HNK u Zagrebu je drugo kazalište u svijetu koje je dobilo dopuštenje da izvede adaptaciju romana ‘Genijalna prijateljica’ Elene Ferrante. Nacional je o priči o ženama koje su u Napulju prkosile patrijarhalnim normama razgovarao s tri glumca – Dušanom Bućanom, Filipom Vidovićem i Marinom Klišmanićem

Nakon premijere u National Theatre u Londonu, HNK u Zagrebu je drugo kazalište u svijetu koje je dobilo dopuštenje da izvede dramsku adaptaciju romana ‘’Genijalna prijateljica’’ Elene Ferrante, apsolutnog književnog fenomena koji je svojom tetralogijom u kratkom vremenu privukao milijune čitatelja. Predstava u režiji Marine Pejnović uprizorit će prvu knjigu o neobičnom prijateljstvu dviju djevojčica i žena – Elene Lenừ Greco koju igra Iva Mihalić i Raffaele Lile Line Cerullo koju igra Jadranka Đokić. Premijera je na već tradicionalni datum rezerviran za Dramu, 30. prosinca, a Nacional je o priči o hrabrim ženama koje su u Napulju 1950-ih, pa sve do 1980-ih, prkosile ustaljenim patrijarhalnim društvenim normama razgovarao s tri glumca. Likovi koje igraju Dušan Bućan, Filip Vidović i Marin Klišmanić imaju poseban, neobičan ali strastven, odnos s jednom od dviju ‘’prijateljica’’ – Lilom Cerullo.

Marcello Solara, lik kojeg igra Dušan Bućan, negativac je, Lila prezire njega i cijelu njegovu obitelj koja novcem dobiva sve što želi. Nekoliko je puta prosi, ali ona ga uporno odbija. Bućan kaže:

„Budući da predstava prati prvi roman, mi svi igramo djecu i tinejdžere i njihove složene odnose. Ja igram negativca, međutim on sigurno ima svoj šarm pa ga ja tako i doživljavam. Ali u radu na ovoj predstavi, na ovom liku, naučio sam da nikad ne želim postati kao Marcello. Predstava se radi iz ženske perspektive i mislim da je važno da kazalište progovara o svim aktualnim temama, o svemu što se događa u društvu. U ovome trenutku u hrvatskom društvu vrlo su važna ženska prava i drago mi je da o tome progovaramo.“

Filip Vidović igra Nina Sarratorea, Eleninu tihu patnju, a i Lila je zaljubljena u njega. Vidović ističe da su njih troje, što se tiče njihova odnosa, u nekoj vrsti začaranog kruga:

„Raznih peripetija tu ima, ali ono što se meni čini bitno jest da niti jedno lice nije spremno do kraja na svoju osobnu promjenu, iskorak u sazrijevanju. Još uvijek se drže za komadiće prošlosti koju ne mogu pustiti i koja ih na jedan specifičan način polagano izjeda i koči u samom procesu sazrijevanja. Nino je izgubljena duša, nosi jednu prilično veliku traumu koju je proživio kao dijete. Privržen je svojoj majci i malo je reći da odbija sve ono što je njegov otac. Boji se svojeg oca i ne želi postati kao on. To je jedna unutarnja borba koja ne završava dobro i on na koncu postaje isti otac, ako ne čak i gori od svojeg oca. Taj ga pritisak odgovornosti da bude bolji od svojeg oca na kraju izgradi u ono što nikad nije želio biti, izgubio se u bitci koju je vodio sam sa sobom.“

Glumac Marin Klišmanić igra Pasqualea Pelusa, strastvenog borca za pravdu, radikalnog političkog aktivista. Kaže da je radeći ovu ulogu osvijestio kod sebe neke nove mogućnosti korištenja svog glasa i otkrio neke nove vidike glede samih doživljaja. S obzirom na to da se radi o južnoj Italiji, morali su svi kolektivno naglasiti svoje doživljaje pa mu je to jedno korisno i važno iskustvo za napredak u struci:

„Čitajući napuljsku tetralogiju moj doživljaj o Pasqualeu Pelusu se mijenjao. Isprva mi je sudbina cijele obitelji Peluso bila žalosna i probudila je u meni onu, svima nam poznatu, emociju kada je u pitanju nepravda. Međutim, kako je radnja odmicala dalje i kako sam sve više shvaćao poantu cijelog djela, kako se zapravo svi likovi pretvore u ono protiv čega su se najviše borili, shvaćam kako Pasquale upada u vlastitu mrežu koju je kreirao godinama u borbi za pravdu i revoluciju završivši kao i njegov otac Alfredo Peluso, kojeg u našoj inscenaciji tumači Goran Grgić, u bijegu pred zakonom. Radio sam na ovoj ulozi počevši od samog teksta, čitanjem, pronalaženjem vlastitog spoja s njim. Otkrivao sam, svakodnevnim iščitavanjem, što taj tekst u meni budi. Iz tog procesa proizašao je i stanovit način gledanja, slušanja i bivanja na sceni. To je bio zapravo temeljni fokus moje pripreme.“

Klišmanić se osvrnuo i na činjenicu da roman govori o snažnim samosvjesnim ženama i rekao da bismo svi morali osvijestiti činjenicu da, premda govorimo da to više nije slučaj, žene još uvijek nisu u potpunosti ravnopravne s muškarcima. One su, kaže, ravnopravne ‘’na papiru’’:

„U mnogim dijelovima svijeta žene su nešto sasvim drugo. Osvrnemo li se, primjerice, na situaciju u Afganistanu gdje se situacija sa ženama doslovno srozala na razinu srednjeg vijeka, možemo jasno uvidjeti da nas sve skupa kao civilizaciju čeka još mnogo posla u pogledu ljudskih prava. Kako to bolje propitkivati ili promovirati nego kroz kazalište? Kazalište je tu da traži odgovore na pitanja, da poziva, da skreće pozornost na nešto na što smo navikli odvraćati pogled. Zato mislim da je vrlo važno da se o toj temi govori kroz kazalište jer ako progovori kazalište, postoji možda mogućnost da progovore svi. Patrijarhat je sveprisutan u gotovo svim aspektima našeg življenja. Kao da vučemo nekakve repove iz davne prošlosti kojih se još dan danas ne možemo osloboditi. Promjena zapravo leži u svima nama, od jednostavnih kućanskih poslova pa sve do profesionalnog života. Radi se zapravo o baznoj toleranciji koja izostaje i koje se ne sjetimo svakog dana kada smo u kontaktu s ljepšim spolom. Mislim da bismo svi trebali biti pažljiviji.“

Ivica Buljan, ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, kaže da se fenomen ciklusa romana Elene Ferrante uklapa pripovjedački i tematski u okvir koji je ta nacionalna kuća zacrtala Krležinim ‘’Vučjakom’’. Na podlozi moćnih priča istražuje se transformacija jednog tradicionalnog prigradskog svijeta u suvremeno doba:

„Kao što je poslijeratna Italija pozornica na kojoj se prati nastanak razvijenog kapitalističkog društva, ovaj ‘eskapizam’ da postavljamo naslov čija se radnja događa u pedesetima ukazuje da o današnjem vremenu koje je isto tako prevratničko možemo mnoga toga spoznati iz ‘Prijateljice’. Marinu Pejnović upoznao sam kao izvrsnu asistenticu na našim predstavama dok je još studirala. Angažirana je, koncentrirana, pred njom je ozbiljna karijera. Proces dobivanja autorskih prava za postavljanje ovog romana trajao je dvije godine, premijera je bila planirana lani, ali je zbog pandemije odgađana. Nakon premijere u National Theatre u Londonu, HNK je drugo svjetsko kazalište koje je dobilo dopuštenje da uradi i izvede dramsku adaptaciju. Neke predstave nastale po romanima samo su bile inspirirane motivima. HBO-ova serija je dodatno popularizirala tetralogiju, ali ne vjerujem da išta od toga može smanjiti zanimanje za našu predstavu koja je u svakom pogledu originalna, a režijske i glumačke inovacije daju mi vjeru da će biti voljena.“

‘Borbu između naprednjaka i klerikalista kod nas je sjajno opisivao Miljenko Smoje i ne mogu ne prepoznati njegove junake u likovima Elene Ferrante’, kaže Ivica Buljan

Koliko je Napulj 1950-ih, pa sve do 1980-ih, inspiracija za naše vrijeme i naša mjesta? Buljan smatra da su paralele svakako vidljive:

„Predrag Matvejević pisao je o temperamentu, slikovitom fizičkom izražavanju, o strastima koje imaju dugačku povijest u starim civilizacijama. Borbu između naprednjaka i klerikalista kod nas je sjajno opisivao Miljenko Smoje i ne mogu ne prepoznati njegove junake u nekim likovima Elene Ferrante. Predstava se upisuje u niz epskih poput ¸’Ljudi od voska’, ‘Tri zime’, ‘Ciganina’, prema ulančanim sudbinama koje na kraju emotivno i društveno odgovorno slikaju jedno vrijeme. Važno je da se neke predstave bave i ženskim pitanjem. Važno je, iako se čini da smo izgubili mnogo vremena, prikazivati svijet iz ženske perspektive. Zato što je ova civilizacija slikana patrijarhalnim bojama, ostali smo uskraćeni za iskustva ženskog odrastanja, ulaženja u svijet zrelosti, intimnih i profesionalnih pitanja koja su drugačija nego što ih prikazuje famozni bijeli heteroseksualni muškarac. Nakon što odgledaju predstavu ‘64’ Tene Štivičić, primjerice, mnogi posjetitelji kažu da nisu imali nikakvu ideju o tome kako je umjetna oplodnja kompliciran proces. Pripadam generaciji koja se formirala, pa makar i nesvjesno, kroz radove i istupe zagrebačke feminističke škole osamdesetih godina. Mislim pritom na Radu Iveković, Vesnu Kesić, Ingrid Šafranek, Jelenu Zuppa, Đurđu Knežević… Ponosan sam na to što ansambl Drame HNK slovi kao ‘ženski’. Glumice su gotovo redom redateljice, spisateljice, aktivistice za ljudska prava.“

Buljan je rekao i što Drama HNK u Zagrebu planira ove sezone, inače njegove posljednje na poziciji ravnatelja. U ožujku se, kaže, planira premijera opet jedne adaptacije, prve dosad u dramskom formatu romana ‘’Povijest pčela’’ norveške autorice Maje Lunde, koja se zanima za ekološke teme, posljedice zagađivanja okoliša, ali i za opasne tendencije prema skretanju u totalitarističke režime. Paolo Magelli režirat će modernističku dramu Uga Bettija ‘’Zločin na kozjem otoku’’, a Bobo Jelčić autorski projekt koji će biti priređen za mrežne platforme. HNK je koproducent predstave ‘’Subotex’’ prema romanu Virginie Despentes, u režiji Thomasa Ostermeiera.

‘Drama mora postati umjetnička sila koja će svake večeri igrati na velikoj i maloj sceni, a ne da kao, primjerice, sad u prosincu imamo samo četiri izvedbe’, ističe Ivica Buljan

Budući da završava njegov drugi mandat na mjestu ravnatelja Drame, ispričao je kako vidi Dramu ovih sedam godina te je li napravio sve što ste planirao. Ističe da su nakon mnogo godina svi glumci u ansamblu bili zaposleni:

„To se čini apsurdnim za naglasiti, ali treba samo pogledati stanje u sličnim ansamblima u Europi. U ovoj zemlji postoji tendencija da se odlazećem timu u glavu baca smeće. Doživio sam to kad smo Mani Gotovac i ja nakon četiri godine otišli iz splitskog HNK. Nije prošlo ni pola godine, a publika, novinari i glumci su o nama govorili u superlativima. Publicisti to razdoblje povezuju s procvatom splitske nezavisne kazališne i muzičke scene. Dok, kao u svim europskim zemljama, Drama ne bude samostalna prostorno i organizacijski, bit će moguće raditi sitne repertoarne pomake i tu završava opseg intervencija. Drama mora postati umjetnička sila koja će svake večeri u tjednu igrati na velikoj i maloj sceni, a ne da kao, primjerice, sad u prosincu imamo samo četiri izvedbe. Kolege s nezavisne scene zamjeraju nam da programski nismo bili radikalni, iako smo koproducirali s nezavisnima u okviru nemogućih okolnosti. Konzervativna struja koja je prevagnula neće nam oprostiti previše otvoren repertoar s Pippom Delbonom, Slavojem Žižekom, Falkom Richterom, Pascalom Rambertom. Zadovoljstvo? Da, ‘Ljudima od voska’ Mate Matišića i Janusza Kice koja je, tvrdim, remek-djelo. Odličnim diptihom ‘Žena’ Josipa Kosora i Paola Magellija, ulaskom Monike Herceg u teatar, ‘Ivanovom’ Eimuntasa Nekrošiusa, partnerstvom s Tenom Štivičić, Kristianom Novakom. Gostovanjima, publikom, sjajnom suradnjom koju smo Dubravka Vrgoč i ja imali s ansamblom sam zadovoljan. HNK je uvijek moja kuća.“