Hrvatska je 2017. transkripte predsjednika Franje Tuđmana koji su objavljeni još 2005. u knjizi „Stenogrami o podjeli Bosne“ proglasila državnom tajnom, a potom ih uskratila Vladimiru Šeksu, kojemu su trebali za dokumentarnu monografiju o padu bosanske Posavine. Taj bizarni detalj otkrio je Nacional protekloga tjedna, istražujući vijest da je Šeks tužio Hrvatsku Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP). Tim otkrićem – da država već četiri godine ustrajava na navodnoj tajnosti dokumenata koji su u Hrvatskoj objavljeni još 2005. – farsičan ton poprima vijest koja je i sama po sebi neobična: da najiskusniji i najdugovječniji političar HDZ-a tuži Hrvatsku ESLJP-u.

Polovinom veljače javnost je zaintrigirala informacija da je Šeks, kako su objavili neki mediji, “odlučio tužiti Republiku Hrvatsku” jer mu “nije odobreno korištenje dokumentacije nastale u Uredu predsjednika Franje Tuđmana u razdoblju od 1994. do 1999. godine koja mu je trebala za znanstvenu monografiju o stvaranju Republike Hrvatske”. Informaciju je Nacionalu potvrdio Šeks osobno, precizirajući kako nije riječ o “znanstvenoj monografiji o stvaranju Republike Hrvatske” nego o “dokumentarnoj kronologiji pada bosanske Posavine”, koju je završio usprkos tome što mu nisu odobreni svi dokumenti i koja će biti objavljena “sredinom ili krajem travnja”. Detalje Šeksove tužbe Nacionalu je pojasnila njegova odvjetnica Višnja Drenški Lasan:

“Tužba pred ESLJP–om može se podići nakon što se u zemlji iscrpi cijeli pravni put te u roku od šest mjeseci otkad je prijavitelj primio posljednju odluku nacionalnog tijela koje je odlučivalo u posljednjem stupnju, što je u ovome slučaju bio Ustavni sud. Ustavni je sud svoju odluku donio 10. ožujka prošle godine, a gospodin Šeks Hrvatsku je tužio u predviđenom roku, jer je uvjeren da su mu prekršena prava iz članka 6. i članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima. Ti članci štite pravo na pravično suđenje i slobodu izražavanja, a to uključuje i pravo na primanje informacija.”

No prije nego što je Šeks stekao pravo na tužbu pred ESLJP-om, protekla je trogodišnja procedura u Hrvatskoj, u kojoj su Šeksu ured predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović, a potom i sva daljnja nadležna tijela, odbili omogućiti uvid u dio Tuđmanovih transkripata. Kronologija slučaja objašnjena je u odluci Ustavnog suda oznake U-III-4572/2018 od 10. ožujka 2020. godine, kojom je Ustavni sud, uz tri izdvojena mišljenja, potvrdio sve prethodne odbijenice. Prvi zahtjev Hrvatskome državnom arhivu (HDA) Šeks je podnio 13. srpnja 2017., tražeći dokumente iz fonda “HRHDA-1741. Ured predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana (1990. – 1999.)”, što je službena šifra HDA za transkripte i arhivu predsjednika Tuđmana, koja se sva čuva u HDA-u. Sukladno zakonu i proceduri, HDA je Šeksov zahtjev proslijedio vlasniku te dokumentacije, uredu predsjednice Republike, koji je 24. srpnja 2017. zatražio stručno mišljenje Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost. Na temelju nalaza tog ureda, koji je “ostvario neposredan uvid u predmetnu dokumentaciju”, ured predsjednice je 16. kolovoza 2017. deklasificirao 31 zapisnik iz Tuđmanovog fonda – ukinuo njegovu tajnost – dok je za 25 Tuđmanovih zapisnika zadržao stupanj tajnosti. Na temelju te odluke ureda predsjednice, HDA je 7. rujna 2017. odbio Šeksov zahtjev za korištenje 25 Tuđmanovih transkripata koje je predsjedničin ured odbio deklasificirati, odobrivši Šeksu istodobno uvid u 31 zapisnik koji ured predsjednice jest deklasificirao, što znači da je Šeks dobio kopije tih dokumenata.

Šeks se 25. rujna 2017. žalio povjereniku za informiranje, podsjećajući u žalbi da mu je na temelju identične procedure 7. rujna 2017. odobren “uvid u dokumentaciju istog arhivskog fonda koja je također inicijalno bila označena kao vrlo tajna”. „Stoga nije nimalo jasno na temelju kojih kriterija su mi djelatnici Ureda Vijeća nacionalne sigurnosti odobrili prijevremeno korištenje zapisnika razgovora između Franje Tuđmana i Harisa Silajdžića od 26. svibnja 1994. (inicijalno klasificiran kao državna tajna / strogo povjerljivo, tj. vrlo tajno), a zapisnik razgovora između Franje Tuđmana i Harisa Silajdžića od 14. srpnja 1994. (također klasificiran kao državna tajna / strogo povjerljivo, tj. vrlo tajno) nisu”, napisao je Šeks u žalbi Povjereniku za informiranje, naglašavajući “posvemašnju arbitrarnost, voluntarizam i krajnje proizvoljne ‘razloge’ iz obrazloženja” ureda predsjednice. Uzalud: 13. srpnja 2018. povjerenik za informiranje odbio je Šeksovu žalbu.

Zato je on 12. rujna 2018. podnio tužbu Visokom upravnom sudu, u kojoj navodi kako HDA “nije dao obrazloženje” za uskratu 25 Tuđmanovih zapisnika. U tužbi piše: “Treba napomenuti da su svi zapisnici iz istog fonda (Ured Predsjednika RH) i svi su bili označeni kao državna tajna / strogo povjerljivo. Temeljem uvida u predmetna rješenja uočljivo je da je u nekim slučajevima odobren razgovor između Franje Tuđmana i određenih osoba, a iste osobe su u jednom slučaju odobrile, a u drugom nisu (H. Silajdžić, Krešimir Zubak, P. Galbraith, R. Hoolbrooke).”

Šeks dodaje kako je “primjetno da je HDA odbio zahtjev kad se radi o zapisnicima u kojima je tematika domaća politika (tako nisu odobrili zapisnike razgovora između Franje Tuđmana i Nikice Valentića, Franje Tuđmana i Hrvoja Šarinića, predstavnika HVIDRA-e, predstavnika Brodsko-posavske županije), što navodi na zaključak da je kriterij za odluku bio da se ne dopusti da u javnost izađu određeni detalji koji bi potencijalno mogli dovesti u neugodan položaj određenu osobu”. Povjerenik za informiranje na Šeksovu je tužbu odgovorio 23. listopada 2018., ustrajući u svojim stajalištima, a Visoki upravni sud dao mu je za pravo već dva dana kasnije, 25. listopada, navevši u presudi kako “nije osnovan prigovor tužitelja da je odbijanje njegovog zahtjeva neargumentirano, a prigovor postojanja voluntarizma u otkrivanju istih informacija nije dokazan”. Tako je jedan od najutjecajnijih hrvatskih političara i ovoga puta ostao uskraćen za dokumentaciju. I zato je Šeks podnio ustavnu tužbu, koju je Ustavni sud odbio 20. ožujka 2020., iscrpivši time zakonsku proceduru predviđenu hrvatskim zakonima. Drugim riječima, hrvatski pravni sustav uskratio je dokumente političaru koji je isti taj pravni sustav uvelike stvarao.

Stoga, nakon iscrpljujuće pravne bitke u Hrvatskoj, Šeksu je preostala samo još tužba ESLJP-u. I on ju je podnio, u predviđenom roku od šest mjeseci, a na temelju triju izdvojenih mišljenja ustavnih sudaca Mate Arlovića, Lovorke Kušan i Gorana Selaneca. Arlović je, naime, u svojem mišljenju napisao da je “ustavnu tužbu trebalo usvojiti”, dok su Kušan i Selanec, u zajedničkom i opsežno argumentiranom izdvojenom mišljenju, među ostalim napisali da “ni uz najbolju volju” ne mogu “dokučiti kako (većina u Ustavnom sudu, op.a.) ne nalazi mjesta primjeni svojih stajališta o značaju slobode izražavanja za demokratsko društvo koje je razvila u kontekstu odluka redovnih sudova kojima se pojedinci sankcioniraju za izgovorenu riječ i mišljenje”.

“Na temelju tih izdvojenih mišljenja gospodin Šeks me zamolio da idemo prema Strasbourgu (ondje je sjedište ESLJP-a, op.a.)”, objasnila je u petak za Nacional odvjetnica Višnja Drenški Lasan, dodajući kako je tužba već prošla prve dvije proceduralne instance u ESLJP-u: ispitivanje elementarnih uvjeta za postupanje pred sucem pojedincem te sastavljanje rezimea slučaja i postavljanje pitanja o predmetu tuženoj državi. “Sud je zastupnici RH postavio dva konkretna pitanja i odredio joj rok da se očituje do 25. svibnja ove godine”, kazala je Nacionalu Drenški Lasan. Nakon očitovanja zastupnice RH pred ESLJP-om, Šeks će dobiti rok za odgovor, a potom slijedi analiza predmeta i donošenje presude pred vijećem šestorice sudaca. Te odluke, prema procjeni Drenški Lasan, ESLJP “u pravilu donosi u roku od godinu, dvije, nekad i dvije i pol do tri godine, ovisno o tome kakav je predmet”. Jasno je, dakle, da će pravna zavrzlama oko Šeksova prava na 25 uskraćenih Tuđmanovih transkripata još potrajati te da bi se mogla otegnuti najmanje na pet godina, ako ne i na cijelo desetljeće.

Utoliko je bizarnija informacija koju je Drenški Lasan otkrila Nacionalu: “Naša glavna argumentacija u tužbi ESLJP-u je bila činjenica da je dio dokumenata koji su mu uskraćeni – javno objavljen. To smo mi saznali naknadno. Objavljen je u knjizi ‘Stenogrami o podjeli Bosne’, knjiga druga. Mi smo uz aplikaciju tu knjigu i priložili, gdje se vidi da se ta knjiga koristi tim transkriptima.”

Dakle, neki od 25 transkripata za koje Vladimir Šeks vodi tešku birokratsku bitku već su objavljeni, i to 12 godina prije nego što je uložio prvi zahtjev za uvid u te dokumente! Ali zašto ih je tražio ako su objavljeni, pitali smo Drenški Lasan, a ona je to ovako objasnila:

“Da bi bio apsolutno siguran. Mi ne možemo znati jesu li ti dokumenti autentični dok ne dobijemo kopije originala. Kad pišete znanstveni rad, nećete prepisivati tuđu knjigu. Svaki autor odgovara za autentičnost informacija koje iznosi – zna se gdje se nalaze izvorna građa i izvorni dokumenti. Zato je moj klijent pokrenuo taj postupak: da bi bio apsolutno siguran kako je ono o čemu piše zaista tako i zapisano u dokumentu na koji se poziva. Sve ostalo ne može biti sigurno da je tako.”

Na pitanje kako komentira činjenicu da ured predsjednika, na temelju mišljenja Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, ne odobrava uvid u dokumente koji su već objavljeni, Drenški Lasan je odgovorila: “To je sad već druga stvar. U to ja neću ulaziti.”

Nacional nije uspio točno rekonstruirati koji su od dokumenata što ih Šeks traži već objavljeni, jer nam to nisu rekli ni Šeks ni njegova odvjetnica. Uspoređujući podatke iz odluke Ustavnog suda koju u ovome tekstu navodimo te Tuđmanove transkripte objavljene u drugom svesku „Stenograma o podjeli Bosne“, zaključili smo da je jedan od tih transkripata, najvjerojatnije onaj od 2. rujna 1994. godine, u kojemu je Franjo Tuđman u Predsjedničkim dvorima razgovarao s “predsjednikom hrvatsko-muslimanske Federacije Krešimirom Zubakom”. Taj je transkript objavljen u drugome svesku „Stenograma o podjeli Bosne“, na stranicama od 199 do 233, pod uredničkim naslovom „Zadaća suprotiva Turkom“. U tom razgovoru Tuđman razgovara s predstavnicima Herceg-Bosne, a na sastanku su i ministar obrane Gojko Šušak i vanjskih poslova Mate Granić. Razgovara se o tome kako organizirati Federaciju BiH (FBIH) u novonastalim uvjetima potpisanoga Washingtonskog sporazuma, a iz Tuđmanovih je riječi jasno kako želi da Hrvati dominiraju Federacijom, uz istodobno održavanje privida gradnje ravnopravne zajednice s Bošnjacima. Na jednome mjestu, na stranici 228, Tuđman kaže ovako:

“Naime, omogućiti provedbu politike koja je u interesu Hrvatske, hrvatskoga naroda u cjelini, Hrvatske države. Ne smijemo proigrati tu šansu, razumijete. Prisilili smo svijet svojom politikom, svojom snagom da nas prizna, da nas treba i prema tome, nemojmo to dopustiti. Ja sam u politici spreman i na toleriranje do krajnjih granica, ali kad dođe do toga da treba nekoga ukloniti, treba ukloniti.”

„Stenogrami o podjeli Bosne“ dvosveščano je izdanje koje su 2005. objavili Feral Tribune i sarajevski magazin Dani, a uredili Predrag Lucić i Ivan Lovrenović. U dvjema opsežnim knjigama, koje obuhvaćaju gotovo tisuću stranica, objavljeno je 36 cjelovitih transkripata razgovora koje je Tuđman sa suradnicima vodio o BiH od 1991. do 1999. godine. U predgovoru, Lucić je napisao i rečenice koje mogu biti važne za istraživanje Vladimira Šeksa:

“Transkripti koje ovdje objavljujemo doslovce su prepisani iz izvornika, bez ikakvih lektorskih ili korektorskih intervencija. Nadam se da vam autentične greške Tuđmanovih stenografa neće smetati pri čitanju i da će vam, primjerice, zbrka oko Perice Jurića i Perice Jukića, generala Petkovića i Pratkovića, Andabaka i Andrbaha pružiti užitak dešifriranja kakav vam nijedan redaktor ne smije oteti.”

Dvanaest godina nakon što su ta dva sveska objavljena, 2017., Centar za kritičko mišljenje iz Mostara objavio je skraćenu verziju „Stenograma“, izbor najzanimljivijih i najvažnijih razgovora od prvotno objavljenih 36, a u predgovoru toj knjizi bivši glavni urednik sarajevskog tjednika Dani Senad Pećanin prepričao je zanimljivu priču o tome kako se dogodilo da su „Stenogrami o podjeli Bosne“ – dakle, zbirka tajnih Tuđmanovih razgovora – zapravo ugledali svjetlo dana. Pećanin je napisao ovako:

“Tužilaštvo Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Haagu saznalo je za postojanje ovih transkripata, a zahvaljujući kooperativnosti Tuđmanovog nasljednika Stjepana Mesića transkripti su se ubrzo našli u Haagu. A u prijestolnici međunarodnog prava godinama je radio jedini specijalni izvještač bh. medija iz Haaga, novinar magazina Dani Emir Suljagić, danas ravnatelj Memorijalnog centra u Potočarima. Bio je izvanredno informiran o radu tužilaštva i suda i u jednom razgovoru mi je nagovijestio mogućnost da dobije ‘bombu’. U uobičajenom novinarskom žargonu to je označavalo ekskluzivni materijal za medijsko objavljivanje koji ima potencijal da izazove tektonske poremećaje na političkoj i društvenoj sceni. Kada mi je objasnio o čemu se radi, ohrabrio sam ga da pokuša doći do transkripata razgovora iz Tuđmanovog kabineta. I Emir je uspio – ubrzo smo u Danima uživali u privilegiji čitanja sadržaja razgovora u kojima je sistematično kopana grobnica za Bosnu i Hercegovinu.”

Pećanin je nastavio:

“Zaboravio sam kako smo došli do ideje da transkripte sastanaka u Tuđmanovom uredu objavimo kao zajednički pothvat s prijateljima iz splitskog Feral Tribunea. Naravno, nije mi trebalo puno da im objasnim kakav materijal posjedujemo i uvjerim ih da zajedno objavimo transkripte. Dobrovoljac za zahtjevnu i obimnu pripremu transkripata za objavljivanje bio je sjajni feralovac Predrag Lucić. No suočili smo se s problemom: transkripte nismo imali u elektronskoj formi, a više hiljada stranica isprintanih razgovora bilo je uredno složeno u velikoj kartonskoj kutiji (ni do dana današnjeg ne znam kako ju je Emir uspio prebaciti u Sarajevo). Kolega iz Dana Ivan Lovrenović i ja odlučili smo da ćemo kartonsku kutiju s transkriptima sami odnijeti u Zagreb, u redakciju Ferala. Uplašio sam se da od čitave ideje neće biti ništa kada je carinik na graničnom prelazu u Slavonskom Brodu zatražio da otvorim prtljažnik, iako sam na njegovo pitanje prethodno odgovorio da nemam ništa prijaviti za carinjenje. Nismo računali da su upravo tih dana pooštrene sigurnosne mjere u Hrvatskoj zbog predstojećeg posjeta pape Ivana Pavla II. Srećom, carinik nije bio zainteresiran za sadržaj kutije kada se uvjerio da u njoj nema cigareta i alkohola.”

Nacional je pokušao razjasniti kako je bilo moguće da ured predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović Vladimiru Šeksu ne odobri uvid u transkripte koji su već godinama bili objavljeni, i to u knjizi koja je imala golemi publicitet. Izvor blizak bivšoj predsjednici s kojim je razgovarao Nacional, nije želio o tome spekulirati:

“Predsjednica nije o tome osobno odlučivala. Postojala je komisija koja se time bavila. Ali ta je komisija znala predsjedničin stav: predsjednica je smatrala da za neke stvari treba postojati povijesna distanca, kao što je to u SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj i drugim europskim državama. Drugi razlog je bio taj što je predsjednica bila posebno oprezna u onim stvarima koje su bile označene kao vrlo tajne. Smatrala je da se te dokumente ne može davati dok ne prođe proces deklasifikacije. Imala je isti stav prema svakome, tražio dokumente Vladimir Šeks ili Budimir Lončar. Nije željela da se preko nje vode bilo kakve bitke. Nije željela ni u čemu takvom sudjelovati. Nije radila ništa ni protiv koga. Imala je taj stav: povijesna distanca – i drugi, da se preko njezinih leđa ne vode bitke, radilo se o Šeksu ili o Budimiru Lončaru. To je cijela priča.”

To, naravno, nije odgovor na ključno pitanje: kako je moguće da država ono što je davno objavljeno smatra državnom tajnom? Ta bizarna činjenica ne zanima ni Vladimira Šeksa: “Jesu li ti dokumenti ranije već objavljeni, ja ne znam. Različiti autori prepričavaju različite dokumente. A ja pišem knjigu, ogroman trogodišnji rad, koju sam završio i koja će izaći sredinom ili koncem travnja: dokumentarnu kronologiju pada bosanske Posavine. Ti su mi dokumenti trebali za tu knjigu”, kazao je Šeks Nacionalu u nedjelju. “To je posavski rašomon”, precizira, “u kojemu na temelju raznovrsnih dokumenata koje sam dobio iz raznih izvora – Republike Srpske, BiH, američkih, britanskih, ruskih, jasno, i HV-a, hrvatske policije – nastojim rasvijetliti taj rašomon. Kao u Kurosawinu filmu, priča svakog aktera izgleda jako vjerodostojno, ali kad čujete drugog aktera, koji daje potpuno različito viđenje, i ono zvuči potpuno vjerodostojno. Isto je tako s bosanskom Posavinom.”

Tako se u ovoj zapletenoj priči doznaje još jedna novost: da Vladimir Šeks, inače autor ukupno desetak knjiga, među kojima i nekoliko opsežnih memoarsko-dokumentarističkih izdanja o kontroverzama povijesti neovisne Hrvatske, piše novu knjigu o jednoj od najdvojbenijih tema ratova devedesetih: padu bosanske Posavine u ruke srpskih snaga 1992. godine. Ma kako Šeks intonirao svoju knjigu, ona će – ako je suditi po njegovim dosadašnjim izdanjima – biti vrijedna ako ni po čemu drugome, a ono po količini dokumentarnog materijala koji autor kani prikupiti. Jer Šeks ni u dosadašnjim svojim knjigama nije pretendirao na znanstvenu objektivnost, a potrudio se doći do što više autentičnih dokumenata. Primjerice, u uvodnom poglavlju njegove dvosveščane knjige “1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat”, kojoj već i naslov sugerira subjektivan pogled, Šeks piše kako “nije riječ o znanstvenoj obradi spomenutog razdoblja, nego o mome sjećanju na to vrijeme”. Utoliko je njegov pristup intelektualno korektan i Šeksove knjige svjesno svrstava među historiografske izvore. Potvrđuje to i povjesničar Davor Marijan, koji je Šeksovo djelo o 1991. nazvao “vrijednim prilogom za razumijevanje stanja i odnosa u vrhu HDZ-a i djelovanja njegova čelnika, ujedno i predsjednika RH Franje Tuđmana”. Nema razloga za sumnju da će sličnu – osobno intoniranu, ali dokumentima bogatu knjigu – Šeks objaviti i o bosanskoj Posavini. No taj mu je posao otežala njegova vlastita država, uskrativši mu nužne dokumente, usprkos tome što je jedan njihov dio davno već bio objavljen. Šeks se tako od simbola HDZ-ova sustava koji inzistira na samo jednoj, HDZ-ovoj istini o ratu i nastanku Hrvatske, neobičnim hirom sudbine prometnuo u zagovornika raznovrsnih interpretacija prošlosti. Nacionalu je kazao:

“Nepotrebno se stvaraju različiti mitovi i različite procjene povijesti zato što se neki dokumenti ne objavljuju. Stvara se fama da je nešto skriveno, a sudionici u javnosti iz toga izvlače različite zaključke. Ali ništa nije skriveno. Što je moglo biti skriveno u razgovoru predsjednika Tuđmana s vodstvom HDZ-a Brodsko-posavske županije ili sa Zajednicom prognanika?”

A da se u toj borbi Vladimir Šeks, na svojevrstan način, našao na istoj strani sa svojim najljućim neprijateljima Feral Tribuneom, izdavačima „Stenograma o podjeli Bosne“, samo je još jedna bizarnost hrvatskoga političkog i javnog života.