Bivši nogometni sudac, dopredsjednik Hrvatskog nogometnog saveza i vrlo utjecajan Osječanin Željko Širić (58), jedan od sudionika afere Pošteno suđenje, punih godinu dana koristi spretne manevre i iznimnu blagonaklonost niza institucija kako bi izbjegao odlazak na odsluženje četverogodišnje zatvorske kazne. Sedam godina nakon uhićenja, četiri godine nakon prve presude i godinu dana nakon što je ona postala pravomoćna – i to u postupku pred Vrhovnim sudom koji je čak i za standarde hrvatskog pravosuđa trajao neuobičajeno dugo – Širić još uvijek nije u zatvoru, a po svemu sudeći to se neće dogoditi još najmanje nekoliko mjeseci. Cijeli slučaj, koji je Nacional istražio u suradnji sa specijaliziranim internetskim portalom nogometplus, sadrži niz indicija o pogodovanju tom nogometnom kriminalcu, o njegovu vještom korištenju zakonskih rupa – a po svemu sudeći i otvorenom zaobilaženju zakona – te o logističkoj podršci koju još uvijek uživa u raznim segmentima društva, premda je i pravosudno i u javnosti prokazan kao dio velike korupcijske hobotnice koja već desetljećima uništava hrvatski nogomet. Dodatnu težinu skandaloznom nefunkcioniranju pravne države daje činjenica da je Željko Širić još uvijek dio hrvatskog obrazovnog sustava i da su neke znanstvene institucije evidentno dale svoj doprinos u njegovu spašavanju od odlaska iza rešetaka. Pored toga, osuđeni nogometni boss ne samo da nakon presude nije prestao djelovati u hrvatskom sportu, nego mu je upravo ta činjenica pomogla u odgađanju neminovne zatvorske kazne.

U razdoblju od svibnja 2017. godine, kada je Vrhovni sud potvrdio osuđujuću presudu i četiri godine zatvora, Širić je čak četiri puta uspio ishoditi odgodu odsluženja kazne. U jednom slučaju tome je pripomoglo pismo Fakulteta elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija iz Osijeka (FERIT), dok je u tri navrata sudovima priložio različitu medicinsku dokumentaciju s čak desetak dijagnoza i liječničkih nalaza o cijeloj seriji bolesti, koje su se u pravilu mijenjale sa svakim podnesenim zahtjevom za odgodu. Također, Širić je uspijevao izbjeći zatvor i najavom nekoliko različitih operativnih zahvata, koji su uvijek bivali odgođeni ili otkazani. Takva praksa poznata je među osuđenicima koji nastoje barem privremeno izbjeći služenje kazne i sudovima se najčešće žale na “teško dokazive” bolesti, no šokira i podatak da Ministarstvo pravosuđa o tome uopće nema evidenciju, kako su sami potvrdili za Nacional. U ovom medijski vrlo eksponiranom slučaju koji je prije sedam godina pokrenut zahvaljujući tadašnjem predsjedniku splitskog Hajduka Hrvoju Malešu i koji je trebao predstavljati početak obračuna s gomilom nezakonitosti i korupcije u hrvatskom nogometu, pokazala se potpuna nespremnost i nevoljkost gotovo cijelog represivnog, pravosudnog, obrazovnog i političkog aparata za donošenje nužnih promjena u važnom društvenom segmentu kao što je sport, posebno nogomet.

“Hajduk je stalno imao loše suđenje. Meni je kao predsjedniku to bilo jasno i stalno sam na to ukazivao. Nakon utakmice sa Zadrom, gdje smo grubo oštećeni, razgovarao sam s Alojzijem Šuprahom, požalio sam se na suđenje, a on mi je rekao da se nađem sa Širićem i to riješim. Prvi put našli smo se na putu u Krapinske toplice, gdje se održavao sudački seminar, kada mi je rekao da mu Hajduk duguje 85 tisuća eura od bivših uprava, a već na sljedećem razgovoru dug je bio 10 tisuća eura veći. Razgovarao sam s ljudima iz bivših uprava, no nitko nije znao za taj dug”, posvjedočio je Maleš na sudu, u procesu koji je uslijedio nakon dvomjesečne tajne akcije u kojoj je bio pouzdanik USKOK-a. Iznuđivanje novca, naime, osobno je prijavio tadašnjem glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, a on je naložio niz mjera, od tajnog praćenja do nadziranja komunikacije svih aktera. Širić je nedugo nakon prvog susreta zatražio novi osobni kontakt s Malešom i “božićnicu” za nogometne suce koje je imao pod kontrolom, da bi mu na idućem sastanku ovaj odgovorio da eventualno može nabaviti 25 do 30 tisuća eura. Na primopredaju koja je uslijedila 8. prosinca 2011. godine u zagrebačkom hotelu Antunović, prvi je došao tadašnji povjerenik za suce Stjepan Djedović, a zatim i sam Širić. Kada im je ozvučeni Maleš predao 30 tisuća eura u označenim novčanicama, umotanim u Sportske novosti, uslijedila su uhićenja.

To je trebao biti tek početak raspleta afere Pošteno suđenje jer se očekivalo rušenje kompletne korupcijske hobotnice u sudačkoj organizaciji i samom Hrvatskom nogometnom savezu, prije svega pronalazak sudaca za koje su Širić i Djedović primili “božićnicu”, ali i njihovo povezivanje s pokroviteljima i čelnim osobama cijelog tog sustava. Na to da nije bila riječ o njihovu samostalnom djelovanju upućivao je niz dokaza, pa čak i događanja na samim nogometnim terenima: suci su drastično oštećivali Hajduk sve do trenutka kada je Maleš ušao u pregovore sa Širićem, da bi u ta dva mjeseca suđenje bilo neuobičajeno korektno, pa čak i u korist splitskog kluba, kako bi se Malešu pokazalo kako izgleda “pošteno suđenje” koje treba platiti. Međutim, uhićenja i tromjesečni pritvor Željku Širiću i Stjepanu Djedoviću nisu rezultirali proširenjem istrage ili pokretanjem novih postupaka pa su isti deseci sudaca nastavili obavljati svoju dužnost i u idućim godinama demonstrirati svoju bahatost, zbog osvete najčešće upravo na leđima Hajduka. Vodstvo Hrvatskog nogometnog saveza odbijalo je i samu pomisao na vlastitu istragu ili radikalne rezove, barem u sudačkoj organizaciji, a sam Širić nastavio je demonstrirati vlastitu nedodirljivost uz otvorenu potporu najvećeg dijela nogometnih funkcionera u državi.

Naime, dok su Maleš i njegova obitelj godinama bili pod danonoćnom zaštitom policije, osječki moćnik bio je rado viđen gost u ložama nogometnih stadiona, javno se družio s Davorom Šukerom, prisustvovao sjednicama na kojima su se pod njegovom kontrolom imenovali nogometni suci, nastavio raditi u lokalnom sportskom savezu, pa čak i upisao specijalistički poslijediplomski studij sportskoga prava na Pravnom fakultetu u Splitu. U samom sudskom postupku koji je uslijedio gotovo nitko od preko stotinu svjedoka nije želio iznijeti konkretna saznanja o kriminalu u nogometnim sferama, a pamti se i dio svjedočenja Igora Štimca u kojemu je kazao da je Širić bio “jedan od najboljih sudaca Hrvatske lige”. Zdravko Mamić, tada u naponu snage, dao je izjavu koja je čak i za njegove standarde zvučala šokantno i prijeteće u odnosu na Hrvoja Maleša: “Ja znam još od vremena komunizma kako su se ti ljudi regrutirali. Zvali smo ih drukeri i cinkeri. Ne bih htio da me tako zovu po ulici. Samo ću reći da ja to nikad u životu ne bih napravio. Da mi staviš brigadu topova, gurneš vreli žarač u guzu. Dobro se zna kako ljudi koji su u jednom trenutku junaci završavaju”, urlao je tada još jako pričljivi Zdravko Mamić.

Stjepan Djedović u međuvremenu je priznao krivnju, nakon što je njegov postupak izdvojen zbog moždanog udara, a u ožujku 2014. godine sutkinja Županijskog suda u Zagrebu Mihaela Grahovac izrekla je osuđujuću presudu uz obrazloženje koje je jasno dalo do znanja da se u ovom slučaju radilo o sistemskoj korupciji:

“U njegovo vrijeme u HNL-u se nešto moglo napraviti samo u dogovoru s njim. Ponašao se kao suvereni vladar virtualne nogometne igrice. Maleš je branio interese svog kluba, stavio je sebe u progon, ugrozio svoju karijeru, žrtvovao svoju budućnost, ne samo u sportu. Nitko mu nije izrazio divljenje. Prema odjeku njegova postupanja, za njega bi daleko bolje bilo da je koristio onu ‘šutnja je zlato’. Iz njegova mobitela izvađeno je 14 tisuća SMS poruka, a nijedna nije bila od uvaženih nogometnih djelatnika koji bi mu čestitali na građanskoj hrabrosti. Umjesto toga, ti su ugledni djelatnici na sudu mijenjali i ublažavali iskaze koje su davali u USKOK-u, a s obzirom na odjek koji je Malešova gesta imala u javnosti i napade kojima je bio izložen, za njega je bilo bolje da je šutio o svemu. Ali nije i to je sud znao cijeniti.”

Tako je objasnila zagrebačka sutkinja, uz poruku da “ljudi poput Širića ne bi smjeli imati mjesta u hrvatskom nogometu”.

Tri godine kasnije Vrhovni sud odbio je sve žalbe okrivljenika i USKOK-a te potvrdio njenu presudu, a potom je Željko Širić pokrenuo niz manevara kako bi izbjegao odlazak u zatvor. Tako je u prosincu prošle godine podnio zahtjev za odgodom zbog “potrebe obveze dovršenja nekog posla čijim bi prekidom doživio znatnu materijalnu štetu”, i to ni manje ni više nego kao profesor tjelesnog odgoja na osječkom FERIT-u. Glasnogovornik Županijskog suda u Osijeku Miroslav Rožac ovako je objasnio situaciju: “Provedenim izvidima tada je utvrđeno da osuđenik Željko Širić kao profesor tjelesnog odgoja na Fakultetu elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija Osijek, ima obvezu održavanja preddiplomske nastave u skladu s Izvedbenim planom nastave za akademsku 2017./2018. godinu i da je stoga njegova prisutnost na tom radnom mjestu i u skladu s rasporedom nastavnih i drugih radnih obveza potrebna kako bi se neometano odvijala nastava tjelesnog odgoja. Prema dopisu dekana navedenog fakulteta, za osiguranje zamjene osuđeniku bilo je potrebno pribaviti suglasnost Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku za izvođenje nastave tjelesnog odgoja. Pored toga, utvrđena je i potreba da osuđenik obavlja poslove voditelja Studentskog športskog kluba FERIT-a na Studentskom športskom prvenstvu u akademskoj godini 2017./2018., budući da je predsjednik Studentskog športskog saveza izvijestio suca izvršenja da sukladno propozicijama i odluci Saveza svaki studentski športski klub mora imati voditelja jer, u protivnom, ne može nastupiti na Studentskom športskom prvenstvu te bi se potencijalna šteta sastojala u tome da ekipa ne može nastupiti ako nema voditelja, odnosno ako nije imenovana njegova zamjena. Širiću je tada odobrena odgoda na rok od tri mjeseca, odnosno do 12. ožujka 2018. godine.”

Ova izjava skandalozna je na više razina: pokazala je da osuđenik za teška kaznena djela i dalje radi u uglednoj znanstvenoj instituciji, da mu ista institucija službenim dopisima omogućava izbjegavanje služenja zatvorske kazne te, na koncu, da je dokazani kriminalac – i to upravo vezano uz kaznena djela u sportu – nastavio djelovati u toj sferi društva. Dapače, poučava studente i vodi ih na sportska natjecanja. Nacional je s time upoznao vodeće ljude Ministarstva znanosti i obrazovanja, koji su ostali potpuno konsternirani čak i podatkom da Željko Širić radi u njihovu sustavu, a kamoli činjenicom da mu je jedan fakultet na takav način izašao ususret. Dodatno zapanjuje podatak da osječki FERIT upravo na mjestu profesora tjelesnog odgoja ima više zaposlenih osoba pa je sasvim razumno zaključiti da Širićevim izostankom ne bi nastupila “znatna materijalna šteta”. Naime, kako je za Nacional potvrdio dekan Drago Žagar, ovaj je na FERIT-u zaposlen na samo 50 posto satnice, dakle pola radnog vremena.

Žagar je na dužnost dekana stupio u listopadu prošle godine, dva mjeseca prije nego što će Županijskom sudu uputiti dopis o Širićevoj nezamjenjivosti u podučavanju tjelesnog odgoja. U razgovoru za Nacional nevoljko je objasnio da se njegov fakultet tek “očitovao na zahtjev suda”, a na pitanje kako je moguće da osuđeni kriminalac radi na odgovornoj funkciji u javnoj službi, stigao je nevjerojatan odgovor. “Iskreno, mislim da nema pravne osnove za prekinuti radni odnos dok ne ode u zatvor”, kazao nam je čelnik fakulteta, koji je dijelom zaslužan upravo što Širić u zatvor još uvijek nije otišao. I premda Zakon o visokom obrazovanju doista nije sasvim dorečen oko uvjeta raskida radnog odnosa na fakultetima, stoji podatak da se prilikom prvog zapošljavanja u praksi zahtijeva i potvrda o nekažnjavanju – pa slijedom logike treba očekivati reakciju ako se status zaposlenika u međuvremenu promijeni. Dekan Drago Žagar na to je odgovorio tvrdnjom da “fakultet nije obavljao nikakve provjere i nije dobio nikakvu obavijest od suda”, što već na prvi pogled također izgleda kao potpuni činjenični i zdravorazumski paradoks. Međutim, tek nakon prve tromjesečne odgode odlaska u zatvor Željko Širić pokreće opsežnu pravosudno-medicinsku operaciju kojom čak tri puta ponovno uspijeva izbjeći služenje zatvorske kazne. Najprije u ožujku ove godine dostavlja potvrdu da mu je u Općoj županijskoj bolnici Vukovar i bolnici hrvatskih veterana za 6. travnja zakazan operativni zahvat na desnom koljenu, pa dobiva novih mjesec dana. Potom već 10. travnja podnosi novu molbu – ovoga puta uz dokumentaciju iste bolnice te KBC-a Osijek – da mu je operacija zakazana za 6. travnja odgođena za 29. svibnja “po preporuci liječnika anesteziologa zbog hipertenzije odnosno visokog krvnog tlaka”. “Imajući u vidu navedeno te da se artroskopske operacije ne obavljaju u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, rješenjem suca izvršenja utvrđeno je da na strani osuđenika postoji razlog za odgodu izvršavanja kazne zatvora te mu je odobrena nova odgoda izvršavanja kazne zatvora na rok od dva mjeseca, odnosno do 12. lipnja 2018., kako bi 29. svibnja 2018. obavio navedeni operacijski zahvat za koji je naručen te kontrolu po ortopedu nakon obavljene operacije”, stoji u novom objašnjenju osječkog suda. Očekivano, točno dan uoči isteka dvomjesečne odgode nesretni Širić požalio se na cijelu seriju novih zdravstvenih problema: ovoga puta navedeni su lumbago s išijasom, vrtoglavica, omaglica i proširene vene.

“Osuđenik je uz naznačenu molbu podnio opsežnu medicinsku dokumentaciju koja je proslijeđena Zatvorskoj bolnici u Zagrebu radi očitovanja o tome da li se kod osuđenika radi o teškoj akutnoj bolesti ili znatnom pogoršanju postojeće kronične bolesti za čije liječenje nema uvjeta u kaznionici ili zatvoru. Zatvorska bolnica u Zagrebu je 24. srpnja 2018. dostavila liječničke svjedodžbe liječnika specijalista internista i specijalista kirurgije. Liječnik specijalist internist je utvrdio da osuđenik ima povišeni krvni tlak, bolesne vene nogu, upalne promjene crijeva i da bi se s internističke strane gledišta njegovo zdravstveno stanje moglo adekvatno pratiti i u zatvorskim uvjetima, ali da je osuđeniku razborito omogućiti da predstojeća tri operativna zahvata obavi u vanjskim zdravstvenim ustanovama. Liječnik specijalist kirurgije utvrdio je da je artroskopija desnog koljena odgođena zbog prioritetne operacije vena te da je osuđeniku zakazano i preliminarno operacijsko liječenje kod neurokirurga za 29. listopada 2018., a da bi se navedene operacije teško mogle obaviti unutar zatvorskog sustava, pa je stoga predložio odgodu do završetka liječenja”, nastavak je nevjerojatnog niza objašnjenja slijedom kojih Širić ostaje na slobodi najmanje do 12. rujna ove godine. Nove epizode sasvim sigurno se mogu očekivati, s obzirom na to da je već i službeno najavljeno njegovo “preliminarno operacijsko liječenje kod neurologa” koncem listopada te da osječki sud izričito navodi da će o odgodi odlaska u zatvor zbog artroskopije i neurološkog zahvata odlučivati tek nakon što Željko Širić operira proširene vene. Dakako, ako ijedan medicinski zahvat ikada uopće dođe na red.

U cijeloj situaciji zapanjuje i podatak da je Željko Širić predano radio kao profesor tjelesnog odgoja i voditelj spomenutog studentskog kluba, unatoč patnjama s koljenom, unatoč lumbagu s išijasom, u vrtoglavici, omaglici i proširenih vena, visokog krvnog tlaka, s upalnim promjenama na crijevima praćenim mnogim neurološkim poteškoćama.

Razborito je pretpostaviti da je sve odluke o odgodi potpisao sudac Mario Kovač, ako se uzme u obzir da ovaj županijski sud službeno tek njega ima navedenog na poziciji suca izvršenja, no potvrdu te informacije do zaključenja ovog broja Nacionala nije bilo moguće dobiti. Naime, na upit o tome, kao i na traženje kompletne medicinske dokumentacije i imena liječnika koji su je potpisivali, iz osječkog suda odgovorili su tek s rečenicom da “traženu dokumentaciju sud ne dostavlja javnosti i medijima”. S druge strane, Ministarstvo pravosuđa nije moglo dati apsolutno nikakav konkretan podatak ni o tom predmetu, ali i općenito o sudskoj praksi odgode izvršenja zatvorske kazne, broju slučajeva te razlozima i dijagnozama koje se u njima navode, naprosto stoga što informacije o tome ne posjeduje. “Mi prikupljamo općenite i statističke podatke o broju zaprimljenih i riješenih predmeta, a za sve ostalo nadležni su pojedinačni sudovi”, glasi odgovor koji je Nacional dobio iz Ministarstva pravosuđa.

Željko Širić u lokalnoj javnosti i nogometnim krugovima već desetljećima je prepoznat kao izuzetno utjecajna i moćna osoba, no sa sobom osim nogometnih marifetluka, nosi i niz drugih pravosudnih postupaka i sukoba sa zakonom. Vlasnik je brojnih nekretnina u Osijeku, između ostalog i ugostiteljskog objekta u kojemu se često može vidjeti velik broj sudaca Županijskog suda, iz čega, navodno, proizlazi njegova bliskost s mnogima od njih. Državno odvjetništvo svojedobno je protiv njega otvorilo izvide i istragu oko načina stjecanja obilne imovine, no ona nije rezultirala konkretnim rezultatima. Dodatno, istraživale su se i ozbiljne sumnje da je Željko Širić brojnim osobama, među kojima su bili i policajci, kao profesor pomogao nabaviti lažne diplome, zatim da je sudjelovao u nekim provalama, a u medijima su se spominjale i navodno dvojbene epizode iz vremena Domovinskog rata, u kojemu je formalno zapovijedao sportskom jedinicom u sastavu Hrvatske vojske. U ljeto 2006. godine u alkoholiziranom stanju kožnim remenom je brutalno premlatio 20-godišnju kćer iz prvog braka i završio u policiji, gdje se pravdao da se radilo o “odgojnim mjerama”. Prije nekoliko godina osuđen je i na osam mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine, zbog kaznenog djela protupravne gradnje: u uvali Spacamiža kod Milne na otoku Braču, na čestici koja se nalazi u zaštićenom obalnom pojasu od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, izgradio je kuću, dvije pomoćne građevine, golemo stubište i betonski potporni zid. Pored svega, upravo u vrijeme dok mu je trajao proces zbog “poštenog suđenja”, Širić je priveden i jer je u loži osječkog stadiona uz pomoć zaštitara fizički nasrnuo na novinare i oduzeo im mobitele.

“Svaki grad ima jednog ‘šerifa’ takvog profila, a u Osijeku to je Željko Širić. On je u svoj kafić dozivao suce, policajci su ga se oduvijek bojali, u urede bivših gradonačelnika ulazio je bez kucanja, a zahvaljujući velikoj dozi socijalne inteligencije stvorio je nevjerojatno veliki broj osobnih, interesnih i političkih veza. On sređuje poslove, rješava kazne, dobar je istovremeno s političarima i osobama sumnjiva morala, točno zna koga treba ‘odobrovoljiti’ i kome utjerati strah u kosti. Godinama različitim ljudima čini usluge i pola grada mu je dužno. Često ga prate tamburaši, veseo je i društven, a to samo pojačava njegovu karizmu”, ispričao je za Nacional vrlo dobar poznavatelj prilika u javnoj sferi Osijeka.

Nogomet je ipak njegov primarni biznis: nakon što se već kao 19-godišnji mladić ostavio igranja, na nagovor oca – također saveznog nogometnog suca – još početkom osamdesetih dohvatio se zviždaljke. U vrijeme Jugoslavije sudio je u nižim rangovima, da bi od 1991. godine postao aktivan u Hrvatskoj ligi. Ondje je ostvario respektabilnu karijeru sve do 2005. godine i prisilnog umirovljenja, budući da je navršio 45 godina života, no potom je nastavio djelovati kao siva eminencija i najmoćniji čovjek sudačke organizacije. Vrlo dobro se pamti njegov problematičan odnos sa Zdravkom Mamićem u 2004. i 2005. godini, kada Dinamo posljednji put nije bio prvak i kada je usprkos vrlo ozbiljnoj momčadi završio u “ligi za bedaka”. Mamić je u to doba na sve načine želio smijeniti šefove sudačke organizacije, zahtijevao je da Širić više nikada ne sudi ni Dinamu ni Hajduku, a tvrdio je i da su upravo suci “režirali sva dotadašnja prvenstva” te da je i osobno sudjelovao u njihovu potplaćivanju. Spektakularno ponovno zatopljenje odnosa između njih dvojice dogodilo se u srpnju 2005. godine, na proslavi Mamićevog rođendana u zagrebačkom baru Khala, kada je nastala čuvena fotografija Mamića, Širića i Alojzija Šuprahe.

Od tog trenutka suđenje u hrvatskoj ligi drastično se promijenilo, za utakmice Dinama delegirani su podobni suci isključivo iz kontinentalnog dijela Hrvatske, a sudili su mu se jedanaesterci i kada je trebalo i kada su takve odluke izgledale groteskno. Neovisni stručnjaci, bivši sudački eksperti i dio novinara upozoravali su na doslovce degutantnu praksu, no Zdravko Mamić više nije dao prozboriti ni riječi protiv sudačke organizacije. Bilo je to doba njegove prvobitne akumulacije kapitala u Dinamu, u čemu je značajan doprinos dao upravo Željko Širić koji je nastavio djelovati u istom smjeru sve do uhićenja koncem 2011. godine, pa i nakon toga. Jedno vrijeme bio je kontrolor suđenja, potom u sudačkoj organizaciji, no u cijelom tom periodu u stvarnosti je vedrio i oblačio tim segmentom nogometa, što je dokazano preslušavanjem njegovih telefonskih razgovora i pregledom SMS-ova tijekom procesa u aferi Pošteno suđenje.

Čak i tada, dok je još sjedio na optuženičkoj klupi i formalno se bio povukao iz nogometa, zabilježena su njegova prisustvovanja sjednicama na kojima se odlučivalo o imenima nogometnih sudaca koji će napredovati u više rangove. Bio je to samo nastavak djelovanja famoznog “osječkog lobija”, u nogometnoj javnosti poznate skupine ljudi koja praktički već desetljećima suđenje u hrvatskom nogometu drži pod kontrolom. Upravo iz te jedne županije u pravilu dolazi između 25 i 30 posto sudaca i kontrolora, a oni se imenuju po vezama: istraživanje prije nekoliko godina dokazalo je da ih je preko 50 posto povezano rodbinskim ili kumskim vezama, a titula suca najčešće se doslovno prenosi s oca na sina, u rjeđim slučajevima na nećaka. Da se nogometne strukture vrlo teško odriču svojih najviđenijih članova, pa makar oni bili osuđeni za najteža kaznena djela, dokazao je nedavno i sam predsjednik HNS-a Davor Šuker; upitan za komentar presude u “Poštenom suđenju”, odgovorio je skandaloznom izjavom: “Zar bih se sada trebao odreći Željka Širića kao prijatelja? Zar da dođem u Osijek i ne popijem s njim kavu? E, pa neću! Korupcije ima u svim državama svijeta i bit će, ona nije samo naša rana.”

Vrlo slično postupale su i lokalne vlasti kada su Širića zadržale na mjestu savjetnika u Sportskom savezu Grada Osijeka i tek ga je nadzor sportskih inspektora uspio maknuti s tog položaja. To je ujedno bio jedan od rijetkih poteza državnog aparata naspram ovog dokazanog kriminalca, koji iz godine u godinu uspijeva dokazati da je jači od sistema, odnosno da sistem nekim čudom u pravilu djeluje baš onako kako njemu odgovara.