Uz sve što epidemija koronavirusom uzrokuje, tema broj jedan u Hrvatskoj je škola na daljinu, odnosno nastava koja se održava putem različitih internetskih platformi, a dio nastave može se slušati na HTV3, Sportskoj TV i od prošlog tjedna na RTL2, gdje se emitira program za maturante koji bi mogli imati najviše problema s ovakvim načinom nastave. Termin održavanja državne mature već je prolongiran, a po svemu sudeći taj bi se ispit mogao pisati tek na jesen, što dovodi u pitanje i upise na fakultete. Iako je online nastava ušla u svoj treći tjedan, još uvijek postoji puno nepoznanica, nedoumica i nejasnoća, prvenstveno zbog nedovoljno čestog komuniciranja Ministarstva znanosti i obrazovanja s ravnateljima škola te na taj način s profesorima. To su Nacionalu rekli profesori i nastavnici koji informacije o načinu nastave, ponašanja s djecom u virtualnim učionicama te o svemu ostalom što im je svakodnevica, od Ministarstva dobivaju najviše jednom tjedno, pa i rjeđe, dok od njih roditelji i djeca očekuju da te informacije dobiju svaki dan. Svima je ovo novost, nitko u potpunosti ne zna kako pristupiti nastavi na daljinu, ali barem bi ta komunikacija, kažu Nacionalovi sugovornici, trebala biti redovitija i iscrpnija.

Nacional je pokušao doći do dva trenutačno najvažnija odgovora kad je u pitanju tema škole na daljinu. Prvo pitanje je je li realan 19. travnja, datum koji je premijer Andrej Plenković spomenuo kao rok do kojeg bi se učenici i njihovi učitelji trebali vratiti u školske klupe. Po svemu sudeći, nastave ne samo da neće biti do 19. travnja, već se nastava ove školske godine neće održavati u razredima. Drugo pitanje koje se nameće kao iznimno važno, posebno kad se govori o tome da će učenici do kraja školske godine biti u virtualnim učionicama odnosno kod kuće, jest pitanje njihova vrednovanja, odnosno ocjenjivanja. Bez obzira na to koga je Nacional to pitao, nitko iz sustava nije mogao odgovoriti na pitanje kako će se raditi ocjenjivanje učenika.

Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja Nacional je dobio generički odgovor jer su, ispričali su se, u gužvi oko koronavirusa i svih obveza oko organizacije škole na daljinu. Carmen Marcela Perica iz Ministarstva znanosti i obrazovanja poslala je ovaj odgovor:

“Epidemiološka situacija novog koronavirusa još uvijek nije projicirana od strane stručnjaka te Ministarstvo znanosti i obrazovanja ne može prejudicirati kakvo će biti njeno kretanje u narednom razdoblju, a upravo o njoj ovisi većina daljnjih koraka koje bi Ministarstvo trebalo poduzeti po pitanju procesa koji se odvijaju u sustavu znanosti i obrazovanja. Cilj nastave na daljinu, osim pružanja kontinuiteta obrazovnog procesa, je i da bude sigurna luka za nastavnike, učenike i njihove roditelje i skrbnike u kriznim vremenima.

Unatoč tome što smo uspjeli uspostaviti stabilan sustav učenja i poučavanja na daljinu te smo osigurali i rezervne opcije izvođenja nastave putem televizijskih emitiranja, online sustava, YouTube kanala i mrežnih stranica Škole za život, učenici i nastavnici još uvijek se privikavaju na ovakav način rada – što je i razumljivo. Početkom travnja Ministarstvo će svim osnovnim i srednjim školama dati upute po pitanju vrednovanja i ocjenjivanja učenika tijekom izvođenja nastave na daljinu.”

Spomenuto vrednovanje učenika, ili popularnije nazvano ocjenjivanje, bit će izvor brojnih frustracija jer naprosto se ne može pronaći pravi način koji bi zadovoljio ne samo pedagoške, već i moralne forme. Kako Nacional saznaje, postoje četiri scenarija: prvi uključuje to da će se ocjene zaključiti prema trenutačnoj situaciji, što je teško održivo. Drugi scenarij je taj da se uvedu neke vrste državnih ispita, ali se još traži model izvedbe. Treći je taj da uopće ne bude ocjenjivanja, što nije vjerojatno. Četvrti i najizgledniji scenarij je, uz neke vrste pismenih uradaka i formativnog praćenja djetetova rada i zalaganja, usmeno ispitivanje.

‘U ovom trenutku, nažalost, nedostaje jasna i nedvosmislena reakcija MZO-a vezana uz vrednovanje, ali i motivirajuća reakcija ministrice obrazovanja’, kaže Ana Tuškan, tajnica Sindikata učitelja

Dakle, pitanje ocjenjivanja učenika koji nastavu slušaju online problematično je iz više razloga. Prvi je onaj očiti – ako se piše neki ispit nema dovoljno vjere u to da će taj pisani rad biti djelo učenika, a ne roditelja. Najbolje rješenje za ocjenjivanje bilo bi, stoga, usmena komunikacija odnosno neki vid usmenog ispitivanja, bilo putem videorazgovora preko neke online platforme preko koje se sluša nastava, ili putem WhatsApp ili Viber poziva, dakle putem neke aplikacije koje podržavaju videorazgovor. No tu se dolazi do drugog problema. Ne samo da bi takav način komunikacije iziskivao puno vremena učitelju nego bi takvo ocjenjivanje, kaže Ivana Kovač, profesorica njemačkog i engleskog jezika u osječkoj Osnovnoj školi Tina Ujevića, ujedno i sindikalna predstavnica te škole, bilo protuzakonito. Stoga bi Ministarstvo, što nije nerealno očekivati jer je riječ o izvanrednoj situaciji, moralo suspendirati nekolicinu pravilnika koji definiraju ocjenjivanje učenika. Ivana Kovač kaže:

“Postoje pravilnici koji predviđaju da se dijete mora ispitivati javno, zato se učenici ispituju u razredu. Usmena komunikacija ovakve vrste – jedan na jedan – bila bi protuzakonita i dovela bi do brojnih prijava Prosvjetnoj inspekciji. Ne bi bio ni prvi ni zadnji put da uglavnom roditelji prijavljuju sve ono što misle da je protuzakonito, u ovom bi slučaju bili u pravu. Moram naglasiti da još nismo dobili smjernice Ministarstva o načinu vrednovanja učenika, ali i ne očekujem da će one odrediti nešto konkretno, vjerojatno će se profesorima prepustiti procjena toga na koji način i kada treba vrednovati učenika. Problematično je to što Ministarstvo ravnateljima ne šalje nikakve upute, ili ih šalje vrlo neredovito. Stoga dolazi do velikog problema u komunikaciji između profesora i učenika te profesora i roditelja. Ministarstvo znanosti i obrazovanja još se uvijek nije očitovalo ni o problemu anonimnih prijava, iako je to bio dio pregovaračkog paketa za vrijeme štrajka.”

Ivana Kovač kaže da, unatoč tome što Ministarstvo najvjerojatnije neće dati neke izričite upute o tome na koji način se mora raditi vrednovanje učenika, ona i većina učitelja i profesora zna koji je način za njih najprihvatljiviji, u nedostatku “prave” komunikacije u razredu.

Korana Serdarević, profesorica hrvatskog jezika i književnosti u zagrebačkoj XII. gimnaziji, smatra da se nastava na daljinu odvija dovoljno dobro i da ne treba zbog inzistiranja na povratke u klupe išta riskirati. Kao profesorica je, kaže, na dulji on line rad spremna, ima i volje i materijala, a i podrške savjetnika Škole za život i izdavača. Međutim, kao majka ne zna je li spremna – smatra da je puno veći izazov pred roditeljima osnovnoškolaca jer su neprestano uključeni u rad svoje djece i moraju preuzeti odgovornost za motivaciju i poticanje na rad, što inače čine nastavnici.

Korana Serdarević kaže: “Roditelji isto tako moraju uskakati i pri objašnjavanju gradiva, a ja, koja sam i pedagoški i metodički potkovana, nisam kompetentna za sva nastavna područja, a ni učinkovita jednako uspješno. Treba imati u vidu činjenicu da postoje obitelji s više djece različite dobi, s premalo računala, mnoge i inače disfunkcionalne obitelji, postoji mnoštvo otežavajućih okolnosti za nastavu na daljinu koje se ne tiču nastavnika, već učenika i njihovih roditelja i domova.”

Ono što je problem u praksi jest, primjerice, to da velika većina škola nastavu na daljinu ima organiziranu tako da se učenicima šalju predavanja ili nove nastavne cjeline i zadaje im se zadaća a onda oni šalju ili privatnom porukom, ili ne moraju slati, svoje zadatke. Veliki problem u takvoj vrsti nastave jest izostanak bilo kakvog komuniciranja s profesorom, unatoč velikom trudu profesora. Kako kaže Korana Serdarević, stalna komunikacija ogroman je psihološki teret za nju jer se ne radi o 30 učenika s kojima komunicira, nego više od 90:

“U tom smislu je on line nastava teška nastavnicima – nema prostora za odmak, mi smo 24 sata prisutni, ili snimamo, zadajemo, osmišljavamo, ili ispravljamo, pišemo povratne komentare, odgovaramo na mnoge poruke. Međutim, to bi bilo puno lakše da ja, primjerice, ne moderiram još i obrazovanje svojih dviju kćeri. Kad je u pitanju vrednovanje, upute ministrice od 14. ožujka sadržavale su ove naputke: “Učenici trebaju izvršavati aktivnosti u virtualnim učionicama, ali ne treba inzistirati da to rade u realnom vremenu nego tijekom dana jer možda imaju teškoća pristupiti internetu ili dijele uređaj s braćom i sestrama. Učitelji i nastavnici trebaju pratiti aktivnosti učenika, davati im zadatke, poticati ih na rad i okupljati u virtualne učionice. Nužno je da učenici, koliko je god to moguće, dobiju povratnu informaciju o svojem radu i napretku.” Koliko znam, ove upute nisu se mijenjale. To znači u praksi da ja njihove zadaće pregledam, upišem jasne komentare i vratim im na uvid, a u bilješku u e-dnevniku pišem da je učenik/ca izvršio i komentiram uspjeh opisno. Brojčano ne ocjenjujem, mada sebi pišem sa strane ocjene kako bih ih, prema potrebi, mogla lakše sagledati u cjelini na kraju godine, kad se sve bude zbrajalo. Kao što je to obično u nastavi – većina toga ovisi o snalaženju i volji nastavnika. Ja se nimalo ne bojim da će se moji učenici osjećati zakinuti svojim ocjenama, niti se bojim pritužbi. Sve je i dalje transparentno i opisna ocjena nikad se ne bi smjela previše razlikovati od one brojčane, pa ni na kraju godine.”

Korana Serdarević objasnila je kako bi vrednovanje učenika trebalo izgledati u praksi:

“Ako učenik, koji za to nema objektivan i prijavljen razlog, nije predao ni jednu od četiri zadane zadaće on line u mjesec dana, ima razloga brinuti se da na kraju godine neće imati odličan uspjeh. Naravno, sve će se gledati i u kontekstu dostignuća prije nego što smo prešli na on line pristup, ali to nije smjernica. Ne ocjenjujem on line drukčije one koji su dosad bili izvrsni, mada izvrsni uvijek revnije prilaze zadaćama, oni koji su bili ležerniji prije, ležerniji su i sada. Ako bude ispita i pitanja objektivnoga tipa, može se ispit postaviti on line i dati učenicima određeno vrijeme da ga riješe, a potom ga zaključati. Ono što je važno, smatram da nije potrebno u ovome trenutku izigravati strogoga policajca: ne tražiti previše, ostati dosljedni ideji da se zadaje onoliko koliko bi učenici stigli napraviti u roku trajanja školskoga sata, a zadaće za pregled trebalo bi zadavati u manjem broju – ja dajem jednu tjedno kao sumu tjednoga rada – kao što bi općenito trebalo biti, po mom mišljenju, manje domaće zadaće. Preko vikenda moguća su samo istraživanja, nikakvi veliki napori. Svima nam treba i mira i odmora. Naglašavam da ne vjerujem da postoje nastavnici kojima učenici nisu na prvome mjestu. To nije floskula, zaista ne mislim da itko razmišlja u smjeru: e sad kad se vratimo, pa vam opičim ispit. Nije, zaboga, to naša uloga. Kako riječ govori, uloga nastavnika je nastavljati znanje – pružati generacijama znanje i vještine na najbolji mogući način. Naravno da ne postoji sigurnost da bi to pisala djeca, međutim nećemo valjda još tražiti i snimak djeteta dok rješava. Sve to postaje smiješna hiperbolizacija, a ja naglašavam da je puno važnije održati pozitivan pristup učenju i istraživanju, koje je itekako moguće.”

‘Očekujem da će pritisak roditelja prema odgovornima biti motiviran upravo iznalaženjem rješenja za dijeljenje petica šakom i kapom’, smatra Željko Stipić, predsjednik sindikata Preporod

Kad je vrednovanje u strukovnim školama u pitanju, stvari su nešto drugačije. Marta Valašek nastavnica je strukovnih predmeta u zagrebačkoj Graditeljskoj tehničkoj školi. Ona je pojasnila što je to drugačije u strukovnim školama:

“Konkretno, jedan od predmeta koji predajem je Računalstvo, a trećina učenika po razredu na kućnim računalima nema AutoCad program u kojem radimo, pa stoga i ne mogu raditi pa prema tome ne mogu ni vrednovati, odnosno ocijeniti njihov rad. U tom bi se slučaju mogao ili morao primijeniti scenarij zaključivanja ocjena prema trenutačnoj situaciji, jer nemam drugog boljeg načina. No pričekat ćemo smjernice Ministarstva i vidjeti što se može u ovakvom slučaju napraviti. S druge strane, strukovne škole u svojevrsnoj su prednosti kad je riječ o često spominjanom povjerenju profesora u učenika. Ja kao nastavnica mogu biti sigurna da će učenik u nekim drugim strukovnim predmetima, koja su specifična i koja roditelji ne poznaju i ne mogu im pomoći, zaista napraviti neki rad sam, bez ičije pomoći. Kad dobijem njihov rad, mogu vrlo objektivno vrednovati, svakako uz ostale elemente, rad svakog učenika. Ono što će biti problem jest praktična nastava koju učenici strukovnih škola rade uglavnom tijekom školske godine. Vjerojatno će se izvođenje te nastave produljiti na ljetne mjesece, što otvara brojne druge probleme.”

Marta Valašek spomenula je da je moguće, u nekim situacijama, zaključiti ocjene prema trenutačnom stanju u imeniku. No u velikoj većini slučajeva to nije moguće. Vrlo očit primjer da je to nemoguće jest nastava u nekoliko osnovnih škola u kojima djeca od ove školske godine nastavu slučaju u blokovima, odnosno imali su “pojačanu” satnicu nekih predmeta u jednom polugodištu da bi im se tako olakšala nastava. To znači da im je, primjerice, zaključena ocjena iz predmeta Priroda i Tehnička kultura, a tek su u drugom polugodištu počeli slušati predmete Geografija i Likovna kultura. No Ana Tuškan, tajnica Sindikata učitelja, navodi još jedan razlog zbog kojeg bi ovakva vrsta vrednovanja bila loša. Kako kaže, taj način vrednovanja značio bi i da više nije potrebno ulagati nikakav trud jer je sve već predodređeno ranijim rezultatima učenika.

Ana Tuškan poručila je: “Zaposlenici ustanova za odgoj i obrazovanje u ovoj situaciji doista daju sve od sebe no potrebno je, prije svega, mnogo razumijevanja, strpljenja i odgovornosti sa svih strana, stvaranje rutina na dnevnoj bazi, ustaljivanje rasporeda i pružanje konstantne podrške. Mi smo kao sindikat u stalnom kontaktu sa zaposlenicima osnovnoškolskih odgojno-obrazovnih ustanova te im pružamo podršku u njihovim novim načinima rada. Pa nije li bitnije da se, za vrijeme ove epidemije, svaki učenik osjeća ugodno dok prati nastavu i uči te da roditelji nemaju još nepotrebnih stresova, nego da se pod svaku cijenu, svakoga dana, nagomilava količina gradiva od koje boli glava. Spašavanje godine ne smije nikako značiti u potpunosti obrađeno gradivo po cijenu da djeca i mladi dožive traumu. Smatram da bi tu najvažniju ulogu moralo imati nadležno ministarstvo. Ne treba nam samo slijepo slijeđenje rokova, treba javno reći da mi to možemo, tražiti konstruktivne primjedbe zainteresirane javnosti i naglasiti da svi moramo dati sve od sebe da dođemo do najboljih rješenja. Upravo zato bilo bi dobro da nadležno ministarstvo organizira, u točno određeno vrijeme, tjedno obraćanje učenicima s naglaskom na maturante, a sve kako bi im se dalo jasno do znanja da smo svi uz njih jer, koliko vidimo, po reakcijama na terenu, postoji dodatna doza stresa jer je neizvjesnost velika.”

Ana Tuškan smatra da nije poželjno, a u ovoj situaciji ni primjereno, ukazivati samo na moguće izigravanje postojećeg sustava. Ne treba se, kaže, raditi preporuke tako da se ide s pretpostavkom kako učitelji puštaju učenike da rade sami, što svakako nije točno:

“Upravo suprotno, svi se, i učitelji i učenici i njihovi roditelji, zaista jako trude a potrebne su svima jasne i motivirajuće poruke. Nije svako dijete u mogućnosti imati svoj ‘miran kutak’ jer naša djeca diljem Hrvatske rastu u različitim okruženjima pa to svakako treba uzeti u obzir. U preporukama Ministarstva o organiziranju nastave na daljinu, naglašeno je kako nastavnik ne smije jednostavno uputiti učenike na videolekcije bez dodatnih uputa, praćenja i podrške, a nije dobro ni da se učenika previše optereti ili da se poučavanje prebacuje posredno na roditelja, no to su sve činjenice koje znamo i o kojima se vodi računa, no postoje problemi koje se ne može samo tako riješiti. Neki učenici žive na područjima koja nisu pokrivena internetskom vezom, a čak je i telefonska veza upitna. Uz ono što bi se inače uzimalo u obzir kod vrednovanja, moraju se uvažiti i trenutačne okolnosti koje nikome ne padaju lako. Učenici koji su pogođeni potresom u posebno su teškom stanju, a mnogo obitelji ima nekoga tko je ili ugrožen potresima, ili je prodavač ili zdravstveni radnik, ili obavlja posao kojim se izlaže zdravstvenim rizicima. U ovom trenutku, na žalost, nedostaje jasna i nedvosmislena reakcija MZO-a vezana uz vrednovanje učeničkih postignuća, ali i motivirajuća reakcija ministrice obrazovanja.”

Vrednovanje može biti posebno problematično u nekim predmetima. Najdrastičniji primjer za to je Povijest. Primjerice, petaši – dakle djeca od 11 godina – moraju neprestano ponavljati stare lekcije iz Povijesti koja je zahtjevna, a istovremeno učiti nove dok ih nitko za to ne vrednuje. Konkretno, nitko još ne može odgovoriti na pitanje očekuje li se od njih da u jednom trenutku odgovaraju dvije ogromne lekcije – “Grčku” i “Rim”? Problem može biti i predmet Matematike jer u mnogim školama nastava matematike organizirana je tako da profesor učenicima pošalje prezentaciju i zada zadaću, dok djeca ne vide, ili ne čuju, apsolutno nikakvo objašnjenje profesora, što je iznimno velik problem i dosta veliki teret pada na leđa roditelja.

Ana Tuškan o takvoj vrsti nastave kaže:

“Nikad nije preporučljivo, pa tako nije bilo ni prije, da djeca odgovaraju dvije velike cjeline. Nedostaje poruka MZO-a kako će izgledati nastava. Primjerice, što se tiče predmeta Povijesti, ovdje se vide nedostaci reforme jer je kurikul ovog predmeta u suprotnosti s ciljevima reforme. Naime, do sada je plan i program predmeta Povijesti imao 11 tema, a od ove godine petaši, kao i ostali učenici, imaju čak 18 tema koje trebaju obraditi u predmetu Povijesti. Učitelji su, vodeći se postulatima struke, odrađivali s učenicima nastavu kako to predviđa moderan i zahtjevan pristup nastavi, u kojoj je učenik aktivan sudionik procesa. Od početka su učitelji upozoravali kako se gradivo, ako se uvažava učenik kao aktivni sudionik nastavnog procesa i postulati reforme, neće moći pratiti kako to dokument predviđa, i to se pokazuje, na žalost u ovoj situaciji, istinitim. Što se tiče eventualnog vrednovanja, nije preporučljivo prema ciljevima reforme, vrednovati učenička postignuća tako da se provjerava usvojenost znanja i vještina na ‘velikom gradivu’, odnosno na prevelikom broju tema. Takvo se vrednovanje nije preporučilo ni prije, a sada sasvim sigurno nije primjereno.”

Maturanti će imati najviše problema s ovakvom nastavom. Termin održavanja državne mature već je prolongiran i taj bi se ispit mogao pisati tek na jesen, što dovodi u pitanje i upise na fakultete

Željko Stipić, predsjednik Školskog sindikata Preporod, kaže “da će nas period u kojem nije bilo nastave u stvarnoj učionici dovesti u situaciju da ćemo probleme ili pomesti pod tepih, učenicima podijeliti ocjene i prolongirati anuliranje posljedica ili ćemo sagledati ozbiljnost situacije i izabrati rješenja koja će voditi trenutačnom rješavanju ove ozbiljne situacije”.

Stipić kaže: “Ponašanje sindikata će ovisiti o razvoju situacije. Nije na sindikatima donošenje teških odluka. Na nama je ponajprije da, u svakom od scenarija za koji se vlast opredijeli, zaštitimo interese naših članova. Uloga škole na daljinu nije, barem kako ju ja shvaćam, da bude alternacija realnoj školi. Dobro je da se školom na daljinu krenulo jer će, zahvaljujući ovoj vrsti odvijanja odgojno-obrazovnog procesa, velik dio naših učenika ostati u kondiciji, u vezi sa svojim svakodnevnim poslom. Slično vrijedi i za nas nastavnike.”

Stipić kaže da je jedna od ozbiljnih manjkavosti škole na daljinu prevelik broj učenica i učenika u virtualnim razredima. Da bi se mogla uspostaviti adekvatna komunikacija između učitelja i učenika, razredni odjeli s 25 ili više učenika trebali bi biti barem prepolovljeni, smatra Stipić. Ovako se Sindikatu brojni učitelji jadaju da rade više nego ikada, nerijetko više od 10 sati dnevno, a rezultati nisu adekvatni ni njihovu trudu niti trudu učenika.

Stipić smatra da je pitanje ocjena i ocjenjivanja u ovoj teškoj situaciji ipak manje važno:

“Uostalom svi učenici imaju već neke ocjene, a postoji i predodžba svakog učitelja o ‘minulom radu’ njihovih učenika. Svojevrstan je paradoks da je velik dio roditelja inače osjetljiviji na ocjene nego na nedostatno znanje svoje djece. Zato i sada očekujem da će pritisak roditelja prema odgovornima biti motiviran upravo iznalaženjem rješenja dijeljenja petica kapom i šakom. Svaki od tri načina ocjenjivanja, ocjenjivanje temeljem minulog rada, pisanje državnih ispita ili provjeravanje znanja npr. putem WhatsApp aplikacije, o kojima se ovih dana razgovara u prosvjetnim krugovima, imaju svoje prednosti i svoje nedostatke. Bit će jako loše ako u tjednima koji nam slijede pitanje načina vrednovanja znanja i postignuća u zavjetrinu potisne puno važnije probleme.”