Ovogodišnje izdanje dodjele glazbene nagrade Porin, održano u formi televizijske emisije, ujedno je i uvjerljivo najgore izdanje dodjele te nagrade. Umjesto da iskoriste činjenicu da nema zahtjevnog televizijskog prijenosa i goleme produkcije koja se svake godine mora uskladiti s održavanjem dodjele nagrade Porin uživo pred brojnom publikom, često u za televizijski prijenos lošim uvjetima, organizatori su stvorili neinventivnu te izuzetno dosadnu TV emisiju. Potpuno nepotrebno inzistiranje na krajnje čudno odabranim prezenterima koji su se javljali iz svojih stanova, uz umjetno stvaranje napetosti proglašenja dobitnika po kategorijama u sterilnom studiju, pretvorilo je ovogodišnju dodjelu glazbene nagrade Porin u loše režirani televizijski show koji je po svom izgledu i sadržaju više pripadao TV programu s kraja 70-ih godina prošlog stoljeća nego današnjoj, suvremenoj produkciji. Nije sasvim jasno zašto se dodjela, uz opravdanu odgodu, morala održati baš sada umjesto da su možda organizatori pričekali još mjesec dana, s obzirom na popuštanje mjera, pa priredili kvalitetan TV show uz nastup izvođača u studiju i kvalitetno pripremljen scenariji koji bi u tim uvjetima mogao gledateljima biti zanimljiv, informativan i zabavan, a ne sterilan i dosadan.

Prava šteta za ovu zapravo lijepu priču koja je počela kada je jedan od najcjenjenijih hrvatskih glazbenih kritičara Dražen Vrdoljak 1993. godine skladatelju Zrinku Tutiću i diskografu Veljku Despotu predložio da se u Hrvatskoj pokrene diskografska nagrada koja je ubrzo potom postala Hrvatska diskografska nagrada Porin. Zamišljena je kao samostalna strukovna nagrada u kojoj profesionalci nagrađuju profesionalce, odnosno nagrada u koju glazbenici i svi uključeni u glazbeni biznis među sobom biraju najbolje. Utemeljitelji nagrade bili su Hrvatsko društvo skladatelja, Hrvatska glazbena unija, Hrvatska radiotelevizija i Hrvatska diskografska udruga. Temeljna ideja bila je da Porin predstavlja najbolje u hrvatskoj diskografskoj produkciji protekle godine, bez obzira na to o kojem je glazbenom žanru riječ. Prva dodjela Porina održana je 1994. u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner u Opatiji. Tada je dominirao Oliver Dragojević s pjesmom „Cesarica“ koja je osvojila te godine i Porin za pjesmu godine. Tih početaka prisjetio se jedan od utemeljitelja Porina, doajen diskografije Veljko Despot.

„Imali smo početkom 90-ih iza sebe dvadesetak godina silnog uzleta diskografske industrije kod nas. Bila je to velikim dijelom refleksija svjetskih događaja u industriji zabave. Naša glazbena scena nije imala nagradu te vrste, stručnu diskografsku nagradu koju ceh bira između svojih za najbolje objavljeno, u želji da prepozna, nagradi i promovira strukovna dostignuća na zadovoljstvo publike, kakve su nagrade već postojale u svijetu – u teatru, filmu i glazbenoj industriji, poput Grammyja, Cezara ili Oscara. Istovremeno, našli smo se u nevremenu stradanja u Domovinskom ratu, kada je naša zabavnoglazbena scena i posljedično diskografska produkcija gotovo bila zamrla i trebala je poticaj. Rane želje i ideje za pokretanjem upravo jedne takve nagrade i kod nas okupile su prvih godina u 90-ima nas trojicu da je osmislimo i nađemo s kime je provesti. Krajnja je zamisao bila da na klici te nagrade izraste diskografska institucija, poput Recording Academyja koja u SAD-u dodjeljuje nagradu Grammy i koja će u potpunosti preuzeti nagradu. Ni u najsmjelijim razmišljanjima o budućem Porinu, pa čak i kada smo 1993. okupili za prve utemeljitelje nagrade Hrvatsko društvo skladatelja, Hrvatsku glazbenu uniju i Hrvatsku radio televiziju i nagrada je službeno ustanovljena, a 1994. prvi put dodijeljena, teško da smo se usudili i pomisliti da će Porin poživjeti tako dugo, evo već gotovo tri desetljeća. Pa ipak, svjesno smo ga na početku postavili maksimalno profesionalno, najbolje koliko smo tada znali, pomalo konzervativno i dugoročno, tako da – traje. Postojanost Porina do danas vjerodostojna je potvrda potrebe za takvom nagradom. Opstala je u zemlji u kojoj nema baš puno toga što traje, osobito u glazbenome cehu. Usprkos svim velikim uzletima i nekim dubokim padovima Porina kojima smo svjedočili, nagrada je potrebna i na nju sam i dalje vrlo ponosan.“

Nagrada je trebalo utemeljiti, ali je ona tijekom svoje evolucije umjesto da se razvija i raste, na žalost mnogih, a ponajviše glazbenika, sve više tonula u diletantizam i interne obračune uz brojne greške i propuste. Nakon što je prvi put održana dodjela nagrade Porin u Opatiji, Porin se počeo šetati po hrvatskim gradovima te je 1996. i 1997. održan u Zagrebu, da bi se na kratko vratio u Opatiju, nakon čega se preselio u Rovinj, pa u Makarsku, Dubrovnik, Rijeku, Osijek, Biograd i Split. Svih tih godina temeljna ideja je nestajala u logističkim problemima realizacije ovog nimalo financijski jeftinog projekta, gurnuvši u stranu najvažnije, a to je nagrada u kojoj glazbeni profesionalci nagrađuju glazbene profesionalce i one koji se tek žele dokazati u svijetu glazbenog biznisa. Istovremeno se glasačko tijelo neočekivano povećalo na gotovo dvije tisuće glasača, a broj kategorija prešao broj i nekih ozbiljnijih svjetskih glazbenih nagrada. To golemo glasačko tijelo postalo je najveći kamen oko vrata Porina jer se više nije znalo tko ima pravo glasa. Unatoč tome, mnogi glazbeni žanrovi koji su se počeli pojavljivati na svjetskoj pa tako i na hrvatskoj glazbenoj sceni su zanemareni.

Kategorije su postale upitne zbog neočekivanih odluka rukovodećeg tima Porina koji je nizao pogrešku za pogreškom. Tako je 1996. grupa Gustafi nominirana za debitanta godine, iako je tada na sceni bila punih 15 godina i imala tri studijska albuma. Iste godine pjesma Nina Badrić „Godine nestvarne“ nominirana je za hit godine, iako je bila predložena za hit godine i godinu ranije. Te godine Porin za dizajn albuma osvaja album „Buđenje“ Parnog valjka s omotom koji ima kompjutorsku grešku. Godine 1997. Valerija Nikolovska predložena je za Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu pjesme „Mogu i sama“, iako je riječ o pjesmi koju pjeva s grupom Mayales. U jednom momentu se netko dosjetio da bi bilo pametno uključiti i publiku pa je 2011. „Bižuterija“ Jelene Rozge proglašena hitom godine unatoč brojnim protivljenjima pripadnika glazbene struke. Urban & Hauser snimili su te godine album koji je UO Porina svrstao u alternativnu glazbu izazvavši podsmjeh struke. Koliko je taj potez bio apsurdan govori i podatak da je 1998. Urban odbio primiti Porin za album „Žena, dijete…“ u kategoriji najbolji album alternativne rock glazbe smatrajući da on sa svojom grupom ne pripada alternativnom rock žanru te da je nominacijom u toj kategoriji oštetio glazbenike koji to zaista jesu. Novi album grupe Chui nije bio u jazz kategoriji jer je odlučeno da to nije jazz, da bi godinu kasnije osvojio nagradu za novi album u kategoriji za jazz album godine.

Grupa Nipplepeople diskvalificirana je iz nominacija 2019. na temelju Pravilnika nagrade, kako su pojasnili čelni ljudi Porina. Grupa Nipplepeople temelji svoj imidž na anonimnosti, što podrazumijeva i nastup pod maskama, što UO Porina ne želi prihvatiti jer „s obzirom na to da ne znamo službeni identitet članova grupe Nipplepeople niti se možemo službeno obvezati na čuvanje tajnosti identiteta jer to proceduru Porina dovodi u pitanje, posebno u odnosu na druge sudionike Porina, bili smo prisiljeni diskvalificirati prijavu“. Takvi propusti događaju se zbog iznimno velikog broja prijava, ali ako je riječ o najvažnijoj godišnjoj glazbenoj nagradi koju profesionalci dodjeljuju profesionalcima, onda takvih propusta ne smije biti. Koliko je to velik i zahtjevan posao potvrdila nam je glavna tajnica Porina Ivana Martinac.

„Iz godine u godinu vidljiv je izuzetan porast u prijavama i interesu za Porin, pa je tako ove godine bilo čak 2400 prijava za 37 kategorija. Brojke ne zaostaju ni u broju nakladnika, čak njih 87 je prijavilo svoja izdanja za ovogodišnju glazbenu nagradu Porin. Upravo je ovo rezultat otvaranja Porina prema svima, prijavljivanja nezavisnih, samostalnih nakladnika. Naravno, najviše je prijava i ove godine zabilježeno za kategoriju Pjesma godine za koju su prijavljene čak 274 skladbe, dok za kategoriju Album godine konkurira čak 112 albuma.“

Želeći maksimalno izaći u susret glasačkom tijelu i da što objektivnije pristupe glasanju, i ove godine su svi glasači zamoljeni da „glasaju samo u glazbenim područjima i kategorijama koje poznaju, vodeći se umjetničkim i produkcijskim standardima svakog predloženog izdanja i opisima pojedine kategorije.“ Svejedno, UO Porina je odlučio unaprijed odrediti tko od glasača može glasati za koje kategorije pa tako neki glasači nemaju uopće priliku glasati za neke kategorije poput jazz kategorije ili pak klasiku jer im je iz glasačkog listića izostavljen popis nominiranih u tim kategorijama. Glavna tajnica Porina Ivana Martinac objasnila je: „Ovdje vrijedi isti postupak kao i za cijelo glasačko tijelo. Ne bira se tko ne zna, nego se i u tim posebnim kategorijama bira tko zna. Glasaju glazbeni producenti, aranžeri, klasični odnosno jazz glazbenici, skladatelji i kritičari i urednici koji se tim glazbenim područjima aktivno bave.“ Objasnila je po kojem se kriteriju odlučuje tko može pristupiti glasačkom tijelu.

„Glasačko tijelo čini struka – glazbenici, skladatelji, izvođači, glazbeni producenti, ljudi iz šire profesije, glazbeni pisci, glazbeni urednici, tonski snimatelji, svi koji sudjeluju u stvaranju glazbenog izdanja ili su na drugi način profesionalno povezani s njim. Kriterij za ulazak su rad i ugled u glazbenoj profesiji. Svatko tko želi i smatra da prema gore navedenom treba biti glasač Porina može na službeni e-mail poslati svoju biografiju koja se zatim dostavlja Upravnom odboru Porina koje zatim donosi odluku.“

Glazbeni kritičar, glavni urednik i vlasnik glazbenog portala Ravnododna.com Zoran Stajčić godinama prati nominacije i dodjelu nagrade Porin. Ove godine objavio je nekoliko tekstova u kojem nije skrivao svoju ljutnju spram sve većeg broja grešaka i propusta UO-a Porina. „Nisam ljut. Ja sam novinar. Posao mi je ukazivati na nepravilnosti kad vidim da postoje. S obzirom na to da je moj profesionalni fokus rada glazbena scena, onda ukazujem na nepravilnosti koje se tu događaju. Porin je tu samo vrh ledenog brijega; eklatantan primjer na kojem vidno iskaču neprofesionalnost, neagilnost praćenja što se uopće događa u hrvatskoj glazbi, klanovsko pogodovanje i ignorantsko ponašanje jako uskog kruga ljudi koji ne prežu ni pred tim da krše vlastite pravilnike. Porin je vrh ledenog brijega i o njemu se može pisati da je jasnije širem krugu ljudi. Problem leži malo dublje, a to je monopol koji je složen po principu ‘Jedan koji vlada svima’, po uzoru na prsten iz Tolkienove knjige ‘Gospodar prstenova’. Recite slobodno da imam bujnu maštu, ali navest ću neke konkretne činjenice. Porin je samo jedna od nagrada iza koje stoji Hrvatski glazbeni savez Unison. Pod Unisonom su još Cesarica, Rock&Off, Natjecanje Papandopulo i Zagrebački festival. Unison također stoji iza televizijskih emisija PopRock.hr i Glazbeni Top 20. Dopredsjednik Unisona je Paolo Sfeci. Ne možemo isključiti opciju da jedan čovjek iz sjene jer nije izravno na udaru kao predsjednik Unisona, kontrolira skoro sve postojeće glazbene nagrade u zemlji te dva propulzivna televizijska kanala za promociju hrvatske glazbe. Da bismo uvidjeli koliko je Porin nakaradan, zaboravimo ovu 2020. i pogledajmo prijašnju.

Te godine je Sfeciju dodijeljen Porin za Specijalne zasluge u glazbi, što je nešto poput nagrade za životno djelo, da je on kojim slučajem imao glazbenu karijeru nakon što je nekoć davno svirao bubnjeve u Parnom valjku i Boi. Svatko pristojan, čiji savez stoji kao jedan od organizatora takve nagrade, vjerojatno bi nekog svog poltrona izbacio iz ureda kad bi mu došao s takvom idejom. Zamislimo da primjerice Večernjakova ruža dodjeli medijsku nagradu Večernjem listu. Složit ćemo se da je to nonsens. Zaboravih spomenuti da je Sfeci i dopredsjednik HGU-a koji također dijeli glazbene nagrade Status hrvatskim instrumentalistima, tj. Status Junior, onim najmlađima, od ove godine, kao i HUZIP-a. E sad, zamislimo kako je biti hrvatski glazbenik i koliko je pametno zamjeriti se čovjeku koji kontrolira izvođačka prava, promotivne medijske kanale i sve, hajmo reći, meritorne nagrade iz gotovo svakog glazbenog žanra i dakako mainstreama. U redovima glazbenika je zbog toga na snazi svojevrsni ‘zakon šutnje’. Nitko se iz straha ne želi zamjerati. I to je loše. Tu nema napretka. Osuđeni smo na stagnaciju i propast onog što se zove hrvatska glazba u međunarodnim okvirima. Mi imamo problem glazbenog monopola, a UO Porina je upravo po mjeri toga. Time je sasvim logično da se po nečijoj samovolji mogu kršiti i pravilnici tog istog Porina jer da u UO-u Porina sjede nezavisni profesionalci i ljudi koji uistinu prate ‘ružu vjetrova’ na sceni i ne ovise o ničijoj samovolji, onda bi vjerojatno broj nakaradnosti bio sveden na minimum, ako ne i iskorijenjen“, rekao je Stajčić.

Još jedan pad Porina zabilježen je prije nekoliko godina kada je neočekivano i na iznenađenje mnogih stigla vijest da Hrvatska diskografska udruga više nije jedan od utemeljitelja nagrade Porin, iako je Porin od starta nazvan Hrvatska diskografska nagrada. Čak je bila upitna i legalnost nagrade Porin ako jedan od utemeljitelja više ne sudjeluje u odlučivanju i radu UO-a Porina. I Despot je ostao zatečen tom nenadanom promjenom. „To je najveći apsurd koji je zadesio Porin otkako je pokrenut. Nisam više insajder i detalje ne znam, ali to se nije smjelo dogoditi. Ona je prije svega diskografska nagrada i pripada diskografima, na čijoj se produkciji i izdanjima temelji. U trenutku osnivanja nagrade Porin diskografija kod nas nije imala svoju udrugu. Nagradu su stoga formalno prvo utemeljile glazbenicima tada najbliže asocijacije – HDS i HGU te HRT ponajprije iz interesa za prijenos završne svečanosti dodjele nagrade. Neposredno poslije pokretanja Porina bio sam jedan od inicijatora i izvornih osnivača Hrvatske diskografske udruge. Ustanovljena je 1995. i odmah se pridružila dotadašnjim utemeljiteljima ove nagrade i potom postala vodećim među jednakima. Situacija u kojoj udruga diskografa više ne sudjeluje u vođenju svoje nagrade i danas traži sebe u inflaciji drugih nagrada potpuno je neprirodna.“

Kontaktirali smo predsjednika UO-a Porina Franu Đurovića i nakon šest dana čekanja dobili smo odgovor da zbog poslovnih obaveza nema vremena odgovoriti na postavljena pitanja.

Ove godine raspravljalo se i o Nikoli Vraniću, odnosno J. R. Augustu koji je nominiran u pet kategorija s albumom „Dangerous Waters“, među kojima i u kategoriji za Novog izvođača godine, iako je on prisutan na sceni još od 2012. i prije ovog albuma je objavio tri EP-a. Đurovića smo zamoliti da nam razjasni i taj sporni moment, ali odgovor ni na to pitanje nismo dobili. Stoga nije teško zaključiti da do transparentnost rada UO-a Porina ni njegovu predsjedniku nije stalo.

Potraživši odgovor na zadnje pitanje o nominiranju glazbenika koji je na sceni već osam godinu u kategoriju debitanta, u Pravilniku nagrade Porin doznali smo da takvi propusti idu na dušu ekspertnoj komisiji čiji rad koordinira glavna tajnica Porina Ivana Martinac. „Ekspertnu komisiju koordiniram ja, a sve odluke i odabir članova komisije u nadležnosti su Upravnog odbora Porina. Članovi se biraju isključivo po svojoj stručnosti, relevantnosti, ugledu u struci, kao i poznavanju područja o kojem komisija odlučuje.“ Zamolili smo je i da nam kaže o kojim je to stručnjacima riječ imenom i prezimenom, ali smo dobili odgovor da se stručne komisije sastoje od uglednih ljudi iz struke čiji integritet štiti i iza čijih odluka stoji UO Porina. Imena nismo dobili unatoč našoj ponovljenoj molbi. Zašto se kriju imena tih uglednih stručnjaka ostalo je neodgovoreno. Transparentnost tako ne postoji u UO-u Porina.

Status Porina iz godinu je u godinu sve lošiji upravo zbog takvih sve češćih propusta. Sličnog je mišljenja i Zoran Stajčić.

„Današnje mlade generacije ne mogu zamisliti kakav je ugled imao Porin u početku, a i stariji su malo zaboravili i oguglali. No pokušat ću evocirati sjećanje za ovu prigodu. Na Porin se kao uglednu nagradu i pametan potez gledalo i u susjednoj Sloveniji i Bosni i Hercegovini, kao odličan način da se osuvremeni i radijski program te da se na televiziji prikazuje recentna i kvalitetna glazba. Po uzoru na Porin u Bosni i Hercegovini pokrenuta je nedugo potom i njihova glazbena nagrada Davorin, za koju su i naši susjedi još tada zaključili da ne može dobaciti po kvaliteti do Porina. I Porin je bio dodatni motor za mnoge naše izvođače. Gibonni danas ne bi imao ugled da nije osvojio Porin. Porin je bio i melting pot za tada nezamislivu suradnju između Olivera Dragojevića i Dina Dvornika.

Pravi rokeri su tada bili svedeni u kategoriju Porina za alternativni rock, no svejedno, Hladno pivo je uzelo prvi takav Porin te vrste u konkurenciji s Majkama, Overflowom i Anesthesiom, od kojih danas jedino ne postoji potonji bend, dok su ostali jaka etablirana imena. No kako je rastao utjecaj rocka, tako je Porin tada bio lakmus papir na kojem se to odražavalo jer su rokeri iz godine u godinu osvajali kategoriju po kategoriju. Gdje je Porin danas? Postoji li novi Gibonni dvadeset godina poslije, a da ga možemo tako vezati uz Porin? Postoje li skoro trideset godina kasnije nove Majke, Hladno pivo i Overflow, a da ih se može vezati uz Porin, u smislu da je bio faktor u široj medijskoj prihvaćenosti? Imamo danas takvih izvođača i bendova, ali oni su sve napravili mimo tog Porina. Možemo li govoriti o međunarodnom ugledu te nagrade u trenutku dok se čini da se pretvorila u nečiju privatnu prćiju? Međunarodni ugled prvi nestane i to bi trebalo uvijek biti prvi signal za alarm da nešto ne valja. Mislim da sam već rekao jednom da ovo iz sezone postaje kao Beskrajni dan – uvijek ista porazna situacija i uvijek isto službeno objašnjenje da je sve u najboljem redu i da ne može bolje.“

O tome zašto je sve krenulo nizbrdo i što bi trebalo napraviti da Porin ponovo zasluži epitet eminentne nagrade i status kakav zaslužuje, poštovanje glazbenika i struke koje se u međuvremenu izgubilo, ispričao nam je Veljko Despot. „Golemo je zanimanje i podršku publike, a posebno televizijskih gledatelja Porin imao 90-ih godina. Svi su ga tada slijedili. Sve lošijim prezentacijama završnih svečanost, posebno u Dubrovniku, prvoj Rijeci, Osijeku, Biogradu, scenarij, režija, voditelji, usiljeni humor, ritam priredbe, silnim i posve neopravdanim povećanjem glasačkog tijela, upitnim kategorijama, nekim posve pogrešnim odlukama poput svojedobnog instaliranja televotinga za Hit godine, ova nagrada je u svojoj svekolikoj inflaciji zasluženo izgubila na ugledu, što je jako teško povratiti i odmakla se od razumijevanja izvornih načela. Porin po mojem dubokom uvjerenju mora biti konzervativna nagrada, primjerena stvarnoj situaciji u našoj diskografskoj produkciji, svakako poslije temeljite revizije glasačkog tijela i kategorija, visokoprofesionalna, od jasnoća i dosljednosti svojih pravila do završne svečanosti i dress coda, ako hoćete, onako kako su to već desetljećima najznačajnije slične nagrade u svijetu koje su nam bile uzori. Nismo mi otkrili toplu vodu. Treba samo više mjere i stava pa i znanja i može biti puno bolje.“

Žalosno je to što je nagrada Porin preslikano stanje društva u Hrvatskoj, u kojem se ne cijene sposobni i talentirani, u kojem je transparentno poslovanje nepoznat pojam i u kojem nitko nikada ne odgovara za pogrešne poteze i krive odluke koje često ostavljaju brojne nevine žrtve. U ovom slučaju brojne glazbenike.