Objavljeno u Nacionalu br. 538, 2006-03-06

Nacional je istražio zašto se glavni grad Hrvatske razvija znatno brže od ostatka zemlje, kakva mu je struktura stanovništva i industrije te zbog čega nikada neće postati milijunska metropola

Više nego ikad u njegovoj 900 godina dugoj povijesti Zagreb je danas istinski centar Hrvatske. Glavni grad u kojem živi više od 17 posto ukupnog stanovništva ne samo da je kulturni, poslovni i administrativni centar, nego i najjači gospodarski pokretač čiji stanovnici ostvaruju gotovo trećinu bruto domaćeg dohotka Hrvatske. Osim očitih prednosti Zagreba, poput velikog i razmjerno bogatog tržišta, kulturnih i obrazovnih institucija, rijetko se obraća pažnja na onu najvažniju – intelektualni kapital. Prema popisu stanovništva iz 2001. u Zagrebu živi 17 posto hrvatskog stanovništva, ali udjeli u obrazovanju su šokantni – 25,4 posto svih hrvatskih građana koji imaju diplomu više škole živi u Zagrebu. Što je viši stupanj obrazovanja, to je i veća razlika u korist Zagreba. Tako je u Zagrebu 36,2 svih onih koji su završili fakultet, 52,2 posto onih koji su magistrirali i čak 63,3 onih koji su doktorirali. Upravo zbog te obrazovne strukture, a ne zbog navodnih zagrebačkih privilegija, stanovnici ovog grada imaju veće prosječne plaće od ostatka Hrvatske.

i susjednim sredinama omogućila ubrzan razvoj, dok u samom gradu bujaju uslužni i financijski sektor. Zagreb je mjesto velikih privatnih ulaganja i grad u koji se slijeva golem kapital koji će i u budućnosti jamčiti njegov snažan napredak i osjetan porast standarda.

Zagreb ostvaruje oko 30 posto državnog bruto proizvoda. Iako se misli da industrijska proizvodnja u Zagrebu pada, ona je zapravo u stabilnom porastu nakon pada za vrijeme rata. Primjerice, 2005. je u odnosu na 2004. narasla za 4,7 posto. Pri tome je sa 17,5 posto prednjačio rast kapitalnih proizvoda – gradnja električnih i metalnih konstrukcija, računala i uredskih strojeva. Za 10,1 posto porasla je i proizvodnja netrajnih proizvoda široke potrošnje – proizvodnja hrane, izdavačku djelatnost, proizvodnju duhanskih proizvoda i slično. Nezaposlenost je u Zagrebu trajno ispod 10 posto, a u dogledno vrijeme, predviđa se, na 5 posto. Usporedbe radi, nezaposlenost u RH dvostruko je veća od Zagrebačke, čak 18 posto. “Zagrebački proračun koji iznosi oko 6 milijardi kuna tek je šesnaestina ukupnog državnog proračuna, pa je zapravo bijedno malen za grad s takvim potrebama“, kaže Slavko Dakić, šef zagrebačkog Ureda za strateško planiranje, dodajući da s razvojem prometne i kulturne infrastrukture Zagreb zaostaje 20 godina. Ono što Zagrebu omogućava tako brz razvoj u odnosu na ostatak države svakako su privatne investicije.

“Zagreb nema prednost pred ostatkom države zbog velikog proračuna, kako to ljudi obično misle. Ovdje oko milijun ljudi živi u okolici i gradu, što stvara veliku potražnju, od hrane preko proizvodnje do usluga“, kaže Dakić. Oko trećine zagrebačkog proračuna ulaže se u kapitalne investicije. Dakić objašnjava da će se umjesto proračunom, gradski projekti ubuduće financirati – privatnim kapitalom. Prvi korak u tom smjeru vjerojatno će biti završetak gradnje Dinamova stadiona, za koji poglavarstvo traži partnera. Stadion bi se završio investitorovim novcem, a on bi u zamjenu dobio pravo uporabe. “Taj će stadion biti najveća zagrebačka dvorana, i glupo je da cijeli tjedan zjapi prazan. Mi sami na tom stadionu ne možemo optimalno upravljati. Neka to rade moćne organizacije, tržišno orijentirane, neka odlučuju gdje će se održavati koncerti svjetskih zvijezda”, kaže Dakić.

Planovi su da se na komercijalnoj osnovi počnu izvoditi i drugi projekti. Katolička crkva sagradila je vrtić u Sesvetskim Selima. Za gradnju staračkih domova također postoji velik interes. Grad traga i za investitorom u Kongresni centar vrijedan 32 milijuna eura, koji još ne postoji u Zagrebu. Zagrebačka dvorana bit će za između 4000 i 5000 ljudi s manjim pomoćnim dvoranama. Usporedbe radi, i u Beču postoji takav centar za 50.000 ljudi. “Nedavno je ondje održan svjetski summit kardiologa i to je za cijeli grad velika stvar. Dobit od centra nije gradu važna, bitna im je sekundarna zarada. Ali ništa u Zagrebu nećemo graditi bez razmišljanja o kulturnoj komponenti. Završavamo i Muzej suvremene umjetnosti, kulturom ćemo privlačiti turiste u Zagreb.

Sličnih pokušaja bilo je i u privlačenju investitora u proizvodnju. Zagreb je 2000. Samsungu ponudio dobre uvjete za proizvodnju na zemljištu svinjogojske farme u Sesvetama, na kojoj su planirani i stanovi POS-a. Istu su zemlju nudili i za tvornicu Volkswagenu, ali ona će završiti u Sarajevu.
“Istočni dio grada je demografski mlađi i cilj nam je otvoriti kvalitetnu alternativu za zapošljavanje, da ljudi iz tog dijela grada ne gravitirtaju toliko prema centru. Zagreb je omiljena meta velikih trgovačkih lanaca, pa je postao regionalni trgovački centar. Još šest megalanaca doći će u Zagreb. Nama je najvažnije dovesti Ikeu. Oni su već kupili zemlju u Svetoj Nedelji a niz hrvatskih proizvođača radi za njih. Oni zasad u regionalnoj politici smatraju da iz Graza zadovoljavaju Sloveniju i Hrvatsku, pa je moguće da odu dalje na istok.”

Privatizacija, sužavanje tržišta i globalne gospodarske promjene utjecale su na gospodarsku strukturu Zagreba. Zagreb je za svoju industriju postao preskupa lokacija. Danas već komunalna naknada tjera mnoge tvrtke koje imaju manju dobit. “Pojavili su se interesi koji su jači od proizvodnje, prvenstveno trgovina. Tako je zona Janokomir koja je tretirana kao industrija postala trgovačka zona”, kaže Slavko Dakić.

Industrija se odselila u okolicu Zagreba, u Krapinsko-zagorsku županiju. To su lokacije na kojima je komunalni doprinosi i ostali troškovi niži. Sveta Nedelja je iskočila među najuspješnije općine po GDP-u, a cijeli pojas uz samoborsku cestu postao je proizvodna zona“, kaže Slavko Dakić. “Ne namjeravamo se odreći industrije, iako je najveći rast u tercijarnom sektoru. Zagreb ni u Jugoslaviji nije bio tipičan grad, zapošljavao je monogo visokoobrazovanih ljudi u instititutima koje su imala industrijska poduzeća. Surađivali su sa Sveučilištem i cilj nam je kombiniranje poduzetničkog duha i akademskog znanja.”

Dakić smatra da će uslužne djelatnosti biti sljedeća velika poluga zapošljavanja u Zagrebu, koja je 2004. i 2005. imala rast od čak 45 posto na području održavanja motornih vozila .
“Ponuda hardvera je velika pa su cijene niske. Ali nitko taj hardver ne održava. Upravo u segmentu održavanja vidim priliku za novi val zapošljavanja u Zagrebu, ne samo u informatici. Vjerujem da je gospodarska moć poduzetnika dovoljna da počnu razmišljati o većem ulaganju u održavanje zgrada, vozila.

Na stanje zagrebačkog BDP-a najviše će utjecati promet, zračna luka, kongresni centar i – turistički kamp. Možda se nekom čini smješna ideja o kampu u koji će dolaziti studenti iz cijelog svijeta, ali tako se pokreću poslovi – hrvatski studenti trebaju uhvatiti kontakte s vršnjacima iz Europe prije nego postanu predsjednici banaka ili država”, kaže Dakić.
Prema njegovom mišljenju najkritičnija je za zagrebačko gospodarstvo zagušenost prometa zbog brojnih novih poslovnih prostora u centru grada. Prvi korak je gradnja triju garaža vrijednih 25 milijuna eura. Prva, na Tuškancu, smanjit će pritisak na Gornji grad, druga na srednjoškolskom igralištu u Klaićevoj treba prihvatiti pritisak iz zapadnog dijela grada, treća, na Trgu Stjepana Radića, služit će ljudima koji u centar dolaze iz Novog Zagreba. Vjerojatno će u sklopu uređenja Kvaternikova trga biti izgrađena još jedna podzemna garaža.

Fakultet prometnih znanosti priprema rješenje zagrebačkog prometa. “Utvrđujemo može li Zagreb opstati samo na tramvaju i autobusu, ili će trebati dopuniti željeznički promet. Ljudi iz Velike Gorice vezani su za Zagreb, moraju za 15 minuta biti na Jelačić- placu, a iz Zagreba će brzo morati stići do aerodroma. Realne granice Zagreba nisu administrativne. Zagrebačku infratrukturu rabi cijela regija. Jedno od glavnih gospodarskih pitanja je tunel kroz Sljeme, tramvaj ili željeznica. Kupnja zemljišta na tom prostoru eksplozivno je porasla i ljudi će se tamo sigurno seliti. Zagreb će se tim tunelom pozicionirati u središte svoje regije pa će veliki projekti infrastrukture dobiti na značaju. Ulazimo u regionalnu definiciju Zagreba. Novi prostorni plan i Generalni urbanicstički plan, te problem otpada riješavat ćemo misleći na cijelu regiju. Zagreb se širi na svoju regiju.”

Jedna od najvrednijih investicija bit će gradnja Centralnog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda za 177 milijuna eura. Sedamnaest milijuna eura manja investicija bit će u gradnju postrojenja za termičku obradu otpada PTOO, a s 56 milijuna erua sanirat će se smetlište Jakuševac.

Nova veletržnica na Žitnjaku bit će vrijedna 29 milijuna eura, a na obnovu voznog parka ZET-a i kupnju 70 novih tramvaja otići će još 160 milijuna eura. Još 265 milijuna eura bit će uloženo u dovršenje Sveučilišne bolnice u Novom Zagrebu. Najvredniji je projekt gradnja vodenih stepenica na Savi vrijednih čak 750 milijuna eura. One bi omogućile proizvodnju električne energije, ali i projekt “Zagreb na Savi”, čime bi se obala pretvorila u izletničko-turistički zeleni pojas.
Eventualna izmjena poreznog zakona vjerojatno će poremetiti neke planove. Velike tvrtke poput HEP-a i mobilnih operatera, koje imaju sjedište u Zagrebu, plaćaju sav porez u tom gradu. Ako se donese novi zakon, morat će porez rasporediti po svim gradovima sukladno zaradi u svakom od njih. “Naša je procjena da bi se tako Zagrebu oduzelo 300 do 400 milijuna kuna, što bi poremetilo razvojne planove. Sadašnji proračun je donja granica naših potreba”, zaključio je Slavko Dakić.

Ubrzani razvoj u Zagreb privlači građevinske poduzetnike. Hoto toranj u Savskoj, VMD poslovni centar u Vukovarskoj, novo sjedište Hypo banke u Ljubljanskoj aveniji i Branimir centar u istoimenoj ulici samo su neke od velikog broja luksuznih nekretnina izgrađenih u Zagrebu posljednjih godina. Dodaju li se i brojni manji i veći stambeni objekti te javne investicije poput denivelacije križanja Heinzelove i Slavonske, proširenja i povezivanja Stare i Nove Branimirove te gradnja Domovinskog i Jankomirskog mosta, Zagreb je postao mjesto primarnog interesa za hrvatske i strane građevinare. Intenzitet gradnje nikad nije bio veći, a građevinske tvrtke posluju s velikim profitima. Procjenuje se da samo trenutačni investicijski ciklus građevinarskih radova premašuje 400 milijuna eura, a očekuje se još veći rast.

Glavni direktor Hoto grupe Miroslav Vajagić ima zanimljivo viđenje građevinskoga booma i viziju daljenjeg razvoja: “Zagreb je sjedište svih gospodarskih aktivnosti u Hrvatskoj i populacija mu se intezivno povećava. Tu ima najviše mladih ljudi koji su kreditno sposobni pa je povećana i potražnja za stambenim prostorima. Ovdje je i najveći plasman banaka, krediti su dostupni. Zagreb je jedinica lokalne samouprave s najvećim proračunom u Hrvatskoj i ima najveće mogućnosti za razvoj infrastrukture, što utječa na cjelokupni gospodarski ciklus.” Razvoj gospodarstva traži i veći broj nekretnina, ali sada njihova cijena pada. “Zagreb prolazi uobičajenu situaciju koju je već prošla većina srednjoeuropskih metropola.

Nakon visokih cijena zakupa zbog deficitarnosti kvalitetnih poslovnih prostora uslijedilo je povećano investiranje koje je rezultiralo povećanom ponudom kvadrature na tržištu. Ali zbog nepropulzivnosti gospodarstva nju nije pratila i pojačana potražnja pa je uslijedila zasićenost poslovnim prostorima i pad cijena zakupnina. Potencijala za kvalitetne poslovne prostore još ima jer u Zagrebu ima klijentele kojoj smanjenje troškova poslovanja uštedom na zakupnini nije imperativ nego traži kvalitetu. Naša tvrtka će i dalje graditi vrhunski opremljene poslovne prostore na najkvalitetnijim lokacijama”, kaže Vajagić koji budućnost Zagreba vidi u pomicanju grada prema Savi. “Šteta je da takav potencijal ostane neiskorišten i da budemo jedna od rijetkih europskih metropola koja nije iskoristila resurs rijeke. To je golem neiskorišteni gospodarski potencijal od Dugog Sela do Lonjskoga polja, tu je budućnost kvalitetnog urbanog života, tu postoje kapaciteti za gradnju poslovnih i stambenih prostora i stvaranje studentskog grada uz Savu.”

U nekretnine u metropoli ulaže i splitski poduzetnik Željko Kerum kojem je trgovina donedavno bila primarni izvor zarade. “Već neko vrijeme investiram u stanogradnju u Dalmaciji, a uvidjevši mogućnosti zarade, i u Zagrebu gradim poslovne i stambene prostore”, kaže Kerum koji završava dokumentaciju za gradnju u Zagrebu. “U građevinarstvo je u posljednje vrijeme ušlo mnogo ljudi jer je tako najlakše oploditi kapital. Ali mnogi ne poznaju stanje na tržištu pa griješe u procjenama. U Zadru je višak stanova, a manjak poslovnih prostora. To je rezultat stihijskog ulaganja”, veli Kerum.
Kerum je zadovoljan suradnjom sa zagrebačkom gradskom upravom: “Tvrtke projektanti, realizatori mojih projekata, zadovoljne su radom gradskih struktura. Za razliku od drugih gradova, Zagreb je ekspeditivniji i mnogo je lakše doći do potrebnih dokumenata nego u Zadru i Splitu.”

Nešto drukčije misli Vajagić: “Kad je riječ o suradnji s Gradom Zagrebom, prije nekog vremena imali smo jedan projekt gradnje najvećega nebodera u Europi sa 100 katova. Osim toga namjeravali smo graditi i jednu poslovno-stambenu cjelinu kojom bi se uvela nova urbana kvaliteta života. Realizacijom te cjeline počeo bi se realizirati i strateški plan gradnje Zagreba, a to je iskorak na Savu. Zapelo je na uobičajenoj problematici prostornih planova.” Dio tog problema trebao bi se riješiti izmjenama Generalnog urbanističkog plana grada donesenog 2003., na čemu upravo rade stručnjaci u Gradskom zavodu za prostorno uređenje. Prema riječima pročelnika Gradskog zavoda za prostorno uređenje Ivice Fanjeka tek se 1998., kada je napravljena snimka grada iz zraka, vidjelo kako zapravo grad u cijelosti izgleda jer su svi problemi bili dobro kamuflirani u mjerilu 1:10.000 starog GUP-a.

“Tek se tada vidjelo da se grad razvija u potpuno drukčijem smjeru od zamišljenoga. Na Trešnjevci je, na primjer, izgradnjom velikih objekata spriječeno da se u vizualnom i komunikativnom smislu dođe do Save. Izgradnjom gotovo do samog jezera Jaruna onemogućeno je širenje zelene površine, a mogućnost ostvarivanja projekata otvorenih za javnost svedena je na minimum. Takve smo pogreške imali na umu pri radu na GUP-u iz 2003. i nećemo dopustiti da se ponove i sa sličnim površinama poput Bundeka. Slična je situacija i s predjelom Savica-Šanci, od kojeg zahvaljujući tamošnjoj riječici možemo napraviti mali Amsterdam. Teško je shvatiti kako je neki urbanist mogao predložiti da se uz taj prirodni fenomen izgradi radna zona”, kaže Fanjek.

Isti je slučaj i s područjem uz Savu. Naselje Savica previše se spustilo do obale i zauzelo prostor koji je trebao biti zelena površina s javnim sadržajima, što se ne smije ponoviti i s drugim naseljima. Izgradnja prema Medvednici također je otišla predaleko i mora se zaustaviti.

“Takav trend ćemo okončati, a u gornjem dijelu Medvednice planiramo protežirati sadržaje otvorenog tipa koji privlače ljude. Zone mira moraju se njegovati zbog kvalitete života u gradu i bez njih nema metropole”, tumači Fanjek.
O prometu kao jednom od najvećih problema Zagreba Ivica Fanjek kaže: “Generalni urbanistički plan iz 1971. imao je odlično riješen gradski promet za broj stanovnika koji Zagreb ima danas. Pri izradi GUP-a iz 1986. zaključeno je da ceste širine 100 metara nisu potrebne, kao i gradnja novih mostova, i grad je ostao bez većih prometnica. A već se za mog djetinjstva došlo do računice da s postojećom prometnom mrežom Zagreb može podnijeti 600 – 900 tisuća stanovnika.”
Danas, kaže, za rješavanje prometnog pitanja postoje dvije opcije: divovski građevinski zahvati proširivanja pojedinih cesta na račun vlasnika zgrada i izgradnje nadvožnjaka ili postupan razvoj gradskog i prigradskog prometa koji će “destimulirati osobni prijevoz i konačno iskorijeniti komplekse prigradskih naselja koja se zbog loše prometne povezanosti smatraju zabitima”.

“Ima gradova poput Pariza i Budimpešte koji su se odlučili na potpuno rušenje starih i gradnju novih prometnica, a mnogi su gradovi taj problem riješili gradnjom prometnica na kat. To su golema ulaganja u infrastrukturu neizbježna kod tako velikih gradova. Zagreb se sada nalazi na granici prometne funkcionalnosti i treba se odlučiti: imamo li novca za takva revolucionarna prometna rješenja ili ćemo reći da Zagreb nije samo područje do obilaznice, nego i šire. Takvim proširivanjem okvira dolazimo do zaključka da prva mjera u sređivanju stanja mora biti destimuliranje osobnog prijevoza velikim ulaganjem u javni promet. Ja mislim da tramvaj treba ući u Trešnjevku, činjenica je da treba produžiti srednju mrežu te da je potreban još jedan prsten koji će obuhvatiti Podsused, Novi Zagreb i Dugo Selo. Ti će se prstenovi sigurno napraviti, a već su sklopljeni ugovori za određene segmente prometne mreže: za prometnicu sjeverno od Ilice i vanjski prsten koji obuhvaća Zagorje. Time govorimo o širem prostornom rješenju grada Zagreba, čime dolazimo do toga da granica generalnog plana uopće nije Medvednica nego područje iza nje. Osim toga, ne možemo sve primarne sadržaje smjestiti samo u Zagreb. Kad bi se u Sisku omogućilo vrhunsko ali jeftinije stanovanje, a da se do Zagreba putuje pola sata, Zagreb bi se odmah rasteretio”, kaže Fanjek.

Za Radničku cestu i ubrzanu izgradnju poslovnih objekata u tom dijelu grada govori kao o važnom prestrukturiranju iz industrijske u poslovnu zonu te navodi kao pozitivno širenje grada prema istoku i postupnog povezivanja sa Siskom, što je glavni gradski razvojni pravac. Ipak, ističe da stambena gradnja nije dovoljna za prosperitet grada na makroekonomskoj razini.

U demografskom smislu Zagreb s pravom nosi naziv hrvatske metropole. U njemu danas živi čak 17 posto od ukupnog stanovništva Hrvatske, a pribroje li se i stanovnici cijele Zagrebačke županije, taj postotak penje se na čak 25 posto. Trenutačno u Zagrebu na površini od 641 četvornoga kilometra živi oko 777.000 stanovnika s tim da oko pet posto od tog broja čine studenti i podstanari koji u gradu borave tijekom godine, ali u njemu ne žive trajno. No kada se govori o broju stanovnika glavnoga hrvatskoga grada često, dolazi do lažnog privida kako se u Zagreb konstantno doseljava mnogo ljudi i kako broj stanovnika neprestano raste. Da su takve procjene potpuno pogrešne potvrđuje i Jakov Gelo, demograf i profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu.

“Iako se stalo provlači teza kako Zagreb ima sve više stanovnika, te da se u njega masovno doseljavaju ljudi iz drugih dijelova Hrvatske, takve tvrdnje nisu točne. Takve pogrešne impresije stvaraju se kada se promatra užurbani centar grada pa se zbog toga što mnogi ljudi nisu zaposleni, a studenti ne borave isključivo na fakultetima pa i jedni i drugi cirkuliraju gradskim ulicama, stječe dojam velike napučenosti. Ista je stvar i kada se promatraju gradske prometnice. No istina je drukčija. Zagreb danas ima manje stanovnika nego prije deset godina, a za pedesetak godina imat će od 100 do 150 tisuća stanovnika manje. Broj stanovnika u Zagrebu pada, ali u županiji raste iako se predviđa da će u idućih 50 godina Županija dobiti do 200 tisuća stanovnika”, kaže Gelo.

Ipak, pad broja stanovnika ne bi trebao čuditi jer je zapravo riječ o trendu koji Zagreb dijeli sa svim drugim glavnim gradovima u Europi. Tako, primjerice u Berlinu danas živi sto tisuća manje stanovnika nego 1993., a Budimpešta, koja je 1980. imala oko dva milijuna stanovnika, danas ima čak 300 tisuća manje. Ista je stvar, tvrdi Jakov Gelo, s ostalim europskim glavnim gradovima za što postoje dva razloga. “Prvi je taj što je u svim tim državama pa tako i u Hrvatskoj završila deagrarizacija stanovništva, proces tijekom kojeg stanovništvo sa sela odlazi u gradove. Okončanjem tog procesa glavni europski gradovi baš kao i Zagreb došli su, govorimo li o broju stanovnika, do svog maksimuma i tada je nastupio drugi razlog opadanja broja stanovnika. Naime, zbog prevelike napučenosti glavnih gradova sve je u njima poskupjelo, od stambenog prostora i infrastrukture do svih životnih troškova, pa se gradsko stanovništvo počelo seliti iz gradova prvo na njihove rubne dijelove, a zatim i izvan njih. To se događa i sa Zagrebom. Osim toga u Zagrebu se u prosjeku rađa oko sedam tisuća djece godišnje, a umire oko osam tisuća osoba pa samo po tom pokazatelju glavni grad iz godine u godinu gubi oko tisuću stanovnika godišnje. Osim toga, među županijskim migracijama Zagreb ima negativan trend pa je posljednjih pet godina godišnje gubio oko 3000 stanovnika”, zaključio je Gelo.

Kada je riječ o strukturi zagrebačkog stanovništva, ono je nešto mlađe nego u ostalim dijelovima Hrvatske, a čak dvije trećine Zagrepčana u radno je sposobnoj dobi od 15 do 60 godina. Stanovnici Zagreba znatno su i obrazovaniji od ostatka Hrvatske. Upravo su te činjenice, tumači Gelo, bitan preduvjet za dobar gospodarski razvoj i napredak grada, jer potencijalni ulagači nemaju niti će imati problema za pronalazak obrazovanog i kvalificiranog kadra.

“S druge strane, nepovoljni trendovi u Zagrebu su visoka cijena stambenog prostora, ali i radne snage, što je vidljivo iz podatka da Zagrepčani imaju veća primanja od radnika u drugim dijelovima države jer je prosječna plaća u Zagrebu oko 5500 kuna a na razini Hrvatske iznosi oko 4500 kuna”, kaže profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Osvrnuo se i na još jedno uvriježeno mišljenje – da je doseljavanje ljudi iz drugih krajeva Hrvatske bitno promijenilo kulturološku sliku glavnoga grada zbog čega je Zagreb danas, kako se često tvrdi, “poseljačen”.

“Mislim da te priče nisu odraz stvarnog stanja i da imaju uporište tek u nekim sporadičnim pojedinačnim slučajevima. Zagreb je oduvijek imao prepoznatljiv imidž koji se nije mijenjao već pedesetak godina. Iznimka su jedino devedesete godine i vrijeme Domovinskog rata, kada su ovdje iz nužde morali živjeti ljudi koje je rat otjerao iz njihovih sredina koje su imale drukčiju kulturu. Danas su se ti ljudi ili vratili svojim domovima ili su ostali živjeti u Zagrebu i postali Zagrepčani i usvojili stil i pravila života kakve nameće ovaj grad. Zagreb je dovoljno velik grad i njegova je kultura dovoljno snažno razvijena i ukorijenjena da ni jedna migracija, osim možda prognaničko izbjeglička, nije uspjela dominirati gradom.”
Kada se nagađa o budućnosti Zagreba, veli Gelo, već sada se zna da će njegovo stanovništvo brojčano opadati, i postajati sve starije. No gospodarski razvoj će, kaže, ići naprijed baš kao i standard građana.

“Osim toga, kao i cijela Hrvatska, i Zagreb će postati primamljiv za doseljavanje ljudi izvan granica same države. Općenito, demografska budućnost grada mogla bi se relativno lako planirati, ali za to je ipak presudno ono što poglavarstvo planira u smislu gospodarskog razvoja. U Zagrebu će dominirati uslužne djelatnosti, snažno će napredovati bankarski sektor koji se već sada koncentrirao u glavnom gradu, razvijat će se i trgovine, a Zagreb će pomalo postajati i turistički grad. Istodobno, to što će broj stanovnika u gradu opadati neće značiti da će prometnice postati dovoljno propusne za nesmetan promet. Zagreb će problem prometa imati uvijek baš kao i ostali europski glavni gradovi”, tvrdi demograf Jakov Gelo. On također procjenjuje kako će u Zagrebu biti izgrađeni brojni objekti koji će postati prepoznatljiva obilježja grada, kao što su to danas katedrala, Cibonin toranj ili zgrada Zagrepčanke.

VMD PROMET

Među građevinskim tvrtkama koje obavljaju najveće poslove na području Zagreba je kompanija VMD promet koju vodi samozatajni dvojac Antun Mikec i Željko Vučemil. Među njihove projekte spada i Poslovni centar VMD, velebna zgrada na križanju Vukovarske i Radničke. VMD centar prostire se na 28.500 četvornih metara bruto razvijene površine čime se svrstava među pet najvećih građevina izgrađenih u glavnome gradu od 2000. Lokacija na Radničkoj cesti nije slučajno odabrana, a Vučemil smatra kako će upravo Radnička postati buduće poslovno središte Zagreba.
“Radnička cesta smještena je praktički u središtu grada, a dugo vremena bila je industrijska zona. To je građevinarima omogućilo da izgrade kvalitetne objekte jer su nekadašnje tvornice koje se sada sele na manje skupe lokacije sačuvale velike parcele. Njihovim premještanjem to zemljište postaje slobodno, a kako je riječ o velikim zemljištima, moguća je i gradnja kapitalnih poslovnih objekata. U širem centru jedino je ta lokacija prikladna za gradnju više poslovnih objekata. Smatram kako će sve više tvrtki koje su sada smještene u stanovima po središtu grada prelaziti u poslovne objekte. Navika da se tvrtke pozicioniraju blizu jedna drugoj sve više sazrijeva i to će dovesti do stvaranja poslovnih jezgri u gradu Zagrebu. U središtu će ostati samo tvrtke kojima ključni problem nije parkiranje i iz određenih razloga žele biti na tim lokacijama, a ostali će se preseliti u poslovne zgrade”, misli Vučemil, čija je tvrtka od svoga osnivanja prije 11 godina bila usmjerena uglavnom na stanogradnju.
“U početku smo gotovo isključivo radili interpolacije u širem središtu grada s naglaskom na stambene objekte. Posljednjih 4-5 godina počeli smo i s izgradnjom velikih poslovnih zgrada kao što su VMD centar i sjedište HT mobilea na križanju Andrašecove i Vukovarske. Uglavnom smo gradili stanove i to je naša osnovna poslovna orijentacija. Objekte uglavnom prodajemo osobama koje nam preporučuju oni koji su već kupovali od nas. Potencijala za daljnju izgradnju grada ima na njegovim rubnim dijelovima kao što su Špansko, Novi Zagreb, Dubrava i Sesvete. U tim dijelovima mi nismo prisutni nego smo se usredotočili na širi centar i sjeverni dio Zagreba. Kada završimo sve planirane poslovne objekte, usredotočit ćemo se na gradnju stambenih objekata jer poslovnih prostora ima dovoljno, što ne mora značiti da će tako biti i u budućnosti”, rekao je Vučemil.

Profesor na Katedri za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu Srečko Pegan kaže da je problem to što se trenutačno mnogo objekata gradi s lokacijskim dozvolama dobivenim na temelju staroga generalnog plana iz 1986., kada su kriteriji bili znatno drukčiji. O problemu prometa u Zagrebu kaže: “On je definitivno rješiv, samo od Grada traži određenje prioriteta. Kako bi smanjio osobni promet, Grad bi trebao poboljšati kvalitetu javnog. No tramvajska karta stoji skoro osam kuna i na kraćoj distanci je skuplja od vožnje automobilom. Kad bi ona bila jeftinija, linije redovitije, a parkiranje skuplje, stvar bi se automatski riješila. Također, vrlo je teško proširiti ulice, koje bi trebale imati više traka, jer je za to potrebno otkupiti pojedine nekretnine koje bi se za te potrebe srušile. Nekad je državi bilo bitno znatno jednostavnije planirati jer su sva zemljišta bila nacionalizirana, pa su se planovi realizirali na štetu pojedinih vlasnika. Danas bi se za otkup nekretnine išlo na tržišnu vrijednost u danom trenutku, jer nije utvrđena njezina vrijednost prije, a to Grad ne bi mogao platiti. Ipak, da se i ostvario generalni plan iz 1971., kojem se tada prigovaralo da je previše prometan, imali bismo zaista manje problema s gradskim prometom, ali bi nam zato grad izgledao monotonije te bi ostao bez pojedinih zaštićenih objekata. Zato su takve odluke uvijek teške.”