‘IZLOŽBOM ‘PRVOSTOLNA CRKVA ZAGREBAČKA: ATRIUM ECCLESIAE – FORUM POPULI’ autorice Dubravke Petek, objašnjava se uloga koju je katedrala imala tijekom i nakon dvaju razornih potresa koji su pogodili Zagreb, 1880. godine i ovaj nedavni 22. ožujka ove godine

Baš kao što se danas vode polemike oko obnove srušenih tornjeva zagrebačke katedrale, tako su i nakon skidanja skela 1902. mnoga arhitektonska rješenja bila nazvana kontroverznima. Nedavno postavljenom izložbom “Prvostolna crkva zagrebačka: Atrium ecclesiae – forum populi” koja se u auli Gradske knjižnice može razgledati upravo se potencira simbolička uloga koju je ta građevina imala tijekom dvaju razornih potresa koji su pogodili Zagreb. Autorica izložbe i tekstova je Dubravka Petek, voditeljica Zbirke Zagrabiensia iz koje je također izabrala knjige i grafičku građu relevantnu za prošlost i sadašnjost zagrebačke katedrale.

Dubravka Petek, profesorica filozofije i komparativne književnosti, istaknula je da se izložbom želi dočarati mali djelić te prelijepe zagrebačke vizure i predanoga rada brojnih istraživača povijesti zagrebačke stolne crkve, a želja je i da se ona ponovno uzdigne i obnovi svoju ulogu središnjega nacionalnog foruma i sakralnog predvorja.

OBJASNILA JE DA JE DJELO zagrebačkog kanonika Baltazara Adama Krčelića “Povijest stolne crkve zagrebačke” tiskano 1770. knjiga za koju se smatra da je prva tiskana povijest zagrebačke katedrale. Ona smatra da govoriti o Zagrebu znači govoriti prije svega o kaptolskom gradu i biskupiji koja je utemeljena 1094.

“Na izložbi u auli Gradske knjižnice izložili smo pretisak ‘Felicijanove povelje’, isprave iz 1134. godine, u kojoj se prvi put spominje ime Zagreb i utemeljenje zagrebačke biskupije. Kaptolski brežuljak, naime, i biskupski grad koji se razvio na njemu, stariji je od Gradeca ili Grecha koji se razvijao na susjednom brežuljku. Upravo se Kaptol i biskupski grad Zagreb spominju u povijesnim ispravama prije negoli Gradec, a Gradec tek kasnije, kao ‘gradić pokraj Zagreba’. Biskupija se u pravilu uspostavlja tamo gdje već postoji neko veće i važnije naselje, pa zato godinu utemeljenja zagrebačke biskupije možemo računati kao ‘nultu godinu’ povijesti grada Zagreba. Osim djela Baltazara Adama Krčelića poduzimaju se nova istraživanja povijesti zagrebačke katedrale i objavljuju se knjige, koje čuvamo i u Zbirci Zagrabiensia: Ivan Kukuljević Sakcinski objavljuje 1856. u izdanju Narodne tiskarnice djelo ‘Prvostolna crkva zagrebačka’, slijedi djelo Karla Weissa ‘Agram’ iz 1860. te studija Ivana Krstitelja Tkalčića ‘Prvostolna crkva zagrebačka nekoć i sada’ iz 1885., a potom niz radova brojnih istraživača povijesti katedrale koji je proučavaju iz različitih aspekata.”

Dragan Damjanović s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odlazeći dublje u prošlost, objasnio je da se današnja katedrala počela graditi u drugoj polovini 13. stoljeća, nakon što je starija bila uništena u tatarskoj provali na područje Hrvatske i Ugarske.

‘GOTIČKE SE KATEDRALE stalno restauriraju pa se ljudi žale da nikada nisu vidjeli katedralu bez skela i smatraju pogrešno da je to posljedica nemara’, kaže Dragan Damjanović

“ONA JE GOTIČKA GRAĐEVINA koja se s prekidima gradila do početka 16. stoljeća kada je gradnja zaustavljena zbog osmanskih prodora. Nije bilo sredstava za dovršavanje tornjeva i detalja na pročelju nego se novac počeo ulagati u utvrđivanje; tada su nastale kule i ranorenesansni zidovi koji stoje sa sjeverne i dijelom sa zapadne stane katedrale. Pri gradnji nadbiskupskog dvora iskorišten je ostatak zidova za izgradnju samoga dvora, odnosno za izgradnju prostora gdje i danas žive zagrebački nadbiskupi. Katedrala je i prije ovogodišnjih potresa stradavala, ovo nisu prvi potresi koji su pogodili Zagreb, jedan jaki potres dogodio se 1502., a uslijedili su potom potresi od 1880., 1905. i 1906. Nadalje, katedralu je pogodio u više navrata požar i u 17. stoljeću temeljito je obnovljena: na njoj su izvedene intervencije u baroknome stilu, opremljena je nizom oltara u tom stilu te je dobila novi portal. U 17. stoljeću je završen jedini zvonik koji je imala prije Bolléove restauracije. U tom svom obliku prepunom baroknih oltara i jednostavnog pročelja s jednim zvonikom, katedrala je dočekala 19. stoljeće kada se 1870-ih ponovno počela obnavljati i to zato što se tada na katedrale i crkve počelo gledati kao na nacionalne spomenike. Smatralo se da je njezino lice prejednostavno, da joj treba dati dostojanstveniji izgled te je ta težnja predstavljala ishodišnu točku za restauraciju katedrale.”

Dubravka Petek objasnila je kako je netom prije potresa 11. studenoga 1880. već započeta obnova zagrebačke katedrale. Dubravka Petek kaže:

“Zagrebački nadbiskup Josip Mihalović s Kaptolom obratio se uglednom arhitektu barunu Friedrichu von Schmidtu koji je u to vrijeme popravljao bečku katedralu sv. Stjepana, sa zamolbom da izradi osnovu za restauraciju zagrebačke katedrale, što je on i prihvatio da bi 1878. u Kaptolskoj vijećnici bili izloženi njegovi nacrti, a na sjednici Kaptola 10. listopada 1878. odlučeno da se pristupi integralnoj obnovi zagrebačke prvostolne crkve. Povelja o obnovi sastavljena je 1. listopada 1879. U potresu 1880. teško je stradala i prvostolna crkva. Posljedice oštećenja na Katedrali bilježe knjige Josipa Torbara ‘Izvješće o zagrebačkom potresu 9. studenoga 1880’. opremljena zemljovidom, 6 fotografija, 9 u tekst utisnutih slika i 7 tablica te ‘Das Erdbeben von Agram im Jahre 1880’. Maximiliana Hantken von Prudnika. Oba se djela također čuvaju u Zbirci Zagrabiensia. Nakon što je potres ozbiljno oštetio veliki dio Zagreba, pa tako i zgradu prvostolne crkve, restauracija katedrale nametala se ne samo kao estetski zahtjev, nego i kao statički uvjetovan imperativ. Vođenje radova na njezinoj obnovi arhitekt Scmidt bio je u međuvremenu prepustio graditelju Hermanu Bolléu, čovjeku koji će trajno ostati zapisan u urbanističku povijest grada Zagreba.”

ISPRIČALA JE KAKO JE ON PUTUJUĆI 1876. Italijom susreo Isu Kršnjavija i đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera koji su u njemu prepoznali graditelja sa svim onim svojstvima potrebnima da bi se mogle realizirati njihove zamisli za urbanističko uređenje Zagreba.

“Upravo je Iso Kršnjavi koji je kao visokoobrazovan čovjek, aktivno uključen u politički život, imao u svojim rukama i mogućnost, pa i moć da sprovodi u djelo svoje zamisli, izabrao Hermana Bolléa za obnovu zagrebačke katedrale. Izradivši nakon potresa potpuno novi program za uređenje zagrebačke prvostolnice, Bollé je poduzeo sve potrebne radnje za realizaciju svoga projekta. Njegove zamisli obuhvaćale su čitavu cjelinu zgrade, uključujući i opremu njezine unutrašnjosti: oltare, ukrase, namještaj i razne druge detalje. Sam Bollé izradio je nacrte ne samo za zgradu, nego i za nove oltare i ostalu opremu crkve. U radove su bili uključeni brojni obrtnici svih vrsta, kako iz Hrvatske, tako i iz drugih zemalja, kamen za gradnju dobavljao se uglavnom iz područja Zagreba i njegove okolice, a ciglarski i tesarski radovi također su se izvodili uglavnom u zagrebačkim radionicama. Kad su 1902. godine skinute skele, nad Zagrebom se uzdizala jedna potpuno nova prvostolna crkva koja je postala prepoznatljivim simbolom grada te i danas dominira njegovim prostorom.”

‘IZLOŽBOM se želi dočarati djelić katedrale i predanoga rada istraživača povijesti te zagrebačke stolne crkve, a želja je i da se ona ponovno uzdigne’, kaže autorica Dubravka Petek

DRAGAN DAMJANOVIĆ OBJASNIO JE kako je katedrala stradala u potresu 1880. i tko je stajao iza obnove.

“U tom je potresu na katedrali stradao do tada jedini zvonik koji se nalazio na mjestu današnjeg južnog zvonika, u unutrašnjosti su pali svodovi u svetišnom dijelu crkve, popucali su i svodovi i zidovi u drugim dijelovima katedrale, do te mjere da je postojala opasnost da se uruši. Potres je stoga radikalizirao restauraciju katedrale koja je započela 1879. Restauracija je završena izgradnjom novoga portala, izvedenog 1902. kada je poprimila oblik kakav je imala do ovogodišnjeg potresa. Restauracija je najvećim dijelom izvedena za vrijeme nadbiskupa Josipa Mihalovića, a nastavljena je za vrijeme njegova nasljednika Jurija Posilovića. Veliki dio sredstava dala je Zagrebačka nadbiskupija, no puno je pomogla i hrvatska Zemaljska vlada. Ukupni su troškovi iznosili milijun i 250.000 forinti, od toga je 142.000 forinti dala vlada na čelu s banom Khuenom Héderváryjem, ponajviše zahvaljujući prvom povjesničaru umjetnosti Isi Kršnjavom. On je između 1891. i 1896. bio predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu hrvatske Zemaljske vlade i na tom je mjestu poticao vladu da novčano podupire poduhvate kao što je restauracija zagrebačke katedrale.”

GOTIČKE SU KATEDRALE, ističe Damjanović, složene u smislu građevinske strukture i težnje gotike da zidovi budu što otvoreniji, a unutrašnjost što bogatije osvijetljena. “Njih je stoga potrebno konstantno restaurirati što ljudi nerijetko ne znaju pa se žale da nikada nisu vidjeli katedralu bez skela i smatraju pogrešno da je to posljedica našeg poslovičnog nemara.”

Autorica izložbe Dubravka Petek naglasila je da je katedrala simbol Zagreba i svjedok povijesti grada, ali i hrvatske povijesti, prepune ratnih stradanja koja su tijekom stoljeća razarala i zagrebačku prvostolnu crkvu.

“Kao što su je razarali ratovi, provale Mongola, Tatara i Turaka, tako su je razorila i dva potresa: 9. studenoga 1880. i ovaj nedavni kojem smo i sami svjedoci, 22. ožujka 2020. Svaki rat, svako siromaštvo i gospodarsko propadanje grada, svaka elementarna nepogoda i dva velika potresa, ostavljali su tragove na katedrali, mijenjajući nepovratno njezin izgled. Od zacrtavanja prvoga tlocrta i polaganja temeljnog kamena – koji je ujedno i temeljni kamen biskupskoga grada Zagreba – pa do danas, teško da se očuvao i najmanji vidljivi trag prvotne crkve. Ipak, ona svojim trajanjem i stvarno i na simboličkoj razini zadržava i održava kontinuitet, dokaz je neprekinutog postojanja grada Zagreba, njegova zapadnoeuropskoga kršćanskog identiteta koji je branila od svih nasrtaja i odupirala im se gradeći i obrambene zidove i kule, ako je to bilo potrebno. Zagrebačka katedrala bila je doslovno predvorje u kojem se zajednica vjernika klanjala pred sakralnim i forum gdje je napaćeni puk, okupljajući se, tražio utjehu, ali i crpio snagu za opstanak.”

ODGOVORILA JE NA PITANJE ZAŠTO je Bollèova restauracija zagrebačke katedrale izazvala ogorčene reakcije brojnih Zagrepčana.

“Reakcije su bile takve zato što je ta obnova označila prekid s tradicijom i izgradnju jedne potpuno nove crkve, u pomodnom historicističkom stilu prema idealiziranom uzoru neogotičke katedrale. U skladu s tadašnjim ukusom, Bollè je uredio i unutrašnjost prvostolne crkve, pa su i stari oltari završili u muzejima ili manjim crkvama, tako da se nekima od njih danas ne može ni ući u trag, a uklonjen je i stari portal. Kritičku su oštricu radikalnoj preobrazbi katedrale i brisanju graditeljskih povijesnih palimpsesta usmjerili i takvi ugledni povjesničari kulture kao što su Emilij Laszowski i nešto kasnije i Gjuro Szabo, opisujući Bollèovo djelo kao uništavanje graditeljskoga naslijeđa i izgradnju falsifikata nasuprot autentičnoj povijesnoj prvostolnoj crkvi zagrebačkoj. Rušenje Bakačeve kule i zapadnog obrambenog zida opisivalo se kao gruba devastacija srednjovjekovne baštine.”

‘BOLLÉOVA JE RESTAURACIJA koja je trajala od 1879. do 1902. vjerojatno učvrstila katedralu i omogućila joj da bolje podnese ovogodišnji potres’, kaže Damjanović

KAKO KAŽE, U SVOM PROGRAMATSKOM TEKSTU iz 1908. uz natječajni projekt za preuređenje Kaptola, arhitekt Viktor Kovačić nasuprot Bollèovu neogotičkom klišeu, skicira svoju viziju idealne “prve hrvatske katedrale”.

“Svoju je zamisao o regulaciji Kaptola i njegova trga nazvao ‘Atrium ecclesiae, forum populi’ zamislivši preuređenje Kaptola tako da se ponovno izgradi fortifikacijski zid oko Katedrale i Bakačeva kula, a prostor ispred prvostolne crkve razdijeli u dva trga koja bi objedinjavala oba smisla postojanja katedrale – onaj crkvenoga predvorja, i narodnoga trga – foruma. Ni Kovačičeve vizije, ni druge osnove za regulaciju Kaptola, kaptolskoga trga i okolice koje su osmislili ugledni arhitekti i urbanisti tijekom sljedećih desetljeća nisu se nikada realizirale. Brojni su stari Zagrepčani i vrsni likovni umjetnici sačuvali nostalgičan pogled prema staroj zagrebačkoj prvostolnoj crkvi, stopljenoj s krajolikom i obližnjim parkom Ribnjak, nasuprot energičnoj neogotičkoj građevini čiji tornjevi dominiraju panoramom grada nadvisujući s kaptolskoga brežuljka i kasnije izgrađene nebodere. Sve su to slojevi grada, njegovo ideogramsko znakovlje, neprekinuti tekst.”

DRAGAN DAMJANOVIĆ VIDI I POZITIVNE i negativne strane Bolléove obnove katedrale:

“Prema priči, on je ušao u katedralu neposredno nakon potresa kada je bila na rubu potpunog urušavanja. Ljudi su se bojali ulaziti u nju i sa svojim je radnicima učvrstio skelama svodove, stubove i zidove katedrale. U godinama koje dolaze pri restauriranju katedrale u pojedinim je zahvatima bio nesumnjivo preradikalan – previše je očistio unutrašnjost ne samo od baroknih nego i od nekih kasnogotičkih struktura, i to zato što je smatrao da stilski ne odgovaraju ostatku građevine. Izbacio je nadgrobne spomenike, nadbiskupski oratorij, oltarne pregrade u bočnim brodovima i time izbrisao veliki dio postsrednjovjekovne povijesti katedrale. Konzervator Gjuro Szabo stoga je kasnije govorio kako nitko od doba Tatara nije toliko toga u Hrvatskoj uništio kao Bollé. Njegovo mišljenje održalo se dugo kroz dvadeseto stoljeće, što je dijelom posljedica okolnosti da su se oštećenja nastala u potresu 1880. već zaboravljala. Danas smo svjesni da je Bollé, iako je pri restauriranju unutrašnjosti bio preradikalan, morao pristupiti temeljitoj rekonstrukciji katedrale, odnosno izgradnji dijela novih zidova i svodova, zbog stupnja oštećenja građevine u potresu. Bolléova je restauracija koja je trajala od 1879. do 1902. vjerojatno učvrstila katedralu i omogućila joj da bolje podnese ovogodišnji potres. Građevne tehnike i materijali koji su se primjenjivali u 19. stoljeću, međutim, nisu dovoljno otporni na potres, pa su i u ovom potresu nastala brojna oštećenja.”