Objavljeno u Nacionalu br. 801, 2011-03-22

Najnovija nezavisna država svijeta postao je Južni Sudan – pretežno kršćansko područje koje se na referendumu odvojilo od muslimanskog Sudana

Većina stanovnika Južnog Sudana na referendumu u siječnju glasovala je za odvajanje od države Sudan i formiranje nove nezavisne države. Komisija koja je rukovodila referendumom objavila je krajem siječnja prve preliminarne rezultate referenduma nakon prebrojenih 83 posto glasova, te je obznanila da se 98,6 posto birača izjasnilo za nezavisnost Južnog Sudana. Prebrojeni su i svi glasovi stanovnika Južnog Sudana koji su glasovali izvan Južnog Sudana, u inozemstvu ili u drugim dijelovima Sudana. Ljudi iz Južnog Sudana koji žive u drugim dijelovima Sudana manje su skloni odcjepljenju. Službeni rezultati potvrdili su preliminarni rezultat. Većina stranih promatrača koji su pratili pripreme za referendum nisu začuđeni ishodom, jer se znalo da su tamošnji stanovnici nezadovoljni politikom centralne sudanske vlasti, i to ne samo politikom koju su te vlasti vodile u prošlosti, nego i politikom u posljednjih šest godina, nakon što je potpisan sporazum o primirju kojim su završene borbe u Južnom Sudanu između tamošnjih gerilaca i vladinih snaga.

Stanovnici Južnog Sudana željeli su sami upravljati svojim područjem i koristiti prirodne resurse. Nova država u svjetsku obitelj nezavisnih država stupit će u srpnju. Bit će to prilično postrana država s približno deset milijuna stanovnika. Neće imati izlaz na more, a graničit će na sjeveru sa Sudanom, na istoku s Etiopijom, na jugu s Kenijom, Ugandom i Demokratskom Republikom Kongo, te na zapadu s Centralnoafričkom Republikom. Glavni grad nove države bit će Juba. Sve je to rezultat duge borbe stanovnika ovog područja protiv vlade Sudana, koja je taj prostor kontrolirala od vremena kada je Sudan stekao nezavisnost. Postojala su tri velika razloga konflikta između centralne sudanske vlade i stanovnika Južnog Sudana. Prvi je bio vjerske i etničke prirode, budući da na jugu Sudana žive crnci kršćanske vjere i animisti, dok u središnjem i sjevernom dijelu Sudana žive Arapi muslimani, koji su nametnuli svoju vjeru cijeloj zemlji, te čak željeli uvesti strogu šerijatsku verziju islama svim stanovnicima zemlje. Drugi razlog konflikta bio je administrativne prirode, jer je centralna vlada Sudan vidjela kao unitarnu državu, upravljanu iz prijestolnice, što je za stanovnike Južnog Sudana bilo neprihvatljivo, budući da su oni željeli imati lokalnu vlast i vlastiti budžet. Južni Sudan je najnerazvijeniji dio zemlje, ima samo tridesetak kilometara asfaltiranih cesta, nema zajednički sustav električne energije, područje je zaostalo i nerazvijeno za što tamošnji stanovnici okrivljuju politiku zanemarivanja i diskriminacije koju je desetljećima u tom prostoru provodila centralna vlast. Treći razlog sukoba bio je ekonomske prirode. U posljednje doba u Južnom Sudanu otkrivene su značajne rezerve nafte, 80 posto svih nalazišta nafte na teritoriju Sudana nalazilo se na jugu zemlje. Tamošnji stanovnici vjeruju da bi to što se u prostoru gdje oni žive nalaze tako velike zalihe nafte, moglo i trebalo biti temelj njihova razvoja. Centralna vlada Sudana, pak, ponašala se u skladu s politikom da je nafta opće nacionalno dobro, koje treba eksploatirati u korist cijele zemlje. Sukob je trajao jako dugo, gotovo od vremena kada je Sudan postao nezavisna država.

Sudan je dosad imao 45 milijuna stanovnika, od kojih je oko 10 milijuna živjelo u Južnom Sudanu i crnačkog su etniciteta. Budući da su Arapi sa sjevera od samog osnivanja države Sudan brojčano dominirali, počeli su i politički dominirati Sudanom nakon što je zemlja 1956. godine dobila nezavisnost od Britanaca, pa je to izazivalo otpore na jugu. Vlasti, kojima su dominirali sjevernjaci, željeli su islamizirati cijelu zemlju, uvesti šerijatske zakone na području cijelog Sudana, zbog čega je na jugu već krajem pedesetih godina izbila pobuna, koja se pretvorila u krvavi i dugotrajni građanski rat. Godine 1969. u Sudanu je izvršen vojni udar, pa je na vlast došao radikalni general Gaafar Al Numeiry. On je shvaćao da građanski rat na jugu nije dobar za zemlju, pa je stoga počeo pregovarati s južnjačkim pobunjenicima, te u ožujku 1972. dao južnim područjima Sudana autonomiju, čime je prva faza građanskog rata završila. Sudan je živio u miru desetak godina. No, 1984., Numeiry je počeo mijenjati politiku, pa je pod pritiskom sjevernjaka ponovno uveden šerijatski zakon u cijeloj zemlji, zbog čega je na jugu došlo do nove pobune pod vodstvom pukovnika Johna Garanga. Numeiry je sljedeće godine srušen s vlasti, no, vlast su preuzeli još radikalniji islamisti na čelu sa Sadiqom Al Mahdijem, koji su ustrajali na islamizaciji cijelog Sudana. Pobuna na jugu se zaoštrila, s radikalnijim i drastičnijim ciljem, da se jug Sudana odcijepi, te tamo stvori nova država. Borbe su se nastavile i nakon pada Mahdija s vlasti i dolaska nove vojne vlade na čelu sa brigadirom Omarom Hassanom al-Bashirom 1989. godine. Bashir je nakon neuspjelih pokušaja da se vojnim sredstvima podčini Jug, početkom devedesetih ušao u pregovore s južnjačkim pobunjenicima. I oni su bili skloni pregovorima, jer je rat imao teške posljedice po stanovništvo juga, privredna aktivnost je zamrla, a proširila se i glad.

Godine 1994. postignut je sporazum, koji je mogao voditi prema trajnom miru, pobunjenici su bili zadovoljni jer je bilo predviđeno ukidanje šerijatskog zakona na jugu, i čak se govorilo o samoopredjeljenju stanovnika južnog Sudana. Problem je, međutim, nastao kada je trebalo odrediti koja područja na jugu Sudana imaju pravo na to samoopredjeljenje. Vlada je predložila crtu razgraničenja, ali ona je bila tako povučena da je obuhvaćala samo krajnji jug Sudana, a nije obuhvaćala značajan dio crnačkog stanovništva Sudana, koji nisu muslimani, a koji su živjeli u središnjem Sudanu. Zbog toga su se borbe nastavile i trajale su sve do 2005. godine kada je uz međunarodno posredništvo postignut sporazum kojim je rat završen. Temeljna odredba tog sporazuma bila je da se stanovnicima Južnog Sudana daje pravo na samoopredjeljenje te mogućnost da se referendumom izjasne žele li se odcijepiti od Sudana. Bili su zadovoljni i time što je značajno prošireno područje na koje se odnosi ono što se odlučivalo tim referendumom, čime je zajamčeno da će se većina crnačkog stanovništva moći naći u novoj državi ako to žele. Neka sporna pojedinačna područja miješanog stanovništva – ako bude odlučeno da se Južni Sudan odcjepljuje – moći će kasnije odvojeno reći žele li u novu državu ili će ostati u staroj. Značajno je bilo da je nekoliko dana prije referenduma na jug Sudana doputovao i predsjednik Bashir i dao jamstva da će središnja vlada Sudana poštivati ono što stanovnici Južnog Sudana odluče. Nakon ovakvog rezultata referenduma sigurno je da će Afrika dobiti još jednu nezavisnu državu. Na svjetsku međunarodnu scenu stupit će čovjek o kojem se malo zna, a koji je najzaslužniji što je referendum održan, te što se stvara nova nezavisna država. To je 59-godišnji predsjednik Južnog Sudana Salva Kiir Mayardit, koji je do sada bio ujedno i potpredsjednik Sudana, države od koje se želio odvojiti.

O Kiiru se dosad malo znalo, držao se vrlo rezervirano, nije bio populist, nije bio spretan s medijima, a javnost izvan Južnog Sudana i nije mu bila važna. Pretpostavlja se da je rođen 1951., malo se zna o njegovoj mladosti i obrazovanju, gotovo ništa o njegovoj obitelji, čak se i vrlo malo zna o njegovim aktivnostima prije 2005. godine, kada je postao čelni čovjek Južnog Sudana. Možda je najprepoznatljiviji po tome što ga se na fotografijama uvijek može vidjeti sa šeširom širokog oboda kakve nose američki kauboji. Za njega se do prije pet-šest godina malo znalo i stoga što je do te sudbonosne 2005. godine sva pozornost svjetske javnosti, kada su u pitanju bile prilike u Južnom Sudanu, bila usredotočena na Johna Garanga, koji je bio tamošnji neprijeporni politički vođa. John Garang je, za razliku od Kiira, bio uvjeren da je za Južni Sudan važno da njegov vođa ima staturu i na međunarodnoj sceni. Garang i Kiir razlikovali su se i po mnogočem drugom, Garang je bio visokoobrazovani intelektualac, dok Kiir ima malo formalne škole, Garang je bio civil, a Kiir je vojnik, Garang je bio skloniji kompromisima, te mu krajnji cilj političke borbe nije bila puna nezavisnost, nego bolja pozicija Južnog Sudana u državi Sudanu, dok je Kiir neumoljivi zagovornik nezavisnosti. I Garang i Kiir pripadaju istom plemenu Dinka, koje pokriva najveći prostor Južnog Sudana. Garang se rodio 1945. godine, rano je ostao siroče, ali je imao sreću da je imao strica koji mu je plaćao školovanje. Zbog toga što je od 1959. do 1972. godine u Južnom Sudanu trajao Prvi sudanski rat, kojim su tamošnji gerilci željeli iz svojeg područja otjerati sudansku vojsku, morao se školovati u inozemstvu. Gimnaziju je završio u Tanzaniji, diplomu ekonomista stekao na sveučilištu u američkoj saveznoj državi Iowi, a potom je studirao poljoprivredu u Tanzaniji, te magistrirao nekoliko godina kasnije, opet, u Iowi. Po završetku studija vratio se u Sudan, gdje je rat završio, pa je u skladu s odredbama mirovnog sporazuma ušao u sudansku vojsku. No, bio je vrlo nezadovoljan razvojem događaja u Sudanu, pa je 1983. godine upravo on pokrenuo novu pobunu, na čelu koje je bio dvadesetak godina. Tada je formirao i Oslobodilački pokret naroda Sudana SPLM, kako se zvala vojno-politička organizacija stanovnika Južnog Sudana, koji su se borili za emancipaciju svojeg područja. No, iako je formalno neko vrijeme bio časnik u sudanskoj vojsci, te čak pohađao časničku školu u SAD, Garang nije bio spreman za vojnog komandanta, pa su mu operacije vodili drugi časnici, među kojima je najsposobniji bio Kiir. Kiir je pristupio južnosudanskoj pobunjeničkoj armiji vrlo mlad šezdesetih godina.

Kada je završio Prvi sudanski rat 1972. godine bio je niži časnik u jednoj od pobunjeničkih grupa. Po tom sporazumu pobunjenici su ušli u sudansku armiju, pa je tako on bio sudanski časnik do 1983. godine kada je izbio Drugi sudanski rat. Postao je ključan čovjek pobunjeničke vojske te dogurao do glavnog vojnog zapovjednika i do čina generala. Između njega i Garanga dolazilo je i do sporova, pa je 2004. Garang Kiira pokušao smijeniti, ali je on imao toliku podršku u vojsci da mu to nije uspjelo. U siječnju 2005. godine sudanski pobunjenici i sudanska vlada potpisali su novi mirovni i politički sporazum o budućnosti Južnog Sudana koji je predviđao i referendum. Na temelju tog sporazuma Garang je postao potpredsjednik Sudana, te je sa vodećim ljudima Sudana dogovarao razne političke korake. No, razgovarao je i s drugim afričkim vođama. Tako je 30. srpnja 2005. godine odletio helikopterom u Ugandu na sastanak s ugandskim predsjednikom Yowerijem Musevenijem. Na povratku helikopter se srušio u Južnom Sudanu i Garang je poginuo. Vodstvo Južnog Sudana za njegova je nasljednika izabralo Kiira, koji je imenovan za predsjednika Južnog Sudana i potpredsjednika Sudana. Za razliku od Garanga, koji je dogovarao što bolji položaj Južnog Sudana unutar Sudana, Kiir je od prvog trenutka radio na tome da Južni Sudan dobije nezavisnost. U početku to nije isticao da ne antagonizira sudansku vlast, ali mu je glavni cilj bio da se organizira što brže i što bolje referendum na kojem će se stanovnici Južnog Sudana izjasniti o njegovoj budućnosti, uvjeren da će ogromna većina glasovati za nezavisnost, te da će to biti politička činjenica koju se neće moći osporavati. Mnogo otvorenije počeo je agitirati tek kada je organizacija referenduma već odmaknula. Rekao je da se na referendumu treba odlučiti “želimo li biti građani drugog reda u dosadašnjoj državi ili slobodni ljudi u novoj nezavisnoj državi”. Ishod referenduma je i njegov osobni trijumf.