Mnogi će se povjesničari umjetnosti složiti s time da je rock’n’roll nastao kao svojevrsni izraz bunta i kritike društva te je s vremenom postao omiljena zabava za mase. Industrija zabave i glazbena industrija potom su uzele stvar u svoje ruke i oštrica koja je krasila buntovne rokere iz godine u godinu bila je sve tuplja, a zabavna i komercijalna glazba sve prisutnije među tinejdžerima širom svijeta. Nezavisna scena imala je svoje heroje i buntovne rokere, ali ne i veliku podršku medija. Početkom devedesetih hip hop je ušao na velika vrata i, na iznenađenje mnogih, zadržao je utjecaj do današnjih dana. Štoviše, hip hop sa svim svojim podžanrovima već je dobrih dvadeset godina najprisutnija žanrovska glazba u eteru svjetskih radiopostaja, na top ljestvicama i s najviše pregleda na YouTubeu. Slično kao rock, i hip hop je nastao na ulici kao svojevrsni izraz kritike društva pa je bilo nekako logično da preuzme rokerski bunt. I dok su glazbena industrija i industrija zabave uz pomoć mainstream medija uspjele ubiti i ono malo rokerskog bunta, hip hop je uz vrhunsku zabavu poveo i novu pjesničku revoluciju čije su vođe kroz stihove u rimi postali glasnogovornici generacija i kroničari društva koji su bez zadrške jasno i glasno upozoravali na negativne i opasne društvene pojave.

Iako su upravo neki reperi poput Ede Maajke, Kandžije, TBF-a, Tram 11, Generala Wooa, Elementala itd. bili najglasniji i najoštriji kritičari društva, a njihovi su stihovi ušli u razgovorni jezik i počeli se citirati, i dalje ih se percipira kao pripadnike jedne supkulture za koju u mainstream medijima nema mjesta.

Izuzetak od tog pravila je i krajem prošle godine u Beogradu objavljena knjiga “Repotpisani: 100 najboljih tekstova srpskog hip hopa” autora Aleksandra Pavlića, Nebojše Marića i Ivana Ristića, u izdanju Društva ljubitelja popularne kulture iz Beograda, najpoznatijeg po lansiranju vrlo popularnog i utjecajnog internetskog portala Popboks.com 2004. godine. Kako su istaknuli autori, “Repotpisani” su rezultat jedinstvenog istraživanja koje je obuhvatilo više od 330 autora i preko 7000 pjesama objavljenih u periodu od pojave prvih srpskih rap pjesama s kraja osamdesetih do 1. siječnja 2019. godine i dokaz su “da hip hop, kao naša posljednja autentična supkultura, glasno i nezaustavljivo grabi naprijed ne tražeći za to od bilo koga dozvolu”. Stoga smo Aleksandra Pavlića pitali zašto je, po njegovu mišljenju, rock izgubio oštricu i buntovni karakter te ih je već odavno preuzeo hip hop. “U velikoj mjeri bih se složio s vašom konstatacijom. Nažalost, rock’n’roll sve manje govori o našem životu, svakodnevnoj borbi koja se odvija na različitim razinama. Posebno teško komunicira s mlađim generacijama, koje su po svojoj prirodi buntovnije, što se može vidjeti i po prosjeku godina na mnogim rock koncertima, koji je 30+ ili čak i više. Kao klinac osnovac i mlađi srednjoškolac volio sam pjevati i citirati stihove mnogih rock tekstopisaca, na primjer Johnnyja Štulića, Milana Mladenovića, Gorana Bregovića, Saleta Verude… Iako ih tako mlad povremeno nisam razumio, oni su našli put do mene i mnogih mojih prijatelja. Bili su tada na onaj pravi način dio ‘narodne muzike’. One s kojom su se svi mogli povezati, i ‘ljudi iz gradova’ i djeca sa sela, kao što sam bio ja.”

Hrvatski glazbeni kritičar i DJ Ilko Čulić smatra, pak, da je i hip hop već otupio oštricu koju je imao na početku. “Kod nas je to došlo kasnije, ali na angloameričkom terenu preokret se dogodio prije 30-ak godina, kad je Chuck D opisao rap kao ‘crnački CNN’ i uvukao ga u pobunu protiv rasne diskriminacije. Rap je dotad rijetko uspijevao biti nešto više od pratnje za breakdance vratolomije. Rock’n’roll je također krenuo kao zabava za tinejdžere, a ozbiljnije crte i buntovan karakter dobio je u interakciji s hipi kontrakulturom i rebelijanskim supkulturama poput punka. Do kraja 20. stoljeća izgubio je većinu takvih uporišta i opet se utopio u industriju zabave. U međuvremenu je postao glazba za odrasle, što mu je dodatno otupilo oštricu. Međutim, buntovni reperi bili su samo privremena zamjena. Njihovo vrijeme je prošlo. Posljednju oazu bunta u suvremenoj popularnoj glazbi drže radikalne feministkinje”, smatra Ilko Čulić.

Maja Trstenjak, glavna urednica glazbenog portala Soundreport.com i glazbena kritičarka, objasnila je to ovako: “Rokeri su sami sebe uništili svojom pretencioznošću. Postali su dosadni u svojoj ozbiljnosti i pokušaju da ispadnu što pametniji. Svoje društveno-političke poruke često toliko dobro upakiraju u svoj visoki umjetnički izražaj da ne da ih jedan prosječni klinac ne razumije, nego više ne razumiju sami sebe. Treba uvijek biti svjestan toga da je glazba industrija te da put do široke publike nikad nisu bili i neće biti visoko inteligentni stihovi obavijeni metaforama visoke umjetničke vrijednosti. Rokeri su se jednostavno zaboravili zabavljati i uživati u onome što rade. Publika to vrlo brzo nanjuši i osjeti, na kraju izgubi interes za slušanje takve glazbe. Zastali su u jednom vremenu, jednom žanru i jednom zvuku, dok je njihova publika odrasla i glazba joj više nije najvažnija stvar u životu. Reperi se međusobno podržavaju, rokeri mrze sami sebe i sve oko sebe. To, naravno, ne vrijedi za sve, no recimo da je većinom tako. Pad popularnosti uvijek izazove određene frustracije. Srećom, u Hrvatskoj se u posljednje vrijeme pojavilo nekoliko fantastičnih rock i metal bendova kao što su npr. Cold Snap ili One Possible Option, no to nije dovoljno da ta scena ponovno oživi. Brkovi cijelo vrijeme imaju svoje vjerne sljedbenike. Ekipa iz ‘kuće Pabla’ imala je svojih pet minuta, ali nažalost nikada nije uspjela postići vrhunac popularnosti koji je zaslužila niti je nadahnula mlađe glazbenike da prime gitaru i počnu svirati. Ostali su, nažalost, kultna zagrebačka priča i tu je jedna od propuštenih prilika za rock glazbu. Svaki takav glazbeni val ima svoj uzlet, vrhunac i kraj, a trap je trenutno na vrhuncu. Hiperprodukcija je velika opasnost žanru, no još uvijek se u Hrvatskoj nije pojavilo dovoljno mladih rock bendova koji bi ponovno poveli neku novu scenu.”

Opisujući knjigu “Repotpisani”, autori su napisali da je hip hop posljednja autentična supkultura. Stoga smo pitali Aleksandra Pavlića koliko su mainstream mediji svjesni značaja repanja i njegovih rima. “Rap je na svjetskom nivou odavno postao mainstream muzika, pa samim tim i miljenik velikih medija. Po dubini, određeni njegovi segmenti funkcioniraju praktički i dalje kao supkultura. Kod nas mali broj ljudi iz mainstream medija shvaća njegovu kompleksnost i značaj. Prihvatili su njegov najkomercijalniji podžanr – trap, koji je kod nas dobio turbo začin u vidu folka. Tu je i zanimljiviji rođak, ekstatična kombinacija psychedelic trancea i rapa – ‘rap i psidža’ – čiji su rodonačelnici na svjetskom nivou duo iz Novog Sada Ludi Srbi. Prošle godine su s Krešom Bengalkom snimili singl ‘Šmrkačim’”, rekao je Pavlić.

S vremenom je, kako je istaknuo, hip hop postao mainstream pa je i oštrica otupjela, a bunt je u stihovima bio sve slabije prisutan. Zabava je postala glavna tema novih repera i sve prisutnijeg podžanra hip hopa – trapa. Maja Trstenjak jedna je od glazbenih novinarki najupućenijih u aktualnu trap scenu, pa smo je zamolili da nam pojasni i približi novu hrvatsku trap scenu. “Nova hrvatska rap (trap) scena, što se sadržaja stihova tiče, razvila se u nekoliko smjerova. No recimo da su tri glavna. Prvi i najpoznatiji je onaj koji se bavi tematikom hedonizma i materijalizma, odnosno seksom, drogom ili nabrajanjem modnih brendova za koje autori smatraju da pripadaju ‘višoj’ cjenovnoj klasi. Drugi je onaj koji se često naziva ‘tvrdi đir’, u kojem je naglasak na ‘kriminalu’, borbi pojedinca sa sustavom i autoritetima zbog ilegalnog karaktera ‘poslova’, ali i borbi s ostalim sudionicima ‘uličnog života’. Treći je onaj koji bi šira javnost okarakterizirala kao najpristojniji, a to je ljubavna tematika stihova. Kod mnogih repera u pjesmama se te tri tematske cjeline često isprepliću, dok su neki svoj umjetnički karakter profilirali u potpunosti sukladno željenom tematskom smjeru. Naravno, iznimke opet potvrđuju pravilo.”

Okretanje zabavi u trapu za Ilka Čulića je logičan smjer jer smatra da se nije trap okrenuo zabavi, nego je od početka i bio samo zabava, bez imalo pretenzija da se ubacuje u drugačiji kontekst: “Trap generacija naučena je da se svaka poruka momentalno šalje kroz društvene mreže. Nema nikakve potrebe da se naknadno prenosi kroz pjesmu.” Čulić smatra da je nova generacija repera izgubila oštricu iako postoji jedna cijela scena tvrdih repera koji su svojim tekstovima opisali život na ulici iz prve ruke, ali istovremeno nisu dotakli goruća politička i društvena pitanja. Pitali smo ga zašto je tako. “Društveno angažirani ‘conscious rap’ koji naši reperi zovu ‘socijala’, odavno nije u modi i slabo se prodaje. U Americi jest donekle živnuo kroz Black Lives Matter, ali u ovim krajevima nigdje ne može dobiti toliko jak impuls. Zanimljiva iznimka je zrenjaninski bend Gypsy Mafia, prepoznat kao ‘romski Public Enemy’”, rekao je Čulić.

Za razliku od njega, Maja Trstenjak smatra da mlada generacija repera i trapera svakako ima oštricu, a najbolji politički angažman koji se unazad nekoliko godina dogodio na sceni je intenzivno i direktno poticanje zajedništva i jednakosti u regiji. “Nikako se ne bih složila da je kod mlade generacije nestalo oštrice ili političkog angažmana, naprotiv. Ako je netko u 2020. bio oštar, onda je to grupa TTM na svom debitantskom albumu ‘Kabare’. No kod vanjskih promatrača zasigurno postoji određeni privid nedostatka direktnog političkog angažmana u djelima tih glazbenika, a za to postoji nekoliko razloga. Prvi je ciljana publika kojoj se obraćaju, a to su u prosjeku tinejdžeri koji danas u životu, srećom, nemaju toliko briga, a politika ih još uvijek ne zanima. Jedine su im brige druženje s frendovima i ljubavne boljke. Moglo bi se čak i reći da im je pomalo dosadno u životu, glazba je jedno od sredstava opuštanja i zabave, dok je politika negdje daleko od njihove trenutne sfere interesa. Drugi razlog je stalno afirmativno isticanje kriminalnih radnji, no upravo se tu krije veliki politički angažman koji je itekako naoštren. Kao što svi koji su nekada slušali black metal danas nisu sotonisti, klinci koji slušaju trap neće postati kriminalci, ali će jako dobro znati reći ‘ne’ sustavu i nepravdi. Jer ono što se zapravo propovijeda je život prema vlastitim pravilima, ‘živi i pusti druge da žive’, uz naglašavanje toga koliko ih sustav i autoriteti koče u tom naumu. Isto tako, naglašavaju opasnost uličnog života, stoga su borba za vlastite ideale, požrtvovnost i marljivost pouka koju bi krajnji slušatelj trebao dobiti. No po meni najbolji politički angažman koji se unazad nekoliko godina dogodio na sceni jest intenzivno i direktno poticanje zajedništva i jednakosti u regiji, što je još uvijek od neprocjenjive važnosti i vrijednosti.” Jednako tako smatra da je kritika društva danas jako bitna. “I kada je direktna kritika političkih struktura rijetka, ona društvena je veoma izražena. Ovi su glazbenici jednostavno premladi da bi se doveli u situaciju u kojoj je politika imala direktan utjecaj na njihov život. Njima je trenutno bitnije, npr. da se legalizira marihuana i smanje porezi i nameti, no kada ih i ovo drugo zasmeta, itekako će se prvi pobuniti i ‘dissati’ premijera ili predsjednika. No sama kritika društva i ponašanja ljudi možda je u ovom trenutku puno bitnija od kritike vladajućih struktura koja se događa već desetljećima, a napretka nema.”

Nema sumnje da je spomenuta supkultura hip hopa i trapa danas najzastupljenija među tinejdžerima, kao način života i razmišljanja zapravo miljama drugačiji od života i razmišljanja njihovih roditelja koji su odrasli uz rock glazbu. Uglavnom, hip hop kultura svakako je važan dio kulture jedne države i naroda mada će se malo tko iz Ministarstva kulture i medija s time složiti.

Razmišljajući slično autori zbirke odabranih stihova u prigodnoj najavi knjige “Repotpisani” napisali su da “hip hop daje važan doprinos srpskoj kulturi i zaslužuje više prostora u javnosti”. Stoga smo pitali koautora spomenute knjige Pavlića posvećuju li mediji u Srbiji prostora hip hopu ili on i dalje živi samo kroz društvene mreže, na internetu i na ulici. “Vrlo malo rap dobiva prostora u medijima, kao uostalom i kultura uopće. Njemu realno nisu ni potrebni konvencionalni mediji, ali mu je potrebna nešto jača infrastruktura u vidu organizatora koncerata i uopće ljudi koji će promovirati izvođače. Mislim da su mu potrebni i ljudi koji će ga prepoznavati kao kulturnu vrijednost, nadam se da smo svojom zbirkom učinili mali korak u tom pravcu.”

Pitali smo sugovornike kakvo je stanje po tom pitanju u Hrvatskoj i zaslužuje li lirika hip hopa više prostora u medijima. “Lirika hip hopa itekako je važna za razvoj hrvatskog jezika, pogotovo lokalnih idioma. A Saša Antić je ponajbolji pjesnik svoje generacije i krajnje je vrijeme da se nađe u konkurenciji za najprestižnije književne nagrade”, istaknuo je Ilko Čulić, dok je Maja Trstenjak navela i česte predrasude koje se povezuju uz hip hop u Hrvatskoj: “Ta je glazba odraz i glas jedne generacije, njenih navika i načina života. Također je jedan od prvih žanrova koji se, zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, paralelno u Hrvatskoj razvijao sa svjetskom scenom, dok su se glazbenici samostalno educirali i stekli produkcijske, autorske i izvođačke kvalitete koje su na veoma zavidnoj razini. To potvrđuje činjenica da su producenti Strapazoot i Gezin dospjeli na sam vrh Billboardove top ljestvice i surađuju s velikim igračima, istovremeno radeći na domaćim projektima s jednakim entuzijazmom. Oko ovog žanra još uvijek postoje mnogobrojne predrasude te zato nisu zastupljeni u tradicionalnim medijima, no njima to zapravo i nije potrebno jer njihova publika ne čita novine i ne gleda televiziju. Specijalizirani glazbeni web portali, YouTube i društvene mreže njima su dovoljna promocija, jer koncerti su im redovito rasprodani tjednima unaprijed, a pjesme broje milijunske preglede. Njihova je PR strategija tako vješta, ne rade se umjetne pompe pa na toj sceni nećete naići na slučaj glazbenika koji ‘iskače iz paštete’, a ne može prodati deset ulaznica za koncert. No primjećujem da ni “tradicionalne strukture” u posljednje vrijeme ne mogu više ostati ravnodušne na njihov uspjeh, stoga imamo primjer skorašnjeg nastupa z++-a i Kuku$a na Zagrebačkom festivalu, što je fantastičan trenutak.”

Nažalost, ništa nitko nije naučio iz prošlosti, kada su djedovi i bake u čudu gledali zašto im djeca slušaju taj “zatupljujući” jazz i “vražji” rock’n’roll. Ili kada su njihova djeca svojoj djeci zabranjivala taj “grozni” punk, dok se metal glazbu proglašavalo sotonističkom. Tako se i danas, kada tinejdžeri imaju svoje hip hop heroje i trap idole koji su svojim tekstovima najbliži njihovu načinu života, zabave i pogleda na svijet oko sebe, roditelji ponovo zgražaju. Možemo propitivati njihov ukus i stavove, ali ne možemo ih negirati jer su ipak originalno njihovi. A oštricu i bunt koji su krasili rock’n’roll u jednom momentu evolucije rock glazbe već su odavno preuzeli neki drugi, mladi muzičari koji ni ne znaju kako je to izgledalo i zvučalo nekada, kada je rock glazba imala veliki utjecaj na politiku i mlade, sve dok nije postala profitabilni biznis velikih kompanija.

Glazbeni kritičar i DJ Ilko Čulić smatra da je i hip hop otupio svoju oštricu. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO