Prvo je zbog svojih ljevičarskih uvjerenja i aktivnosti u SKOJ-u 1934. u Kraljevini Jugoslaviji bio zatvaran, od 1935. do 1941. bio je bez stalnog radnog odnosa, zatim je od 1941. do 1945. zbog političkih stavova bio u ustaškim logorima, da bi na kraju, u drugoj Jugoslaviji, taj razočarani komunist kao aktivni pripadnik Hrvatskog proljeća bio 1972. prisilno umirovljen. Tako se mogu rezimirati politička sudbina i život Grge Gamulina, jednoga od najvećih hrvatskih povjesničara umjetnosti u čiju je čast, u povodu 110. godišnjice njegova rođenja, prošloga tjedna održan simpozij na Filozofskom fakultetu gdje je predavao od 1947. do 1972. Njegovi su studenti, između ostalih, bili Tonko Maroević, Igor Zidić, Zvonko Maković i Vladimir Crnković.

O svojim danima u ustaškom logoru u Staroj Gradiški ni svojim najbližima nije rekao ni riječi, otkrio nam je Bruno Gamulin, jedan od dvojice sinova Grge Gamulina, scenarist, redatelj i povjesničar umjetnosti koji nas je dočekao u svom potresom netaknutom stanu u Basaričekovoj ulici na Gornjemu gradu, gdje ima “cijeli sanduk očeve neobjavljene ostavštine”. Tu je građu svojedobno pregledao i sortirao Tonko Maroević. Osim sinova Brune i Nika, Grgo Gamulin imao je i prerano preminulu kćer Dafne.

Bruno Gamulin, jedan od dvojice sinova Grge Gamulina, scenarist, redatelj i povjesničar umjetnosti. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kako je objasnio Bruno Gamulin, njegov otac u Kraljevini Jugoslaviji zbog svojih političkih uvjerenja i svoga djelovanja nije mogao dobiti nikakav posao.

“Bio je predsjednik studenata Komunističke partije, imali su organiziranu djelatnost koja je ubrzo postala protuzakonita pa su ih zatvarali, bio je u zatvoru na Savskoj cesti. U Parizu je boravio na postdiplomskom studiju od 1937. do sredine 1938. kao stipendist francuske vlade, na Institutu za umjetnost i arheologiju. Odmah po osnivanju NDH, već drugoga dana, završio je u logoru u Staroj Gradiški. Bio je u takozvanim barakama KK, što se odnosilo na katolike i komuniste, dok su u barakama PK bili pravoslavni komunisti. Spasio se, s još nekoliko zatvorenika, jer su uspjeli iskočiti iz vagona dok su ih transportirali željeznicom iz Stare Gradiške na gubilište u Jasenovac. Nožićima su uspjeli skinuti daske na podu vagona, napravili su rupu i iskušavali sreću. Od 90 ljudi tek se njih desetak spasilo. I Stepinac je za njega urgirao. On je podržavao pokušaje da se oslobodi veliki spektar intelektualaca, nešto je uspio, nešto ne”, rekao je Bruno Gamulin.

Grgo Gamulin rođen je 1910. na Jelsi, a umro je 1997. u Zagrebu. Diplomirao je povijest umjetnosti, arheologiju i francuski jezik na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, gdje je 1951 i doktorirao. Bio je jedan od utemeljitelja suvremene hrvatske povijesti umjetnosti, suosnivač Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske 1953., suosnivač Instituta za povijest umjetnosti 1961. i prvi ravnatelj te institucije. Imao je veliku ulogu u pokretanju brojnih časopisa i objavljivanju mnogih knjiga i monografija, osnovao je Nacionalnu sekciju Međunarodnog društva likovnih kritičara, a bavio se i književnošću i prevođenjem literature.

Obitelj Gamulin živjela je zadnjih godina Grgina života u stanu u Basaričekovoj ulici, a prije toga bili su na Trgu bana Jelačića i na Gvozdu, nekoliko brojeva od Krleže. Grgo Gamulin umro je upravo u stanu u kojem nas je naš sugovornik primio. Pitali smo ga kako se kao povjesničar umjetnosti, što je jedna od njegovih struka, osjeća u očevoj profesiji.

“Moj se otac protivio tome da se bavim njegovom strukom jer je smatrao da se zbog njegova autoriteta kod sinova može javiti frustracija. Nikada nije na mene utjecao direktno, njegova je pedagogija bila indirektna, osjetio sam s njegove strane manjak sugestija i vođenja. No njegovi standardi bili su prihvaćeni, nije tu bilo većih opiranja. Kod nas se išlo na koncerte i izložbe, četvrtkom i nedjeljom obavezno, u kući je bilo 20.000 knjiga. Dosta redovito su dolazili u kuću Frano Šimunović i Oskar Herman, to nisu bile neke teoretske diskusije nego intimističke sesije, polemizirao je često sa Zidićem i Maroevićem, svi su oni njegovali polemiku. Tomu sam svemu svjedočio u našem zajedničkom životu. Zajednički život spontano čini da postanete bliski u nekim elementima, a u drugima ne”, smatra Bruno Gamulin.

Kakav je Grgo Gamulin bio kao osoba?

“Bio je vrlo zahtjevan i tvrdoglav, nije podnosio čavrljanje, vrlo dobro je prihvatio neke komponente kulture koje smo mi mlađi kao klinci voljeli, volio je čak i Boba Marleyja, bio je prisiljen sve to slušati, živio je u realnom kulturnom i supkulturnom okruženju jer je sve treštalo kod nas od puberteta nadalje. Imao je poriv drugima otvarati horizonte, volio je voditi druge na put. Tako sam s 11 godina bio u Napulju tijekom njegova službenog boravka u tom gradu, čak je i unuke vodio po Italiji. Bio sam s njim više puta u Veneciji jer je kao član njihove Akademije, Accademia di belle arti di Venezia, od 1966. često tamo navraćao. Njega je osobno krijepio naš ljetni život na Hvaru, tamo se bavio hortikulturom i dovršavao započete tekstove, a imao je i neki svoj paralelni život koji se sastojao od brojnih putovanja po Italiji. O tome je pisao putopise”, prisjetio se Bruno Gamulin.

Grgo Gamulin i njegov brat Tomo Gamulin u ranoj mladosti. FOTO: Vlasništvo obitelji Gamulin

Prema njegovim riječima, otac od 1971. do 1991. praktički nije imao adekvatna građanska prava i nije mogao objavljivati u novinama i stručnim revijama: “Prisilno je umirovljen kada je imao samo 62 godine, to je bilo vrlo traumatično, u dva dana bio je prisiljen dati 10 ostavki na 10 svojih različitih dužnosti. Njegovo prisilno umirovljenje zvali smo kućnim pritvorom, ali to je bio samo gubitak egzistencijalnih radnih prava. On je bio 36. državni neprijatelj na nekakvom spisku tog tipa. Bio je na brojnim mitinzima ‘proljećara’, bio je potpisnik Deklaracije o hrvatskom jeziku, dosta je tu bilo kaznenih elemenata, što bi se reklo. Opet se nešto malo politički angažirao 1991. Bio je dobar s Tuđmanom, ali nije nikad ušao u HDZ ni u neku drugu stranku. Inače, smatram da ‘proljećarstvo’ nije ni u kakvoj oporbi prema radikalnom ljevičarenju, ima i u ‘proljećarstvu’ revolucije. No njemu je 1971. to bilo čisto egzistencijalno pitanje, preživjeti ili ne, te kako se dočepati demokracije i višestranačja. A otklon prema komunizmu dobio je kada je ideologija počela kapilarno ulaziti u sve sfere života, to mu je bilo strano, toga nije bilo nigdje u ozbiljnoj literaturi o lijevim pokretima, ali se nažalost gotovo svugdje dogodilo. Bio je načelnik Odjela za kulturu i umjetnost od 1945. do 1947., ali je svojevoljno otišao na fakultet i dao ostavku na tu funkciju.”

Što se Domovinskog rata tiče, objasnio je naš sugovornik, u početku je Grgo Gamulin oko toga bio dosta angažiran. Pamti da su u njihovu kuću dolazila četvorica muškaraca različitih političkih opcija, a među njima je bio i Žarko Domljan, povjesničar umjetnosti i prvi predsjednik Sabora. Do ponoći bi njegov otac s njima diskutirao o tome tko će doći na vlast i kako će se situacija razvijati na političkom planu. Svaki od njih završio je u drugoj stranci, jedino Gamulin nije ušao ni u jednu. Kada je došlo do tragedija Vukovara i Srebrenice, odustao je od politike, nije se više želio angažirati ni u kojem pogledu.

Povjesničar umjetnosti Vladimir Crnković, stručnjak za naivu, kojom se bavio i Gamulin, i jedan od izlagača na simpoziju, bio je Gamulinov student koji je s profesorom postao blizak odmah nakon što je diplomirao. U početku našeg razgovora istaknuo je da je profesor Gamulin bio i ostao njegov stvarni i “idealni” učitelj, da mu je zahvalan za sve što je za njega i ostale studente godinama činio. Usmjeravao ih je kako analizirati i interpretirati pojedina umjetnička djela, kako ih sagledavati u kontekstu vremena i prostora u kojima su nastajala te kako između brojnih pojava raspoznati i prepoznati iznimno i kreativno; također, zašto i kako im umjetnost može pomoći da opstanu te kako ih i koliko može oplemeniti i učiniti boljim i sretnijim bićima.

Grgo Gamulin i Ika Reberski na otvorenju IPU-a 1992. u RANS-u Moša Pijade. FOTO: Institut za povijest umjetnosti

Crnković smatra da je Grgo Gamulin govorio vjerojatno najčišćim i najljepšim hrvatskim književnim jezikom koji je ikada čuo:

“Već u njegovoj intonaciji i melodioznosti titrala je aura istinske poezije. A ako se pjesnički zbori o ljepotama, dakako da je to vrlo sugestivno. Naravno, u procjeni kako netko govori nije bitno jedino govori li čistim književnim jezikom, kakva mu je dikcija, akcentuacija i melodioznost, nego ponajprije o čemu govori. Dok je Gamulin predavao, na govornici, koja je imala svoje malo svjetlo, uvijek je imao otvoren podsjetnik ili skriptu koje bi tek letimično konzultirao, nikada ne izgubivši kontinuitet misli. Ukratko, bijaše sjajan govornik, govorio je zvonkim i sugestivnim baritonom, a uz blagu teatralnost u gestikulaciji njegova su predavanja poprimala i značajke malih monoloških scenskih uprizorenja. Dojmljivosti su uvijek pridonosili i poluzamračena dvorana i goleme reprodukcije mnogobrojnih vrsnih umjetnina koje je tumačio i koje bijahu projicirane na velikom platnu.”

Gamulin, Zdenka Munk i Cvito Fisković krajem 1950-ih na jednom seminaru. FOTO: Arhiv Grgo Gamulin

Istaknuo je i što posebno pamti s njegovih predavanja: “Prisjećam se jednog nadasve znakovita detalja iz studentskih dana, kada je Grgo Gamulin tumačio sliku nekoga talijanskog majstora iz neke crkve ili samostana na našoj strani Jadranskoga mora, u Dalmaciji, ne sjećam se više ni autora ni lokaliteta, ali se podrobno sjećam kako je sugerirao da treba doći razgledati sliku u kasnim poslijepodnevnim satima, kada zrake svjetla padaju upravo na to platno, te u tišini i dubokoj kontemplaciji pokušati doživjeti tu umjetninu. Moguće da bijaše riječ o slici Mattea Ingolija ‘Posljednja večera’ iz franjevačkog samostana u Hvaru. Sve to svjedoči o njegovu istinskom senzibilitetu za gledanje, doživljavanje i interpretiranje umjetnina. On je umjetnost redovito tumačio više s osjećajne nego s racionalne strane i to je ono što me u njega uvijek najviše privlačilo. Bio sam, dakako, od prve fasciniran njegovim golemim znanjem – koje bijaše enciklopedijsko – ali ponajprije sam bio fasciniran njegovim iznimnim senzibilitetom i interesom za sve vrste istinskoga umjetničkog izražavanja.”

Pri jednom od susreta, čuvši da Crnković poslovno odlazi u Veneciju, Gamulin ga je pitao je li ikada bio u crkvi Dei Gesuiti u kojoj je Tizianov “Martirij Svetog Lorenza”. Kako je odgovorio niječno, Gamulin mu je gotovo zapovjednim tonom rekao da to mora vidjeti. Potom mu je detaljno opisivao kako će doći do crkve, kojim se smjerom kretati, preko kojih mostova prelaziti. Gamulin se u ondašnjoj Veneciji, rekao je Crnković, osjećao očito kao kod kuće, bio je kadar zatvorenih očiju upućivati kako doći do cilja.

Petar Prelog iz Instituta za povijest umjetnosti, koji su 1961. osnovali Grgo Gamulin i Milan Prelog, pripada naraštaju povjesničara umjetnosti koji nisu imali sretnu prigodu slušati Gamulinova predavanja ni s njime izravno surađivati. Ipak, njegovo ime i djelo bili su u doba njegova studiranja na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u prvoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća, itekako prisutni.

Velika je arhiva Gamulinova rada i djela koju čuva njegov sin Bruno Gamulin. FOTO: Arhiv Grgo Gamulin

“S Grgom Gamulinom susretali smo se stalno; gotovo da i nije bilo kolegija na kojem se njegova tumačenja nisu spominjala, a knjige i njegovi članci bili su na popisu obavezne literature. Kako sam na početku četvrte godine studija bio siguran da se želim baviti proučavanjem moderne umjetnosti, razumljivo je da su mi njegova djela koja obrađuju to povijesnoumjetničko razdoblje bila iznimno važna; prije svega dvotomni pregled ‘Hrvatsko slikarstvo XX. Stoljeća’, dosad po opsegu i obuhvatu nedosegnuto djelo, a zatim i monografije o Ignjatu Jobu, Jurju Plančiću i Oskaru Hermanu, kao i mnogi tekstovi objavljeni u periodici, posebice u časopisu Život umjetnosti. S vremenom su me zaintrigirali i njegovi ambiciozni teorijski pokušaji vezani uz navinu umjetnost. U tom smislu je Gamulinova baština za moja istraživanja nezaobilazna; rekao bih da ne postoji tema kojom sam se bavio, a da o njoj Gamulin nije napisao bar nekoliko važnih rečenica. Stoga imam osjećaj da sam s njime u stalnome dijalogu. Pojedine njegove teze i dan danas su mi poticaji za daljnji rad i otvaranje novih poglavlja, a nekim njegovim tumačenjima vraćam se više puta, kako bih provjerio vlastite zaključke ili ih usporedio s njegovima”, rekao je Prelog.

Istaknuo je da je mjesto Grge Gamulina u nacionalnoj povijesti umjetnosti iznimno važno.

“Kao profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti zagrebačkoga Filozofskog fakulteta ostavio je neizbrisiv trag, a napisao je toliko znanstvenih i stručnih radova i knjiga da će ga teško uskoro itko moći nadmašiti. Njegovi interesi bili su doista široko položeni: od arhitekture i urbanizma, medievističkih istraživanja, posebice atribucije i tumačenja renesansnog i baroknog slikarstva, sve do korpusa slikarstva i kiparstva devetnaestog stoljeća te, naposljetku, moderne umjetnosti. Gamulinov golemi povijesnoumjetnički opus bez sumnje postaje predmetom sve sustavnijeg izučavanja, a povjesničari umjetnosti u njegovu djelu i nadalje pronalaze temelje i poticaje za vlastita istraživanja te sagledavanja pojedinih fenomena, opusa ili povijesnoumjetničkih problema. Stoga je Institut u suradnji s Odsjekom za povijest umjetnosti organizirao znanstveni skup, kako bi se iznova osvijestila Gamulinova važnost za hrvatsku povijest umjetnosti i kulturu te sabrala nova znanja o njegovu povijesnoumjetničkom opusu i životopisu. Tragovi Gamulinova djelovanja tako su i dalje svježi, a na današnjim povjesničarima umjetnosti – kao njegovim nasljednicima – težak je, ali zahvalan posao daljnjega tumačenja bogate nacionalne umjetničke baštine”, zaključio je Prelog.

Preseljenje Seminara za povijest umjetnosti s Gornjeg grada u novu zgradu 1961.. FOTO: Institut za povijest umjetnosti