah od “nestanka vlastitog jezika i kulture”. Strah da bi migranti mogli promijeniti političku stvarnost glasajući za one kojima je dopušten ulazak u zemlju. Da će mnogi novi ljudi promijeniti živote i promijeniti gradove – a da će oni koji su već dugo ovdje ostati zaglavljeni, jer pridošlice jednostavno mogu otići ako im se više ne sviđa, a oni su prokleti da ostanu.

Sve je u pokretu, kaže Krastev, u odnosima ljudi jednih prema drugima i prema vlastitoj zemlji. Rasističke fantazije koje iz toga proizlaze, smatra Krastev, svakako se mogu protumačiti kao novi oblik fašizma, kao fašizam 21. stoljeća.

Ono što sada ujedinjuje društvo, od ljevice do desnice, kaže on, njihov je osjećaj neminovne propasti. Što je izazovno za demokraciju. Ako fašizam kuca na vrata potrebno je hitno djelovati, ali demokracija ovisi o kompromisu, za što je potrebno vrijeme.

Dok demokracija možda zapravo nema jasne ideje za budućnost, ona definitivno želi spriječiti da prošlost postane ta budućnost.

Europa proživljava trenutak vrtoglavice. Vrtoglavica u biti znači strah od visine, vrtoglavica na rubu provalije, strah od poniranja u dubinu, ali Milan Kundera u “Nepodnošljivoj lakoći postojanja” ima drugačiju definiciju vrtoglavice: Kao praznina ispod nas koja nas mami i zavodi, ali se protiv nje očajnički borimo.

Postoji desničarska želja da se u Europi konačno svemu stane na kraj, s osjećajem da se sve mora iz temelja promijeniti. Prije jednog stoljeća fašizam je imao plan i obećanje: Mussolini je propagirao imperijalnu talijansku budućnost. Obećao da će izbrisati sve što je strano. Ali nove stranke, kaže Krastev, nemju takvu viziju. One samo imaju suicidalne fantazije.

Nije važno što većina populista ni ne vjeruje da će ikada biti na vlasti. Često pobjeđuju slučajno. Brexit? Loša sreća. Trump? Također. “Kao da dugo izlaze s vlastitim strahovima, a onda su jednog dana u braku s njima”, kaže.

Paradoks je što fašisti sumnjaju da bi druga strana zapravo mogla biti u pravu, što je njihov najveći strah.

“Politika je upravljanje panikom. Borba protiv vrtoglavice, beskrajne praznine ispod nas”, kaže Krastev.

Fašizam u 20. stoljeću bio je ukorijenjen u strahu od drugog zlog – komunista, Židova, neprijatelja. Fašizam u 21. stoljeću ukorijenjen je u strahu. Koja je razlika između straha i straha?

Tijekom pandemije ljudi su se bojali virusa, smrtonosnog napadača. Postojao je neprijatelj koji se mogao identificirati. Ali strah je manje specifičan. Nema jasnog napadača, on je u samom sebi, a u određenom smislu, to je i strah od samog sebe.

Svijet se brzo mijenja; stvari se događaju, a političari moraju odgovoriti odlukama. Ali to ne znači da će njihove odluke riješiti probleme. Politika uči živjeti s problemima, a politika ne poznaje čiste pobjede. Politika je upravljanje panikom. Borba protiv vrtoglavice, beskrajne praznine pod našim nogama, piše Spiegel.