Na drugi dan 2018. godine umro je Željko Senečić. Bio je jedan od rijetkih umjetnika koji su posjedovali nekoliko jakih talenata: filmski i kazališni scenograf, slikar, pisac kazališnih komada, autor dokumentarnih filmova, a i kolumnist Nacionala. Diplomirao je u Zagrebu slikarstvo na Likovnoj akademiji pa potom i scenografiju na Akademiji dramskih umjetnosti.

Nekoliko godina prije svoj smrti pričao je na svoj osebujan način: “Ja već pedeset godina ne slavim ni svoje rođendane, a ni Nove godine. Ja i ne shvaćam zašto se slave Nove godine? Nove godine bi trebali slaviti samo oni ljudi koji su u protekloj godini doživjeli nešto loše pa se nadaju da se tako što neće ponoviti u nadolazećoj godini. Rođendane sam slavio kad sam bio dijete. No, u mojim godinama slaviti rođendan je – neukusno. Ja sebe sada vidim kako sjedim u čekaonici jedne male provincijske željezničke stanice – u kojoj je sve stalo. I vrijeme. Sat stoji. Sjedim i čekam. Čekam vlak. U životu sam, ranije, mnogo putovao i uvijek sam znao cilj kamo idem. Čekam vlak, koji, kao na Zagrebačkom kolodvoru, ne ide nigdje. A, ustvari, i ne dolazi taj vlak.Ali, ipak će doći. Kad dođe taj vlak ukrcat ću se u njega i to će biti zadnje putovanje.”