Knjiga ‘Donji grad – već sutra, Urbanistička studija spekulativnih scenarija razvoja Donjeg grada u Zagrebu’ bit će predstavljena ovog tjedna. FOTO: Arhiv arhitektura i urbanizam

Nacional je neposredno uoči Božića dobio na uvid knjigu “Donji grad – već sutra, Urbanistička studija spekulativnih scenarija razvoja Donjeg grada u Zagrebu”. Njeni autori nastoje pomaknuti granice u uobičajenoj praksi izrade urbanističkih planova, a zamišljena je kao podloga za otvaranje javne rasprave o daljnjem razvoju povijesne jezgre Zagreba. Ovo opsežno istraživanje inicirala je Ingra, a proveli su ga arhitekt Maroje Mrduljaš, predavač na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, i Pero Vuković, jedan od istaknutijih mladih hrvatskih arhitekata. Neposredni povod za izradu studije bili su potresi i s njima povezane dileme oko rekonstrukcije oštećenih objekata, no fokus interesa bio je puno širi – ispitati mogućnosti implementacije naprednih rješenja koja će u različitim aspektima unaprijediti kvalitetu središta grada i pretvoriti Zagreb u modernu metropolu, uređenu po suvremenim urbanim standardima. Studija stoga ističe domenu spekulativnog projektiranja te predlaže razvojne scenarije koji kritički propituju postojeću urbanističku, konzervatorsku i svaku drugu regulativu i svjesno od nje odstupaju.

Studija “Donji grad – već sutra” opisuje opću društvenu klimu koja vođena načelom „status quo“ i kompromisnim pristupom neće stvoriti novu vrijednost i nove kvalitete, rekao je ekskluzivno za Nacional Danko Deban, predsjednik Uprave Ingre. “Ni prethodne generacije nisu za Donji i Gornji grad učinile dovoljno, a neki dijelovi grada dovedeni su do razine devastacije. Ogromni nataloženi urbanistički i arhitektonski problemi nakon potresa samo su izbili na površinu. Umjesto temeljite urbane reforme nudi se model obnove prema kojem će štete biti tek pokrpane, a restrukturiranje grada na temelju dubinske analize se iz ekonomsko-pravnih razloga čini nemogućim. Stoga postoji realna opasnost da bi centar Zagreba u budućnosti mogao biti fizički nesigurniji i u raznim pogledima još neadekvatniji nego što je bio prije potresa. U tom slučaju doći će do stratifikacije vrijednosti nekretnina, gdje bi mnoge mogle doživjeti znatan pad”, rekao je Deban.

Naveo je da se u ovoj studiji razmatraju novi modeli gradnje koji bi zadržali postojeće, ali i doveli novo stanovništvo različitih socijalnih skupina i životnih stilova u Donji grad, te je objasnio: “Time bi se stvorila nova demografska slika Donjeg grada, koji je sada opustio i prijeti mu izumiranje, i to je naš cilj. No mi ne predlažemo da se rade nekakve getoizirane zgrade u kojima bi isključivo živjeli novi stanari koji mogu platiti skupi kvadrat strana, već bismo željeli da ljudi postanu svjesni toga da u svojim starim stanovima i zgradama više ne mogu živjeti. One su oronule i istekao im je rok trajanja. Ali oni mogu s potencijalnim investitorima mijenjati svoje vlasništvo za nove stanove u novim zgradama, koje bi se napravile na istoj lokaciji i koje bi mogle donijeti nove sadržaje.”

Zagreb je danas primjer zapuštenosti, kako fizičke tako i intelektualne. Centar glavnog grada jedne europske metropole u značajnom dijelu je nesiguran, komunalno i urbanistički neuređen, piše u prologu studije arhitekt Maroje Mrduljaš: “Recentni potresi u Zagrebu pokazali su kako je prestižni povijesni centar grada u tehničkom smislu jedna velika prikrivena ruina koja je mogla oduzeti i više života od tragično preminule djevojčice. Javne zgrade prije ili kasnije će se sanirati, no većina urbanog tkiva je u privatnom vlasništvu. Umjesto da prirodna katastrofa bude okidač široke mobilizacije i homogenizacije svih aktera u razvoju urbanog okoliša, na obnovi centra grada postaju vidljivi brojni simptomi neuređenog društva. Mnogi kalkuliraju i pitaju se je li baš nužna cjelovita obnova kad je jeftinije i jednostavnije izvesti kozmetičke zahvate i vjerovati da se u dogledno vrijeme neki novi potres neće dogoditi.”

Katastrofalni događaji bili su pokretači radikalnih urbanih preobrazbi i važan čimbenik povijesnih oblikovanja gradova. Primjerice, Dubrovnik i Zadar svoju današnju urbanu fizionomiju duguju upravo sposobnosti da se upuste u hrabrije promišljanje svoje budućnosti nakon katastrofa koje su ih pogodile, istaknuo je arhitekt Mrduljaš, uz napomenu: “Njima prošlost nije bila uteg kojem se trebaju klanjati, već naprotiv, motiv da odu korak dalje, da stvore novu urbanu kvalitetu. Stoga ova studija polazi od stava da Donji grad nije moguće razvijati samo na temelju unificiranog pristupa kakav propisuje GUP, već je potreban kontekstualni pristup. To znači da tkivo Donjeg grada, koje je djelom ispod standarda u urbanom, tehničkom i kulturnom smislu, treba racionalno zamijeniti novom gradnjom. Samo nova gradnja može pomoći urbanoj rekonfiguraciji grada, naročito po pitanju aktivacije često kaotičnih dvorišta. Zbog neodržavanja u veliki broj dvorišta i vrtova gotovo je nemoguće ući, a u tom kaosu često nailazimo i na javne sadržaje – vrtiće, škole i kazališta. Te su javne ustanove poput izoliranih otoka, samo okružene zapuštenim, nehigijenskim, nedostupnim, nefunkcionalnim i privatiziranim prostorom.”

U obnovu Zagreba potencijalno se slijevaju velika sredstva. Već je osigurano preko 800 milijuna eura, uslijedit će i nova financijska pomoć. Danas se suočavamo i s planetarnom katastrofom klimatskih promjena, pa gradovi poput Pariza također odlučno mijenjaju svoju fizionomiju. “Zagreb, u prvom redu njegov centar, doživio je gotovo idealnu situaciju – proživio je snažan, ali ne i devastirajući potres, a zatim je dobio i novu, prema javnom dobru orijentiranu gradsku upravu. Stvoreni su preduvjeti za novi početak”, poručio je Mrduljaš te dodao: “Neka nužnost konstrukcijske obnove ne iscrpi energiju potrebnu za istraživanja novih urbanih koncepata. Niz je tema koje se trebaju hitno početi promišljati – ekologija grada shvaćena u najširem smislu, unaprjeđenje javnog prostora i javnih sadržaja, očuvanje socijalne heterogenosti, rješavanje prometnih pitanja i parkirališta… No te se teme neće moći riješiti GUP-om koji je po svojem mjerilu i karakteru previše općenit. Neće biti dovoljna ni izrada statičkog plana preciznijeg mjerila. Umjesto toga, urbanističko-vlasničko-investitorski ‘puzzle’ moguće je riješiti tek putem dinamičkih planova i pregovaračkih procesa. Nužno je minuciozno, kontekstualno i kirurški precizno planiranje koje u obzir uzima svaku pojedinačnu lokaciju kao priliku za otvaranje novih razvojnih procesa. Uostalom, neka od kanonskih djela arhitekture Donjeg grada upravo su pokušaji da arhitektura djeluje urbanistički, da se unutar perimetra pojedinačne parcele i na njenim rubovima stvore nove vrijednosti, da privatna investicija pridonese javnom dobru. Upravo bi situacija nakon potresa, na temelju novih modela planiranja i upravljanja gradom baziranih na urbanizmu visoke razlučivosti te fleksibilnom usklađivanju javnog i privatnog interesa, mogla biti okidač restrukturiranja Donjeg grada.”

Danko Deban, predsjednik Uprave Ingre koja je inicirala opsežno urbanističko istraživanje, kaže da su nataloženi urbanistički i arhitektonski problemi Zagreba nakon potresa izbili na površinu. FOTO: Tomislav Miletic/PIXSELL

A što su autori studije u svojim istraživanjima na konkretnim primjerima pokazali, na koliko je scenarija testiranje vršeno i koji zaključci iz toga proizlaze?

Analizom triju studijskih blokova – bloka 11 (Prilaz Gjure Deželića, Kačićeva i Primorska ulica), bloka 41 (Berislavićeva, Preradovićeva, Hebrangova i Gajeva ulica) i bloka 68 (Jurišićeva, Palmotićeva, Đorđićeva i Draškovićeva ulica) – dokazano je da u pojedinim blokovima prema parametrima GUP-a postoje prostorne rezerve za novo građenje i povećanje gustoće Donjeg grada. Tim rezervama treba baratati kreativno i brižno. Svaka parcela trebala bi biti predmetom zasebnog istraživanja i kontekstualne interpretacije urbanističke regulative. Pojedinačne investicije ne bi trebale „raubati“ svoju parcelu do maksimuma, nego je cilj putem formiranja javnog prostora, uvođenja novih programa te doprinosa održivosti grada doprinijeti javnoj domeni. Studija je pokazala da je umrežavanjem pojedinačnih intervencija u manje, ali učinkovite sustave moguće bitno unaprijediti i urbanu strukturu blokova i grada, a da se pritom ne zadire u zemljišno- knjižnu problematiku čitavog bloka.

Sustavi naročito uzimaju u obzir postojeće javne programe (vrtiće, škole, različite institucije) ili javne prostore (parkove) koji su danas često u deprivilegiranom urbanom kontekstu ili su nedovoljno iskorišteni. Ta se metoda naziva „čvornim urbanizmom“. Kako bi se investitore potaknulo na implementacije javno korisnih i odgovornih rješenja, testirana je metoda urbanističkog pregovaranja. U pripremi za eventualno uvođenje metode urbanističkog pregovaranja potrebno je senzibilizirati sve uključene strane – investitore, gradske urbanističke, konzervatorske i druge službe, građevinsku kooperativu, projektante, ali i same građane. U različitim formatima dijaloga i diskusija te njihova editiranja, transparentnosti i vidljivosti cilja se na promjenu situacije u kojoj su navedeni akteri danas na suprotstavljenim stranama. Postoji niz primjera koji govore o tome kako unapređenja javnog prostora nisu samo pitanje arhitektonskog projektiranja, nego ovise o odlukama u mikromjerilu vlasničkog upravljanja pojedinačnim parcelama, pa jedna zaključana vrata mogu urušiti šire urbane sustave.

Za precizni i detaljno elaborirani katalog doprinosa javnoj domeni investitori dobivaju mogućnost veće izgradnje i time opravdavaju svoju investiciju. I doprinosi javnoj domeni, kao i veća izgradnja, oslanjaju se na iskušane povijesne primjere elaborirane u katalogu “urbanih digresija” u Zagrebu, koji je također predstavljen u ovoj studiji. Tipična donjogradska zgrada jest ugrađena zgrada s dva do četiri kata. Najčešća organizacija takvog objekta su dva stana po katu vezana na stubište koje je orijentirano prema unutrašnjosti bloka.

Reprezentativni prostori orijentirani su prema ulici, a sekundarni prema bloku, bez obzira na orijentaciju. Prizemlje nema aktivne javne prostore. Zgrada nema prolaz koji bi omogućio vezu između ulice i unutrašnjosti blokova. Kada se takva građevina ponovi cijelim obodom bloka, ona potpuno razdvaja ulicu i unutrašnjost bloka, a ulični potez nije aktivan.

U takvoj situaciji unutrašnjost bloka je isključena iz javne domene. No u urbanom tkivu Donjeg grada raspoznajemo zgrade ili sklopove zgrada koji odudaraju od tih pravila. Takve situacije nazivamo urbanim digresijama koje svojoj formom i urbanim performansama odstupaju od tipičnog tkiva koje ‘plombira’ perimetar bloka. U Zagrebu pronalazimo raznolike urbane digresije i one su važan dio urbanog identiteta grada zato što doprinose heterogenosti i vitalnosti urbane strukture. U urbanim digresijama raspoznajemo zajedničke arhitektonske i urbanističke elemente.

Ti elementi se u varijacijama pojavljuju u raznolikim periodima i potvrđeni su u korištenju te ih možemo smatrati integralnim dijelom urbanog identiteta Donjeg grada. Analizom urbanih digresija izvedena je taksonomija arhitektonskih i urbanističkih elemenata koji mogu koristiti u novim projektima. Kada je riječ o komparaciji mogućnosti, u tu su svrhu testirana tri scenarija kontekstualnog pristupa građenju na pojedinačnim parcelama – scenariji koji ostaju unutar GUP-a, scenariji koji odstupaju od GUP-a prema predloženim radnim pravilima urbanog pregovaranja te puni potencijal „čvornog  urbanizma“ gdje dolazi do umrežavanja nekoliko intervencija i postojećih javnih programa i prostora. U scenarijima u Studiji posebno je naglašena komponenta održivosti, naročito u kontekstu uvođenja elemenata prirode i zelenila – javni vrtovi, staklenici, zelene fasade i zeleni krovovi.

Neposredni povod za izradu studije bili su potresi i s njima povezane dileme oko rekonstrukcije oštećenih objekata, no fokus je bio i ispitati mogućnosti implementacije naprednih rješenja. FOTO: Arhiv arhitektura i urbanizam

Nakon izrade studije, ona je kroz tri tematske panel diskusije – “Partnerstva urbanog, tehnologije i prirode”, “Urbane dinamike Donjeg grada” i “Spektar interesa: od javnog do privatnog i natrag” – predstavljena stručnjacima iz različitih relevantnih područja te su prikupljeni kritički komentari, ocjene i sugestije za njezin potencijalni dalji razvoj. Na panelu “Partnerstva urbanog, tehnologije i prirode” ekologinja Mirjana Matešić, ravnateljica Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj, istaknula je sljedeće: “Cilj ove studije je povećanje kvalitete života i funkcionalnosti prostora kako bi svi od toga imali koristi. Moja struka je održivost koja ima ekološke, ali i društvene i ekonomske aspekte. Standardi koji nam se nameću toliko su dramatični da se uskoro održivost neće uopće dovoditi u pitanje. Što se tiče interesa, treba zamišljati život aktivistički osviještenog ‘zelenog’ malog čovjeka. On će vjerojatno imati vrt, a zeleni krovovi imaju smisla čak i kada ne služe za uzgoj. Ono što još nedostaje u vašem promišljanju jest da vas prati gradska uprava, jer situacija u kojoj planiramo dva parkirna mjesta po stanu je prošlost. Očekujem da će nova gradska uprava krenuti prema zatvaranju centra za vozila, prema novim biciklističkim stazama, jačanju javnog prijevoza. Treba postojati motivacija građana da napuštaju ideju privatnog vlasništva, što je direktno povezano s kružnim gospodarstvom, gdje se potiče ‘car sharing’. Kronično nedostaje parkirališta za bicikle u gradu. Trebalo bi napraviti besplatna parkirališta na ulazu u grad, s jakom poveznicom s javnim prijevozom. Ljude bi se trebalo motivirati da ostave vozilo na kraju grada i promet u centru smanjiti na minimum. Treba oduzeti parkirališna mjesta po zelenom valu i otvoriti trake za bicikle. Naravno da bi prvo nastao kaos, ali edukacijom i promocijom motiviramo ljude da promijene navike. Radikalne promjene u prostoru moraju uzeti u obzir i promjenu navika ljudi.”

U zaključcima ove studije autori su naglasili da će Donji grad imati potencijala ako se stare, dotrajale i nefunkcionalne zgrade zamijene novom, suvremenom arhitekturom, ali s pažljivo odmjerenim socijalnim učincima i održivim razvojem. Zamjensku gradnju temelje na sinergiji javnog dobra i interesa investitora, a ta sinergija postiže se putem urbanističkog bonusa, urbanog pregovaranja i drugih ekonomsko – pravnih mehanizama. Posebno ističu da će svaka nova gradnja za sobom povući i nove intervencije u cilju revitalizacije urbane jezgre. Uvjereni su da njihova studija otvara jedan novi put – interdisciplinaran urbani razvoj. Testirala je urbanistički koncept koji je podloga za daljnje diskusije, razrade, razvoj i korekcije nasuprot više zasebnih sektorskih studija bez preciznog polazišta, koje međusobno slabo ili nikako ne komuniciraju.

Arhitekt Maroje Mrduljaš, predavač na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, jedan je od autora knjige u čijem prologu piše da je Zagreb danas primjer fizičke i intelektualne zapuštenosti. FOTO: Arhiv arhitektura i urbanizam