Objavljeno u Nacionalu br. 515, 2005-09-26

U RH puši 1,5 milijuna ljudi, ima 300.000 registriranih alkoholičara a svaki peti Hrvat je toliko debeo da to ugrožava zdravlje

Prema predviđanjima Svjetske zdravstvene organizacije, do 2020. godine približno 67 posto smrtnih slučajeva u svijetu biti izazvano lošom prehranom i manjkom vježbanja, dakle nezdravim životom. To je još jedan od dokaza da imperativ zdravog načina života u 21. stoljeću: pravilna i redovita prehrana, puno kretanja, a nimalo alkohola i cigareta, i dalje gube utrku s neprestanom užurbanošću, trendom bez kojeg je nemoguće zamisliti svakodnevicu modernog doba.
Istodobno, posljedice te stalne utrke za uspjehom i novcem na uštrb vlastita zdravlja već su sada drastične. Prema prošlogodišnjem izvješću Svjetske zdravstvene organizacije, dramatično se povećao broj smrtnih slučajeva zbog nezdrava načina života. Potvrđuju to i brojke iz 2003. godine, kada su dva milijuna ljudi umrla zbog tjelesne neaktivnosti, 7,1 milijun od karcinoma, a 16,7 od kardiovaskularnih bolesti.

Zbog tih poraznih podataka i još crnjih predviđanja mnoge su države počele razrađivati strategiju kako svoje građane potaknuti da loše i nezdrave navike zamijene zdravijima. Neke su u tome i uspjele. Finska je u protekla tri desetljeća postala primjer svjetskog zdravstvenog čuda s obzirom na to da je na početku 70-tih bila država s visokim postotkom alkoholičara i pušača, a u porastu je bio i broj oboljelih od karcinoma i kardiovaskularnih bolesti. No danas Finci, uz Kanađane i Novozelanđane, žive najzdravije na svijetu. Broj srčanih bolesnika smanjen je za dvije trećine, a onih koji boluju od karcinoma približno za pedeset posto, dok je životni vijek znatno produžen: muškarci u prosjeku žive 75 godina, a žene 82 godine.

Zanimljivo je i gotovo nevjerojatno da su za takav napredak dobrim dijelom zaslužni – političari. Tadašnju su finsku vladu, prije tridesetak godina, spomenuti porazni podaci o zdravlju stanovništva nagnali da pokrene snažnu kampanju promicanja zdrava života koji se temelji na svakodnevnom bavljenju sportom te na prestanku pušenja cigareta i pijenja alkoholnih pića. Bila je to jednostavna strategija, zasnovana na tome da građani svakodnevno što više hodaju, trče ili voze bicikle, a kako je riječ o zdravim aktivnostima koje nisu skupe i kojima se mogu baviti gotovo svi, troškovi njezina provođenja nisu bili previsoki.

Proračunski je novac uložen u gradnju brojnih šetališta, proizvođači obuće dobili su državne stimulacije kako bi izrađivali cipele i čizme s debelim đonom, a na posljetku je pokrenuta snažna antipušačka kampanja. Akcija je, naravno, trajala godinama, no rezultati su doista dojmljivi: danas se svakodnevnom rekreacijom bavi čak devedeset posto Finaca, pješačenje i biciklizam postali su rutina, a znatno je smanjen broj pušača i alkoholičara.
Može li Hrvatska učiniti slično? Nema sumnje da bi morala pokušati jer podaci o zdravlju nacije nimalo ne ohrabruju. U Hrvatskoj danas živi više od 1,5 milijuna pušača, a statistike govore da se u nas na godinu po stanovniku popuši gotovo tisuću cigareta više nego u zemljama EU-a. Među pet milijuna ljudi, koliko u svijetu na godinu umre zbog pušenja, Hrvati je najmanje 10.000. Još jedan izvor ovisnosti – alkohol, također je velik problem. Procjenjuje se da je Hrvatskoj oko 300.000 registriranih alkoholičara.

No ono po čemu su Hrvati ipak u boljem položaju od većine razvijenog svijeta jest prehrana, iako i po tom pitanju polako sustižemo zemlje čiji se stanovnici ne hrane zdravo. Prema podacima Zavoda za statistiku, hrvatski građani jedu deset posto više masnoća od preporučenog, a 300 grama žitarica manje. Što je najgore, većinu tih žitarica zauzima nepreporučljivi bijeli kruh. Na dan se pojede 30 posto krumpira previše, a čak triput manje ribe od preporučene količine.
Zabrinjavajuće je da je svaki peti Hrvat toliko debeo da to ugrožava njegovo zdravlje: 35 posto žena i 48 posto muškaraca u dobi od 18 do 64 godine ima povećanu tjelesnu težinu. Visok stadij debljine odnosno pretilost problem je s kojim se bori čak 15 posto Hrvatica i 21 posto Hrvata. No najporazniji je podatak da povećanu tjelesnu težinu ima čak 11 posto djece, a pretilo ih je čak 5,2 posto.

U priči o ozdravljenju Hrvatske ipak su prva nezaobilazna tema kardiovaskularne bolesti – svjetski ali i Hrvatski ubojica broj jedan. Dramatičnu situaciju s bolestima srca i krvnih žila za Nacional je opisao prof. dr. Šime Mihatov, predstojnik Klinike za unutarnje bolesti Kliničke bolnice Sestara Milosrdnica i bivši predsjednik Hrvatskog kardiološkog društva: “Kardiovaskularne su bolesti u svim razvijenim zemljama glavni uzrok smrtnosti, ali zabrinjavajuće je što je u Hrvatskoj situacija još dramatičnija. Prema statistikama, te su bolesti kod nas uzrok smrti čak u 52 posto slučajeva, što znači da svaki drugi građanin Hrvatske umire od bolesti srca i krvožilnog sustava. Zbog toga treba neprestano ponavljati da su pojedinci ti koji mogu utjecati na sprječavanje razvoja kardiovaskularnih bolesti u tako visokom stupnju.

Ljudi su skloni tu odgovornost prebacivati na zdravstvene službe i liječnike, a zapravo bi svaki od nas najprije sam trebao učiniti sve što može. Ta odgovornost pojedinca najbolje je definirana na 18. kongresu Europskog kardiološkog društva koji je održan prošli tjedan u Stockholmu: ‘0 za pušenje, 30 minuta fizičke aktivnosti na dan, 5 za poželjnu razinu kolesterola u krvi te 140 za maksimalni poželjni sistolički i 80 za dijastolički tlak’. To znači da odgovoran način života podrazumijeva nepušenje, tjelesnu aktivnost i sprječavanje prekomjerne težine. U tom nizu svatko doista može učiniti puno za sebe, ali baš tu često zakazujemo i prepuštamo sve liječnicima koji nisu svemoćni.”

Prof. dr. Šime Mihatov kaže da je zbog individualnih razlika teško reći nakon koliko će vremena čovjek koji zaboravlja sve te činjenice početi plaćati takav način života. A zna se da je to razdoblje sve kraće jer je način na koji živimo općenito sve manje zdrav. “Ljudi se često pozivaju na slučajeve poput Winstona Churchilla, koji je pio i pušio cijeli život, ali treba imati na umu da je tu zbilja riječ o iznimkama. Uz to, današnji je način života sam po sebi puno manje zdrav zbog čega trebamo puno više pozornosti posvetiti eliminaciji štetnih čimbenika nego što su morali naši roditelji”, istaknuo je Mihatov.
Stopa smrtnosti od srčanog udara, dodaje, i dalje je oko 30 posto, a više od 50 posto ljudi umire prije dolaska u bolnicu. Doduše, bolnička je smrtnost drastično smanjena, no i dalje jedan od 25 bolesnika koji su preživjeli infarkt umire u prvoj godini nakon srčanog udara.

“Nije nevažno ni to što su državni troškovi liječenja takvih bolesti u stalnom porastu te da se Hrvatska sve teže nosi s njima. Uz to, država drastično gubi i samim time što oboljeli više nisu radno sposobni. To je presudno i za obitelj kao zajednicu koja također ostaje bez prihoda. Zamislite koliko je i samom pojedincu strašno u 40-im ili 50-im godinama života prestati biti radno sposoban. I u zapadnim zemljama ističu da se sve teže nose s troškovima liječenja, ali kod njih neprestano jačaju antipušačke kampanje, na što bi se Hrvatska trebala ugledati”.

Prema Mihatovim riječima, bez obzira na to što su u tim zemljama kardiovaskularne bolesti i dalje vodeći uzrok smrtnosti, danas su ipak tridesetak posto manje prisutne nego prije nekoliko desetljeća. To su konkretni pokazatelji koji potvrđuju da se takav trud isplati. Kada je o alkoholu riječ, prof. dr. Šime Mihatov tvrdi da je osnovni problem pitanje mjere: “Čaša crnog vina uz obrok službeno se preporučuje zbog povoljnog djelovanja na organizam, ali sve više od toga je štetno. Kad je o pušenju riječ, mogu samo reći da se nakon 37 godina radnog iskustva ne sjećam niti jednog bolesnika s akutnim infarktom miokarda koji je imao između 40 i 50 godina a da nije bio strastveni pušač.”
Sve spomenuto mnoge Hrvate natjera da se zamisle nad svojim životnim navikama, no najčešće odluče promijeniti ih tek kada im je zdravlje ugroženo. Zlatko Pejić, predsjednik Društva za unapređenje kvalitete življenja Makronova, smatra da je u Hrvatskoj osnovni problem upravo potaknuti ljude da razmišljaju o promjeni načina života prije nego što nastupe ozbiljniji problemi.

“Ljudi s automobilima idu mehaničaru čim nešto zaškripi, čak i ne čekaju da se pokvari. Kada je zdravlje u pitanju, mnogi ignoriraju znakove koje im tijelo šalje. Prva stvar na kojoj bi trebalo poraditi je fizička aktivnost, pri čemu veliku ulogu igra slobodno vrijeme. Imati vremena za sebe preduvjet je za zdravlje: nemoguće je vježbati pola sata na dan ako nemate vremena predahnuti. Uostalom, i fizička aktivnost iscrpljuje ako je samo nastavak stresa. Većina Hrvata radi po cijele dane, a navečer legnu pred televizor ne bi li se na trenutak pokušali odmaknuti od tekućeg problema.
S druge strane, djeca koja još i imaju slobodnog vremena, nemaju dostupne sadržaje kojima ga mogu popuniti. Mi ulažemo goleme svote u gradnju stadiona kako bi 11 igrača pozvalo u goste drugih 11 igrača, a besplatne sportske terene pristupačne svima – nemamo”, objasnio je Zlatko Pejić.

Prema njegovu mišljenju, ni brojni sportski sadržaji ne znače puno ako su voda, zrak i hrana onečišćeni. Zbog toga bi se država, tvrdi, trebala okrenuti novim agrarnim mjerama, odnosno ekološkom ili organskom uzgoju kao što to rade zapadne zemlje, uključujući i Sloveniju. Poseban je paradoks, kaže, kada je o riječ o vodi: “Pesticidi iz Mađarske, na primjer, onečišćavaju izvorske vode u Hrvatskoj. To je problem koji bi Vlada trebala riješiti na razini Europske unije. Isti je slučaj i sa zrakom – zagađujemo ga ispušnim plinovima dok Vladi u ladici stoji program za proizvodnju biodizela”.

No koliko god odgovornost za ekološka pitanja kreće od državnih tijela, Zlatko Pejić ističe da i pojedinac može mnogo učiniti za svoje zdravlje: “Važno je individualizirati svoje potrebe i ne dopustiti da nam industrija nameće proizvode koji nam nisu potrebni ili nam mogu dugoročno ugroziti zdravlje. Istina, platežna moć mnogima ograničava izbor, ali uvijek je moguće poboljšati prehranu i unos kisika u tijelo. Gotovo svatko može dvaput na tjedan otići u prirodu, ali i pripaziti na ono što jede”.
Donatella Verbanac, autorica knjige “O prehrani: što, kada i zašto jesti”, biokemičarka koja se nutricionizmom bavi 20 godina, tvrdi da situacija u Hrvatskoj koja se tiče problema s nezdravom prehranom još nije alarmantna kao u nekim drugim zemljama. Ipak, upozorava, zabrinjava podatak da su djeca u Hrvatskoj počela strahovito brzo dobivati na težini, što se posebno odnosi na djecu u vrtićkoj dobi. Što je uzrok tomu, Donatella Verbanac ističe sljedeće: “Djeca svakodnevno unose goleme količine jednostavnih šećera pijenjem sokova u čijih nekoliko decilitara ima gotovo 10 žličica šećera te jedenjem keksa, čokolade i ostalih slatkiša. Takvi šećeri ne zasite ali trenutačno oslobađaju velike količine inzulina; nastala se glukoza ne iskoristi za fizičku aktivnost jer djeca sve više sjede. Zbog toga se nepotrošena glukoza pretvara u mast. Zato treba znati da je bolje djetetu dati krišku kruha nego bilo što slatko.

U vrtićima bi se trebale strogo standardizirati dopuštena količina šećera i masti u dječjoj prehrani, jer ona izrazito varira od vrtića do vrtića. U nekima se doista pazi na prehranu i za međuobroke se umjesto slatkiša serviraju dobivaju žitarice i suho voće. No državni vrtići često imaju vrlo male budžete pa su nerijetko prisiljeni napraviti cjelodnevni jelovnik za desetak kuna. U privatnim je vrtićima znatno bolja hrana, ali oni koštaju tri-četiri puta više”, kaže Donatella Verbanac.
Prema njezinim riječima, trebalo bi se intenzivirati educiranje djece u osnovnoj i srednjoj školi o pravilnoj prehrani, u čemu bi se Hrvatska trebala ugledati na Italiju, u kojoj se tijekom osnovnoškolskog obrazovanja dvaput na tjedan u sklopu sata razrednog odjela s učenicima priča o tome što su jeli, što bi trebali jesti te zašto su se neki od njih udebljali a neki smršavjeli. Time bi se, kaže, moglo utjecati ne samo na pretilost nego i na anoreksiju koje, tvrdi, u Hrvatskoj ima sve više, ali se o tome malo govori.

“Upravo djeca koja su sve deblja u ranoj dobi, na početku puberteta počnu gledati svoje gotovo anoreksične idole i odjednom shvate da bi trebali drukčije izgledati. Tada se počnu izgladnjivati i osjećaju se dobro jer imaju dojam da kontroliraju svoju težinu, u čemu ih katkad, iz neznanja, podupiru i sami roditelji”, objašnjava biokemičarka, koja ističe još jedan bitan problem: trećina građana Hrvatske ne doručkuje. Popiti kavu na prazan želudac, doručkovati oko podneva i ručati navečer, što mnogi rade, spada u najgore što čovjek može učiniti svojem organizmu.
“Nužno je doručkovati jer se ujutro budimo bez ikakve dodatne energije, bez koje ne možemo ni mentalno ni fizički funkcionirati pa postajemo nervozni i teško zadržavamo koncentraciju. Ne treba se obilno doručkovati: dovoljno je pojesti krišku kruha, dva-tri keksa, voćku ili zobene pahuljice. Za nekoliko sati trebalo bi pojesti jogurt ili voćku, a dva-tri sata poslije lagani ručak. Oko četiri poslijepodne ponovno je vrijeme za voćku ili jogurt te pred kraj dana za laganu večeru. Na taj se način i ne stigne osjetiti glad.

Treba jedino imati na umu da sa slabljenjem danje svjetlosti, opada i razina inzulina u tijelu. Zato je bolje hranu koja sadržava šećer jesti prijepodne jer se tada luči više inzulina i nastala glukoza više se troši; no problem je što se ona pretvara u mast ako se ne potroši umnim ili fizičkim radom. Zbog toga je u drugom dijelu dana poželjno jesti proteine, odnosno meso, jaja, mlijeko, sir, ribu, soju i mahunarke jer se tada luči manje inzulina, tj. slabije se iskorištava glukoza”, upozorava Donatella Verbanac.

Također napominje da su gladovanje tijekom dana i obilna večera apsolutno pogubni i za zdravlje i za liniju: “Masno je tkivo za organizam što i ušteđevina u banci za ljude – nešto čega se vrlo teško odriče. S obzirom na to da organizam pamti, kada dugo ne dobije hranu, u strahu da je neće uskoro ponovno dobiti, on svaku kaloriju viška sprema izravno u mast. Takvim režimom prehrane neprestano se gomila višak kilograma jer se masti iznimno teško riješiti. Kad osoba pojede pola čokoladice na dan, to za 20 dana iznosi 6000 kalorija koje je organizam ‘uštedio’, što je zapravo gotovo kilogram masti. Da bismo ga se riješili, trebali bismo hodati 220 kilometara”, istaknula je biokemičarka Verbanec.
Upravo je hodanje aktivnost koja se preporučuje svim dobnim skupinama radi poboljšanja zdravlja. Hodanje je idealna tjelesna aktivnost jer je ne samo besplatna i dostupna svima nego i više nego učinkovita. Hodanje relaksira, rekreira, potiče cirkulaciju i izmjenu tvari, pospješuje potrošnju kalorija i, što je najvažnije, sprječava nastajanje kardiovaskularne bolesti. Tako će pola sata “oštra” hodanja na dan smanjiti rizik od bolesti srca i krvožilnog sustava 18 posto, dok sat vremena trčanja na tjedan taj rizik smanjuje čak 42 posto.

No čini se da Hrvati malo mare za redovito kretanje: svakodnevno se kreće tek 17,1 posto stanovnika Hrvatske, a tek se njih desetak posto triput na tjedan bavi polusatnom rekreacijom. Upravo zato većina stručnjaka smatra da bi najjeftinija a istodobno najkorisnija državna strategija koja se tiče promicanja zdrava života u Hrvata mogla biti uređenje pješačkih i biciklističkih staza u gradovima i parkovima.

Da je takav pristup i te kako djelotvoran dokazuje i primjer grada Varaždina, u kojem je lokalna vlast odlučila cijeli grad ‘pokriti’ mrežom biciklističkih staza. Rezultat koji se svakoga dana vidi na varaždinskim ulicama zavidan je: većina se Varaždinaca na posao vozi biciklima, koji su im općenito postali omiljeno prijevozno sredstvo. Primjer je to koji bi, uz malo ulaganja a radi višestruke koristi, mogao i trebao slijediti i ostatak Hrvatske.

MILAN BANDIĆ

“Svojem se zdravlju, u skopu načina života koji ne želim mijenjati, posvećujem ujutro. Radnim danom to je ranojutarnje trčanje nedaleko od stana uz pratnju mog vjernog psa Bila, a subotom i nedjeljom, bez obzira na vrijeme, trk na Puntijarku i još brži silazak s nje. Pritom je Bil također uz mene. Danas više nego prije pazim na prehranu i nastojim što češće obitelji prirediti ručak prema svojim standardima zdrave prehrane. Večere preskačem, izuzev voće iza 18 sati, a ne pušim odavno. Sve drugo što radim zapravo je protiv mog zdravlja. No zasad je sve što radim za i protiv svog zdravlja u nekoj ravnoteži.”

ŽELJKO ČOVIĆ

Predsjednik Plivine uprave Željko Čović kaže da je i te kako važno znati upravljati svojim zdravljem onoliko koliko nam priroda dopušta. Ne možemo, dodaje, mijenjati svoju genetiku, ali zato postoje brojne aktivnosti kojima, uz preventivne zdravstvene preglede, znatno možemo poboljšati kvalitetu života.

“Postulati zdrava života dio su mog načina života i radnog ritma. Naime, kao i u nekim drugim područjima, i ovdje je važno pronaći dobru ravnotežu u smislu prehrane, redovite fizičke aktivnosti i uzdržavanja od alkohola i nikotina. Doručkujem hranu bogatu cerealijama, fermentirane mliječne proizvode, dok za ručak uglavnom uzimam kuhanu hranu koja obiluje povrćem i neprerađenim žitaricama. Tijekom radnog tjedna ne konzumiram alkohol, iako sam ljubitelj dobrih vina u kojima u razumnim količinama uživam petkom i subotom navečer. Svakako bih preporučio prestanak pušenja. Bio sam pušač do prije deset godina, no iz vlastitog iskustva slobodno mogu reći kako je prestati pušiti fantastičan osjećaj”, priča predsjednik Plivine uprave.

Dodaje kako u njegovu dnevnom ritmu sport zauzima važno mjesto, a bavljenje sportom smatra isprobanim receptom za upravljanje stresom te za stvaranje kondicije i psihofizičke ravnoteže: “Tijekom tjedna tri-pet puta bavim se nekom sportskom aktivnošću, poput trčanja u prirodi, vježbanja u dvorani ili tenisa. Mogu potvrditi da redovito bavljenje sportom podiže snagu i povećava koncentraciju, smanjuje rizike od raznovrsnih bolesti i povećava otpornost na prehlade i gripe. Iako znam da je u napornom ritmu teško naći vremena za bavljenje sportom i odlaske u prirodu, vjerujem da s malo samokontrole svatko za sebe može naći najbolji recept”.

MARIJAN PEDIŠIĆ, odvjetnik

“Plivanjem sam se bavio cijelu mladost i odlično sam se osjećao. No nakon završetka fakulteta potpuno sam zanemario sport. Počeo sam se osjećati loše i sa trideset mi se godina činilo kao da se nikada njime nisam bavio”, rekao je zagrebački odvjetnik Marijan Pedišić. Dodao je da rekreacija u mladosti ne znači da će se čovjek i poslije osjećati dobro, stoga se sportom treba kontinuirano baviti. Nakon što se prestao baviti sportom, primijetio je da loše spava i da više nije zadovoljan svojom tjelesnom težinom i izgledom općenito, počeo je ponovo vježbati.

“To se nezadovoljstvo fizičkim izgledom odrazilo i na moje psihičko stanje. Čim sam se ponovno počeo rekreirati, puno sam se bolje osjećao i tako je ostalo do danas. Bavim se triatlonom, odnosno plivanjem, vožnjom biciklom i trčanjem te se svaki dan prisilim odvojiti sat vremena za sport. Vikendom, ako nije radni, odvojim i dva-tri sata, ovisno o mogućnostima. Fizička aktivnost automatski za sobom povlači i druge stvari: počneš paziti i na prehranu jer ne možeš trenirati ako se prije toga prejedeš ili pojedeš nešto nezdravo.

Pušiti sam, na sreću, davno prestao, ali to je ionako bila samo studentska faza. Ali dobro se sjećam da sam se i fizički i psihički preporodio kada sam postao nepušač. Ako osoba ima potrebu nešto promijeniti u životu, prva stvar koju bi trebala napraviti je ostaviti cigaretu”, istaknuo je Pedišić.

PETAR VLAJIĆ, predsjednik uprave Erste Plavog obveznog mirovinskog fonda

Petar Vlajić kaže da i te kako vodi računa o rekreaciji jer je smatra glavnim preduvjetom za zdrav život. Prema njegovim riječima, ljubav prema sportu razvio je već u ranoj mladosti: “Kao dečko sam volio sport i redovito se bavio njime, no poslije sam, na žalost, izgubio tu naviku. Kažem na žalost jer se prestanak bavljenja sportom uvelike odrazio na moje fizičko stanje, osobito na kondiciju i tjelesnu težinu. No shvativši da nedostatak aktivnosti ne donosi ništa dobro, odlučio sam se ponovno vratiti sportu. Danas se bavim skijanjem, tenisom i trčanjem”, kaže Petar Vlajić.

On napominje da od svega spomenutog trčanje smatra presudnim za zdravlje. Trčanje je, vjeruje, najkorisnija rekreacija jer najbolje razvija kondiciju te je idealan način da se regulira tjelesna težina. “Otkako trčim, puno mi je lakše igrati tenis ili skijati, a imam i puno više energije za rad i znatno se bolje koncentriram na posao. Istina, zbog užurbana radnog ritma i poslovnih obveza teško odvojim vrijeme za rekreaciju, ali uvijek nekako uspijem, ponajviše zbog toga što duže razdoblje bez treninga i te kako osjećam kao negativnu posljedicu”.

DARIA LORENCI, glumica

Mlada zagrebačka glumica Darija Lorenci za sebe kaže da je tipičan primjer osobe koja je promijenila svoje životne navike, i to s gorega na dobro: “Potpuno sam neuredno živjela: jela sam što bih stigla, pila sam goleme količine kave i pušila do dvije kutije cigareta na dan. Prije tri godine počela sam osjećati tegobe zbog takva načina života, pogotovo od cigareta, i odlučila sam prestati pušiti. To je jednostavno povuklo druge stravi za sobom: nisam više toliko vremena provodila na kavama i odjedanput sam imala puno više vremena. Počela sam kuhati, razmišljati o tome što jedem i raspitivati se o receptima. Pohađala sam i nekoliko radionica u Makronovi, gdje sam počela i jesti makrobiotičku hranu”, objasnila je Darija Lorenci.

Ona tvrdi da se nedugo nakon toga njezino psihofizičko stanje poboljšalo. I dalje joj se, priznaje, tu i tamo dogodi da se u nedostatku vremena hrani sendvičima, ali se nakon nekoliko dana takva života počne osjećati prljavo, kao kanta za smeće: “Zato se uvijek vratim zdravim navikama koje su mi sada nekako bliže i više me vesele. Ista je stvar i s vježbanjem. Njime se ubrza cirkulacija i podiže se energija u tijelu, a s tim se automatski mijenja i raspoloženje. Zapravo je sasvim dovoljno 15 minuta malo bržeg hoda i već se potpuno drukčije osjećaš.”

TANJA TUŠEK, televizijska voditeljica

“S obzirom na to da je moj otac bio trener virovitičkih košarkaša i nogometaša, sport je u našoj obitelji bio svakodnevnica. Trenirala sam rukomet i odbojku, a na početku studija počela sam vježbati jogu, i to traje već deset godina”, priča televizijska voditeljica Tanja Tušek. No i ona katkad ne stigne pratiti tempo zdrava života. Dogodi joj se da zbog posla i po nekoliko mjeseci ne stigne otići na trening, ali zato svako jutro odvoji barem desetak minuta za vježbanje.

“Vježbanje ne služi samo za održavanje fizičkog zdravlja – ono je za mene i vrsta psihičke higijene. No uz rekreaciju, puno računa vodim i o prehrani. Iako se pokatkad nađem u situaciji da sam zbog žurbe prisiljena pojesti bilo što, kod kuće uvijek pazim što jedem. Meso gotovo nikad ne pripremam, ali zato jedem puno ribe, plodova mora i povrća. Također biram i gdje kupujem namirnice jer se grozim pomisli na stvari poput rajčice s genima ribe ili štakora pa voće i povrće kupujem kod kumica na placu”, rekla je Tanja Tušek.