Otkrivamo detalje tajne akcije kojom je odvjetnik Anto Nobilo u dogovoru s Nacionalom 2004. objavio stravične fotografije ubojstva maloljetne Aleksandre Zec i njezinih roditelja, koje su presudno utjecale na to da hrvatska država pristane isplatiti financijsku odštetu preživjelim članovima obitelji Zec i koja je moralno slomila bivšeg premijera Ivu Sanadera

Nakon neprimjerenih, licemjernih i u dijelu hrvatske javnosti snažno kritiziranih izjava predsjednika Zorana Milanovića o ubojstvu troje članova obitelji Zec, Nacional ekskluzivno otkriva dosad nepoznate detalje medijske akcije koja je presudno utjecala na to da hrvatska država pristane isplatiti financijsku odštetu preživjelim članovima te obitelji.

Riječ je o akciji koja je praktički moralno slomila bivšeg premijera Ivu Sanadera. Dogodilo se to koncem travnja 2004. nakon što je Nacional objavio dio fotoelaborata s dramatičnim i duboko potresnim fotografijama ubijenih članova obitelji Zec. Nacionalu je te fotografije ustupio odvjetnik Anto Nobilo, koji je koncem proteklog tjedna, punih sedamnaest godina nakon tog događaja, za Nacional odlučio prvi put javno progovoriti o nepoznatim detaljima iz tog vremena i kako se objava fotografija u Nacionalu zapravo prometnula u ključni događaj koji je doveo do odluke o isplati novčane naknade preživjelim članovima obitelji Zec.

Nobilo navodi da ga je na tu akciju potakla jedna televizijska reportaža novinarke Sanje Mikleušević o tome kako preživjela djeca obitelji Zec žive sa starom bakom u nekom selu blizu Banjaluke. Odmah je od nje tražio kontakt i krenuo u Banjaluku. Tražio je odštetu za tu obitelj, uvjeren da će se sud na prvom ročištu složiti s nagodbom. Ali sud je zauzeo ekstremni stav da se ne zna jesu li ubojice policajci počinili to ubojstvo unutar ili izvan radnog vremena i da je ta okolnost važna da bi se utvrdilo hoće li Hrvatska platiti odštetu.

Sud je zauzeo ekstremni stav da se ne zna jesu li ubojice policajci počinili to ubojstvo unutar ili izvan radnog vremena i da o tome ovisi hoće li Hrvatska platiti odštetu obitelji Zec

Nobilo je tada shvatio da ako krene u postupak, to će trajati najmanje deset godina i djeca obitelji Zec koja su živjela vrlo siromašno s bakom od toga više neće imati pomoći pa je odlučio djelovati izravno, prvo samostalno, a potom u dogovoru s novinarima Nacionala. Organizirao je da se pitanje o odšteti postavi na aktualnom satu u Saboru premijeru Sanaderu, koji je kao svoj odgovor pročitao stav DORH-a o problemu radnog vremena ubojica – jesu li ubili unutar radnog vremena policije ili izvan radnog vremena.

Nobilo ovako opisuje što se potom dogodilo:

“Nakon toga mediji su se digli na zadnje noge i počeli napadati Sanadera i HDZ, a ja sam shvatio da ako ih ne slomimo odmah, parnica nikad neće biti gotova. I zato sam slike leševa iz policijskog fotoelaborata, koji smo dobili legalnim putem uvidom u spis za potrebe pripreme tužbe, dao Ivi Pukaniću i novinaru Berislavu Jeliniću koji su to u Nacionalu razvalili na više stranica. To je izgledalo stravično. Čim je to izašlo, sljedećeg dana me zvao Sanader. Rekao je da je vidio Nacional i da mu se želudac okrenuo te pitao mogu li obustaviti medijsku kampanju. Rekao sam mu da nemam tu moć, ali da ako plati obitelji Zec odštetu, svima ću to prenijeti i novinari će vjerojatno prestati o tome pisati. Došao sam kod Sanadera na Markov trg na sastanak, malo smo se cjenkali, ja sam tražio dva milijuna kuna, a on je spustio na milijun i pol. Međutim, u to vrijeme je to bilo jako puno novca, pogotovo u Bosni i Hercegovini, i tu je Zoran Milanović u pravu da je to bilo preko onoga što sudovi uobičajeno daju. Međutim, Sanader se nije složio da se to definira kao odšteta, nego kao pomoć za školovanje djeci obitelji Zec od Vlade Republike Hrvatske. Meni je bilo svejedno kako će se to zvati.”

Međutim, nakon što su se dogovorili, Nobilo je imao još jedan uvjet. Tražio je od Sanadera da primi preživjele članove obitelji Zec, to jest dvoje djece, ispriča im se i izrazi žaljenje u ime hrvatske vlade i države.

“Sanader se na to počeo vrpoljiti, rekavši: ‘Znaš da ja s tim nemam problema, ali ako ovi moji HDZ-ovci čuju da se ja ispričavam obitelji Zec, rastrgat će me. Ali hajde da ih primi Jadranka Kosor, a ja ću, kao, usput navratiti.’ I tako sam doveo djecu do Markova trga, tamo ih je primila Jadranka Kosor, a novac je stigao jako brzo, negdje tjedan dana nakon toga. Bio je to zbilja ozbiljan novac u to doba”, rekao je Nobilo.

Presudnim se, dakle, pokazalo objavljivanje fotografija koje su toliko duboko šokirale tadašnjeg premijera Ivu Sanadera da je u ime hrvatske vlade odlučio, kao moralni čin, isplatiti odštetu preživjelim članovima obitelji Zec.

Ali Sanader je i tada o tom slučaju govorio s ogradom i krajnje licemjerno. Toj neprimjerenoj retorici pridružio se prošloga tjedna predsjednik Zoran Milanović, javno se pitajući što to država još treba učiniti ako je isplaćena odšteta, a potom je nastavio elaborirati zašto misli da država s tim zločinom nema veze.

Okolnosti tog zločina, ovjekovječene dijelom i fotografijama u posjedu Nacionala, sasvim jasno demantiraju Milanovićeve tvrdnje da država s time nema nikakve veze. U ubojstvu Marije, Aleksandre i Mihajla Zeca 7. prosinca 1991. sudjelovali su Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović, članovi pričuvne policije iz tzv. eskadrona smrti Tomislava Merčepa. Oni su se oko 23 sata tog dana dovezli ispred stana obitelji Zec u Poljaničkoj ulici u Zagrebu i probudili Mihajla Zeca, naredili mu da se hitno odjene i pođe s njima. Mihajlo Zec se uplašio, pokušao je pobjeći te su ga na mjestu ustrijelili. Pao je u netom napadali snijeg ispred svoje kuće. Snijeg je nastavio padati, a Zec je ostao beživotno ležati u lokvi vlastite krvi.

Suprugu Mariju i kćer Aleksandru, koje su vidjele ubojstvo, potom su odvezli do planinarskog doma Adolfovca podno Sljemena gdje su kao pričuvni pripadnici MUP-a bili stacionirani i ondje ih također likvidirali. Fotografije u posjedu Nacionala možda najzornije duboko u temelje stvaranja hrvatske države ugrađuju krhko tijelo beživotne djevojčice položeno na bijelu tkaninu nakon što je iskopano nedugo poslije ubojstva. I to zbog okolnosti pod kojima je ubojstvo počinjeno, onih koje aktualni predsjednik Zoran Milanović nastoji odvojiti od činjenice da su počinitelji bili pojedinci u uniformama hrvatske policije.

Isprva se činilo da će počinitelji tog zločina biti teško kažnjeni. Evo što je Nacional o tome pisao još 2004.:

„Policija je samo nekoliko dana nakon zlodjela uhitila počinitelje, a oni su pred istražnim sucem priznali da su djelo i počinili. Međutim, u srpnju 1992. Okružni sud u Zagrebu počinitelje je proglasio nedužnima zbog nedostatnih i nezakonito prikupljenih dokaza. Ključnim su se pokazali zapisnici sa saslušanja, u kojima su počinitelji detaljno opisali kako su likvidirali obitelj Zec, proširujući svoje iskaze i na neke druge torture i mučenja što su ih počinili. Te su iskaze vlastoručno potpisali i zato su, pravno gledano, i oslobođeni. Istražna sutkinja ih po zakonu nije imala pravo saslušavati bez prisutnosti odvjetnika, jer su bili osumnjičeni za kvalificirano a ne obično ubojstvo pa su njihova priznanja dobila status nevaljanih dokaza.

Sudsko vijeće Okružnog suda odlučilo je da ostali prikupljeni dokazi nisu dovoljni da kazni osumnjičene. Iza tako zaključenog slučaja ostale su brojne nedoumice. Nikada nije razjašnjeno jesu li počinitelji tog okrutnog ubojstva bili osumnjičeni za obično ili kvalificirano ubojstvo. Iako je policija tvrdila da je protiv osumnjičenih napisala kaznenu prijavu za kvalificirano ubojstvo, istražna sutkinja Jolanka Eleonora Nemeth navodno je tvrdila da su privedeni pod sumnjom za obično ubojstvo, odnosno kazneno djelo gdje branitelj nije obvezan prisustvovati prvom ispitivanju. U nekim novinskim izvještajima iz tog vremena spominje se i da je istražna sutkinja zatražila od Vojka Madirazze, tadašnjeg predsjednika Okružnog suda u Zagrebu, da osumnjičenicima odredi branitelje, a da je on taj zahtjev odbio.“

Nobilo je imao još jedan uvjet. Tražio je od Sanadera da primi preživjele članove obitelji Zec i ispriča im se, a on se počeo vrpoljiti: ‘Ako ovi moji HDZ-ovci čuju da se ispričavam obitelji Zec, rastrgat će me’

Madirazza je napravio pogrešku jer je krivo protumačio tada važeće propise i, navodno zbog štednje, dao interni naputak da pri saslušavanju pred istražnim sucem u takvim slučajevima u toj fazi postupka ne treba biti prisutan odvjetnik optuženih.

Tadašnji državni odvjetnik Tihomir Rubeša navodno je protestirao zato što ih je istražna sutkinja htjela saslušati bez svjedoka, ali ona mu je rekla da to čini po naputku predsjednika suda te tu Rubešinu primjedbu nije unijela u zapisnik. Neki kolege iz Državnog odvjetništva Rubeši su tada zamjerili što nije dovoljno energično protestirao zbog proceduralne pogreške. On je, pak, u kasnijem tijeku postupka na plahtici spisa navodno napisao da se nije žalio na odluku o izuzimanju spornih priznanja ubojica iz spisa „zato što su mu to sugerirali nadređeni”. Ti su zapisnici izuzeti 26. ožujka 1992., nakon što je Vrhovni sud 19. veljače 1992. sugerirao Okružnom sudu njihovo izuzeće.

Taj nadređeni u to vrijeme nije bio Vladimir Šeks, kao što su mediji svojedobno sugerirali. Šeks je Nacionalu u travnju 2004. rekao da je na čelo Državnog tužiteljstva došao u travnju 1991. te da se ondje zadržao tek nekoliko mjeseci. O tome je izjavio:

“Okružni sud u Zagrebu oslobodio je optužbe optužene za ubojstvo obitelji Zec 9. srpnja 1992. Presuda Suda otpravljena je u Okružno tužiteljstvo 6. studenoga 1992. Ja sam davno prije, u kolovozu iste godine, prestao obnašati dužnost javnog tužitelja Hrvatske jer sam imenovan za potpredsjednika Vlade. Ni na koji način nisam odgovoran za oslobađajuću presudu Suda i za činjenicu da su ubojice izbjegle ruku pravde. Žao mi je kao čovjeku što pravda nije zadovoljena, ali ne mogu snositi odgovornost za sudsku presudu.”

Dugo se nagađalo i zašto sudu za osuđujuću presudu nisu bila dovoljna svjedočenja očevidaca koji su vidjeli Sinišu Rimca kako ubija Mihajla Zeca, kao ni iskazi svjedoka pred kojima je Igor Mikola priznao ubojstvo. Nitko nikad nije objasnio ni što je nedostajalo policijskim vještačenjima koja su dokazala da je oružje oduzeto od optuženih identično onomu iz kojeg je počinjeno ubojstvo. Bez odgovora je ostalo i zašto sud nije uzeo u obzir policijsko vještačenje vozila, koje je nedvojbeno pokazalo da su se na sjedalu kombija u kojem su vozili otete Mariju i Aleksandru Zec nalazila vlakna tkanine koja odgovaraju odjeći s njihovih mrtvih tijela.

Je li to možda ipak rukopis pojedinaca koji su djelovali unutar hrvatskih institucija pa utoliko i ti intrigantni propusti nose potpis hrvatske države?

Vještačenje je pokazalo da su kombi vozili Igor Mikola i Snježana Živanović, a drugi svjedoci potvrdili su da je taj kombi bio ispred kuće obitelji Zec neposredno prije i tijekom ubojstva te da je tada udario u ondje parkiranu Mazdu.

Dugo se moglo samo naslućivati zašto sud nije kao svjedoke pozvao preživjelu djecu obitelji Zec, koja su policiji potanko opisala što se dogodilo, a potom su i identificirala ubojice svojih roditelja. Vjerojatni odgovor na te nedoumice početkom 2000. ponudio je tada aktualni predsjednik Republike Stipe Mesić. On je za Nacional tada izjavio da je početkom 1992. zbog tog slučaja otišao razgovarati s tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Mesić je bio zabrinut zbog tog slučaja i zato što je djevojačko prezime Mirjane Zec bilo Mesić, kao i njegovo. Mesić je tada zamolio Tuđmana da svakako osigura da krivci za taj zločin budu adekvatno procesuirani i kažnjeni.

“Franjo Tuđman tada mi je odgovorio: ‘Pusti, pusti, možda će mi ti dečki još trebati’”, izjavio je u siječnju 2000. Mesić za Nacional.

Sve to sugerira, u najmanju ruku, da Franju Tuđmana kao političara nije bilo stid zbog proceduralne pogreške koja je ubojice oslobodila, a otvara prostor i za zaključak da su ubojice imale moćnog političkog pokrovitelja. O Tuđmanovoj sklonosti opraštanju ubojicama obitelji Zec, ali i njihovim vjerojatnim nalogodavcima, svjedoče i neki transkripti iz Ureda predsjednika. Nacional je u rujnu 2000. objavio transkript u kojem je Tomislav Merčep, ratni zapovjednik ubojica obitelji Zec, 9. travnja 1995. u 8.30 sati rekao Tuđmanu da je ubojstvo obitelji Zec naručio Zvonimir Trusić, njegov tadašnji suborac, koji se predstavljao kao osoba koju je MORH ovlastio za nabavu oružja i organizaciju vojne industrije.

”Ali ja za obitelj Zec nisam čuo u životu, vjerujete li vi u to. Ja čuo nisam u životu za njih, to je Trusić Zvonko naredio. Dakle, a po čijoj direktivi? Po Šeparovićevoj i Vekićevoj”, rekao je Merčep tada Tuđmanu, sugerirajući da je i Trusić samo slijedio upute tadašnjih ministara. Tuđman na te navode nije reagirao iako je kao i svaki drugi građanin trebao informirati policiju o novim saznanjima o okolnostima tako teškog kaznenog djela, koje je u ratnim okolnostima bitno narušilo imidž njegove vlasti.

Da je Zvonimir Trusić imao značajnu ulogu u tadašnjim zbivanjima, sugeriraju i svjedočenja Nebojše Hodaka i Muniba Suljića, koji su početkom 90-ih objašnjavali i pozadinu nekih drugih likvidacija, poput onih iz Pakračke Poljane. Primjerice, Munib Suljić je tada rekao da je “sve naredbe u vezi s provjerama stanova, oduzimanjem oružja i odvođenjem osoba iz stanova s područja Zagreba izdavao Zvonko Trusić”.

Tri i pol godine nakon ubojstva obitelji Zec, Siniša Rimac, jedan od ubojica, s još nekim sudionicima Domovinskog rata primio je od Franje Tuđmana odlikovanje Reda Nikole Šubića Zrinskog, visoko priznanje za “junački čin u ratu”.

‘Čim je članak izašao, sljedećeg dana me zvao Sanader. Rekao je da je vidio Nacional i da mu se želudac okrenuo te pitao mogu li obustaviti medijsku kampanju’, ispričao je odvjetnik Anto Nobilo

Obraćajući se dobitnicima državnih odlikovanja 30. svibnja 1995., Franjo Tuđman je izjavio:

“Odličja koja ste primili, kao što rekoh, znak su priznanja, ali ona vas i obvezuju da nastavite onako kako ste to i dosad činili, zasluživši ta odličja i promaknuća, da budete uzor drugima i opravdate povjerenje koje sam vam kao državni poglavar u ime domovine dodijelio.”

Time je i simbolički s najviše državne razine poručio javnosti da država ne žali za proceduralnim propustima koji su ubojice obitelji Zec ostavili na slobodi. Štoviše, odlikujući jednog od ubojica visokim državnim priznanjem, Tuđman ga je i društveno afirmirao, nudeći njegovo nedjelo Hrvatima kao poželjni način ponašanja.

Ivo Sanader odlučio je da Vlada namiri štetu preživjelim članovima obitelji Zec jer je smatrao da se radi o moralnom pitanju preko kojeg država ne može prijeći. U njegovoj administraciji dugo su tražili način da to učine, a da se taj čin ne poveže uz sudski postupak koji su protiv Vlade poveli Dušan i Gordana Zec, tražeći 2,16 milijuna kuna odštete jer su pripadnici MUP-a 1991. mučki ubili njihove roditelje i 12-godišnju sestru.

Na koncu je odšteta isplaćena, a u to vrijeme Vlada je s preživjelim članovima obitelji Zec bila spremna pregovarati ne samo o novčanoj naknadi, nego i o mogućim stipendijama za školovanje, pa čak i drugim oblicima kompenzacije.

To su htjeli izvesti isključivo kao moralnu gestu, ali ni u kom slučaju u sudskom postupku na temelju mogućeg priznanja krivnje, jer je i Sanaderova administracija smatrala da nije odgovorna, ali i da bi to bio svojevrsni presedan koji bi hrvatsku vladu možda suočio i sa stotinama sličnih tužbi.

Unatoč svemu, komentirajući odštetni zahtjev Gordane i Dušana Zeca, tadašnji je premijer Sanader, baš kao i predsjednik Milanović protekloga tjedna, dao i neke izjave koje ne stoje. I tada, kao i ovih dana, u pravnom poimanju tog slučaja neki visoki državni dužnosnici i dalje imaju posve promašena, neprihvatljiva i nemoralna stajališta.

Dan nakon što je u proljeće 2004. pred Općinskim sudom u Zagrebu započeo sudski postupak koji su zbog isplate odštete pokrenuli preživjeli članovi obitelji Zec, tadašnji premijer Sanader izjavio je da suosjeća s preživjelim članovima te obitelji, da njihov slučaj treba riješiti, ali da država ne može odgovarati za nedjela službenika koji ih počine bez njezina naloga.

Sanader je tada izjavio:

“Suosjećamo s obitelji Zec, ali to nam ne daje za pravo da utječemo na odluku državnog odvjetnika koji je obrazložio da je država odgovorna samo ako je nedjelo počinjeno u njezinoj službi. Prvo treba utvrditi jesu li za to ubojstvo osumnjičeni policajci to počinili po nalogu i u službi države.”

Slične teze zastupao je prošloga tjedna predsjednik Zoran Milanović.

Još 2004. više pravnika s kojima je Nacional razgovarao smatralo je dio Sanaderove izjave – u kojem tvrdi da ne može utjecati na Državno odvjetništvo koje se ne želi nagoditi jer nije sigurno jesu li ubojice počinili ubojstvo kao policajci na dužnosti ili u slobodno vrijeme – neprimjerenim. Rekli su da Državno odvjetništvo u tom postupku samo zastupa Vladu i premijera koji joj je na čelu. Utoliko bi i Državno odvjetništvo moralo pristati na izvansudsku nagodbu ako bi premijer i Vlada od njega to zatražili. Neprimjerena je bila i Sanaderova izjava po kojoj bi se tek trebalo utvrditi jesu li ubojice ubojstvo počinili po nalogu i u službi države. Kao tada za Sanadera, tako je danas za predsjednika Milanovića neugodno i to što prihvaća moralnu odgovornost izvan postupka, a u mogućem sudskom postupku negirao bi vjerojatno iste te okolnosti zbog kojih pristaje prihvatiti moralnu odgovornost.

‘Ali ja za obitelj Zec nisam čuo u životu, vjerujete li vi u to. Ja čuo nisam u životu za njih, to je Trusić Zvonko naredio. Dakle, a po čijoj direktivi? Po Šeparovićevoj i Vekićevoj’, rekao je Merčep tada Tuđmanu

Osim toga, država je odgovorna i za propuste onih državnih službenika koji su u slučaju obitelji Zec napravili proceduralnu pogrešku zbog koje su ubojice i danas slobodni. U takvim okolnostima posve je nebitno jesu li pogreškom državnog službenika pušteni ubojice koji su ubojstvo počinili u slobodno vrijeme ili kao pričuvni policajci u službi. Kako preživjeli članovi obitelji Zec najviše zbog pogreške državnih službenika danas ne mogu tužiti počinitelje za naknadu štete, bilo im je preostalo jedino tužiti državu.

Štoviše, država je odgovorna i zato što su očevici događaja telefonom nazvali policiju i dojavili da su ubojice oteli majku i kćer Zec i odvezli ih u policijskom kombiju. U knjizi dežurstva u policiji postojao je i pisani trag o tom pozivu. Policija je odmah informirala sve svoje kontrolne postaje, ali se policajci nisu usudili zaustaviti ubojice na kontrolnoj točki ispod Sljemena, jer su vidjeli da su to pripadnici tzv. Merčepovih eskadrona smrti. Pogreška policije također je propust djelovanja države.

Zbog svih tih okolnosti Gordana i Dušan Zec tužili su državu i Vladu suočili s mračnim epizodama politike HDZ-a iz prošlosti, jer neke okolnosti nakon ubojstva troje članova obitelji Zec jasno pokazuju i da je ključnu političku zaštitu ubojicama pružio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Unatoč svemu, tijekom proteklog tjedna predsjednik Zoran Milanović ustrajao je na tome da su to ubojstvo samovoljno, izvan službe, iz koristoljublja počinili razbojnici i ubojice. Kao i dio Sanaderove vlade 2004., Milanović vjeruje kako iskazi ubojica potvrđuju da su oni zapravo Mihajla Zeca htjeli opljačkati te da im se situacija otela kontroli pa je zato došlo do krvoprolića.

Milanović negira mogućnost da je bilo tko iz nekog državnog tijela naredio to zlodjelo. Štoviše, u dijelu državnog vrha 2004. tvrdili su da oštećeni članovi obitelji Zec, čak i u slučaju da su ubojice bili pravomoćno osuđeni, nemaju pravo na odštetu od države, i to ni po zakonima bivše Jugoslavije ni po tadašnjim i aktualnim hrvatskim zakonima.

Dugo se nagađalo zašto sudu za osuđujuću presudu nisu bila dovoljna svjedočenja onih koji su vidjeli Rimca kako ubija Mihajla Zeca, kao ni iskazi svjedoka pred kojima je Mikola priznao ubojstvo

Zato su, gledajući s pravnog stajališta, smatrali da je Račanova vlada dala dobre naputke tadašnjem glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću kako se ponašati u slučaju koji su preživjeli članovi obitelji Zec bili otvorili.

Ali ako je u tu pravnu interpretaciju vjerovao i tadašnji premijer Sanader, onda uopće nije jasno zašto je prihvatio moralnu odgovornost za taj slučaj. Štoviše, u tom je slučaju i njegova isprika na moralnoj razini licemjerna. U sličnoj se kontradikciji prošloga tjedna našao i predsjednik Milanović.

---

‘Krivnja za ubojstvo maloljetne Aleksandre Zec i njezine obitelji je na hrvatskoj državi jer su zločin počinili ljudi u uniformama policije koji su uživali zaštitu državnog vrha’

Odvjetnik Anto Nobilo smatra da je krivnja za ubojstvo maloljetne Aleksandre Zec i njezine obitelji na hrvatskoj državi, jer su taj stravičan zločin počinili ljudi u uniformama hrvatske policije koji su uživali zaštitu državnog vrha. I to ne samo u slučaju tog ubojstva, već su isti ti pripadnici Merčepova eskadrona smrti uživali zaštitu države i u ubojstvima u Pakračkoj Poljani i svim ostalim od ukupno 44 ubojstva hrvatskih civila srpske nacionalnosti. Osim svega što se događalo nakon ubojstva obitelji Zec i nakon ubojstava u Pakračkoj Poljani, ključnim dokazom da je država štitila ratne pljačkaše i ubojice Nobilo smatra i to što je Ministarstvo unutarnjih poslova i prije počinjenja tih ubojstava bilo upozoreno na Merčepovu postrojbu, ali se odlučilo oglušiti i nitko nije reagirao.

“Josip Perković je još u kolovozu 1991. – dakle, prije svih tih ubojstava – podnio izvještaj ministru unutarnjih poslova koji mu je bio nadređen i Uredu za nacionalnu sigurnost, u kojem je upozorio na nasilne i protuzakonite akcije Merčepove jedinice. Nažalost, nitko nije reagirao ni tada ni sve to vrijeme dok je ta jedinica operirala. Umjesto gašenja jedinice i pokretanja istrage, ta je informacija očito došla do Tomislava Merčepa jer su ubili njenu pripadnicu Marinu Nujić pod optužbom da je bila špijun Josipa Perkovića. U vrijeme dok sam bio državni tužitelj, Pakračka Poljana je bila moj predmet i mi smo uhapsili veliki broj merčepovaca, ali Tomislav Merčep i dalje je ostao na poziciji savjetnika ministra unutarnjih poslova. Dakle, nije čak ni u političkom smislu bio degradiran, nego je ostao savjetnik, a ta njegova zaštita protegnula se sve donedavno, kad je kao ugledni građanin bio pozvan na inauguraciju bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović premda mu se tada još sudilo kao ratnom zločincu te je kasnije i po zapovjednoj odgovornosti osuđen i za ubojstvo obitelji Zec”, rekao je Nobilo za Nacional.

‘Josip Perković je još u kolovozu 1991. – dakle, prije svih tih ubojstava – podnio izvještaj ministru unutarnjih poslova i Uredu za nacionalnu sigurnost, i upozorio na nasilne akcije Merčepove jedinice’

Oni koji pokušavaju relativizirati ubojstvo maloljetne Aleksandre Zec i njezine obitelji često se pozivaju na činjenicu da je u Domovinskom ratu ubijeno više od 400 djece i da za ta ubojstva nitko nije odgovarao. No Nobilo na to kaže:

“U odnosu na maloljetnu Aleksandru Zec i njezinu obitelj, krivnja je ipak na hrvatskoj državi i zato zahtijeva drukčiji tretman. Za razliku od 400 druge djece koju su u ratu ubili naši neprijatelji, Aleksandru Zec ubili su pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova, hrvatski policajci koje je država naoružala, dala im isprave i na koju su se oni logistički oslanjali, a zapovijedao im je savjetnik ministra unutarnjih poslova Tomislav Merčep. Kad policija ubije nekoga, onda te ubila država. Tuđman nije znao za ta ubojstva, ali nije država samo Tuđman. Taj slučaj prerastao je u simbol jer je policija ubila maloljetnu Aleksandru Zec i njezine roditelje usred Zagreba, gdje nije bilo ratnih zbivanja ako izuzmemo bombardiranje Banskih dvora. Problem postaje veći ako znamo da je nakon pada Vukovara u studenome i prosincu 1991. Merčepova jedinica otela i ubila više od 40 ljudi, od kojih se za njih 19 zna imenom i prezimenom, a 25 njih nikad nije identificirano. Sva ta ubojstva počinjena su nad Srbima, u podlozi su imala pljačku i imovinsku korist, a većina tih ljudi odvedena je u Pakračku Poljanu i pod tim imenom su ti zločini postali poznati. I Mihajlo Zec ubijen je i zato što je bio Srbin, i zato što je bio imućan, i zato što je, po shvaćanju te jedinice, lov na Srbe bio otvoren. Ubili su samo jednu Hrvaticu, Martinu Nuić.”

Nobilo je bio državni tužitelj kad su pripadnici Merčepove jedinice uhićeni i dobro se sjeća da je sve krenulo od slučaja supruge jednog carinika koja se požalila da su joj policajci oteli muža.

“Tako smo otkrili da unutar Ministarstva unutarnjih poslova djeluju eskadroni smrti koji se bave pljačkanjem, ali jedino i isključivo Srba”, kaže Nobilo.

Nakon što je zbog nesmotrene izjave predsjednika Zorana Milanovića u povodu 30. obljetnice ubojstva obitelji Zec u javnosti ponovno pokrenuta polemika o tom slučaju, Nobila je javno napao Vladimir Šeks, rekavši da je upravo Nobilo odgovoran za to što su pripadnici Merčepove jedinice na prvom suđenju bili oslobođeni zbog formalnog propusta, jer njihovu ispitivanju nije prisustvovala obrana. Nobilo je na to za Nacional odgovorio:

“Šeks laže i manipulira. On tvrdi da sam ja odgovoran zato što na saslušanju okrivljenika nije bila obrana, jer da nisam uputio suca. Pa nije sudac maloljetan. U to vrijeme istragu je vodio istražni sudac, a ne tužilac, i on kao sudac dobro zna i primjenjuje pravo. To je prvo. A drugo, ja sam upozorio istražnog suca i rekao da ćemo pričekati obranu i branitelje ako će dokaz biti valjan, ali mi je on rekao da je na kolegiju istražnih sudaca Okružnog suda u Zagrebu, današnjeg Županijskog suda, pod predsjedanjem suca Madirazze donesena odluka da nema više kaznenih djela gdje je obvezna obrana. To je bio njihov generalni stav, nije se odnosio samo na taj slučaj. Kolega Rubeša i ja inzistirali smo na obrani pa je sutkinja Julanda Nemet zvala kući predsjednika suda (bila je već večer), ponovno ga pitala i on joj je izrijekom naložio da ispita okrivljenike bez prisustva branitelja. I zato je istražni sudac odbio prijedlog tadašnjeg tužitelja Tihomira Rubeše i mene da se pozovu odvjetnici okrivljenika. Mi tu nismo mogli ništa, a to zna i Šeks koji sada opet manipulira, a tada nam je bio šef. Dakle, ako smo mi pogriješili nešto prije 30 godina, kako to da on nije poduzeo nikakvu mjeru prema nama, a tada je on bio vlast i neposredno nadređen te je o svemu izvještavan. Prema tome, Šeks laže, ali njegova i moja prepucavanja traju već više od 25 godina i to nije ništa novo, samo što je prije imao više duha. Sad ga je lako razotkriti u laži, nije više onaj stari. Žao mi ga je gledati onako crvenog u licu.”

Nobilo podsjeća na to da je Vladimir Šeks u jesen 1991. postao potpredsjednik Vlade za unutarnju politiku te da je s te pozicije nadzirao Državno odvjetništvo i da je tadašnji državni odvjetnik Stjepan Herceg, koji je prethodno bio savjetnik predsjednika Tuđmana, bio podložan Šeksu i tražio njegovo mišljenje o predmetu.

Nobilo ističe da je Šeks lagao i u svojoj izjavi za RTL televiziju, kada je pokazivao košuljicu spisa i tumačio da se Tihomir Rubeša referirao državnom tužitelju Stjepanu Hercegu da se ne treba žaliti na oslobađajuću presudu u slučaju Zec:

“Tihomir Rubeša zajedno sa mnom upisan je u Odvjetničku komoru 1. rujna 1992., što znači da se 23. studenoga 1992.,, to jest dva i pol mjeseca kasnije, nije mogao referirati glavnom tužitelju Republike Hrvatske. Tako da je Šeks zasigurno i oko toga lagao, a kad se bolje pogleda košuljica spisa, vidi se da to i nije Rubešin potpis. Jako dobro poznajem Rubešin potpis jer sam dugo godina s njime radio. Drugo je pitanje kako to da Šeks u središnjici HDZ-a može imati košuljicu državnoodvjetničkog spisa. Nitko nikad nije kopirao košuljicu spisa, a Šeks to ima. Po meni je to simbol suradnje HDZ-a i tužilaštva, što je aktualno i današnjih dana.”

Kad je riječ o njegovoj ulozi u ostvarivanju prava obitelji Zec na odštetu, Nobilo se prisjetio kako je kad je 1992. odlazio iz tadašnjeg tužilaštva, osjećao da će ekipa koja dolazi nakon njega nastojati predmete koji se tiču ratnih zločina nad hrvatskim Srbima na neki način umrtviti pa je ponio sa sobom kopije dvaju spisa. Jedan je bio spis Pakračke Poljane, na kojem je osobno radio, a drugi je bio dio spisa slučaja obitelji Zec, što je uključivalo iskaze merčepovaca koji su priznali zločine.

‘Kolega Rubeša i ja inzistirali smo na obrani pa je sutkinja Julanda Nemet zvala kući predsjednika suda, ponovno ga pitala i on joj je izrijekom naložio da ispita okrivljenike bez prisustva branitelja’

“Kako u to vrijeme nisam baš poznavao novinare, dao sam kopiju spisa i Josipu Boljkovcu, koji tada više nije bio ministar unutarnjih poslova, Boljkovac je spis očito dostavio Stjepanu Mesiću, a on ga je dostavio Davoru Butkoviću u Globus. Tad su prvi put ti iskazi objavljeni. Sjećam se jako dobro da je Šeks na to poludio i tražio istragu u tužilaštvu i na Županijskom sudu da se utvrdi tko je te dokumente dao Globusu. To je u Globusu objavljeno negdje 1993. Drugi put je priča uz moju pomoć objavljena u Feralu, a u međuvremenu sam nizom javnih nastupa nastojao u javnosti držati slučaj te Merčepove jedinice otvorenim, jer je predmet Pakračka Poljana ležao u ladicama tužilaštva i ništa nisu poduzimali. Dakle, moji su javni istupi tada bili usmjereni na to da ta priča barem u javnosti ostane otvorena. U jednom trenutku, godinama kasnije, vidio sam na televiziji reportažu novinarke Sanje Mikleušević o tome kako preživjela djeca obitelji Zec žive sa starom bakom u nekom selu blizu Banjaluke. Odmah sam tražio od nje kontakt i krenuo u Banjaluku. Tražio sam odštetu za tu obitelj, uvjeren da će se sud na prvom ročištu složiti s nagodbom, ali zauzeli su ekstremni stav da se ne zna jesu li ubojice policajci počinili to ubojstvo unutar ili izvan radnog vremena i da je ta okolnost važna da bi se utvrdilo hoće li Republika Hrvatska platiti odštetu”, rekao je Nobilo za Nacional.

Tada je shvatio da ako krene u postupak, taj će postupak trajati najmanje deset godina, a djeca obitelji Zec koja su živjela vrlo siromašno s bakom od toga više neće imati pomoći, pa je odlučio krenuti u medijsku ofenzivu koja je završila objavljivanjem fotografija ubojstva obitelji Zec u Nacionalu, nakon čega je Sanader pristao isplatiti odštetu obitelji Zec.

Kad je riječ o izjavama predsjednika Zorana Milanovića, Nobilo kaže da ne bi želio ulaziti u političku zonu, ali smatra da su izjave bile neprimjerene, pogotovo na dan komemoracije, te dodaje: “Međutim, Milanović je na neki način to i priznao rekavši da je možda bio pregrub, što je za njega veliko priznanje. Ali ne slažem se s njim da ovo nije grijeh države jer su policajci država, a policajci su ubili obitelj Zec. Oni nisu bili samo kriminalci obučeni u uniforme, već su bili dio sustava. I nitko nikoga zbog tog zločina nije smijenio, nitko nije snosio političku odgovornost.”

Nobilo ističe da je Aleksandra Zec prerasla u svojevrsni simbol zbog specifičnih okolnosti tog stravičnog zločina. “Zločin se dogodio izvan linije fronte, usred Zagreba, gdje nije bilo borbenih operacija i gdje su na pravdi Boga policajci ubili gotovo cijelu obitelj. Neke okolnosti vremena jednostavno izbace neku osobu kao simbol. Okolnost je da je riječ o curici od 12 godina i da su u javnost procurili detalji tog ubojstva, kako je ta curica molila ‘Nemojte mi ubiti mamu’ i kako je Munib Suljić zavezao maloj oči da ga ne gleda te da čak ni on nije mogao gledati taj zločin pa je okrenuo glavu na drugu stranu kada joj je ispalio rafal u glavu. Sve te detalje ljudi su zapamtili, patnja tog djeteta i te obitelji postala im je bliska i to je jedan od razloga što je malena Aleksandra postala simbol te kroz nju zapravo komemoriramo svu nevinu djecu koja su ubijena u ratu. A što se tiče tih prigovora da što je sa stotinama hrvatske djece koja su ubijena u ratu, pa i Aleksandra je bila hrvatsko dijete, ali mnogima smeta što se, eto, ističe patnja male Srpkinje i to im ne odgovara. Ali Aleksandra je postala simbol, slično kao što je i Anna Frank postala simbol. Svi znamo za Annu Frank, čitali smo knjigu i gledali filmove, ona je u kolektivnoj memoriji simbol stradanja židovske djece. Stotine tisuća židovske i druge djece je ubijeno i ne znamo im imena, ali stjecajem okolnosti jedna osoba izdvoji se kao simbol i u odnosu na nju onda zauzimamo stav o svim drugim žrtvama. A ono što je važno u slučaju Aleksandre Zec – to je naš grijeh, grijeh naše države, a ona druga djeca koja su stradala u ratu grijeh su naših neprijatelja”, zaključio je Nobilo.