U zagrebačkoj Galeriji Nova 7. prosinca otvara se izložba ‘’RAD, (NE)RED I (SAMO)DISCIPLINA: nevidljivo djelovanje radnica i radnika u kulturi’’. Izložba je rezultat pilot-projekta ‘NOVAci’’ kustoskog kolektiva WHW i Pogona, koji odgovara na potrebu za novim oblicima potpore za mlade kustose/ice kojima je na početku samostalne karijere potrebna infrastrukturna, organizacijska i mentorska podrška za prve kustoske programe. Sve ono što im državne institucije ne pružaju. Kako su istaknule sugovornice, gotovo je praksa u Hrvatskoj da umjetnici ne dobivaju honorare za sudjelovanje u grupnim ili samostalnim izložbama, bilo da produciraju novi ili pokazuju stariji rad, te je nužno demistificirati umjetnički rad jer je gotovo deplasirano u našem društvu govoriti o zaradi kao pokazatelju kvalitete ili vjerodostojnosti nekog profesionalca, pogotovo umjetnika. Također smatraju da primjeri dobrih praksi potvrđuju da je umrežavanje ključno za formiranje zajedničkih, a ne pojedinačnih ciljeva. Niz je otvorenih pitanja vezanih upravo uz to “nevidljivo djelovanje radnica i radnika u kulturi”.

Marijana Rimanić iz Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, koji kao ustanova u kulturi djeluje po modelu civilno-javnoga partnerstva, objasnila je što predstavlja projekt ‘’NOVAci’’. „Projekt je osmišljen kako bi se mladim kustosima i kustosicama na početku karijere pružila mogućnost da realiziraju svoje prve izložbe uz mentorstvo starijih kolega. Praksa kuriranja i kustoskog rada nije dio obrazovnog programa studija povijesti umjetnosti pa ovim programom nastojimo nadomjestiti taj nedostatak. Važno je istaknuti da sudionici programa upoznavaju cjelokupni proces rada na izložbi, točnije, proces organizacije izložbe na nezavisnoj sceni izvan velikih institucija poput muzeja. Taj proces, osim koncipiranja izložbe, odabira radova i planiranja postava uključuje i manje uzbudljive aktivnosti, poput izrade i praćenja troškovnika, administrativne zadatke i izvještavanje. Ovo je prva godina provedbe projekta u kojoj smo mogli samo jednoj kustosici dati priliku za sudjelovanje. Iduće godine nastavljamo s projektom, a nadamo se da ćemo moći mentorirati i više kustosa.“

Marijana Rimanić iz Pogona s kustosicama Anom Kovačić i Tenom Starčević. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Projekt se naslanja na dosadašnja nastojanja umjetničkog kolektiva WHW da se pomogne mladim kustosima i na WHW Akademiju – međunarodni studijski i eksperimentalni program za mlade umjetnike, što je u razgovoru potvrdila i povjesničarka umjetnosti Ana Kovačić koja s kolektivom WHW surađuje od 2018., a s kolegicom Leom Vene mentorira ovu izložbu. Od 2010. do kraja 2020. bila je voditeljica Galerije za suvremenu umjetničku praksu, nekadašnje Galerije Miroslav Kraljević, i dobro je upoznata s količinom ‘’nevidljivog’’ rada u umjetnosti. „Ovaj je program komplementaran radu WHW-a. S jedne je strane posvećen mladima s ciljem dijeljenja znanja, umrežavanja i pružanja prilike za praktičan rad, a s druge se strane nastavlja na rane početke WHW-a u Galeriji Nova i projekt ‘Start solo’ kojim se pružao upravo takav tip podrške mladim umjetnicima i umjetnicama u njihovim počecima. Ovim se projektom osvještava i potreba za novim oblicima potpore te se posebno fokusiramo na pozicije, strategije i teme koje se javljaju u okolnostima pandemije i krize, što se odražava i na umjetničku scenu. Infrastrukturna podrška posebno je važna WHW-u jer je i sam u neizvjesnoj situaciji s prostorom Galerije Nova koji još uvijek, nakon skoro dva desetljeća korištenja prostora, djeluje u nestabilnim institucionalnim i prekarnim uvjetima.“

Ideja za koncept izložbe nastala je prilikom susreta s nekolicinom mladih ljudi na radionici ‘’Aplauz ne plaća stanarinu’’, a ova izložba u središte postavlja radove koji otvaraju pitanja prekarnog rada u kulturi i čimbenika koji utječu na nesigurne radne uvjete u kontekstu neoliberalnog kapitalizma. Temeljni cilj ove izložbe, kako ju je zamislila kustosica Tena Starčević, jest otvoriti problemska pitanja s kojima se susreću mladi u kulturi, prikazati kontinuitet nestabilnog umjetničkog i kulturnog polja te istaknuti nužnost umrežavanja kulturnih radnica i radnika. „Kustoski kolektiv [BLOK] organizirao je u svibnju besplatnu radionicu ‘Aplauz ne plaća stanarinu – kako žive mladi umjetnici i kulturne radnice’ koja je okupila mlade iz umjetnosti i kulture. U sklopu radionice organizirana su predavanja o radnim uvjetima mladih u kulturi, odnosu umjetnosti i rada te o prekarnosti i nesigurnim oblicima rada. Susret i razmjena iskustava s mladim ljudima iz različitih disciplina pomogao mi je da osvijestim da moja priča o nemogućnosti pronalaska posla u struci ne predstavlja izoliran slučaj, već kompleksan i sistemski problem s kojim se većina mladih susreće.“

Projekt ‘’NOVAci’’ pojavio se za nju u pravom trenutku jer je upravo završila diplomski studij povijesti umjetnosti i uhvatila ju je panika oko pronalaska posla u struci. „Nakon radioničkog iskustva shvatila sam da su upravo ovo teme koje vrijedi istraživati te sam odlučila povezati nekoliko priča mladih kulturnih radnica te ih objediniti pod istim nazivnikom, što je rezultiralo konceptom za izložbu o nevidljivom radu. Odlučila sam iskoristiti priliku za stjecanje praktičnih znanja i vještina u kustoskom poslu, a nakon što sam pobijedila na natječaju započela sam razrađivati koncept za izložbu pod mentorstvom Ane Kovačić i Lee Vene. Rad pod mentorstvom omogućio mi je da proširim ideju i zaokružim temu u formatu grupne izložbe suvremenih umjetnika/ca, no isto tako sam na praktičnom primjeru naučila koji su sve nevidljivi poslovi koje kustosi/ce obavljaju da bi izložbe bile uspješne.“

Mentorice projekta odabrale su koncept Tene Starčević jer ih je zaintrigirala tema izložbe zato što im je bilo zanimljivo vidjeti da je to nešto što preokupira nekoga tko tek izlazi na tržište rada. „To nam je bio znak da mladi više ne nose ružičaste naočale. Moja generacija je još uvijek, nažalost, smatrala da je na početku normalno da te se ne honorira za rad i često su se takve ‘prakse’ protezale i nekoliko godina. Nakon odabira pobjednice, kolegica Lea Vene i ja smo radile s Tenom više mjeseci tijekom kojih je njen prijedlog dobio elaboriraniju formu, izložba je narasla i došli smo u finalnu fazu pred samo otvaranje“, rekla je Ana Kovačić koju smo pitali i u kojem trenutku taj nevidljivi rad oko postavljanje izložbe postaje umjetničko djelo i zašto ga tako ovom izložbom tretiraju. „Gotovo da je praksa u Hrvatskoj da umjetnici ne dobivaju honorare za sudjelovanje u grupnim ili samostalnim izložbama, bilo da produciraju novi ili pokazuju stariji rad. A iza svakog umjetničkog rada je proces u koji su uloženi vrijeme i novac. Iz tog razloga su odabrani neki radovikoji ogoljavaju taj proces i tematiziraju valorizaciju umjetničkog rada. Da se osvrnem i na opasku da proces postaje umjetničko djelo, to je jedna od već ustaljenih praksi suvremene umjetnosti. Ovo je dobro mjesto da spomenem jedan rad na izložbi, ‘Rad u kutiji’ Vanje Babića. Riječ je o drvenoj kutiji koju je umjetnik izradio kako bi u njoj čuvao i prenosio radove, a ujedno ona postaje i dio postava jer se otvori i ostane u prostoru. Kutija se mijenjala i rasla tijekom vremena i u njoj je sadržana i procesualnost, ali i njegovo promišljanje o umjetničkom procesu.“

‘Arbajt’, jedan od radova mladih kustosa, fotografija i rad: Karla Kocić.

U opisu projekta stoji da je nerijetko rad uključen u umjetničko stvaralaštvo teško povezati sa zakonima tržišta, zbog čega djelovanje radnica i radnika u kulturi postaje nevidljivo. „Pogrešna premisa o radu uključenom u proces umjetničkog stvaralaštva dovodi do iskrivljene percepcije umjetničkog rada i poimanje talenta kao urođene i nužne predispozicije za bavljenje umjetnošću. Samim tim umjetnički rad nije smatran pravim poslom, što dovodi do izravne eksploatacije radnica i radnika u polju umjetnosti i kulture, a dio ih pristaje na obavljanje poslova za koje nisu plaćeni. Drugim riječima, radnicima i radnicama u polju kulture i umjetnosti se perpetuirano nameće stav da je u redu biti loše plaćen jer je ionako ljubav prema poslu ono što ih pokreće, a ne novac“, rekla je Ana Kovačić.

Pitali smo kustosicu izložbe Tenu Starčević može li projekt pridonijeti poboljšanju stanja na hrvatskoj kustoskoj sceni i utjecati da se mladim umjetnicama i kustosicama olakša rad. „Studij povijesti umjetnosti veliku prednost daje teorijskom znanju zbog čega studentima/icama kronično nedostaje mogućnost za stjecanje praktičnog iskustva. Studijski program ne priprema buduće povjesničare umjetnosti na realnu situaciju koja ih očekuje nakon završetka studija, stoga većina upada u začarani krug traženja poslova. Većina poslova u struci uvjetuje prethodno iskustvo, pa čak i višegodišnje iskustvo i položeni stručni ispit, a da biste polagali kustoski stručni ispit, morate imate minimalno godinu dana staža u muzejskoj struci. Situacija je i više nego nepovoljna za mlade povjesničare umjetnosti koji ne uspiju na vrijeme ugrabiti priliku za pripravništva ili nemaju mrežu poznanstava koja je u mnogim slučajevima zaslužna za dobivanje raznih angažmana. Nažalost, većina mladih već na početku karijere mora odustati od svojih interesa i potražiti posao u drugim strukama jer si ne mogu priuštiti višemjesečnu nezaposlenost.“

Smatra da je projekt ‘’NOVAci’’ izvrsna prilika za početak profesionalne karijere jer program nudi mogućnost realizacije autorskog koncepta te stjecanje praktičnog znanja i vještina u kustoskom poslu, a mentorska podrška jamči da će krajnji produkt višemjesečnog rada biti izložba na razini.

Pogon i WHW surađuju već dugi niz godina, rekla je Marijana Rimanić i dodala da je WHW članica saveza udruga Operacija grad koji je suosnivač Pogona, a pojedine članice WHW-a su u nekoliko navrata bile dio Programskog savjeta Pogona. „Okosnica naše dosadašnje suradnje bila je zajedničko zagovaranje novih institucionalnih modela, a onda konkretnije i modela koji bi promijenio nestabilni institucionalni i prekarni status Galerije Nova. I ta se suradnja nastavlja, ali smo je ovim projektom dodatno proširili i na programski dio“, istaknula je.

Cilj izložbe je otvoriti problemska pitanja s kojima se susreću mladi u kulturnom polju te prikazati kontinuitet nestabilnog umjetničkog i kulturnog polja, ali i istaknuti nužnost umrežavanja kulturnih radnica i radnika. Pitali smo kustosicu projekta znači li to da vjeruje da bi umrežavanjem dobili veća sredstva nadležnih institucija. „Primjeri dobrih praksi potvrđuju da je umrežavanje ključno za formiranje zajedničkih, a ne pojedinačnih ciljeva. Problemska pitanja otvorena na ovoj izložbi ne mogu biti riješena bez sustavnih promjena koje će graditi bolje uvjete za sve buduće generacije. No važno je javno razgovarati o ovim temama i ova izložba je dobar korak naprijed u pronalasku zadovoljavajućih rješenja.“

I Ana Kovačić smatra da bi trebalo razmisliti o ponovnom uvođenju mjere koja bi mladima davala potrebnu praksu za koju bi bili adekvatno plaćeni. „Ministarstvo bi trebalo otvoriti natječaj koji bi bio isključivo za umjetnice i umjetnike te mlade ljude iz struke, recimo do 30 godina. Na taj način ih se ne bi stavljalo u kompeticiju s puno starijim i iskusnijim kolegama te bi im se otvarao prostor za rad bez da ovise o instituciji.“