U kazalištu je otvoren prostor za maštu, igru, transformaciju stvarnosti, smatra Hrvoje Korbar, mladi kazališni redatelj koji je s još četvero svojih kolega – Leom Anastazijom Fleger, Ivanom Planinićem, Paolom Tišljarićem i Aleksandrom Švabićem – među najaktivnijim, najpropulzivnijim i najcjenjenijim mladim redateljima. Oni i njihove ideje, promišljanja o kazalištu i pristup režiji u posljednjih nekoliko godina apsolutno dominiraju hrvatskom kazališnom scenom, glumci se bore za suradnju upravo s njima, a ravnatelji kazališnih institucija sve ih više pozivaju da svojim viđenjem kazališta obogate njihov repertoar. Ne samo da režiraju predstave, već su neki od tih mladih umjetnika i asistenti na Akademiji, ravnatelji kazališta, osnivači vlastitih kazališta. Potpuno su zaljubljeni u kazalište i to što rade, imaju zaraznu energiju, neiscrpni entuzijazam, želju i maštu. A tek su na početku svog profesionalnog puta.

Hrvoje Korbar rođen je 1995. u Zagrebu te je nakon srednje škole upisao režiju na Akademiji dramske umjetnosti, ali ni danas ne zna kako i zašto je želio upravo režiju: “Za razliku od glume, ne postoji radionica režije pa da vidiš što je to zapravo, tako da sam imao tek maglovitu predodžbu o tome što je to režija, ali sigurno je sve počelo dječjom fascinacijom kazalištem. Oduvijek sam radio predstave, svi su morali sudjelovati, naravno, i obitelj i prijatelji. Shvatio sam, međutim, da nisam netko tko je za scenu, tko može nastupati pa mi se režija činila zanimljivom jer je sveobuhvatna. Bavio sam se glazbom i pisanjem, a režija obuhvaća i koordinira i vizualni i glumački i i glazbeni scenski aspekt. U tome svemu uživam.

To što sam redatelj sigurno je povezano i s tim što po karakteru volim imati kontrolu. Ne znam je li to moj posao pa karakter ili obratno, ali volim imati glavnu riječ, što nije uvijek dobro. Vjerojatno zato ne bih bio dobar glumac – bavio bih se svime a najmanje samim sobom, a ovako kao redatelj bavim se svime pa posredno i samim sobom. S druge strane, nije sve na meni jer postoji tim s kojim surađujem i dobivam feedback. U Dubrovniku, gdje sam na Igrama radio ‘Malog princa’, to se sve baš dobro složilo s pravim ljudima. Timski rad je ono što me zanima u kazalištu, a dobra stvar je što sam ja zapravo šef!

Kazalište je jedan od zadnjih medija i prostora koji nisu uvjetovani društvenim mrežama – od prijateljstva do seksa, sve ide preko mobitela i društvenih mreža. Kazalište je zadnje mjesto koje okuplja žive ljude koji gledaju žive ljude i druže se. Tako i rad u kazalištu – moraš biti tu i prisutan da bi nešto uspjelo.”

‘Čini mi se da se ipak mijenja dugo uvriježeno mišljenje da hrvatski mladi redatelji nisu kvalitetni i nemaju što ponuditi. To nikada nije ni bilo točno’, kaže Hrvoje Korbar

Korbar, kao i njegovi kolege, još uvijek ne može objektivno govoriti o vlastitom pristupu režiji, još uvijek je tu mnogo elemenata koji ga zanimaju, koje želi isprobati, a izbjegava svrstavanje u ladice. Ali ono što u kazalištu voli jesu minimalizam i jednostavnost te povjerenje u scensku iluziju. Korbarova prva režija bila je predstava “Najljepši posao na svijetu” na prvoj godini Akademije, prema istoimenoj slikovnici Ivice Ivanca te motivima knjige “Kako što nastaje” Karela Čapeka: “Tu knjigu imali su moji baka i djed, ona opisuje kako predstava nastaje, što rade inspicijenti, kostimografi, glumci, koreografi. Ta je knjiga sigurno jedan od povoda da se bavim kazalištem pa sam želio svoju fascinaciju tom knjigom prenijeti na djecu i napravio sam tu predstavu. U ovoj sezoni radim “Ćelavu pjevačicu” s Leom Anastazijom Fleger u Teatru ITD, mali eksperiment za koji ne znamo kako će završiti. Premijera je krajem prosinca, a nakon toga na maloj sceni HNK u Varaždinu režiram predstavu prema tekstu “Ništa novo” Luke Vlašića, a premijera je u ožujku iduće godine. U Trešnji radim “Stanare u slonu”, lektirni naslov za drugi razred kojeg se svi sjećaju zbog jakog vizuala. To je vrlo kratki predložak od dvije stranice, ali smo angažirali Ivanu Vuković, mladu dramaturginju, pa zajedno razvijamo novi tekst. Radit ću i Voltaireov “Candide” u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića. Rosa Luxemburg je rekla kako je, čitajući “Candidea” prije Velikog rata, smatrala da je riječ o farsičnom pretjeranom romanu, ali nakon Velikog rata činio joj se, pak, hiperrealistično. A danas, kad se nakon Velikog rata dogodilo još nekoliko velikih ratova, “Candide” postavlja pitanje u što uopće vjerovati, kako opstati na ovom svijetu.”

Kakav je taj svijet danas za mlade redatelje? Hrvoje Korbar rekao je da nema pravo na žalbu s obzirom na to koliko radi, ali s druge strane njihov je posao prepušten gotovo pa sudbini:

“Pitanje je hoću li raditi i gdje, hoće li mi se prihvatiti neki projekti koje sam predložio, ne mogu to znati i to je problematično. Budućnost, dakle ono što ćeš raditi, nema nužno veze s onim što si radio dosad i je li to bilo uspješno ili nije. Sa svakim projektom počinješ ispočetka. Jedino mogu jamčiti da predano radim posao i dosad je moj rad urodio plodom. Čini mi se da se ipak mijenja dugo uvriježeno mišljenje da hrvatski mladi redatelji nisu kvalitetni i nemaju što za ponuditi. To nikada nije ni bilo točno – svi imamo nešto za ponuditi i svaka čast ravnateljima koji su to počeli prepoznavati i davati prilike mladim redateljima. Mnogo se priča o tome da mladi odlaze iz Hrvatske jer nema posla. U slučaju kazališta, mislim da je to laž. Logika stvari bi nalagala da ako sam se ja u Hrvatskoj obrazovao za zanimanje ‘kazališni redatelj’; a taj studij je jedan od najskupljih u državi, onda bih u Hrvatskoj i trebao dobiti priliku da radim taj posao. Nadam se da će tako i biti”

Ivan Planinić, Korbarov kolega redatelj, ima itekako mnogo toga ponuditi. Zagrebački 36-godišnji redatelj zapravo je prije režije diplomirao pravo i dvije godine radio u toj struci, nakon čega je upisao Akademiju kako bi ispunio svoje dječačke snove. Još u srednjoj školi, kako je rekao, dvoumio se između prava i Akademije pa je prevagnulo pravo, ali nakon diplome ubrzo se vratio prvoj ljubavi:

“Bila je to prava odluka jer je bila ispunjenje nečega što sam oduvijek htio i da nisam otišao na Akademiju, pitao bih se cijeloga života kako bi to bilo. Svakome bih preporučio da si ne ostavlja takve dvojbe. Već tijekom studija režije počeo sam raditi i uživati nematerijalno i skromno materijalno. Što se prava tiče, smatram da me to samo ispunilo iskustvom koje je u tom mom poslu neophodno. Nekad je na Akademiji bilo pravilo da se kazališna režija bez apsolventure ili diplome nekog drugog fakulteta nije mogla ni upisati jer je bilo potrebno iskustvo.”

Prva Planinićeva režija bila je “Gospođica Julija”, predstava nastala iz redateljskog praktikuma, a igrala je na studentskom festivalu u Skopju. Nakon toga napravio je još tri režije tijekom studija koje su bile dio redovitog kazališnog repertoara – “Elza hoda kroz zidove” i “Ponoć” u ZKM-u i “Doviđenja, djeco” u sklopu Eurokaza. Baš ta posljednja predstava, zapravo ispit iz inovativne režije kod profesora Branka Brezovca, bila je “okidač” za osnivanje jednog sasvim novog kazališnog prostora koje je danas jedna od najzanimljivijih scena u Zagrebu – KunstTeatra:

“Taj ispit, predstavu ‘Doviđenja, djeco’, postavio sam u prostoru današnjeg KunstTeatra, koji tad još nije bio prilagođen i uređen kao kazališni prostor pa je ta predstava otvorila put k stvaranju nove scene. Domagoj Janković bio je glumac u toj predstavi pa smo on, producentica Romana Brajša i ja, nakon što smo diplomirali, investirali u prostor, osnovali udrugu i pokrenuli Kunst. Prostor je mala scena, do 60 mjesta. Želimo biti inovativni, svježi i eksperimentalni u pristupu, ali to ne znači da ćemo ugroziti pristup publici. Želimo živjeti na praksi Exita i ITD-a, otprilike, kazališta koja se opiru nekim normama i kazališnom konzervativizmu.”

Planinić je rekao da uspijeva organizirati program u Kunstu, gdje najviše i režira, ali radi i u drugim kazalištima. Kunst, kojemu je ovo tek druga sezona, prvu premijeru ima 10. listopada – predstavu “Marta i sedam strahova” u režiji Natalije Manojlović, prema tekstu dramske spisateljice Ivane Vuković. I dalje igraju i tri predstave iz prošle sezone – “Dobar, loš, mrtav” i “Doviđenja na nebu” u Planinićevoj režiji i “Flex” u režiji Ivana Penavića. Autorski projekt Ivora Martinića “Bila bi šteta da biljke krepaju” premijerno će biti izveden 10. studenog, a Planinić će režirati plesnu predstavu “Tri mušketira” s premijerom 20. studenog. Kad se govori o režiji, Planiniću je teško objektivno sagledati situaciju:

“Teško je govoriti objektivno o tome kako je biti redatelj u Hrvatskoj, meni je lakše nego mlađim kolegama jer iza sebe imam već neko životno i radno iskustvo zbog kojeg me neke stvari ne iznenađuju. S druge strane, moglo bi mi biti i teže jer sam malo stariji ušao u tu priču, a ponekad je bolje u te dječje bolesti ući kao ‘dijete’. Pozicija u kazalištu je svakome i teška i laka, a osnovno pogonsko gorivo svima nama je strast za kazalištem.”

‘Biti umjetnik početnik meni znači dogovor i pronalaženje uporišta – što u sebi, što u okruženju koje biraš ili te izabralo. Preživljavanje i zadovoljstvo’, kaže Aleksandar Švabić

Još jedan mladi redatelj koji strastveno živi za kazalište je i 27-godišnji Paolo Tišljarić, trenutačni ravnatelj Gradskog kazališta Marina Držića u Dubrovniku. Dosad je režirao dvadesetak profesionalnih predstava, surađivao s brojnim eminentnim kazalištima i festivalima u Hrvatskoj i izvan nje, asistirao nekima od najvećih redatelja s ovih prostora – Tomažu Panduru, Ivici Buljanu, Aleksandru Popovskom, Kreši Dolenčiću, Ivici Boban. Tišljarić je opisao zašto se odlučio za režiju:

“Odmalena sam redovito išao u kazalište, koje me fasciniralo i inspiriralo. Negdje u osmom razredu odlučio sam da želim biti redatelj jer me gluma nije zanimala. U međuvremenu sam upisao matematičku gimnaziju, popularni MIOC. Na kraju je ljubav prema kazalištu presudila, iako se u tom trenutku to nije činilo kao najpametnija odluka. Rado se sjećam svojih gimnazijskih pokušaja. Za LiDraNo smo radili Čehovljevu ‘Švedsku šibicu’. Bilo je to genijalno iskustvo, tada sam bio uvjeren da smo, unatoč tome što nismo prošli na državnu smotru, napravili remek-djelo. U sklopu Dramskog studija DK Dubrava radio sam tekst Ivane Sajko “Medeja – Monolog za ženu koja ponekad govori”. Sjećam se naših proba i ambijentalne izvedbe u prostoru napuštene mesnice na tržnici u Dubravi, radili smo u studenom, svaki dan vani na -1 stupanj. Taj entuzijazam me i danas hrani.”

Kao i njegovim kolegama redateljima, Tišljariću je teško objektivno komentirati vlastiti stil. Najvažnije je, smatra, stvoriti dobru i kreativnu radnu atmosferu, inzistirati na izvrsnosti i motivirati glumački ansambl i suradnike da daju najbolje od sebe u tom trenutku:

“Volim se baviti vizualnom komponentom predstave, o čemu sam najviše naučio od svog mentora Tomaža Pandura koji je ostavio možda najveći utjecaj na moj umjetnički rad. Naravno, iza mene je četrdesetak asistentura i akademskih projekata na kojima sam uz brojne kazališne profesionalce brusio svoj kazališni jezik. Najponosniji sam na to što sam ostao dosljedan i svoj, unatoč tome što me to koštalo brojnih poslova i prijateljstava.”

Tišljarić je najavio i novu sezonu kazališta kojem je na čelu. Iza njih je premijera “Alkestide” Lade Kaštelan prema Euripidu u režiji Livije Pandur, s kojom će gostovati u Zagrebu, Ljubljani, Bogoti, Osijeku i Podgorici. Slijedi praizvedba predstave “Bajka o baki Mokoš”, autorice i redateljice Srđane Šimunović, zatim “Kate Kapuralica” Vlaha Stullija u režiji Ivice Kunčevića, “Priče iz davnine”, koprodukcija s Trešnjom iz Zagreba u njegovoj režiji, te Čehovljeve “Jednočinke” u režiji Helene Petković.

Paolo Tišljarić sretan je, kaže, što može raditi posao koji voli. Sretan je što ga nitko nije uspio uvjeriti da odustane od svojih snova. Smatra da se svi mladi u Hrvatskoj susreću s istim izazovima, a drago mu je što nije uvijek sve tako crno kako se na prvi pogled čini. Opisao je i koliko je redateljski posao važan za hrvatsku kulturu:

“Izrazito je važan. Za kvalitetne predstave na svjetskom nivou izrazio je bitan razvoj nacionalne scene, kako redatelja, tako i glumaca, scenografa, kostimografa, oblikovatelja rasvjete… Samo podizanjem kriterija kvalitete vlastite produkcije i podržavanjem razvoja mladih umjetnika moguće je biti konkurentniji na regionalnom i europskom tržištu.”

Aleksandar Švabić jedini od vodeće redateljske petorke nije iz Zagreba, rođen je 1987. u Puli, a dramsku akademiju završio je u Beogradu gdje je i radio neko vrijeme nakon diplome. Zagrebačko kazalište mladih ovu je sezonu započelo predstavom “Dobro je dok umiremo po redu” prema tekstu Ivora Martinića u režiji upravo Aleksandra Švabića. Objasnio je da se za režiju odlučio sistemom eliminacije – nije imao dovoljno jak karakter za fizičke poslove i dovoljno smisla za prodaju, a već je znatiželju pronašao u umjetnosti.

Ako se izuzmu ispiti na akademiji, prva profesionalna režija Švabiću je bila “Malograđanska svadba” Bertolda Brechta. Ove sezone, nakon ZKM-a, radi projekt u Kunst Teatru i nakon Nove godine predstavu u Virovitici.

I Švabić je objasnio kako vidi poziciju mladog redatelja u Hrvatskoj:

“Biti umjetnik početnik vjerojatno je slično u svakoj zemlji i meni to u ovom trenutku znači dogovor i pronalaženje uporišta – što u sebi, što u okruženju koje biraš ili te izabralo. Preživljavanje i zadovoljstvo. Kad je tekst u pitanju, zanimaju me formalni aspekti glumačke igre u kazalištu, a ne nužno klasična reprezentacija teksta. No vrlo često radim inspiriran tekstovima modernističkih autora ili suvremenih dramskih pisaca, tražeći unutar zadanog sadržaja prostore glumačke i autorske slobode. Redateljski posao važan je za hrvatsku kulturu toliko koliko je kultura važna Hrvatskoj.”

‘Nitko te ne može naučiti režirati. Svaki mladi redatelj uči kroz rad i iskustvo na predstavama i asistirajući. Upravo zato je bitno kontinuirano raditi’, kaže Lea Anastazija Fleger

Jedina žena u ovoj redateljskoj petorki 27-godišnja je Zagrepčanka Lea Anastazija Fleger. Režirala je u ZKM-u, Teatru Ulysses, Teatru Itd, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u HNK Varaždin, na Sceni Gorica, u Kazalištu Virovitica, Kazalištu Marina Držića te Dječjem kazalištu Dubrava. Upravo radi na svojoj 12. profesionalnoj predstavi – režirat će “Ivicu i Maricu” u Kazalištu Trešnja. Lea Anastazija Fleger ujedno je i umjetnička asistentica u nastavi glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te je aktivna i kao redateljica sinkronizacija animiranih filmova. O glumi, kazališnoj režiji i svojoj odluci da se time bavi, Lea Anastazija Fleger rekla je sljedeće:

“Od osnovne škole svakoga tjedna išla sam na dramsku grupu u Zagrebačkom kazalištu mladih. U kazalištu sam praktički odrasla, no za kazališnu režiju zainteresirala sam se tek pred kraj gimnazije. Na dramskoj smo radili vježbe, improvizacije, male predstave i tamo smo svi zajedno bili dramaturzi, glumci, scenografi, kostimografi i redatelji. Sa 16 godina sudjelovala sam kao glumica u predstavi ZKM-a “Put oko svijeta u 80 dana” koju je režirao Krešo Dolenčić. Tada sam prvi put vidjela i osvijestila što sve redatelj radi, kako vodi glumce, razvija ideje, stvara atmosfere, igra se s tekstom i kako teče pravi proces rada na predstavi. Tada sam pomislila da bih možda jednom ja voljela baš to raditi. No s obzirom na to da su u mojoj obitelji gotovo svi pravnici, ekonomisti i zubari, dosta dugo sam mislila da kazalište može biti samo hobi, da ću se njime baviti u slobodno vrijeme, uz neko drugo zanimanje. Tek kad sam upisala Akademiju dramske umjetnosti shvatila sam koliko je posvećenosti potrebno za kazalište i uvidjela da je to ono što želim.”

Prva profesionalna predstava koju je režirala bio je “Pečat” mladog dramatičara Borne Vujčića u produkciji kazališta Ulysses na Velikom Brijunu. Tamo je, pojasnila je, imala priliku raditi u predivnom ambijentu, izaći iz kazališne scene pod mjesečinu i iskušati se u novom i njoj tada drugačijem promišljanju prostora igre. U predstavi je prostor postao suigrač, partner koji nadopunjuje smisao teksta, a Lea Anastazija zaljubila se u ambijentalni teatar.

Nakon “Ivice i Marice” Lea Anastazija Fleger radit će “Ćelavu pjevačicu” u korežiji s Hrvojem Korbarom u Teatru Itd te nekoliko samostalnih režija – jednu urnebesnu komediju Raya i Michaela Cooneyja u Kazalištu Komedija te “Dramu o Mirjani i ovima oko nje” Ivora Martinića u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku. S Paolom Tišljarićem i ove godine priprema Dodjelu nagrada hrvatskog glumišta u HNK u Zagrebu.

I njoj je prerano, jer magistrirala je kazališnu režiju i radiofoniju prije tri godine, govoriti o svom karakterističnom redateljskom rukopisu. Iskušava se u raznim žanrovima. Radila je komedije, drame, dječje predstave, mjuzikl, a velika joj je želja raditi opere. Veseli se svakom novom projektu i trenutačno uživa u njihovim različitostima:

“Mi u kazalištu imamo privilegiju da se igramo. Uvjerena sam da radimo najljepši posao na svijetu. Na sceni stvaramo svjetove, mikrokozmose sa svojim pravilima i zakonitostima uspostavljenog, vanjskog makrokozmosa. Veseli me upravo osmišljavanje tih svjetova. Ponosna sam kada toliko veliki broj ljudi koji sudjeluje u radu na predstavi – od autorskog tima, preko glumaca, tehnike, propagande – povjeruje, usuglasi se i stvori mali dragulj, predstavu. Nitko te ne može naučiti režirati. Svaki mladi redatelj uči kroz rad i iskustvo stečeno na vlastitim predstavama i asistirajući starijim redateljima. Upravo zato je bitno kontinuirano raditi. Možda nas je i sreća popratila, ali činjenica je da se krenulo nešto lijepo događati u kazalištu – sve više ravnatelja poziva mlade snage i sve nam se više otvaraju vrata.”