Ružica Andrić, supruga vođe Bugojanske skupine Ambroza Andrića, još je u lipnju 1996. od Komisije za ispitivanje žrtava rata i poraća tražila istragu kako bi se utvrdilo zašto je vrh Hrvatskog revolucionarnog bratstva poslao ‘bugojance’ u sigurnu smrt, a Nacional otkriva zašto je umjesto odgovora zaradila optužbe da je luđakinja, preljubnica, nepismena i neuka lažljivica i izdajnica

Kukavičluk, laž, neznanje i lopovluk – to je presudilo “bugojancima” koji su ljeto 1972. pokušali povesti nacionalni ustanak na tlu tadašnje Jugoslavije. Tako se barem pomalja iz svjedočanstva koje je ovih dana stiglo do Nacionala. Sastavljeno u formi pisma od 28 tipkanih stranica, datirano je 22. lipnja 1996. pa adresirano na Kazimira Svibena, predsjednika saborske Komisije za ispitivanje žrtava rata i poraća koja danas više ne postoji. Autorica teksta je Ružica Andrić, supruga Ambroza Andrića, jednoga od vođa pobijene skupine koja je sebe nazivala Feniks. Budući da je Komisija glumila nešto poput postkomunističke lustracije, tražila je istragu u vrhu Hrvatskoga revolucionarnoga bratstva (HRB), emigrantske organizacije koja je “bugojance” poslala u sigurnu smrt.

RAZLOZI ZA RAŠČIŠĆAVANJE vrlo su racionalni. Već statistički gledano, efekti su bili pogubni. Koliko se za sada zna, u oružanom sukobu na bugojanskom području kod bosanske planine Raduša poginulo je 15 emigranata i najmanje 13 vojnika, policajaca i rezervista. Slijedila je odmazda od triju sudskih presuda na smrtnu kaznu te niza antiterorističkih suđenja u Sarajevu, Mariboru, Zagrebu protiv stvarnih i montiranih “jataka” HRB-a. Nad Hrvatskom se tada nadvila sablast izvanrednog stanja koje je moglo presjeći proces donošenja federalnoga ustava 1974. i rezultirati tko-zna-kakvim državno-pravnim položajem 1990., kada je valjalo ishoditi međunarodno priznanje hrvatske samostalnosti.

PREMDA RUŽICA ANDRIĆ nije tako dalekovidno sagledala domino-efekt Feniksa, kao iskusna i mudra žena izoštrenoga zapažanja došla je do nekih zaključaka o mračnoj pozadini te operacije, kako to obično biva, smatrajući da je njome manipulirala Udba. Možda su neke njezine prosudbe pogrešne, kontaminirane snažnim osobnim emocijama, ali ostaje nesumnjiva činjenica da je Ružica Andrić rijetki očevidac, čak sudionik i “logističar” rađanja Feniksa. Utoliko je riječ o krunskom svjedoku jedne epizode koja, bez obzira na interpretacije, zauzima značajno mjesto u nacionalnoj povijesti 20. stoljeća.

Problem je što istraga nikada nije pokrenuta. Štoviše, autorica nikada nije dobila jedne-jedine riječi odgovora od Svibenove komisije dok je Hrvatska, eto, u godinama koje su uslijedile, zaključno s današnjim danima, zaglibila u svađe o nacionalnom patriotizmu i jugoslavenskoj izdaji bez ikakvih šansi za faktografsku istinu.

Ne znači to da je tema skinuta s dnevnoga reda javnoga interesa. Nipošto. Leševe HRB-ove gerile, naime, ponajbolje eksploatiraju upravo službenici nekadašnje Svibenove komisije. Najglasovitiji je, podsjetimo, Bože Vukušić koji je 2010. publicirao vrlo profitabilnu knjigu “Hrvatsko revolucionarno bratstvo – Rat prije rata”, nadalje deriviranu u dokumentarni film o bugojanskoj operaciji. Premda kreće od informacija iz pisma Ružice Andrić, izvorna autorica najgore je prošla u toj literarno-filmskoj preradi, najkraće rečeno, optužena je za veleizdaju.

Ipak, prije uvođenja Udbe u mutnu sekvencu emigrantskih aktivnosti, u pitanju je bio i ostao novac. Nakon propasti Feniksa, on se prikuplja po hrvatskim klubovima, tobože za njihove udovice i djecu. Dalje mu se gubi trag. “Nakon Bugojna vodstvo HRB-a je skupljalo novac, kako u Australiji, tako u drugim zemljama u kojima su postojale hrvatske zajednice. Na kraju će i hrvatski tisak objaviti da su se pojedinci materijalno osigurali na račun Bugojna”, pisala je Ružica Andrić 1996., iznoseći drugu stranu medalje naoko jedinstvene emigrantske empatije prema bugojanskim žrtvama: “Mene i djecu Hrvati su počeli napadati kao Srpkinju, pa bilo je slučajeva gdje su nas i fizički tukli. Moja su djeca bila smještena u dom za siročad. Djeca ‘bugojanaca’ bila su proganjana.” U tome postoji epizoda od koje se ledi krv u žilama: jednoga dana bicikl njezina sina načičkan je bombama…

SUDBINA ANĐE GLAVAŠ, udovice “bugojanca” Ilije Glavaša, kako tvrdi, bila je još gora: “Najmlađi sin Ivica Glavaš koji se rodio nakon očeve smrti, odgojen je po sirotištima ili australskim obiteljima koje su bile plaćene da takvu djecu drže”, upozorava Ružica Andrić, opisujući balkansko mačo-lukavstvo emigrantskih kolonija. Naime, kako se razvijala akcija naknadnog prikupljanja sponzorstava, tako je supruga Ambroza Andrića zasipana sve brojnijim atributima luđakinje, preljubnice, kurve, loše majke, nepismene i neuke lažljivice, izdajnika – svim onim diskvalifikacijama kojima se još tamo od srednjovjekovnih progona vještica eliminirala jedna vrsta žena koja je znala previše – u odnosu na svoju naobrazbu, spol i nametnutu podaničku ulogu. To gomilanje difamacija, pak, proizvod je promijenjenih okolnosti: ako je uoči raspada Jugoslavije pljuvanje po Ružici Andrić služilo da se zatru tragovi nestalih donacija u emigrantskim udrugama i organizacijama, godinu dana nakon “Oluje” – kada je za Svibena sastavljala pismo – započela je naplata povijesnih zasluga za nacionalnu državotvornost i antikomunističko junaštvo iz prethodnoga razdoblja SFRJ-a.

Tu ženama nije bilo mjesta. Ali su se tukla tri naraštaja: preživjeli ustaše “Otpora” i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP) koji su bježali nakon kapitulacije nacističke Njemačke, mlađi bjegunci iz staljinističkoga razdoblja Jugoslavije, pa studenti i intelektualci koji su se našli na udaru represije nakon sloma Hrvatskoga proljeća. Četvrti, najmlađi, emigrirali su nakon Titove smrti 1980., ponajbolje profilirani u liku Stjepana Đurekovića, jednog od direktora Ine koji će propast SFRJ-a očekivati apsolutno siguran u njezinu smrt sa Zapada.

U KONCEPCIJI NACIONALNOGA pomirenja koju je zacrtao Franjo Tuđman 1990., svatko od njih imao je nekog ideološkog predstavnika u HDZ-u, osim emigranata iz 50-ih i 60-ih godina raspršenih po bijelome svijetu u eri tršćanske krize, zaostalih ustaško-četničkih grupacija po bosanskim vrletima, terora Aleksandra Rankovića, udarničkih radnih akcija i nezamislive ekonomske bijede. Primjerice, bijeda je natjerala obitelj Andrić da se iz Tuzle preseli na zagrebačko Trnje uz močvarnu Savu, načinjeno od divljih potleušica i majušnih vrtova. Odlazeći na Zapad kao 20-godišnjaci, trojica braće – među njima budući Ružičin suprug – zasigurno su nosila nacionalne ideale, ali i snove o bolje plaćenim zanimanjima. Za razliku od velike većine migranata svojih mladih godina, u Zagrebu su završili tzv. tehnikum koji je formirao prve generacije kemijskih i građevinskih “menadžera” za potrebe velike industrijalizacije. Ali su po naobrazbi bili izuzetak. U cjelokupnoj emigrantskoj strukturi do 70-ih godina bio je to slabo školovan naraštaj, predestiniran za fizičke poslove u novim staništima. Svatko se snalazio kako je znao i mogao, pa će u emigraciji neki osnivati tzv. krovne organizacije antikomunista i disidenata, financirane doprinosima članstva. Izvjesni Oreč, jedan od emigrantskih uglednika, okušat će se u poduzetničkim vodama, planirajući lanac javnih kuća po Australiji (kako se povjerio Ružici Andrić) u kojima bi radile neudate mlade Hrvatice… Ipak, dobrom dijelu hrvatske populacije bliži je bio ljevičarski projekt klasne “uravnilovke” od utrke za kapitalističkim obiljem na slobodnom tržištu.

To je indikativnije da se u sveopćem zamračivanju nacionalne povijesti također zataškava postojanje emigrantske Komunističke partije Hrvatske, na čelu s izvjesnim Tomulićem. Budući da je domovinska Partija preživjela tranziciju u liberalniji SKH, postala je previše oportunistička za radničke mase hrvatskih emigranata po bauštelama. Sve u svemu, emigrantski aktivizam bio je vrlo pogodno tlo za operacije sitnijih i krupnijih krađa zajedničkog i tuđeg budžeta koje je, naravno, valjalo dobro zataškati.

RUŽICA ANDRIĆ, ROĐENA MARTINOVIĆ, pobjegla je iz Jugoslavije 1961., kao 17-godišnja djevojka iz vojvođanskoga sela Inđije. Prema naknadnim diskvalifikacijama, to se dogodilo pod “nerazjašnjenim okolnostima”. Sintagma ponajprije govori o vlastitim tvorcima: da se nitko nije ni potrudio oko njezine biografije. Okolnosti su, pak, savršeno razjašnjene u prostoru i vremenu: kad se Inđijom pronio glas da je rekla nešto protiv Države i Partije, moglo se očekivati njezino zatvaranje. Granicu je prešla s jugoslavenskim pasošem, našavši se u migrantskom kampu San Sabba nedaleko od Trsta, rezerviranom za izbjeglice iz istočne Europe. Po svjedočenjima drugih emigranata njezina naraštaja, gomile uglavnom mladih ljudi stizale su u talijanske sabirne centre, nastojeći dokazati pravo na politički azil. Ništa drukčije od aktualne arapske plime, raznim se administrativnim trikovima – nerijetko lažnim pričama o političkim progonima – izbjegavala deportacija u domicilne zemlje. Distribuirali su ih po raznim zemljama, ovisno o potražnji za radnicima.

Bilo kako bilo, sklopila je brak sa stanovitim Mirkom Buzukom, porijeklom iz Konjica, rodnoga mjesta svojih roditelja, koji je već uživao azilantski status. “Kako sam ja bila premlada da dobijem politički azil, a da me se ne izruči Jugoslaviji, i da bih dobila politički azil, mene privremeno ženi obiteljski prijatelj. U Italiji, u izbjegličkom kampu Latina upoznala sam Ambrozija Andrića. Između nas se rađa nadzemaljska ljubav i kasnije dolazi do ženidbe”, stoji u pismu Komisiji za ispitivanje žrtava rata i poraća. Škrta biografska sekvenca, pak, postat će neiscrpno vrelo tvrdnji o “lakom moralu”. Najpovršnije znanje o specifičnostima emigrantske kulture lijepo ilustrira registriranoga muža iz emigrantske nužde i voljenoga ljubavnika. Iz muško-ženskoga trokuta, pak, rođena je kći koja s bračnim parom Buzuk 1963. putuje u Australiju; godinu dana kasnije mlada žena opet ostaje trudna, pa se konačno službeno razvodi i udaje za Ambroza Andrića. Za buduća emigrantska ogovaranja o njezinu promiskuitetu ništa ne znači to što drugi suprug, njezina “nadzemaljska ljubav”, bespogovorno prihvaća djecu kao vlastitu, dajući im svoje prezime.

NO DANAŠNJU POLITIČKU DIMENZIJU te teško zamislive sage određuje činjenica da svi njezini akteri ulaze u HRB, koji je sastavljen mahom od vršnjaka. Većim su dijelom “pasošari” poput Ružice Andrić, manjim djelom priznati azilanti. Premda bez masovnoga članstva, organizacija je etablirala filijale na mnogim kontinentima. Njihove oružane namjere nisu bile nepoznate u društvenom trendu tadašnjega Zapada. Nakon dizanja pruge u Delnicama, ubojstva jednoga jugoslavenskoga ambasadora, rušenja JAT-ova aviona, krađa eksplozivnoga materijala po australskim tvrtkama, HRB je zabranjen u Njemačkoj, dok su australski laburisti vodili snažnu medijsku kampanju protiv njihovih vojnih logora. Dakako da su bili uvršteni među teroriste, ništa drukčije od Palestinske oslobodilačke organizacije, IRA-e ili družine Baader-Meinhof, mladih radikala koji su proizašli iz masovne studentske pobune 1968. Josip Broz Tito je na “bombaškom procesu” također bio terorist, da bi naknadnom pobjedom stekao pravo na revolucionarni epitet.

Tome, pak, valja dodati faktor Hladnoga rata, pa su neki uživali izravnu zaštitu zapadnjačkih tajnih službi koje su po službenoj dužnosti pratile i ponekad politički koristile ustaške skupove.

“Pavle Vegar poslan je u australsku vojsku, Special Air Services, te je skupljeno znanje prenosio na nas. U isto vrijeme dečki su studirali razne revolucije i izgrađivali se kako vojnički, tako i politički”, sjećat će se 1996. Ružica Andrić, priznajući da je u jednom trenutku, valjda pod utjecajem lijevoga terorizma, komunistički režim postao marginalan u programu HRB-a. Jednom zgodom njezin suprug Ambroz, u lokalnom Hrvatskom domu, dao je izjavu koja nije mogla proći nezapaženo: “Ako hrvatski narod želi imati komunizam, onda to treba poštivati, ja se ne borim protiv komunizma, ja se borim protiv srpskog terora.”

Antijugoslavenski cilj, barem kod nekih članova HRB-a, nesvjesno je revitalizirao parolu hrvatskih komunista iz epohe ustaške NDH: “Živjela sovjetska Hrvatska”. U opticaj je munjevito puštena teza kako, u tadašnjim svjetskim blokovima i uvjetima, HRB služi SSSR-u. Bez ikakvoga znanja o geopolitičkom globalu, zamjerili su se cijeloj paleti emigrantskih grupacija koje su navijale za zapadnjačko višestranačje i tržišnu liberalizaciju.

OPERACIJA FENIKS, nimalo slučajno, tempirana je nakon privredne reforme 1965. koja će u SFRJ drastično promijeniti društvo staljinističkoga obrasca. U ekonomskom raslojavanju, tri godine kasnije izbile su masovne studentske demonstracije u Beogradu. U kuću Ružice i Ambrozija Andrića, tada nastanjenih u Melbourneu, tijekom 1967./68., stigao je izvjesni Jure Marić. Smatrajući ga vođom Hrvatskoga revolucionarnoga bratstva u Australiji, oslovljavali su ga s “chief”.

“Obavijestio nas je da je od svojih veza u Hrvatskoj dobio informaciju da je hrvatski narod vrlo nezadovoljan i da je hrvatski narod zreo za revoluciju te da je dužnost HRB-a da bude nositelj hrvatske revolucije”, kaže Ružica Andrić, opisujući kako su se članovi HRB-a, jedan po jedan, u nastupajućim mjesecima okupljali u Europi. Obitelj Andrić, pak, prodala je australsku kuću nakon mnogo peripetija, preselivši se potom u Francusku. Mariću je prepušteno da naknadno dostavi zaradu od kupoprodaje njihove nekretnine.

“Čim smo pronašli gdje se oružje može kupiti, javili smo Juri Mariću da pošalje novac od naše kuće kako bismo mogli dati kaparu. Jure Marić u svakom pismu je obećavao da će uskoro novac poslati, da bi nam zatim počeo pisati da on i ostali uskoro dolaze te da će nam on osobno novac donijeti”, nastavlja autorica. Ali nije se dogodilo kako je obećano. Ne samo da dolari nikada nisu stigli, nego je Marić zauvijek ostao na sigurnom, daleko od Hrvatske i Feniksa. Izgubivši povjerenje u “chiefa” koji uporno mulja s njihovim novcem i odlaže uključivanje u naoružanu grupu, braća Andrić i ostali “bugojanci” modificiraju Marićev australski plan. Predviđao je ulazak u Jugoslaviju preko Italije. Bez Marićeva znanja mijenjajući rutu, izabrali su prebacivanje preko austrijsko-jugoslavenske granice, optimističniji nego ikada prije. Jer na sve veće klasne razlike iz prijašnjih godina, tada se još nataložio slom Hrvatskoga proljeća.

VLASTI SU DOZNALE DA SE NEŠTO SPREMA u lipnju 1972., kada su se “bugojanci” nalazili na austrijskom teritoriju, obavljajući na nekom improviziranom poligonu posljednje pripreme za juriš u SFRJ. U stan Ružice i Ambroza Andrića banula je francuska policija s jugoslavenskim konzulom. Tražeći da kaže gdje je njezin suprug, malo su je pritvarali, malo prijetili deportacijom u Jugoslaviju. Bježala je s djecom po šumama, uz zaštitu jednoga svećenika, uvjerena da je riječ o privremenim nedaćama jer do Božića, kako je obećano, Hrvatska će biti nezavisna država.

Onda su stigle službene izjave o uništenoj grupi ustaških terorista. Kao jedino utočište ostao je HRB i emigrantski kolektiv. Vrlo brzo će se pokazati – jednako promašeno kao očekivanja “revolucionarne” dobrodošlice Hrvata u Bosni i Hercegovini.

NIJE TEŠKO POGODITI da je zavladao strah od antiterorističkoga stava domicilnih država. Kao miroljubivi demokrati, ograđujući se od “bugojanaca”, u prvi mah su prezentirani kao udbaši i lažni Hrvati u funkciji nacionalnoga kompromitiranja. No kako su se stišavale prve “zapadnjačke” reakcije, tako je u Feniksu otkriveno neiscrpno blago nacionalno-oslobodilačkoga legitimiteta. “Bugojance” su svi počeli svojatati. Štoviše, bilo je emigranata koji su tvrdili da su osobno sudjelovali u “bugojanskom” sukobu kao rijetki preživjeli: “Najgori su bili otporaši, Mile Markić traži od mene da dam javnu izjavu da je Otpor financirao akciju Bugojno. Ja odbijam izjaviti tu neistinu. Mile Markić počinje širiti priču da ja radim za Udbu”, piše Ružica Andrić.

Izložena sve većem pritisku da posvjedoči ovo ili ono pred emigrantskom populacijom, Ružica Andrić se na neko vrijeme seli u SAD, pa se vraća u Australiju, gdje se bitka za “bugojansko” pokroviteljstvo nesmiljeno nastavlja. Ali novac je stalno prisutan u dalekoj pozadini. Kada je od Marića zatražila onu strašnu sumu od njezine prodane kuće koju nikada nije isplatio, on je proglašava ludom, ustvrdivši da je njezin pokojni suprug prije Bugojna novac darovao HRB-u. Udovica postaje apsolutno sigurna da je Marić jedan od udbaških izdajnika. I tako započinje lanac optužbi i protuoptužbi bez kraja i konca u kojemu, dakako, pobjeđuje onaj emigrantski establišment koji će krajem 80-ih godina objeručke dočekati Franju Tuđmana koji u osobitoj milosti republičke Udbe prvi među jugoslavenskim disidentima dobiva pasoš. Jure Marić je jedan od njih. Još živi u Australiji i vrlo je aktivan na hrvatskim desničarskim forumima. Nakon gotovo tri desetljeća samostalne Hrvatske, navija za lustraciju koja više nije moguća.

Ali je moguće barem toliko: da se Ružica Andrić ozbiljno sasluša, barem u ime točnijih povijesnih predodžbi od vrlo profitabilnih feljtona o Bugojanskoj skupini.