Dok gotovo da nema medija koji se nije bacio na istraživanje povijesti zagrebačkih prebivališta Zvonimira Frke-Petešića, bliskog suradnika premijera Plenkovića, dugogodišnjeg diplomata rođenog u Francuskoj, Nacional je došao do intrigantnih dokumenata koji otkrivaju njegovu dublju obiteljsku povijest – da je Zvonimir Frka-Petešić u Parizu odrastao uz oca koji je bio blizak prijatelj pokojnog karizmatičnog idejnog lidera hrvatske emigracije Brune Bušića, ali i da je nekadašnja Služba državne bezbednosti Jugoslavije, kolokvijalno nazivana Udba, o njegovu ocu vodila dosje i smatrala ga pripadnikom “fašističke emigracije”. Nekoliko dana prije no što je Nacional prošloga tjedna otkrio kako je država u rekordnom roku obnovila stan u Jurišićevoj ulici, u centru Zagreba, koji koristi Zvonimir Frka-Petešić, predstojnik Ureda premijera Andreja Plenkovića, i time otvorio priču o tome kako je on pravo na korištenje državnog stana dobio jer se prijavio na adresi kuće svog oca u mjestu Sali na Dugom otoku iako ondje nikada nije živio, na Županijskom sudu u Slavonskom Brodu 11. siječnja u 10.30 sati odvijala se revizija jednog sudskog postupka. U njemu je Vice Vukojević, nekadašnji moćni HDZ-ov političar i rigidni desničar, saborski zastupnik s početka 90-ih, a poslije sudac Ustavnog suda, optužio Marinka Frku Petešića, oca Zvonimira Frke Petešića, da je lagao na sudu i tražio je s njim suočavanje.

Taj sudski postupak pokrenula je obitelj pokojnog hrvatskog emigranta Nevena Baričevića zbog kontroverznog filma “Bruno Bušić – život, djelo i smrt”, koji je Hrvatska televizija prikazala u udarnome terminu 16. listopada 1992., na 14. godišnjicu podmuklog ubojstva Brune Bušića u Parizu koje se pripisuje nekadašnjoj Udbi, to jest Službi državne sigurnosti Jugoslavije. Prikazivanje filma odobrio je osobno predsjednik Franjo Tuđman, koji je film pogledao tjedan dana ranije s najbližim suradnicima. Glavni organizator snimanja tog filma bila je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata kojom je, kao potpredsjednik, rukovodio Vice Vukojević. U filmu je Neven Baričević prokazan kao suradnik Udbe kodnog imena “Marko”, koji je de facto izdao Brunu Bušića omogućivši Udbinim agentima da mu u Parizu uđu u trag i potom izvrše mučko ubojstvo.

Zvonimir Frka-Petešić nikad nije živio na adresi na Dugom Otoku, na koju se prijavio kad je postao predstojnik Ureda premijera Plenkovića. Rođen je u Parizu jer je njegov otac Marinko Frka-Petešić 1967. pobjegao u emigraciju, gdje je 1970. bio i među osnivačima pariške Matice hrvatske. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Obitelj Nevena Baričevića – supruga Ivana, kći Maria i sinovi Mirko-Ante i Tomislav – zbog toga je još 1995. tužila Republiku Hrvatsku, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika (koje je imalo ugovor s Komisijom Vice Vukojevića), producenta Urania film, režisera filma Nikolu Babića, autora filma Andriju Popovića i Hrvatsku radioteleviziju koja je film prikazala. Tražili su odštetu jer su im zbog netočnih i uvredljivih informacija iznesenih u filmu povrijeđeni dostojanstvo, ugled i čast te su trpjeli duševne boli jer su prikazani kao obitelj koja je izdala Brunu Bušića i radila za Udbu.

Dok je Vice Vukojević stajao iza tvrdnji da je Neven Baričević uistinu bio suradnik Udbe pod kodnim imenom Marko te da je to rekonstruirao i iz vlastitog dosjea, jer je Marko Službi davao i neke informacije o njemu, kao glavni svjedok obitelji Baričević pojavio se Marinko Frka-Petešić, otac Zvonimira Frke-Petešića, čija je izjava u filmu također prikazana.

On je bio dobar i s Brunom Bušićem i s obitelji Baričević te je moguće da je upravo on pomogao organizirati da ekipa Vukojevićeva filma, koja je došla u Pariz u travnju 1992., posjeti stan udovice Nevena Barićevića kako bi snimila njezinu izjavu. Ona tada nije znala da će njezin pokojni suprug biti prikazan kao suradnik Udbe i izdajnik Brune Bušića, a da stvar bude gora, ekipu filma koju su činili Andrija Popović, Ana Vujić i Bože Vukušić u stan obitelji Baričević dovezao je Zvonimir Frka-Petešić, tada 23-godišnji sin Marinka Frke-Petešića koji je kao student radio za Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Parizu.

Kad je kasnije obitelj Baričević tužila državu i tvorce spornog filma, Marinko Frka-Petešić postao je jedan od njihovih glavnih svjedoka u dokazivanju da Neven Baričević nije radio za Udbu, a cijelo suđenje ovisilo je o tome hoće li sud povjerovati više Frki-Petešiću ili Vukojeviću. Pokazalo se da je oko toga bilo niz preokreta te da obitelj Baričević nije dobila zadovoljštinu ni 30 godina od prikazivanja spornog filma.

Najprije je prvostupanjski sud 2016. godine povjerovao Frki-Petešiću i dosudio obitelji Baričević odštetu, potom je drugostupanjski sud 2018. tu odluku poništio i odredio da Baričevići nemaju pravo na odštetu, ali da moraju platiti sudske troškove. Oni su se na to žalili Vrhovnom sudu koji je prošle godine predmet poslao na reviziju, a ranije spomenuta sjednica Vijeća drugog stupnja održana je 11. siječnja ove godine. Upravo na toj sjednici Vice Vukojević optužio je Marinka Frku-Petešića da, štiteći Baričevića, zapravo laže i tražio je suočavanje s njim.

U informaciji broj 507 od 3. rujna 1987. koju je potpisao načelnik Centra SDS-a Split Krešimir Sršen, za Marinka Frka-Petešića Mauricija navodi se da je bio blizak prijatelj ‘lidera fašističke emigracije’ Brune Bušića te da je i ‘nakon smrti Brune Bušića Marinko nastavio s prikupljanjem povijesne baštine hrvatskog naroda’, a da ‘godišnji odmor koristi za kontakte s liderima fašističke emigracije u drugim zemljama zapadne Europe’. FOTO: Screenshot HRT/TV kalendar, Nacional

Iskaz Marinka Frke-Petešića nije zanimljiv samo zbog slučaja Brune Bušića, već i zato što oslikava zamršene odnose unutar hrvatske emigracijske scene u 70-im i 80-im godinama prošloga stoljeća i prodor bivše jugoslavenske tajne službe u njihove organizacije i redove, kao i metode kojima su se sve služili da suzbiju njihovo djelovanje. Za mnoge ugledne hrvatske emigrante tako je kasnije otkriveno da su bili prikriveni suradnici Udbe, a istovremeno se mnoge od njih lažno prikazivalo kao suradnike kako bi ih se diskreditiralo u međusobnim obračunima.

Iz zapisnika sa sudskog postupka u predmetu Baričević, ali i iz tajnog dosjea koji je o njemu vodila Udba, može se zaključiti da je Marinko Frka-Petešić, inače saljski mehaničar, bio pripadnik mlađe, umjerenije generacije hrvatskih emigranata, stiješnjene između režimske represije i pritisaka radikalnih, proustaških emigrantskih krugova.

Marinko Frka-Petešić rođen je 21. rujna 1946. godine. Dvadeset jednu godinu kasnije, u valu odlazaka mladih ljudi sa zadarskih otoka koji su, legalno ili ilegalno, od siromaštva i(li) komunizma bježali na Zapad, i Marinko je 1967. dospio u Pariz. Tri godine kasnije, na osnivačkoj skupštini pariškog Društva članova Matice Hrvatske, bio je u najužoj jezgri osnivača, a ujedno i blagajnik, uz gostovanje uglednih intelektualaca iz domovine, poput zagrebačkog filozofa i tadašnjeg potpredsjednika Matice Hrvatske Danila Pejovića.

Na suđenju pred Općinskim sudom u Zagrebu Frka-Petešić svjedočio je 4. travnja 2007. kao svjedok obitelji Baričević. Rekao je da je u Francusku došao 1967., da je 1970. bio jedan od osnivača i blagajnik Matice Hrvatske u Parizu, a da je Brunu Bušića poznavao otprije.

“On je često dolazio kod mene. Sjećam se da me je nazvao šest dana prije nego što je ubijen, odnosno došao je kod mene 10. listopada 1978. godine. Tada smo razgovarali o ljudima s kojima se družimo. Ja sam ga ispratio na metro.”

Izjava Marinka Frka-Petešića korištena je u kontroverznom filmu ‘Bruno Bušić – život, djelo i mučko ubojstvo’, a on je kasnije postao ključni svjedok obitelji Baričević koja je tužila Republiku Hrvatsku i autore filma. FOTO: Screenshot YouTube film ‘Bruno Bušić život, djelo i mučko ubojstvo’

Prema zapisniku, kazao je da su Baričevići u Pariz došli 1969. i da ih pamti kao jako skladnu obitelj. Baričević je bio član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta i Ujedinjenih Hrvata Francuske. “Napominjem”, kazao je Frka-Petešić, “da se mi mlađi, koji smo dolazili u Francusku kao emigranti, nismo uključivali u taj pokret jer je taj pokret bio malo žešći u tim nacionalnim stvarima, za razliku od nas, a isto tako su većina njih bili izbjeglice bez putovnice, a mi smo uglavnom imali putovnice”. U druženju s Baričevićem, ustvrdio je Frka-Petešić, nije se moglo primijetiti da bi on bio suradnik Udbe, a Bruno Bušić posjećivao je tu obitelj.

“Kada bi Bruno odlazio kod obitelji Baričević, s njim nije išlo više drugih osoba iz sigurnosnih razloga, odnosno, kada bi išao kod bilo koga, uvijek je išao u maloj pratnji ili sam”, rekao je Frka-Petešić, prema zapisniku.

Potom je svjedočio ovako: “Branimir Ježić je 1991. snimio film o Bruni Bušiću, u kojemu filmu sam ja svjedočio o Bruni Bušiću. Saznao sam 1992. da Vice Vukojević sprema novi film o Bruni Bušiću te su pozvali mene da i ja dam svjedočenje. Napominjem da ja ono što sam rekao u filmu iz 1991. nisam ponavljao u ovom filmu iz 1992., a kada sam vidio navedeni film, kod mene je on izazvao šok jer na filmu uopće ničeg nema od onoga što su oni snimili, već se ide u tom pravcu da je pokojni Neven Baričević izdao Bruna Bušića.

Oni su stavili iz drugog filma u ovaj film ono što sam ja govorio. Nakon toga sam nazvao Vicu Vukojevića, odnosno došao sam u Zagreb i pitao ga o čemu se radi. On mi je pokazao svoj dosje, a koji upućuje na to da je pokojni Neven Baričević surađivao s Udbom, pokazao mi je moj dosje, odnosno omogućio mi je da ja pogledam svoj dosje” – ovdje valja napomenuti da nije riječ o dokumentu koji je Nacional prikazao u ovome tekstu – “i kad sam isti vidio, vidio sam da su u njemu iznesene neistine, primjerice, da je Neven Baričević pokvario naš stroj za tiskanje letaka, a meni je poznato da on nije imao pristup stroju, a i stroj nikada nije bio pokvaren pa stoga sumnjam da su istiniti podaci i u Vicinom dosjeu. Sjećam se da je obitelj Baričević nakon objave spornog filma bila u velikom šoku, svi su ih izbjegavali, jedino sam se ja družio s tom obitelji. Djeca su smanjila odlaske u našu zajednicu na misu i slično. Objava tog filma ih je jako pogodila”, svjedočio je Marinko Frka-Petešić.

U filmu o Bruni Bušiću prikazana je samo jedna njegova izjava, a to je sljedeća:

“Malo vremena prije ubojstva mi je rekao da je čuo, da su mu javili iz domovine, kako se tajna policija zanima za njega i kako su mu javili da se čuva jer da su oni odlučili…”

Bivši emigrant, saborski zastupnik HDZ-a i sudac Ustavnog suda Vice Vukojević glavni je organizator snimanja kontroverznog filma o Bušiću u kojem je Neven Baričević prikazan kao izdajica Brune Bušića. FOTO: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Marinko Frka-Petešić je na suđenju precizno rekonstruirao kretanje Brune Bušića na dan ubojstva i dan ranije. Naime, u filmu je navedeno da je Bruno Bušić ubijen u nedjelju, nakon što se vraćao s ručka kod obitelji Baričević. Međutim, on je ubijen u ponedjeljak, 16. listopada 1978., u kasnovečernjim satima, a Frka Petešić je pojasnio:

“Dan prije ubojstva Bruno Bušić bio je na ručku kod obitelji Baričević i na kavi kod obitelji Čačić, a na dan ubojstva bio je na ručku kod obitelji Rašić i u četiri sata popodne je nazvao Ivu Paparelu, a između šest i sedam kod gospodina Petra Brnadića, a oko 11 sati navečer je ubijen. A pokojni Neven Baričević je tog dana radio cijeli dan 50 kilometara dalje. Meni je Vice Vukojević svoj dosje čitao u svom uredu u Saboru. Sigurno znam da se u tom dosjeu nalaze činjenice koje nisu točne. Vice mi je rekao da vidi neke stvari gdje se samo spominju on i Neven i da on nema drugog objašnjenja, pa je po tome zaključio da je Neven surađivao s Udbom.”

Vice Vukojević je u revizijskom postupku prošloga tjedna, međutim, izjavio:

“Primjerice, u mom dosjeu Neven Baričević je iz Pariza upozoravao na naš susret, da sam bio kod njega, Neven Baričević govori o događajima kada smo se vozili u Veneciju i kada smo bili sami nas dvojica u autu. Na posebno pitanje iskazujem da su Nevena Baričevića na vezi držali Blagoje Zelić i Franje Dukić iz Službe državne sigurnosti Split. Neven Baričević se kao suradnik Marko spominje svuda u mom dosjeu, a, primjerice, za auto kojim smo išli u Rim navodi se da ga je kupila Udba.”

Rekao je da je poznavao Marinka Frku-Petešića i da su i on i drugi svjedok Ante Krpina imali svoje dosjee u Službi državne sigurnosti.

“Razgovarao sam s Marinkom Frka-Petešićem nakon objave filma na koji je on reagirao tako da je napao mene braneći Nevena Baričevića, pa sam ga suočio s istinom, a laže da nije bio pokvaren stroj za umnožavanje kada se izrađivao promidžbeni materijal povodom Dana Republike bivše države i htio bih se suočiti s njim jer je mnoštvo toga zatajio te je zbog toga došlo do razdora u hrvatskoj zajednici u Parizu”, svjedočio je Vice Vukojević.

Izvori bliski Vici Vukojeviću smatraju, zapravo, kako je vrlo neuobičajeno da je Vrhovni sud u jednom takvom predmetu, u kojem se odlučuje o nečijoj odšteti, odredio da se ide na reviziju. Sugeriraju čak da je ta odluka o reviziji, odnosno ukidanju drugostupanjske presude koja je dala za pravo Vukojeviću, donesena moguće i zahvaljujući poziciji na kojoj se danas nalazi sin Marinka Frke-Petešića, Zvonimir.

Isti izvori tvrde da su i Zvonimir Frka-Petešić i njegov otac početkom 90-ih bili pristaše liberala i Vlade Gotovca, a ne toliko Franje Tuđmana i HDZ-a.

Zbog svega toga u tim krajnje desničarskim krugovima – u koje spada i kontroverzni Vice Vukojević, koji je u vrijeme ubojstva Brune Bušića također živio u Parizu – sada otvaraju i dodatna pitanja i pokušavaju insinuirati da je možda i Marinko Frka-Petešić u nekom trenutku “pokleknuo” i pristao na suradnju sa Službom državne sigurnosti. Međutim, za to ne nude nikakve konkretne dokaze, već to navode isključivo kako bi ga pokušali posve diskreditirati.

A o tome da je Marinko Frka-Petešić bio interesantan Službi državne sigurnosti i da je točno da su ga htjeli imati pod nadzorom, svjedoči i Informacija broj 507 od 3. rujna 1987. koju je potpisao načelnik Centra SDS-a Split Krešimir Sršen.

Kao izvor te informacije navodi se “građanin SFRJ”, a kao “kvalifikacija neprijateljske djelatnosti” navedena je “fašistička emigracija”. Pod “metode i sredstva rada neprijatelja” pisaćom mašinom je natipkano “upućivanje ili prebacivanje agitatora i propagandnog materijala”.

Taj dokument otkriva mnogo o metodama i razmjeru institucionalne paranoje kojom je SDB pratio i žigosao emigrante, čak i one poput Frke-Petešića koji, posve očito, nisu imali nasilne namjere. U tom dosjeu, sastavljenom na četiri kucane stranice, prepričava se razgovor izvora sigurnosne službe s Frka-Petešićem u Parizu, koji otkriva što Petešića zanima, čime se bavi i u kakvim se krugovima kreće. Kada je o metodama Službe riječ, o njima više nego dovoljno svjedoči informacija da je “izvor u rodbinskim i prijateljskim vezama s Marinkom”, pa će “o svim saznanjima do kojih dođe odmah informirati na već dogovoreni način”.

Premda je iz dosjea jasno da je Marinko Frka-Petešić nenasilan čovjek i prijatelj pokojnog Brune Bušića kojega zanimaju uglavnom hrvatska povijest, tradicija i kultura, SDB je kao “kvalifikaciju neprijateljske djelatnosti” naveo “fašističku emigraciju”. “Metode i sredstva rada neprijatelja”, pak, opisane su kao “upućivanje ili prebacivanje agitatora i propagandnog materijala”. U dosjeu stoji kako Frka Petešić, “rodom iz mjesta Sali, Dugi otok, SO Zadar, oženjen, otac petero djece, u zemlju ne dolazi plašeći se eventualne krivične odgovornosti s obzirom na aktivnosti i kontakte s liderima ustaške emigracije” u Parizu.

“Po riječima izvora”, navodi se u dosjeu, “kod Marinka dolaze lideri ustaške emigracije s područja Pariza i šire, a ima slučajeva da daje utočište pojedincima iz prekomorskih zemalja koji se nalaze u Europi po zadacima ustaške emigracije. Čak je izvora upoznavao s pojedincima čija imena i prezimena nije mogao zapamtiti, predstavivši iste kao velike Hrvate koji borave u Australiji dok u Europi posjećuju svoje prijatelje, koje po riječima Marinka imaju u svim zemljama zapadne Europe. Njihovim razgovorima nitko ne može prisustvovati. Traju po nekoliko sati bez prekida. Isti se održavaju u stanu Marinka (…) odlazi u posjetu pojedincima, kad ne radi po nekoliko dana kući ne dolazi, zbog čega njegova supruga sumnja da ga pripremaju za učlanjenje u neku od ustaških organizacija u Parizu”.

Izvor je u Marinkovoj sobi imao priliku uočiti “sve vrste glasila ustaške emigracije, koje dobiva direktno iz uredništva na kućnu adresu” te da “iste prodaje među emigrantima i nosiocima naše putne isprave”, a primijetio je i sva dosadašnja izdanja hrvatske povijesti i sliku Ante Pavelića postavljenu iznad vitrine.

Špijunima je bilo zanimljivo i to što Frku-Petešića “u Parizu često posjećuju eminentni profesori zagrebačkog sveučilišta, predstavnici raznih poduzeća i drugi”, te što “kroz te kontakte dolazi do saznanja o ekonomskoj i političkoj situaciji u zemlji”. Štoviše: “Sadašnju situaciju nije htio komentirati pod izgovorom da je Jugoslavija njegova zemlja, da on u zemlju najvjerojatnije neće nikada doći, ali da zato svakoga ljeta u njegovo rodno mjestu odlazi supruga s djecom te da do sada nisu imali nikakvih problema, što ga veseli”. Zapisničar službe dodao je: “U dogovoru s nama izvor je vodio razgovor s Marinkom i na okolnosti njegovog dolaska u zemlju tijekom ove godine, uvjeravajući ga da on, s obzirom na ‘lojalno’ držanje, po dolasku u zemlju ne bi imao nikakvih problema, da bi se opet vratio u Pariz s ostalim članovima obitelji, međutim, on je u načelu prihvatio obrazloženje, ali nije htio pristati na dolazak u zemlju jer se plaši likvidacije od strane lidera ustaške emigracije u Parizu po povratku.” Točnost informacija iz opisanog dosjea SDB-a valja, svakako, uzeti s velikom rezervom: posve je nemoguće utvrditi kakvi su motivi vodili “izvor” da denuncira čovjeka kojemu je, navodno, bio “rođak i prijatelj”, a razumijevanje tih motiva bilo bi elementaran uvjet da se barem aproksimativno procijeni pouzdanost njegovih denuncijacija.

Ivanka Baričević, supruga pokojnog emigranta Nevena Baričevića, zajedno s djecom tužila je Republiku Hrvatsku i autore filma jer su u emigraciji na njihovu obitelj počeli gledati kao na izdajice Brune Bušića i pomagače UDBE, zbog čega su ih svi osim Marinka Frka-Petešića počeli izbjegavati. FOTO: Screenshot YouTube film ‘Bruno Bušić život, djelo i mučko ubojstvo’

Jugoslavenskom SDB–u, to jest hrvatskom SDS-u, jedan od najzanimljivijih detalja bio je upravo to što je Marinko Frka-Petešić bio prijatelj ubijenog disidenta i pisca Brune Bušića. Dosje navodi: “Pokojni Bruno Bušić, poznati lider fašističke emigracije, po riječima Marinka, bio je njegov veliki prijatelj. Čak je Bruno dolazio u Pariz na krštenje Marinkovom sinu, koji je dobio ime Bruno po kumu, a iz razgovora s Marinkom izvor je zaključio da ga je isti posjećivao u Londonu te da su zajednički dosta radili na sakupljanju povijesnih zapisa o prošlosti Hrvatske i hrvatskog naroda po muzejima zemalja zapadne Europe. I nakon smrti Brune Bušića Marinko je nastavio s prikupljanjem povijesne baštine hrvatskog naroda. Godišnji odmor koristi za kontakte s liderima fašističke emigracije u drugim zemljama zapadne Europe (…) to vrijeme osim za kontakte s liderima ustaške emigracije, koristi za posjete raznim historijskim muzejima.”

Takav je, eto, fašist bio Marinko Frka-Petešić: “… radio je na sakupljanju povijesnih zapisa o prošlosti Hrvatske i hrvatskog naroda”, a godišnje odmore koristio je “za posjete raznim historijskim muzejima”.

Da je njegov otac uistinu bio dobar prijatelj s Brunom Bušićem, otkrio je prije dvije godine i sam Zvonimir Frka-Petešić, koji je novinaru Nedžadu Haznadaru u intervjuu objavljenom u desničarskom tjedniku 7Dnevno ustupio i svoju fotografiju s Brunom Bušićem, u vrijeme kad je bio beba, a na pitanje koga najviše pamti od očevih prijatelja iz emigracije, odgovorio je:

“Sigurno Brunu Bušića, našeg obiteljskog neprežaljenog prijatelja, nakon čijeg je ubojstva moj mlađi brat dobio ime Bruno. Zatim Matu Kolića, koji je ubijen tri godine i tri dana nakon Brune. Bile su to godine u kojima je svako očevo kašnjenje kući uzrokovalo jednu određenu paniku kod mame, mi smo s tim odrastali. Uvijek je govorio da će Hrvatska jednog dana biti slobodna, a posve slobodna kada generacija koja je nikla u Drugome svjetskom ratu biološki prepusti mjesto drugima. ‘Tad će Hrvatska imati svoju šansu jer svi Hrvati ipak žive u sklopu jedne države. Neovisnost će puno teže od nas ostvariti narod koji je raskomadan na pet država, a to su Kurdi.’ Imao sam 15 godina kad mi je to rekao.”

Prema vlastitim riječima, Zvonimir Frka-Petešić ne samo da je čitao Hrvatsku reviju i Novu Hrvatsku, već ih je i “kuvertirao i slao svima koji su htjeli izbjeći da ih agenti Udbe fotografiraju ispred crkve gdje je moj otac prodavao te tiskovine”. Oca je opisao kao iznimno darovitog čovjeka, erudita, zlatnih ruku, ozbiljnog filatelista i vlasnika zbirke od 11.000 knjiga i svezaka, koji zbog suradnje s emigracijom od sedamdesete do devedesete nije smio u Hrvatsku, što je utjecalo na cijelu obitelj pa tako i na njega.

Da je od oca naslijedio buntovnički duh i ljubav prema domovini, pokazuje još jedna epizoda. Početkom Domovinskog rata Zvonimir Frka-Petešić osobno je organizirao i sudjelovao u akciji hrvatskih studenata koji su u Parizu stanicu metroa Staljingrad prekrili pločama s novim imenom – Vukovar, neposredno nakon pada grada.

“Bilo je to u šest sati ujutro. Bio sam tada na čelu udruge Hrvatska mladež Pariza. Među ostalim, sudjelovao je i Daniel Markić, današnji šef SOA-e. Pokazalo se to dobrim potezom, akciju su zabilježili svi važniji svjetski mediji”, ispričao je Zvonimir Frka-Petešić Nedžadu Haznadaru.

Nakon toga je kao opunomoćenik Vlade koordinirao slanje na stotine kamiona humanitarne pomoći u Hrvatsku, organizirao je javne akcije i prosvjede u korist Hrvatske i prenosio informacije hrvatskom veleposlanstvu u Parizu, gdje je potom dobio i angažman, najprije kao vanjski suradnik. Nakon Pariza, 2005. dobio je posao u Bruxellesu, gdje je bio i tijekom pristupnih pregovora s Europskom unijom kao glasnogovornik Misije Republike Hrvatske pri EU-u. Od 2011. do 2013. radio je za Ministarstvo vanjskih i europskih poslova u Zagrebu, a potom je otišao za hrvatskog veleposlanika u Maroko.

Nakon što je Davor Božinović 2017. s mjesta predstojnika Ureda premijera imenovan ministrom unutarnjih poslova, nakon raskida koalicije s Mostom, Frka-Petešić vratio se iz Maroka kako bi preuzeo Božinovićevo mjesto. I na toj poziciji uvijek je bio samozatajan i maksimalno diskretan pa je bilo evidentno da mu je pojavljivanje pred kamerama zbog Nacionalova otkrića predstavljalo ogromnu neugodnost i šok.

Premijer Plenković pokušao je banalizirati aferu s Frka-Petešićem plasiravši preko svojih “glasnogovornika” razne pogrešne teze, a ne ponudivši pritom javnosti odgovor na osnovno pitanje: zašto je država samo u slučaju stana koji koristi Frka-Petešić pokazala nevjerojatnu brzinu i sposobnost u obnovi? I zašto je Frka-Petešić prijavio adresu na Dugom otoku, gdje evidentno nikada nije živio, osim što bi dolazio ondje s mamom i braćom ljeti, dok bi njegov otac ostajao u Francuskoj u strahu od moguće odmazde jugoslavenskog režima.

Danas Frka-Petešić u stanu koji mu je država dodijelila na korištenje živi sa suprugom i jednom kćeri, dok njegova druga kći studira u Parizu.