Nacional otkriva zašto je diskografija kakvu smo poznavali bespovratno otišla u prošlost, te kakve su mogućnosti razvoja te industrije u vremenima turbulentnih promjena u svijetu medija, distribucije, promocije i dostupnosti glazbe
Diskografija kakvu smo dosad poznavali bespovratno je otišla u prošlost. Jugoton, najveća diskografska kuća u ovom dijelu Europe tijekom 30-ak godina postojanja, diskografski div na čijim temeljima su privatni poduzetnici oformili Croatia Records, u zlatnim godinama prodavao je milijune nosača zvuka. Jedan od rekordera sedamdesetih godina bio je Zdravko Čolić, čiji je album “Ako priđeš bliže” prodan navodno u nevjerojatnih 900.000 primjeraka. Nešto manje ali ipak respektabilne tiraže albuma u to su vrijeme kao i u osmom desetljeću dvadesetog stoljeća imali izvođači poput Tereze Kesovije, Novih fosila, Bijelog dugmeta, Azre, Prljavog kazališta, Plavog orkestra… U to vrijeme Zlatna ploča dodjeljivala se izvođačima koji su prodali više od 150.000 primjeraka albuma. Početkom 90-ih Jugoton je postao Croatia Records, a tržište s 23 milijuna stanovnika u Jugoslaviji krajem 80-ih pretvorilo se u tržište od jedva četiri milijuna stanovnika. Sredinom 90-ih internet je postao prvi kontakt s popularnom glazbom, a MP3 temeljni nosač digitalnog zvuka, koliko god bio lošiji od CD-a i vinila. U tom desetljeću diskografija kakvu smo dotad poznavali počela se polako i sustavno urušavati. Do koje mjere se urušila u odnosu na zlatno doba govori podatak da se Zlatna ploča danas u Hrvatskoj dodjeljuje izvođačima koji su prodali više od 3000 nosača zvuka. To je 147.000 primjeraka manje…
Komentari