Jedan od najvećih podupiratelja Hrvatske u njezinoj borbi za samostalnost, međunarodno priznanje i ulazak u Europsku uniju među europskim političarima umro je dvije godine prije nego što je Hrvatska postala dio Europske unije. Posljednja politička vijest koju je čuo jest da je Hrvatska dobila 1. 7. 2013. datum pristupanja EU-u. To ga je silno obradovalo. Vjerojatno se već zaboravlja da je upravo on, Otto von Habsburg, izdanak velike habsburške loze i carski prijestolonasljednik, najstariji sin posljednjeg austrijskog cara i ugarskog i hrvatskog kralja Karla I., potaknuo Franju Tuđmana da osnuje Ured za europske integracije, preteču Ministarstva europskih integracija. Kao predsjednik Paneuropske unije Otto von Habsburg se još 1991. borio za međunarodno priznanje Hrvatske, obilazio hrvatska ratna područja i svesrdno se zalagao za Hrvatsku kao zastupnik u Europskom parlamentu. Franjo Tuđman je Otta von Habsburga 1995. odlikovao veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom, proglašen je i počasnim građaninom nekoliko hrvatskih gradova. Izložba fotografija u čast tog velikog europejca, političara i publicista, koji se istodobno osjećao Austrijancem, Hrvatom i Mađarom te je imao državljanstva i putovnice tih zemalja, otvorena je do 31. listopada povodom 110. godišnjice njegova rođenja, u Institutu Liszt, Mađarskom kulturnom centru Zagreb.

Otto von Habsburg, čiji su roditelji nadvojvoda Karlo i Zita Bourbon, rođen je 20. 11. 1912., a preminuo je 4. 7. 2011. Postao je prijestolonasljednikom nakon atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu i smrti cara Franje Josipa. U dobi od četiri godine sudjelovao je u krunidbi oca Karla IV. u Budimu koji je umro 1922.u progonstvu u Portugalu. I Otto dobar dio života proveo je u progonstvu zbog toga što su Habsburgovci nakon Prvog svjetskog rata bili dugo nepoželjni u Austriji. Stekao je 1935. doktorat iz političkih i društvenih znanosti, a 1951. je oženio Reginu, princezu saksonsko-meinigensku s kojom je dobio sedmero djece. Svjedočio je i usponu nacizma, borio se protiv pripojenja Austrije Hitlerovoj Njemačkoj, dva puta je odbio sastanak s Hitlerom koji ga je tijekom Drugog svjetskog rata osudio na smrt pa je Otto von Habsburg skoro čitav Drugi svjetski rat proveo u SAD-u.

Otto von Habsburg bio je političar i publicist koji se osjećao Austrijancem, Hrvatom i Mađarom te je imao državljanstva i putovnice tih zemalja. FOTO: Mađarski kulturni centar Zagreb

Otto Von Habsburg nije se dao nagovoriti na pisanje memoara, ali su njegov iznimno zanimljiv životopis napisali njegovi suradnici Stephan Baier i Eva Demmerle te je knjiga „Otto von Habsburg: životopis“ prevedena na hrvatski i objavljena 2005. u izdanju Hrvatske paneuropske unije. Jedan od govornika na otvorenju izložbe bio je Vanja Vinković, producent, scenarist i redatelj, autor dokumentarnih filmova „Habsburgovci i Opatija/Die Habsburger und Opatija“ i „Otto i Hrvati/Otto und die Kroaten“, nastalih na temelju razgovora s Ottom von Habsburgom 2008. kada ga je i upoznao u njegovoj vili u Bavarskoj gdje je živio sa svojom obitelji od 1954. do smrti 2011. Film „Otto i Hrvati“ realiziran je u suradnji s Hrvatskom paneuropskom unijom i Zakladom Otto von Habsburg i to je prvi hrvatski dokumentarni film prikazan u Europarlamentu 2015.

Kako se prisjetio Vinković, Otto, tada 96-godišnjak primio je njega i njegovu malu filmsku ekipu s iskrenom ljubaznošću i očitovanim prijateljstvom u velikom salonu ukrašenim obiteljskim fotografijama na komodama i glasoviru, dok su na zidovima visjele slike s portretima njegove voljene majke Zite, zadnje austrijske carice, mađarske i hrvatske kraljice, s kojom se nije uvijek slagao u političkim pitanjima, ali je iznimno poštovao njezinu viziju Habsburgovaca nakon sloma Monarhije i ustrajno nastojanje da se obitelj ponovno okupi i nastavi svoju vladarsku misiju.

Vanja Vinković, producent, scenarist i redatelj, autor dokumentarnih filmova o Habsburgovcima. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kako je rekao, tijekom tog razgovora pokazao je iznimnu erudiciju, sjećao se i najsitnijih detalja i povijesnih događaja u kojima je aktivno sudjelovao, a riječ je o razdoblju od gotovo stotinu godina. Iskazao je zavidnu mentalnu i fizičku snagu u toj dobi te veliku strpljivost jer mu je Vinković, kako kaže, kao „nepopravljivi“ novinar nastojao postavljati i dodatna pitanja ne želeći propustiti tu jedinstvenu priliku da snimi ekskluzivni povijesni dokument. Bio je to jedan od posljednjih tako opširnih razgovora koje je Otto dao nekom novinaru jer se ubrzo nakon smrti svoje voljene supruge, kraljevne Regine von Sachsen-Meiningen, povukao iz javnosti i društvenog života. Na kraju intervjua Otto von Habsburg je iznenadio Vinkovića svojom skromnošću kad mu je rekao da se iskreno nada da je zadovoljan s njegovim odgovorima i da će uspjeti iz snimljenog razgovora napraviti dokumentarni film.

Zgodno je napomenuti, ističe Vinković, da je Otto von Habsburg suprugu Reginu upoznao u izbjegličkom logoru mađarskih emigranata koji se početkom pedesetih nalazio u Zapadnoj Njemačkoj. Tamo su, ističe, oboje kao govornici mađarskog pomagali u ishođenju dokumenata ili posredovanju za odlazak svojih nekadašnjih sudržavljana u treće zemlje, daleko od komunističkih progona i terora koji je vladao iza „Željezne zavjese“.

„Što se Otta i Mađarske tiče, treba spomenuti da se sa svojim bratom Karlom Ludwigom zalagao kod američkog predsjednika Roosevelta da Mađarska pređe na savezničku stranu i tako izbjegne sovjetsku okupaciju, no nisu dobili tražena jamstva američke vlade što je dovelo do propasti te smjele zamisli. Otto je imao veliku ulogu i u Mađarskoj revoluciji protiv komunističkih vlasti 1956. kada je otvoreno lobirao da se Mađarska u UN-u prizna kao neutralna država. Ohrabrivao je mađarske emigrante da sa svojim istomišljenicima u domovini pokrenu ustanak i ojačaju njegovu inicijativu o austrijsko-mađarskoj gospodarskoj uniji što bi dovelo do izdvajanja Mađarske iz boljševičkog sovjetskog zagrljaja. No taj je stisak postao još snažniji početkom studenoga iste godine kad sovjetska soldateska napada Mađarsku i krvavo slama njezinu demokratsku tranziciju. Otto se nije mirio s tim da narodi habsburške krune trpe pod komunističkom čizmom dok zapadna društva napreduju, a njihovi građani uživaju demokratske slobode i visoki standard. Prvo je kao član Paneuropskog pokreta, a nakon smrti osnivača te organizacije i pokretača europskog ujedinjenja grofa Coudenhove-Kalergija, i kao dugogodišnji predsjednik Paneurope zagovarao oslobođenje svih porobljenih nacija iz komunističkog ropstva, tako da se njegova nastojanja u ozbiljnim povijesnim analizama uspoređuju s nastojanjima američkog predsjednika Ronalda Reagana i svetog pape Ivana Pavla II. u istom cilju.“

Vinkovića je kao Hrvata najviše zanimalo Ottovo hrabro djelovanje u europskim i svjetskim središtima političke moći tijekom hrvatske borbe za samostalnost i međunarodno priznanje RH početkom devedesetih, a čemu je on, sa sinom i nasljednikom, kraljevićem Karlom von Habsburgom, iznimno pridonio svojim brojnim poznanstvima s moćnim državnicima i smjelim diplomatskim akcijama. Primjerice, djelovao je u tom smislu u Europskom parlamentu i u Arapskoj ligi. Otto mu je u razgovoru rekao da su postojale dvije veze s islamskim vođama koje je koristio, jedna u Ammanu, a druga u Maroku, odnosno u jordanskoj i marokanskoj kraljevskoj kući, a da je upravo marokanski kralj kao predsjedavajući Arapske lige presudno utjecao da Hrvatsku, ali i Sloveniju, priznaju islamske i arapske države.

Akademik Mislav Ježić, predsjednik Hrvatske paneuropske unije, usko je surađivao s von Habsburgom. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Inače, dokumentirano je da je sjednica na kojoj je Otto bitno utjecao na tu odluku trajala do dva sata ujutro tako da je Yasser Arafat morao čekati svoj prijam u kraljevu predsoblju ‘nediplomatskih’ pola sata. Otto mi je tada još dodao da arapskim i islamskim vođama ne smijemo nikada zaboraviti tu veliku gestu o priznanju hrvatske nezavisnosti i da su nam to jako dobri prijatelji. Kako je Otto čitav svoj život bio poznat po tomu da smjelo i bez diplomatske zadrške zastupa svoja politička gledišta bez obzira komu i gdje se obraća, u našem razgovoru je još energičnije isticao i svoja iskustva s velikim protivnicima hrvatske države u tom razdoblju kad se hrvatski narod osim za svoju međunarodnu afirmaciju borio i za samo postojanje. Tako je istaknuo da su ljudi poput francuskog predsjednika Mitterranda i njegova ministra vanjskih poslova Dumasa, kojima je pridodao i britanskog ministra vanjskih poslova Hurda, opsjednuti prošlošću i da ne shvaćaju nove geopolitičke okolnosti s kraja 20. stoljeća. I doista, jedan je francuski diplomat Ottu von Habsburgu rekao i sljedeće: ‘Ako sada priznamo Hrvatsku, to će značiti da smo naknadno izgubili Prvi svjetski rat!’. Slične protuhrvatske retorike Otto se naslušao i dok je kao zastupnik u Europarlamentu snažno lobirao za hrvatsko članstvo u Europskoj uniji, o čemu mi je izjavio u razgovoru: ‘Znate, ima tu i fanatičnih elemenata… Ne želim nikoga imenovati jer se radi o nekome tko i danas igra važnu ulogu. S tom sam osobom ušao u veliki sukob zbog Hrvatske. Ta mi je osoba na kraju rekla sljedeće: ‘Uopće vas ne razumijem. Ali vi morate razumjeti ovo: više ne želimo katoličke zemlje u našoj zajednici!’. Ni to se ne smije zaboraviti”, rekao je Vinković.

Akademik Mislav Ježić, predsjednik Hrvatske paneuropske unije, usko je surađivao s Ottom von Habsburgom i vodio ga po Hrvatskoj tijekom i nakon rata. Prvi put je sreo nadvojvodu Otta von Habsburg na kongresu Paneuropske unije Njemačke u Dresdenu u lipnju 1991. On je tada imao 79 godina, bio je predsjednik Međunarodne paneuropske unije i zastupnik u Europskome parlamentu.

„Mi smo već bili u svibnju osnovali Hrvatsku paneuropsku uniju i bio sam izabran za njena predsjednika. Bilo mi je 39 godina. Na tome je kongresu bilo dobrih govornika, no najizražajniji i najpoticajniji bio je Otto von Habsburg. U to burno vrijeme nakon pada Željezne zavjese i raspada istočnoga bloka događale su se mnoge promjene u srednjoj i istočnoj Europi. On ih je sve pratio. Uostalom, najmanje deset godina ranije, on je najavljivao raspad Istočnoga bloka. Dobro je poznavao povijest, imao veliko životno iskustvo i mogao je stoga mnogo toga predviđati u povijesnoj perspektivi. U Hrvatskoj su već počele akcije protivnika hrvatske države koja je u lipnju proglasila neovisnost, a onda je morala suspendirati na tri mjeseca, postavljale su se zapreke na prometnicama, rušili balvani, negdje je već došlo do prvih žrtava. Otto von Habsburg se je u svojem govoru osvrnuo i na Hrvatsku i zauzeo za njeno međunarodno priznanje jer ona pripada Europi. Bilo je to ljekovito čuti. U stankama kongresa saznao sam od njemačkih kršćanskih demokrata da će za koji tjedan u Saveznome parlamentu, Bundestagu, napasti svojega ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera i zatražiti da se kao liberal povinuje stavu većega koalicijskoga partnera i prikloni politici priznavanja Hrvatske i Slovenije kao samostalnih država. Za koji tjedan čuli smo u Hrvatskoj na radiju da se je to i dogodilo“, opisao je Mislav Ježić.

Kako je rekao, prvi veliki korak prema njegovoj suradnji s predsjednikom Ottom von Habsburg zbio se je u srpnju 1991. kada je on bio pozvan da održi politički govor u Hrvatskoj, a Paneuropska mladež Bavarske, kojoj je predsjedavao budući asistent Otta von Habsburga u Europskome parlamentu Stephan Baier, pozvala je Mislava Ježića da bude glavni govornik na njihovoj godišnjoj skupštini u Passauu, što je on iskoristio da prikaže stvarno zbivanje u Hrvatskoj i susjedstvu.

Otto von Habsburg najavljivao je raspad Istočnoga bloka najmanje deset godina ranije. FOTO: Mađarski kulturni centar Zagreb

„Sve se je od tog poziva zbivalo grozničavom brzinom i ja sam u vlaku sastavljao natuknice za govor uz nešto priručne literature i najnovijih novina koje sam ponio sa sobom. Nastojao sam pružiti što više podataka, ali ih i staviti u politički i povijesni kontekst da se razumiju. Kada sam, govoreći o događajima u Hrvatskoj, vidio u prvome redu da su se bavarskom ministru Gebhardu Glücku i europskoj zastupnici Ursuli Schleicher oči napunile suzama, osjetio sam da sam uspio prenijeti poruku. Nakon toga je potpora Bavarske Hrvatskoj krenula za koji tjedan. Mislim da je taj događaj o kojem su pisala paneuropska glasila u Njemačkoj, a potom i turneja po južnoj Njemačkoj koju je organizirala Paneuropska mladež Njemačke radi poticanja priznanja Hrvatske, utjecala na sve bolje prihvaćanje Hrvatske paneuropske unije u Međunarodnoj paneuropskoj uniji. Za dvije godine izabrali su me na Kongresu Međunarodne paneuropske unije za člana međunarodnoga Predsjedništva, a 1995. me je predsjednik imenovao svojim ‘prvim potpredsjednikom’, dok su druga trojica potpredsjednika ex aequo bila ugledni političari iz Francuske, Velike Britanije i Njemačke. Taj je prijedlog bio obrazložen time što sam ja u Predsjedništvu redovito uspijevao izmirivati razlike u mišljenjima između njemačkih i francuskih članova jer mi je bilo stalo do Europe i Paneuropske unije, a to se je onda okrenulo na korist hrvatske stvari. Takav mi je razvoj odnosa omogućivao da intenzivno surađujem s predsjednikom Ottom von Habsburg“, objasnio je naš sugovornik.

Kako je dodao, Otto von Habsburg već je 1991. posjetio Zagreb kao predsjednik Međunarodne paneuropske unije i razgovarao s Franjom Tuđmanom i drugim istaknutim političarima:

„Prenosio im je mnoga iskustva i obavijesti o osobama i odnosima u Europi i svijetu, gdje je on takoreći svakoga osobno poznavao, a od njih dobivao točne obavijesti o zbivanjima u Hrvatskoj i susjedstvu pa je u svojim međunarodnim nastupima, osobito u Europskom parlamentu, vladao najtočnijim i najbrojnijim podacima i time mogao uvjerljivo zastupati prava Hrvatske u odnosu na sugovornike koji su često imali predrasuda, a nisu vladali činjenicama, što je uvjereno i strastveno i činio. Osmislili smo u Međunarodnoj paneuropskoj uniji mnoge događaje u nizu zemalja Europe, prvo niz manifestacija za poticanje međunarodnoga priznanja tijekom 1991., potom niz akcija u kojima se je širilo obavješćivanje o agresiji na Hrvatsku, a potom i Bosnu i Hercegovinu, sve do postavljanja izložbe Hrvatske paneuropske unije o sredozemnoj i srednjoeuropskoj kulturi Hrvatske u Europskome parlamentu u siječnju 1996. To je bilo kratko nakon oslobodilačkih akcija ‘Bljesak’ i ‘Oluja’ kada je Hrvatska trpjela prešutne sankcije, a bile bi i formalne i mnogo gore da nisu Paneuropljani u vladi Austrije, osobito ministar Alois Mock i njegov državni tajnik princ Albert Rohan, onemogućili u EU-u konsenzus oko sankcija. Pri otvaranju te izložbe, Otto von Habsburg krasno je govorio pred stotinjak gostiju o pripadnosti Hrvatske Europi.“

A odgovarajući na pitanje kako bi ga portretirao kao osobu zaključio je: „Evo primjera kakav je bio. Prije otvaranja, kada smo postavili tu izložbu, u ured ga je nazvao neki britanski parlamentarac i zahtijevao da se promijene potpisi pod slikama dvorca Eltz iz Vukovara. Pod slikom neoštećenoga dvorca pisalo je, kako je predvidio profesor Radovan Ivančević, ‘hrvatska verzija’, a pod slikom razrušenoga dvorca ‘srpska verzija’. Nadvojvoda je odgovorio da će pitati autora izložbe što se može učiniti. Kada sam mu odgovorio ‘Ako gospodina zastupnika smeta ironija, možemo je ukloniti i napisati pod drugu sliku: Dvorac Eltz nakon razaranju u agresiji srpskih snaga na Hrvatsku’, rekao mi je sa smiješkom: ‘Dajte to učinite, a ja ću našemu prijatelju javiti da ste promijenili tekst koji ga je smetao!’. U njegovu je uredu kod stalka za šešir stajala slika čečenskog vođe Džohara Dudajeva. Kada sam to primijetio, komentirao je: ‘Pa morate uvijek znati pred kim skidate kapu!’ Bio je vrlo oštrouman, ali i vrlo duhovit. Mnogo bi se toga moglo pričati i o njegovu zalaganju za Hrvatsku u procesu pregovora o pristupanju Europskoj uniji, kada ga je u Europskome parlamentu zamijenio njegov izvrsni nekadašnji parlamentarni asistent Bernd Posselt, a on je nastavljao djelovati kao savjetnik mnogih vlada, sjajni predavač i ugledni politički komentator više europskih novina i časopisa. Uza sve to, on je ostao topla ljudska osoba koja se je zanimala za druge ljude. Zanimao ga je i život i brige običnih ljudi, ni prema komu se nije odnosio oholo, sa svima je razgovarao s ljudskim interesom za njih, osim što je političkim protivnicima znao izravno i oštro, a često i duhovito, reći što ih ide. Jednostavan primjer toga kako je djelovao na ljude mogu biti riječi recepcionerke u zagrebačkome Hotelu Palace, koja mi je jednom kada se je on uputio u svoju sobu, gledajući za njim spontano rekla: ‘Tko bi mogao ne voljeti ga!’’.