Razmjeri katastrofe po hrvatsko gospodarstvo, nastali jednostranom odlukom MOL-a da naftu eksploatiranu s domaćih polja odvozi na preradu u Mađarsku, sada su vidljivi i u posve konkretnim brojkama, iz kojih je uz malo jednostavne matematike vidljivo da je samo tijekom 2020. godine MOL na preradu u Mađarsku odvezao tek nešto manje od 500.000 tona domaće nafte. Hrvatski sabor je 12. studenoga prošle godine usvojio redovno godišnje izvješće o poslovanju Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA) za 2020., u kojem stoji da je Rafinerija nafte u Rijeci tijekom 2020. preradila svega 0,09 milijuna tona (ili, preciznije, 90.000 tona) sirove nafte izvađene s domaćih naftnih polja, odnosno čak pet puta manje nego tijekom 2019., kada je preradila 520.000 tona, odnosno 0,52 milijuna tona. Drugim riječima, udio domaće nafte u ukupno prerađenoj sirovoj nafti u riječkoj rafineriji pao je s 20 posto, koliko je iznosio 2019. na svega četiri posto u 2020. Taj se drastični pad prerade domaće nafte poklapa s podatkom da je MOL, nakon što je početkom ljeta 2019. iz Siska u tajnosti odvezao nekoliko testnih željezničkih kompozicija domaće nafte na preradu u vlastitu rafineriju u Százhalombatti pokraj Budimpešte, tijekom 2020. nastavio s praksom konstantnog odvoženja nafte s hrvatskih polja u Mađarsku, umjesto da je prerađuje u rafineriji u Rijeci.

U isto vrijeme podatak koji je Nacionalu dostavljen iz Agencije za ugljikovodike, a potom potvrđen i u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, govori da je Ina kao jedina naftna kompanija koja u ovom trenutku u Hrvatskoj eksploatira, odnosno proizvodi sirovu naftu, tijekom 2020. proizvela 0,58 milijuna tona sirove nafte (točnije 585.568 tona), što je blagi rast u odnosu na 2019. kada je proizvedeno 520.000 tona ili 0,52 milijuna tona. Od ukupno proizvedenih 585.568 tona domaće nafte visoke kvalitete i s malim postotkom sumpora, u riječkoj je rafineriji prerađeno tek 90.000 tona, pa jednostavna računica pokazuje da je u Mađarsku otišlo oko 495.570 tona nafte izvađene iz hrvatskih bušotina. Taj su podatak sve do sada brižljivo skrivali od očiju javnosti i u Ini, ali i u Ćorićevu Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, pozivajući se na obvezu čuvanja tajnosti informacija vezanih uz poslovanje kompanije. Po kojoj je cijeni MOL platio tu naftu, je li je uopće platio i kojom je metodom izračunata cijena koštanja i dalje je nepoznato.

Predsjednik Uprave Ine Sándor Fasimon i ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić već dvije godine skrivaju od hrvatske javnosti cijenu po kojoj se hrvatska nafta otprema u Mađarsku. FOTO: Marin Tironi/PIXSELL

Začuđuje također i činjenica da se podaci o proizvedenim količinama nafte u Hrvatskoj koje je Nacional dobio iz dvaju ranije spomenutih izvora – Agencije za ugljikovodike i Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja – ne podudaraju u potpunosti s brojkama iznesenima u godišnjem financijskom izvještaju o poslovanju Ine u 2020. Prema Ininu izvješću, kompanija je tijekom 2019. proizvodila 12,1 MBoe sirove nafte na dan (milijun barela ekvivalenta nafte), što preračunato iznosi oko 610.950 tona sirove nafte na godišnjoj razini. No, suprotno navodima AZU-a i Ministarstva, Ina tijekom 2020. bilježi pad u proizvodnji nafte od oko 10 posto u odnosu na 2019., jer je u 2020. proizvedeno 10,8 Mboe na dan, odnosno oko 545.310 tona u toj godini. U istom godišnjem izvješću o poslovanju Ine u 2020. navodi se da je segment istraživanja i proizvodnje nafte i plina te godine ostvario čak 42 posto niže ukupne prihode u usporedbi s 2019., dok je dobit iz osnovne djelatnosti bila za čak 81 posto niža u 2020. u odnosu na 2019. Doduše, valja prihvatiti činjenicu da je 2020. bila poslovno vrlo zahtjevna zbog pandemijskih okolnosti koje su nesumnjivo ostavile traga na Inino poslovanje. No isto tako stoji i činjenica da kompanija već godinama bilježi stalan pad rezervi nafte i plina i da je konstantno smanjenje eksploatiranih, a time i prerađenih količina domaće nafte prisutno i u godinama prije pandemije. A komentar koji stoji ispod financijskih pokazatelja poslovanja segmenta istraživanja i proizvodnje nafte i plina kaže da je “proizvodnja nafte u Hrvatskoj bila niža kao posljedica prirodnog pada i većeg udjela vode u proizvodnji na glavnim poljima”, samo potvrđuje činjenicu da Ina, odnosno MOL, ne obnavlja rezerve i da ne otvara nove eksploatacijske bušotine.

Potvrda takvom zaključku stoji i u Strategiji energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050., dokumentu koji je u veljači 2020. prihvatio i Sabor. U Strategiji se između ostaloga navodi da se “bilančne rezerve nafte, kondenzata i prirodnog plina posljednjih godina značajno smanjuju, a usporedno s time smanjuju se i godišnje pridobivene količine nafte i plina”. A budući da u Strategiji energetskog razvoja, u dijelu koji se odnosi na ulaganja u istraživanje ugljikovodika, stoji da će „ulaganja u istraživanje i eksploataciju ugljikovodika povećati vlastitu opskrbljenost i sigurnost opskrbe energijom”, zatražili smo od Ine da preciziraju kakvu će strategiju proizvodnje kompanija razvijati na svojim naftnim poljima u budućnosti, odnosno do 2030. i kasnije. No odgovor na to pitanje, kao ni na ono koje se odnosilo na prave razloge konstantnog smanjenja količina proizvedene sirove nafte s domaćih polja, nismo dobili. Naftni i plinski konzultant Dalibor Mikulić, stručnjak s višegodišnjim iskustvom i suradnjom s domaćim i inozemnim tvrtkama u naftno-plinskom sektoru, na svojem je LinkedIn profilu također postavio pitanje zbog čega količine proizvedene nafte s domaćih naftnih polja konstantno opadaju te kako će te brojke izgledati u izvještajima za 2021. i 2022. „Je li sada pravo vrijeme da hrvatska Vlada otkupi MOL-ov udjel u Ini? I po kojoj cijeni?“ pita se Mikulić na svojem profilu. A u kratkom razgovoru za Nacional dodao je i kako je posebno zabrinjavajuće da su ovakvo HERA-ino izvješće, kao izrazito nepovoljno i za Inu i za cjelokupno hrvatsko gospodarstvo, mirno prihvatili i za njega u većini glasali i saborski zastupnici.

U Strategiji energetskog razvoja Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. također se navodi da hrvatsko gospodarstvo najveće prilike treba tražiti u proizvodnji vlastitih energenata ”te se na nekoliko mjesta naglašava važnost ulaganja u istraživanje i eksploataciju ugljikovodika, odnosno u traganje za novim ležištima nafte i plina, koje bi trebalo povećati vlastitu opskrbljenost i sigurnost opskrbe tom vrstom energije. “Istraživanje novih rezervi ugljikovodika i povećanje njihove proizvodnje iz domaćih izvora jedan je od načina povećanja sigurnosti opskrbe. U skladu s time, potrebno je osigurati investicije u nova istraživanja i eksploataciju ugljikovodika”, stoji u istom dokumentu. Nafta će naime, kako upozoravaju i energetski stručnjaci, unatoč nastojanjima EU-a za prelaskom na obnovljive izvore u što kraćem roku, još nekoliko desetljeća zauzimati važno mjesto u sektoru prometa i gospodarstva u Hrvatskoj. Iz Agencije za ugljikovodike, na čijem je čelu Marijan Krpan, podsjećaju da je pandemijsku 2020. obilježio drastičan pad potražnje za naftnim derivatima, što se protegnulo i na 2021., a uz to Europska unija, podsjećaju, sve intenzivnije se okreće Zelenom planu i obnovljivim izvorima energije. Napominju također da je, kada je riječ o Hrvatskoj, uzevši u obzir okolnosti uzrokovane pandemijom i usporavanjem gospodarskih aktivnosti ne samo u Hrvatskoj već i u zemljama u okruženju, proizvodnja ugljikovodika u zemlji bila među rijetkim gospodarskim granama koja nije zabilježila pad u kriznoj 2020. Tvrde i da su do sada dodijeljene koncesije za istraživanje i eksploataciju nafte i plina Ini, američkom Aspectu i kanadskom Vermilionu na ukupno sedam istražnih područja svojevrsni garant rasta zaliha nafte i plina u budućnosti. Možemo se tek nadati da su njihove procjene točne. No jedan od Nacionalovih izvora dobro upućenih u poslovanje naftnog i plinskog sektora u Hrvatskoj potvrdio nam je neslužbenu informaciju koja kaže kako i među stručnjacima u Ini – posebno naftašima i geolozima – vlada vrlo visok stupanj nezadovoljstva zbog činjenice da se zalihe nafte kao vrlo važan parametar vrijednosti svake naftne kompanije ne obnavljaju dovoljno brzo i da se ulaganja u istraživanje novih bušotina konstantno koče i usporavaju, a za to krive upravo MOL.

Iz Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Tomislava Ćorića, uz nabrajanje dodijeljenih istražnih koncesija na novim istražnim prostorima i optimističnih očekivanja otkrića novih zaliha nafte i plina, podsjećaju da Strategija energetskog razvoja Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. “predstavlja širok spektar inicijativa energetske politike kojima će se ojačati sigurnost opskrbe energijom, postupno smanjiti gubici energije i povećavati energetska učinkovitost, smanjivati ovisnost o fosilnim gorivima, povećati domaća proizvodnja i korištenje obnovljivih izvora energije”. Ranije prihvaćena Strategija niskougljičnog razvoja također usmjerava Hrvatsku prema društvu s niskim emisijama stakleničkih plinova, što je obveza koja je prihvaćena unutar političkog okvira koji je usvojila Europska unija. No pritom, kažu u Ministarstvu, treba uzeti u obzir da energetska tranzicija zahtijeva vrijeme te da u tom prijelaznom razdoblju treba osigurati sve izvore energije koji su nam na raspolaganju. “Važnost neovisnosti o dostupnosti energije primarno je pitanje i krajnji zadatak svake vlade”, stoji u odgovoru Ministarstva te se dodaje da i Energetska strategija “ističe važnost jačanja opskrbnih pravaca, između ostalog, i revitalizacijom domaće proizvodnje”. I u odgovoru AZU-a spominje se redovno godišnje izvješće “World Oil Outlook 2021” koje je u rujnu prošle godine objavio OPEC (Organization of the Petroleum Exporting Countries), udruženje 14 zemalja izvoznica nafte, u kojem se navodi očekivanje da će globalna potražnja za naftom rasti sve do 2030., kada se predviđa njezina stagnacija. Nafta će, tvrde članice OPEC-a, i dalje ostati najznačajnija komponenta međunarodnog energetskog miksa sve do 2045. jer se svjetska populacija povećava. Pojednostavljeno rečeno, razvijeni svijet i Europa žele se riješiti nafte kao nepoželjnog, štetnog energenta, no o njoj će velika većina svjetskih ekonomija i dalje ovisiti još narednih 15-20 godina, pa je taj energent uzet u obzir i u hrvatskoj strategiji energetskog razvitka do 2050.

Takav zaključak o obvezi poticanja i revitalizacije domaće proizvodnje naftnih derivata i ulaganja u zanavljanje zaliha ugljikovodika stoji na papiru, ili preciznije u obvezujućem dokumentu koji predstavlja budućnost hrvatskog energetskog sektora do 2050. No u stvarnosti situacija je posve drugačija. U spomenutom godišnjem izvješću o poslovanju HERA-e, uz brojku o svega četiri posto domaće nafte u ukupnim količinama sirove nafte prerađene u riječkoj rafineriji koja zvoni na uzbunu, stoji i upozorenje da je “ukupna proizvodnja naftnih derivata (od domaće i uvezene sirove nafte, op. N.) u 2020. iznosila 2,5 milijuna tona, što je 0,3 milijuna tona, odnosno 10,7 posto manje nego u 2019. (2019. je prerađeno 2,8 milijuna tona sirove nafte) te i dalje ukazuje na nepovoljan trend sve veće ovisnosti o uvozu naftnih derivata uslijed smanjenja kapaciteta domaće rafinerijske prerade”. Rafinerija nafte u Rijeci, naime, proteklih nekoliko godina radi sa sve dužim pauzama u zimskim mjesecima, o čemu je u listopadu 2020. pisao i Nacional. Svaka takva pauza, uz višegodišnji stalni trend smanjivanja ukupnih količina prerađene nafte, riječkoj rafineriji stvara gubitke, upozorio je još tada Nacionalov izvor dobro upoznat s poslovanjem Ine i rafinerijskim biznisom. On je tada rekao i da bi sve češće pauze u proizvodnji, ali i niz kvarova i havarija koji su posljednjih nekoliko godina zaredali u toj rafineriji, mogli voditi ka trajnom zatvaranju riječkog postrojenja, što je, kako je kazao, stvarni cilj MOL-a. Pritom valja podsjetiti da je nominalni kapacitet prerade u rafineriji u Rijeci 4,5 milijuna tona na godinu, no ona već godinama ne radi punim kapacitetom, a brojka o svega 2,5 milijuna tona nafte prerađene tijekom 2020. ukazuje da to postrojenje radi sa svega 60 posto kapaciteta, što drugim riječima znači da radi s gubicima.

A u kakvom je stanju riječka rafinerija danas i kakve je posljedice na nju ostavilo 15-godišnje odugovlačenje MOL-a da ispuni svoju obvezu modernizacije postrojenja, govori i podatak da rafinerija u Rijeci u ovom trenutku ima vrlo niski NCI index od svega 5,8. Za usporedbu, MOL-ova rafinerija u Százhalombatti ima NCI indeks 10,6 (među naftašima poznat kao Nelson), a Slovnaftova rafinerija u Bratislavi, koja također posluje u sastavu MOL Grupe, ima indeks 11,5. Nelsonov indeks složenosti (NCI) mjeri sofisticiranost rafinerije (na skali od 1 do 20) i pokazuje koje vrste naftnih derivata postrojenje može proizvesti, pri čemu mali brojevi predstavljaju rafinerije koje su jednostavne prirode i proizvode gorivo niske kvalitete, a rafinerije s većim Nelsonovim indeksom složenosti proizvode sofisticiranije i složenije proizvode, odnosno derivate i proizvode s većom dodanom vrijednošću. Rafinerije s većim NCI indeksom u pravilu su skuplje i za izgradnju i za poslovanje, no takva postrojenja također donose i veći profit. Drugim riječima, izbjegavanjem modernizacije riječke rafinerije i konstantnim smanjivanjem količina prerađene nafte MOL je drastično srozao NCI indeks riječke rafinerije i svjesno je doveo na rub opstanka i profitabilnog poslovanja. Dodamo li tome višegodišnje neulaganje u nova istražna polja, izbjegavanje obnavljanja zaliha nafte i paralelno s time odvoženje domaće nafte na preradu u Mađarsku, MOL je Inu sveo na prodavaonicu uvezenih derivata, žvakaćih guma i sendviča. A svi hrvatski premijeri od 2009. naovamo, osim Jadranke Kosor, to su mirno promatrali i nisu poduzeli ništa.

Udio domaće nafte u ukupno prerađenoj sirovoj nafti u riječkoj Rafineriji (lijevo) pao je s 20 posto, koliko je iznosio 2019., na svega četiri posto u 2020., sisačka Rafinerija (desno) u kojoj se prerađivao najveći dio nafte s hrvatskih naftnih polja, zatvorena je, a smjer naftovoda okrenut je prema Mađarskoj. FOTO: Goran Kovacic, Nikola Cutuk/PIXSELL