Krajem prošle godine je u izdanju Instituta za etnologiju i folkloristiku objavljena knjiga „Gdje živi tvornica? Etnografija postindustrijskoga grada“ Tee Škokić i Sanje Potkonjak. Knjiga je utemeljena na dubinskim etnografskim uvidima u život grada Siska i njegove okolice, a uži fokus teksta stavljen je na efekte i reperkusije procesa deindustrijalizacije, odnosno stanja koja podrazumijeva postindustrija.

Grad Sisak je prije početka denacionalizacije početkom devedesetih bio grad poznat po moćnoj industriji i brojnim, vrlo uspješnim industrijskim poduzećima kao što su Ina Rafinerija nafte Sisak, Željezara Sisak i Termoelektrana, s kemijskom industrijom Radonja, tekstilnom industrijom Siscia, tvornicom alkoholnih i bezalkoholnih pića Segestica, prehrambenom industrijom, poduzećima za riječni transport, pretovar i skladištenje. I onda je paralelno s Domovinskim ratom započeo period ekonomske tranzicije, denacionalizacije i demografske devastacije, zbog čega je grad Sisak i okolicu do danas napustilo oko 20.000 stanovnika, a nabrojane tvrtke gotovo su u potpunosti ugašene. Cijeli proces propadanja sisačke industrije, deindustrijalizacije i deurbanizacije privukao je autorice knjige da prikažu krah jedne vrste rada i učinke koje je slom industrijske proizvodnje imao na veliki dio radne populacije i životne transformacije nakon raspada socijalizma i tranzicijskog perioda.

Sanja Potkonjak izvanredna je profesorica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U fokusu njezina istraživačkog interesa su postsocijalizam i tranzicija, kulture rada te urbana i postindustrijska etnografija. Tea Škokić znanstvena je savjetnica u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu te autorica i urednica niza knjiga s područja etnologije i antropologije. Teme kojima se bavi su rodna i feministička antropologija, antropologija seksualnosti te kulture rada, a posljednjih nekoliko godina i etnografija izbjeglištva. Pitali smo što ih je nagnalo da se na znanstveni način pozabave etnografijom Siska kao postindustrijskim gradom. „Siskom se bavimo već dugo, još od devedesetih, ali smo prvi zajednički članak na temu nezaposlenosti i nadanjima radnika sisačke željezare objavile 2012. Do danas je on postao, da tako kažem, naš stalni povremeni teren. U Sisku pratimo radne i životne transformacije nakon raspada socijalizma, neuspjele ekonomske tranzicije i demografske devastacije“, ispričala nam je.

Autorice knjige Tea Škokić i Sanja Potkonjak u fokus knjige stavile su efekte i reperkusije procesa deindustrijalizacije. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Sanja Potkonjak rekla nam je da je intenzivno terensko istraživanje započelo još s projektom ‘’Transformacija rada u posttranzicijskoj Hrvatskoj’’, koji je vodila Reana Senjković s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Taj projekt je trajao od 2017. do 2021., a istraživači i istraživačice uključeni u njega nastojali su istražiti procese i posljedice nestanka industrije, pa smo je pitali na što su tom prilikom stavili fokus istraživanja. „Zanimao nas je krah jedne vrste rada i učinci koje je slom industrijske proizvodnje imao na veliki dio radne populacije. Terene smo provodili u Sisku, Iloku, Slavonskom Brodu, Puli, Imotskom. Istraživanje u Sisku je trajalo najduže i provođeno je kao studija slučaja. Razgovarale smo s pojedincima, dogovarale fokus grupe, vodile grupne intervjue, ali i bilježile neformalne razgovore. To je vrsta terena koja se odvija kroz unaprijed dogovorene razgovore s izabranim ekspertima, stanovnicima grada, nekadašnjim radnicima u Željezari, ključnim osobama u kulturi ili s predstavnicima lokalnih građanskih inicijativa i udruga. Nastojale smo obuhvatiti što širu populaciju pa smo razgovarale i s pokretačima startup-ova, novinarima, arhivistima, umjetnicima itd. Taj je teren uključivao i odlaske na prosvjede, izložbe, festivale“, ispričala nam je.

Ciljna grupa koju su željele kontaktirati dok su osmišljavale istraživanje bila je primarno definirana kao skupina dugoročno nezaposlenih građana Siska koji su radni vijek proveli u Željezari Sisak, da bi na koncu u istraživanju sudjelovali Siščani različitog profila. Pitali smo Sanju Potkonjak po kojim su kriterijima birali sugovornike: „Kriteriji po kojima se oblikuje etnografija deindustrijalizacije i regrutiraju sugovornici podrazumijevaju da su ljudi koje smo konzultirale nositelji iskustva rada u industriji ili da dijele zajedničko iskustvo življenja u Sisku kao industrijskom gradu. To su ljudi koji su radnim ili životnim iskustvom svjedočili sisačkom industrijskom rastu, a zatim i industrijskoj propasti te tranzicijskim promjenama u fizičkoj infrastrukturi i demografskoj strukturi grada.“

U poglavlju ‘’Kratka povijest tranzicijskog propadanja’’ navele su statističke podatke kroz koje se jasno vidi da je od 1991., kada je Sisak s okolnim naseljima imao 61.413 stanovnika, do posljednjeg popisa stanovništva 2021. imao 40.185, da je Sisak i okolicu napustilo gotovo 20.000 stanovnika. Pitali smo Teu Škokić koliko je propadanje industrije doprinijelo raseljavanju, a koliko rat i ratna stradanja i razaranja. „Studije deindustrijalizacije bave se ne samo propašću industrije, zatvaranjem i seljenjem industrijskih pogona, već i propadanjem i napuštanjem gradova. Njihovi stanovnici odlaze u potrazi za poslom, ali i zbog nemogućnosti planiranja dobrog života. Ratna iseljavanja su doprinijela smanjenju broja stanovnika, ali nisu ključan razlog sadašnjeg stanja u Sisku. Naši sugovornici su često isticali da je, primjerice, Željezara propadala usporedo s ratom. O problemima Željezare, tržištu željeza, eksportnim pravima, sirovinskim problemima, govori se još od 1980-ih. Rat je pridonio devastaciji pogona i padu broja radnika. Ali stvarno rasulo tvornice odvija se nakon dvijetisućite. Iz naših smo razgovora s brojnim stanovnicima Siska mogle zaključiti da privatizacijske cikluse Željezare razumiju kao instrument njezina razaranja. Uz državnu nevoljkost da se Željezara spasi, prema iskustvima naših sugovornika, privatni i sebični kapitalistički interes prepleten s političkim interesima, ključan je za gašenje Željezare. Nama je bilo važno pronaći odgovore na pitanje zašto je propala industrija među ljudima koji su u njoj radili ili je radio netko iz njihove obitelji“, objasnila je.

Zanimalo nas je i kako to da se nisu pozabavile i nacionalnom strukturom Siska i okolice, na što je Sanja Potkonjak odgovorila da, iako smatra da su ta pitanja važna, misli da ona nisu odlučujuća za razumijevanje kraha sisačke i hrvatske industrije. No koliko je poznato, nacionalna struktura i broj srpskog stanovništva utjecali su na odlazak jednog broja stanovnika srpske nacionalnosti tijekom devedesetih pa nas je zanimalo zašto nisu koristili te podatke o iseljavanju: „Naravno, za neke je naše sugovornike činjenica da su Srbi i željezarci bila presudna za dugotrajnu nezaposlenost ili odlazak iz Siska. Priče željezaraca Srba svjedoče o gubitku posla, prozivanjima, provjerama, dolascima na posao koji bi protekao bez radnih zadataka ili praćen sumnjičavim pogledima, okretanju leđa i osjećaju da se zajednica željezaraca raspala. Radnici su postali ‘radnici Hrvati’ i ‘radnici Srbi’ i na toj su se razlici dijelili otkazi, vršili pritisci, ali i raspadala prijateljstva. Da se nakon rata rad u pogonima nastavio tako da omogućuje prosperitet gradu i stanovnicima, vjerojatno bi i nacionalna struktura ostala slična predratnoj“. Zamolili smo je da pojasni što to konkretno znači. „Sisak je bio grad izrastao na boomu socijalističke industrijske modernizacije. Njegov gospodarski, demografski i urbanistički rast tijekom socijalizma temeljio se na privlačenju radne snage za sisačku industriju, prije svega Željezaru. Oni nisu bili samo ‘hrana za tvornicu’, nego i osnova sisačkoga rasta grada i rasta sisačke industrije. Neka drukčija vizija postratne društvenosti i ekonomske uređenosti Hrvatske možda bi bolje iskoristila tu višenacionalnost i monokulturalnost. Nama se u istraživanju više nametalo klasno pitanje u Sisku, negoli nacionalno“, rekla je.

nedavno objavljena knjiga ‘Gdje živi tvornica? Etnografija postindustrijskoga grada’

U njihovoj knjizi navode da je tranziciju iz socijalističkog političkog i ekonomskog sustava u kapitalistički Sisak dočekao s velikim industrijskim poduzećima kao što su Ina Rafinerija nafte Sisak, Željezara Sisak i Termoelektrana, s kemijskom industrijom Radonja, tekstilnom industrijom Siscia, tvornicom alkoholnih i bezalkoholnih pića Segestica, prehrambenom industrijom te poduzećima za riječni transport, pretovar i skladištenje. Pitali smo Teu Škokić kako je moguće da su sve te kompanije od početka devedesetih do danas doživjele krah: „Smjena vrste rada, iz proizvodnog u uslužni, već je desetljećima globalno prisutna i globalno povezana. Lokalni razlozi su u suglasju s globalnim: bijeg kapitala iz industrijskih urbanih sredina i seljenje proizvodnih tehnologija na područja s jeftinijom radnom snagom. Tu su i umrtvljivanje i obezvređivanje sindikata koji bi se borili za radnike i opstanak industrije. Znamo kako su prošli ciklusi pretvorbe i privatizacije i koliko je Hrvatska zarobljena država koju stalno potresaju koruptivne afere. Zato i nismo toliko istraživale uzroke propasti, nego posljedice.“

U knjizi je i poglavlje ‘’Ruine kao fizički krajolik’’, u kojem pišu da te ruine tvore postindustrijski krajolik, odnosno drugim riječima urbani prostor u kojem su nekada djelovale proizvodne industrije, a danas su neupotrebljavane, zanemarene i napuštene. Pitali smo Teu Škokić kako je moguće da je taj ogroman kapital, samo gledajući kroz nekretnine, prepušten propadanju: „To je sudbina većine nekoć velikih industrijskih gradova. Gradske ili regionalne uprave postindustrijskih gradova nastoje sanirati i unovčiti nekadašnje industrijske prostore. Te nekadašnje zone rada danas su brownfield investicije, odnosno industrijski i komercijalni prostori s manje ili više potencijala za neku novu upotrebu. Međutim, regeneracijski postupci su skupi i traže investitore i ekonomsko opravdanje. Oni doprinose gentrifikaciji i oduzimanju prostora kao javnog dobra, smjeraju komercijalnosti i zabavi, a ne zadovoljavanju potreba stanovnika grada.“

U knjizi se obrađuju uzroci devastacije, deurbanizacije i denacionalizacije u sisku koji je od razvijenog industrijskog grada postao grad iz kojeg se bježi. FOTO: Autorske fotografije iz knjige

Zanimljivo je da su tijekom terenskog istraživanja naišle i na vrlo zanimljivo otkriće koje su nazvale postindustrijsko zagađenje, odnosno otkrile su u stražnjim dvorištima naselja Novo Pračno, na samoj periferiji grada Siska u južnoj industrijskoj zoni, podzemni deponij za medicinski otpad. Pitali smo Sanju Potkonjak o čemu se zapravo radi. „Jedna od postindustrijskih priča koja je vezana za industrijske ruine jest ona o pretvaranju Siska u prostor u kojem se intenzivira velika industrija malog potencijala zapošljivosti. Riječ je o industriji koja se bavi prikupljanjem i oporabom različitih vrsta otpada“, rekla je. „Za Sisak počinje nova borba s korporativnim kapitalom jedne od najbrže rastućih industrija – industrije smeća. Problem s tom industrijom je što generira nove oblike ekološke nejednakosti – one u kojoj od posljedica života u blizini pogona za oporabu ili skladištenje opasnog ili medicinskog otpada pati stanovništvo koje je ekonomski deprivilegirano. Odraz je to nevidljivih odnosa moći koji omogućavaju da se otpad skuplja, odlaže i prerađuje negdje dalje, na periferiji, tamo gdje može izazvati manje zazora ili otpora. Međutim, revolt građana pokazao je da Siščani mogu artikulirati interese svoje zajednice te da su svjesni svoje građanske deklasiranosti.“

No unatoč devastaciji, deurbanizaciji i denacionalizaciji zaključile su da nije sve tako sivo, depresivno i pesimistično, o čemu govori činjenica koju navode u jednom od završnih poglavlja knjige pod nazivom ‘’Nove tvrtke kao stabilizatori zajednice’’. U tom poglavlju navode niz tvrtki koje zapošljavaju sve veći broj mladih ljudi. O kakvim je tvrtkama riječ i koliko su te tvrtka potencijalni nositelj razvoja Siska u grad kakav je nekada bio ispričala nam je Tea Škokić: „Pozitivne promjene u gradu valja ponajprije, barem kako mi to vidimo, pripisati ljudima okupljenima u raznim građanskim inicijativama i ljudima okupljenima oko poslovnog inkubatora Pisak. Taj novi Sisak nastaje kroz mikro poduzetničke inicijative ili građanske inicijative koje rade na kvaliteti života u zajednici, susjedstvu, kvartu. Tu je i Metalurški fakultet koji domišlja nove studijske programe koji bi obrazovanjem pratili industrijsku transformaciju. Izvana često izgleda da taj grad spava, da je uništen, ali pažljivi promatrač će vidjeti da Sisak danas živi nekim drugim ritmom, ponekad i optimističnim.“

Kulturna zajednica i umjetnički milje Siska također su pripomogli da se o Sisku više govori i da se obrati veća pažnja na povijest i značaj Siska, ali i na aktualni status umjetnika koji djeluju u Sisku ili su porijeklom iz Siska. Kako su autorice knjige naglasile, Sisak je bio snažan umjetnički grad, ističući kako su sisačke tvornice, Željezara i Rafinerija dio svog socijalnog kapitala gradile potičući kulturni život u gradu. „Književna nagrada i Kolonija likovnih umjetnika Željezare upisivale su Sisak na kulturnu mapu Jugoslavije te oblikovale kulturnu scenu grada“, istaknula je Sanja Potkonjak koja se osvrnula i na aktualni umjetnički milje grada Siska. „Danas taj zadatak nosi mala, ali iznimno uspješna Gradska galerija Striegl koja se bavi relevantnim temama za zajednicu i struku“, rekla je.

Jasno je da se industrijska snaga, veličina i potencijal Siska kakav je nekada bio ne može preko noći vratiti na postavke od prije Domovinskog rata i početka denacionalizacije. Pokušali smo saznati od naših sugovornica kakve su šanse i u kojem roku vjeruju da bi Sisak mogao postati poželjan grad za život s prepoznatljivom industrijom. „Sisak i Siščani su nepobjedivi, kaže jedna lokalna legenda i nešto povijesnih podataka. Proces transformacije Siska kao poželjnog grada je, mada prilično sramežljivo i oslonjeno na vlastite snage i mogućnosti, započeo. Nažalost, potres je zaustavio i paralizirao mnoge dobre akcije u Sisku. U kojem smjeru i opsegu će se grad oporaviti teško je predvidjeti. U Sisku postoje ljudi koji su taj grad izabrali kao svoj dom. Koji nisu tamo iz nužde. Ti ljudi u Sisku vide budućnost“, rekla je na kraju razgovora.