Za razliku od Hrvatskog povijesnog muzeja ili Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, zagrebački Muzej suvremene umjetnosti uspješno je riješio problem prostora. Bilo je to prije 10 godina kada je muzej, koji se od 1954. do 2009. zvao Gradska galerija suvremene umjetnosti, preseljen s Gornjeg grada u Novi Zagreb. Tim će povodom deset godina kasnije, 11. prosinca, biti otvorena izložba “Kolekcija za budućnost / Akvizicije 2009.-2019.” na kojoj će biti predstavljen izbor umjetnina koje su prikupljene donacijama i otkupima, a javnost će dobiti uvid u život muzeja od otvorenja do kraja 2019. godine. Novi MSU od svog osnivanja kontinuirano je prikupljao umjetničku građu otkupima i donacijama, a taj javnosti manje poznat dio djelatnosti predstavljan je izložbama akvizicija. Posljednja velika izložba akvizicija otvorena je 2009., a time je predstavljen izbor građe koju je muzej prikupljao od 2004. do 2009. godine.

Izložba je podijeljena u 9 cjelina, a teme su ‘’Doba optimizma’’, ‘’Priroda i društvo’’, ‘’Ženski glasovi’’, ‘’Imaginativni svjetovi’’, ‘’(Ne)običan dan’’, ‘Primarne strukture’’, ‘’U muzeju o muzeju’’, ‘’Osobne ispovijesti’’ i ‘’Vitalnost figuracije’’. Kustosica i autorica izložbe je Nataša Ivančević, a suradnice su Snježana Pintarić, Jasna Jakšić, Kristina Bonjeković Stojković, Vesna Meštrić, Martina Munivrana, Mirta Pavić i Leila Topić. Autorica likovnog postava je Lada Sega.

Nataša Ivančević istaknula je da je od 2009. do danas prikupljena građa kojom MSU može pokazati heterogene pojave u recentnoj hrvatskoj umjetnosti, prvenstveno zahvaljujući otkupima nagrađenih radova na izložbama HT-nagrade za suvremenu umjetnost koja se održava od 2007. godine: “Na svakoj se izložbi nagrađuju tri rada koja postaju dio kolekcije muzeja, a oni svjedoče o suvremenim pojavama u hrvatskoj umjetnosti raznih generacija. U desetogodišnjem razdoblju prikupili smo obimnije donacije pojedinih umjetnika, što omogućava cjelovitije predstavljanje njihova opusa. To su Juraj Dobrović, Joško Eterović, Dubravko Budić, Vera Fischer, Ratko Petrić, Stanko Jančić, Josip Demirović Devj i drugi. Zahvaljujući donacijama nasljednika, u navedenom razdoblju osnovan je Arhiv i knjižnica Ivana Picelja te Zbirka Marie-Luise i Ruth Betlheim. Zbirku čine radovi studenata i profesora Bauhausa, pa se tu nalaze radovi mađarskih funkcionalista i konstruktivista – Farkasa Molnára, Henrika Stefána, Sandora Bortnyika – ali i znamenitih njemačkih autora bliskih Bauhausu iz vremena djelovanja škole u Weimaru – Paula Kleea, Karla Petera Röhla, Franza Frahm-Hesslera, Kurta Schwerdtfegera, Hinnerka Schepera i drugih. Preuzeli smo građu iz ostavštine Marije Braut i Bogdana Bogdanovića, a muzej je od grada Zagreba dobio na upravljanje Zbirku Andrije Maurovića.” Kako kaže, muzejsku će građu na izložbi predstaviti po tematsko-problemskim cjelinama i odabranim fenomenima kojima se bave suvremeni umjetnici: “Predstavit ćemo oko 210 medijski heterogenih radova iz fundusa muzeja domaćih i stranih autora među kojima su Juraj Dobrović, Ratko Petrić, Vera Fischer, James Rosenquist, Lovro Artuković, Peter Kogler, Julião Sarmento, Zlatan Vehabović, Joško Eterović, Robert Rauschenberg, Milton Glaser, Igor Eškinja, Sandra Vitaljić, Michal Iwanowski, Richard Lindner i drugi. Izložba će odražavati suvremenost, ali će u pojedinim cjelinama radovi uspostavljati dinamičan odnos s onim nastalim u razdoblju visokog modernizma. Vremenskom lentom i multimedijskim sadržajima prikazat ćemo deset godina djelovanja MSU-a na novoj lokaciji, kako bismo podsjetili na najznačajnije izložbene projekte i gostovanja izvan zgrade muzeja te edukativne i druge važne aktivnosti. Na izložbi ćemo prvi put u Hrvatskoj predstaviti izložbeni postav paviljonskog karaktera “Fitting Abstraction” koji je 2014. godine predstavljao Hrvatsku na Bijenalu arhitekture u Veneciji. Jedan dio izložbe posvećen je radu umjetnika i arhitekata koji su obilježili avangardna događanja na likovnoj i arhitektonskoj sceni 50-ih i 60-ih godina, među kojima se ističe rad Vjenceslava Richtera, a upravo dizajn izložbe predstavlja hommage Richterovom paviljonu na trijenalu u Milanu 1964.”

‘Danas MSU upravlja sa 7817 umjetnina, a brine se i o više od 180.000 djela koja mu je Zagreb predao na čuvanje. Imali smo više od 60 velikih izložbi i 113 manjih’, kaže Nataša Ivančević

Kako kaže, predstavit će i doniranu izložbu ‘’City ǀ Data ǀ Future – Interakcije u hibridnom urbanom prostoru’’ grupe autora i suradnika iz četiri institucije: Umjetničke akademije u Splitu, Sveučilišta Napier u Edinburghu, Sveučilišta u Aarhusu i Telecom Italia.

Odgovorila je na pitanje je li konceptualna umjetnost i danas najvažnija stavka kada je riječ o identitetu MSU-a.

“Konceptualna umjetnost je jedna od prepoznatljivosti hrvatske suvremene umjetnosti. Ono što je ključ u razumijevanju identiteta MSU-a je s jedne strane konceptualna umjetnost, a s druge geometrijski racionalni pristup. Konceptualna umjetnost povezana je s pojavom Gorgone i sa svim onim umjetničkim pojavama koje su se oslanjale na konceptualnu podlogu, a vrlo važan je i pokret Nove tendencije po kojem je naš muzej najpoznatiji izvan granica Hrvatske. U šezdesetim godinama prošlog stoljeća taj je pokret proslavio Zagreb, dolazili su umjetnici s raznih strana svijeta. Pokret je postojao od 1961. do 1973. Naš fundus zahvaljujući izložbama Novih tendencija ima velik broj radova koji su vezani upravo uz geometrijsku apstrakciju, kinetičku umjetnost i prve kompjuterske grafike. Oni koji se danas nadovezuju na duhovno naslijeđe konceptualne umjetnosti i avangarde također su nam zanimljivi. Glede performansa, čuvamo dokumentaciju o tome i fotografije tih događanja.”

Fundus je, objašnjava Nataša Ivančević, porastao skoro za pola u odnosu na onaj Gradske galerije suvremene umjetnosti. Danas MSU upravlja sa 7817 umjetnina, a brine i o preko 180.000 djela koje mu je Zagreb predao na čuvanje. Kakvi su rezultati i posjećenost?

“Imali smo preko milijun posjetitelja u deset godina, više od 60 velikih izložbi i 113 manjih, a gotovo se svakodnevno održavaju raznovrsni programi za publiku. Često smo pokazivali publici procese u vezi izložbe koji se odvijaju iza kulisa, to je bilo vrlo dobro posjećeno. Imali smo plejadu autora koji nisu imali prostorne uvjete da pokažu svoje djelo u punini, sad su ti opusi konačno prezentirani i dostupniji hrvatskim i stranim istraživačima. To olakšava da se njihovi radovi uvrštavaju u druge, međunarodne preglede suvremene umjetnosti. Imamo međunarodne projekte i ostvarujemo ih zahvaljujući europskom novcu, do sada samo imali 7 takvih projekata koji su se financirali kroz različite programe. Također je održano 25 izložbi hrvatskih umjetnika u inozemstvu, onih koji su prvo kod nas bili sustavno obrađeni i prezentirani. Ivan Picelj, Boris Bućan, Vlasta Delimar, Vojin Bakić, Vjenceslav Richter i Ivan Kožarić samo su neki od umjetnika čije su izložbe bile u inozemstvu. U ovom prostoru možemo puno bolje raditi s publikom različitih interesa i dobi. Radimo s mladima, ali i s osobama treće životne dobi te imamo inkluzivne programe koji uključuju osobe s invaliditetom. Sve su to načini na koje, u skladu s misijom muzeja, komuniciramo umjetnost i približavamo ju većem broju publike.”

Slikar Zlatan Vehabović, jedan od istaknutijih umjetnika mlađe generacije, u MSU-u je zastupljen s jednim radom, a on će biti izložen i na izložbi. On je 2015. u MSU-u imao izložbu “Temelji u blatu”. Odgovorio je na pitanje što je za njegovo slikarstvo i proboj značila ta izložba i odudara li slika koja će biti pokazana na ovoj izložbi od ostatka njegovih radova.

‘’Izložba ‘Temelji u blatu’ donijela mi je niz promjena u načinu kako sam do tada koncipirao i realizirao svoje radove. Radovi iz tog ciklusa su prvi kojima sam svjesno prekinuo dominantno narativni karakter svojih dotadašnjih slika. Do tada su moje ambicije o tome koliko se značenja može ‘ugurati’ u jednu sliku bile velike te sam donekle nepravedno slikarskom mediju pokušavao pripisati svojstva koja mu inherentno ne pripadaju. Teško mi je odgovoriti uklapa li se slika iz ciklusa ‘Temelji u blatu’ koja će biti izložena na ovogodišnjoj izložbi među druge moje slike i to zato što svoje radove promatram malo drugačije od publike. Značaj prošlih radova mjerim po udjelu novih spoznaja tijekom njihove realizacije. One su krajnje osobne i različite: što na slici funkcionira a što ne, formalni zaključci ove ili one vrste. Najvrjednije od navedenih spoznaja su redovno klice novih slika koje tek slijede i time su moji kriteriji bazirani na tom neprekinutom lancu određenih kvaliteta unutar slika kojima pamtim korijen od svojih najranijih početaka, svojevrstan motor koji nove vrijednosti želi replicirati i time glad za kreacijom drži živom. No kažem, to sam samo ja i to su moje vrijednosti, za objektivnu sliku je potreban netko drugi.”

Zlatan Vehabović jedan je od onih slikara koje je Feđa Gavrilović uvrstio u “nove hrvatske realiste” i koji je bio zastupljen na njegovoj izložbi “Novi hrvatski realizam” 2013. Odgovarajući na pitanje je li mu kao “realistu” bilo teže ući u MSU i ima li osjećaj da je figurativno slikarstvo manje popularno u odnosu na apstraktno ili na konceptualnu umjetnost, rekao je da mu etiketa slikara figurativca nije pomogla kod velikog broja ljudi kritički nastrojenih prema slikarstvu. No kaže da se ne može očekivati da će ikada postojati univerzalni konsenzus oko bilo čije umjetničke prakse.

Za razliku od Vehabovića koji je u jednom intervjuu rekao da mu nisu bliske društveno angažirane teme, to nije slučaj s multimedijalnim umjetnikom i performerom Igorom Grubićem koji je u MSU-u zastupljen s tri rada, odnosno tri velika projekta. O čemu je riječ?

‘Novi stalni postav predstavljat će naše nove zbirke, uključit ćemo nove otkupe. Jedan od većih planova je i Zagreb bijenale’, kaže Snježana Pintarić, ravnateljica MSU-a

“Prvi se rad zove ‘Mikro muzej revolucionarnog naslijeđa’, to je serija radova koji su nastali u devedesetima. To je jedan od mojih prvih radova i velikih instalacija koje se referiraju na revolucionarne prakse u avangardnoj umjetnosti 20. stoljeća. Jedna od glavnih parola je parola Majakovskog: ‘Razbijamo u komade mit o apolitičnosti umjetnosti’. Drugi rad je ‘East side story’, dvokanalna video instalacija koju sam napravio 2008., tiče se odnosa prema seksualnim manjinama i borcima za ljudska prava koji su sudjelovali u gej paradama 2001. i 2002. u Beogradu i Zagrebu. Intervenirao sam s grupom plesača, izvodili smo plesne koreografije na mjestima gdje su hodale povorke ponosa u Beogradu i Zagrebu, time sam sugerirao da su plesači kreativne snage i da poput svojevrsnog pokreta otpora pokušavaju društvo učiniti boljim. Taj rad je dobio nekoliko nagrada, uključujući i prvu nagradu na HT-ovoj izložbi za suvremenu umjetnost, a samim time je ušao u muzejsku kolekciju. Treći rad je film ‘Spomenik’ na kojem sam radio od 2010. do 2015. Tiče se našeg odnosa prema antifašističkoj spomeničkoj baštini. Motiv za snimanje bila mi je činjenica da je u Hrvatskoj u devedesetima uništeno ili uklonjeno oko 3000 antifašističkih spomenika. I taj je rad dobio nagradu na HT-ovoj izložbi i ušao u kolekciju.”

Što za njegov rad znači to što je zastupljen u MSU-u?

“Naravno da svakome znači ako mu je rad predstavljen u MSU-u, ta institucija ima izrazitu težinu i društveni značaj u svakoj sredini pa tako i u našoj. Ako je vaš rad izložen u kolekciji postoji veća vidljivosti za širu publiku: to je bitno za rad, ali i za poruku koju društvu šaljete radom. Umjetnost bi trebala imati svrhu komunikacije s drugima, poticanja drugih na reakcije i otvaranja diskusija o bitnim društvenim temama. Za mene je to važno jer se bavim društveno-političkim temama u svom radu. Važno mi je da i mlađe generacije studenata i zainteresiranih građana mogu vidjeti radove, educirati se, razmišljati o tim temama. Bitno mi je da je rad zastupljen i u sredini u kojoj živim, a ne samo u inozemnim kolekcijama, što je također slučaj s mojim radovima.’’

Ravnateljica MSU-a Snježana Pintarić odgovorila je na pitanje kakva je strategija muzeja za sljedećih deset godina.

“Pripremamo novi stalni postav koji će predstavljati naše nove zbirke, uključit ćemo nove otkupe na nešto drugačiji način nego što je to bilo do sada, a nastojat ćemo uvažiti nove muzeološke principe, inkluziju, interaktivnost i sve što se traži danas u muzeologiji. Jedan od većih planova je osnovati Zagreb bijenale, dvogodišnju međunarodnu manifestaciju suvremene umjetnosti jer vjerujemo da su i naši umjetnici dobro pozicionirani, ali bi za našu zemlju bilo dobro da takvu manifestaciju uspijemo realizirati. Nova zgrada je funkcionalna, neovisno o tome što se ona jednima sviđa, a drugima ne. U njoj se događaju mnogi paralelni programi, imamo mogućnost i za glazbu, kazalište i ples, a ne samo za likovnu umjetnost. Imamo audiovizualni studio, restauratorske radionice, sve o čemu smo samo mogli sanjati.”