Predsjednik Zoran Milanović smatra da je čelnica Documente Vesna Teršelič sa suradnicima, koji su ga napali zbog činjenice da je prošlog tjedna među bivšim zapovjednicima i generalima HVO-a primio i generala Tihomira Blaškića, pokazala potpuno nerazumijevanje za jednu od najsramotnijih epizoda haaških procesa povezanu s ratom u Bosni i Hercegovini.

U jednom od neformalnih razgovora koje je prošli tjedan na tu temu vodio, kako tvrdi izvor blizak Uredu predsjednika, Milanović je njihovo ponašanje nazvao u najmanju ruku zloćudnim. I to zato što mu nije jasno kako ljudi njihova profila ne razumiju i ne znaju, ili se možda samo prave da ne razumiju što se događalo u Srednjoj Bosni 1993., iako im je to u opisu posla.

Milanović također iz današnje pozicije ozbiljno problematizira i to što su neki od njih 2013. potpisali pismo tadašnjem glavnom tajniku UN-a Ban Ki-moonu tražeći provođenje istrage protiv haaškog suca Theodora Merona zbog navodnog lobiranja kod drugih sudaca haaškog suda da se oslobodi general Ante Gotovina.

Pozivanjem na prijem umirovljenog generala Tihomira Blaškića, ratnog zapovjednika Zbornog područja Vitez i ratnog načelnika Glavnog stožera HVO-a, kojem se od 1996. do 2004. sudilo pred Haaškim sudom, predsjednik Zoran Milanović napravio je novi iskorak prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, ali i značajnu gestu prema čovjeku koji je sredinom 90-ih postao prva žrtva urote dirigirane iz vrha države kojom su pravi krivci za hrvatske zločine u Bosni i Hercegovini, posebno one u Ahmićima, pred haaškim istražiteljima htjeli svoju krivnju svaliti na nevinog čovjeka.

Milanović je primio umirovljene časnike i ratne zapovjednika HVO-a na sastanak u svoj Ured 26. travnja. Ondje su razgovarali o ulozi HVO-a u obrani Hrvata u svim dijelovima BiH te o doprinosu pripadnika HVO-a u obrani Hrvatske. Oni su mu zahvalili na odlikovanjima gardijskim brigadama HVO-a i specijalnoj policiji MUP-a HR HB, koje su od Milanovića primili na prošlogodišnjoj proslavi Oluje. Posebno su pozdravili Milanovićevu dosljednost u stavu o konstitutivnosti Hrvata u BiH.

Pokazujući da dubinski razumije što se događalo tijekom rata u Bosni i Hercegovini te dodjeljivanjem odlikovanja zapovjednicima i brigadama HVO-a, Milanović je na neki način počeo proces skidanja stigme koju je u velikom dijelu hrvatske javnosti HVO imao ponajviše zbog uloge u kratkotrajnom hrvatsko-muslimanskom sukobu, ali i ratnih zločina koji su se povezivali s HVO-om, iako su za te zločine bili odgovorni pojedinci koji su uživali političku zaštitu u vrhu vlasti u Hrvatskoj, a ne cijela obrambena vojska.

Milanović s tim svojim aktivnostima nastavlja činiti još nešto. On ukazuje na neprimjereno ponašanje dijela HDZ-a iz 90-ih, naročito tadašnje hercegovačke struje u špijunskim službama, koje su lagale i manipulirale u suradnji s haaškim tribunalom kako bi zaštitili neke ozbiljne ratne zločince i potom žrtvovali pojedince koji su također sudjelovali u ratnim operacijama, ali im po nekom ideološkom, ili drugim ključevima nisu bili po volji. Među njima je svakako i Blaškić.

Takvo ponašanje Zorana Milanovića za posljedicu ima još nešto – on tako delegitimizira rigidnu struju HDZ-a toga vremena, ali posredno to sigurno nema pozitivne posljedice niti po HDZ u cijelosti. A to je nešto što zasigurno smeta aktualnom vodstvu stranke i premijeru Andreju Plenkoviću. I zbog čega je on vjerojatno vidljivo iziritiran u više navrata ponavljao da se Milanović ponaša kao lider oporbe. A ove Milanovićeve aktivnosti mogu se također svesti pod isti nazivnik.

Milanović po svemu sudeći priprema i skoru posjetu Hrvatima u Bosni i Hercegovini, za što je već sada dobio snažnu podršku zapovjednika HVO-a. Što znači da bi Milanović uskoro mogao “napasti” HDZ na području koje oni desetljećima svojataju, a to je Bosna i Hercegovina.

Sve se to dodatno otvorilo nakon što je Milanović na Pantovčaku demonstrirao da Tihomira Blaškića smatra herojem hrvatske obrane koji je žrtvovan Haagu te da jako dobro zna što se događalo sredinom 90-ih, kad su se tražili krivci za ratni zločin koji se dogodio 16. travnja 1993. u selu Ahmići u Bosni i Hercegovini, kada su pripadnici pojedinih neregularnih hrvatskih jedinica izvršili pokolj nad stotinjak muslimanskih vojnika i civila tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba u Srednjoj Bosni te da za to nije odgovoran Blaškić.

Da Blaškić nije odgovoran za taj zločin službeno je utvrdio i Haaški sud koji je Blaškića na kraju potpuno oslobodio krivnje za taj pokolj, a kazna mu je s 45 godina zatvora smanjena na devet godina. Žalbeno vijeće Haaškog suda s Blaškića je zapravo skinulo odgovornost za čak 16 od ukupno 19 točaka optužnice kao i odgovornost za sami napad na selo Ahmiće, što je bila glavna točka optužnice.

Drugim riječima, ostale su samo tri sporedne točke optužnice za koje je Blaškić bio proglašen krivim. Kazna je zapravo poslužila da pokrije vrijeme koje je Blaškić, nakon dobrovoljne predaje 1. travnja 1996., proveo u zatvoru, a pušten je na slobodu 2. kolovoza 2004., tri dana nakon izricanja drugostupanjske presude. Bivši SDP-ov premijer Ivica Račan tada je izjavio da bi bio zadovoljniji da je Blaškić posve oslobođen krivnje te istaknuo kako mu je jasno da je “takozvana dvostruka linija zapovijedanja imala svoje prste i oko slanja Blaškića u Haag i oko prikrivanja relevantnih činjenica koje su govorile u prilog Blaškićeve nevinosti” te da je “to u isto vrijeme prikrivalo prave krivce i odgovorne za zločin u Ahmićima.” Upravo je njegova vlada, kako je rekao, “dominantno utjecala na smanjenje presude jer je otkrila nove dokumente o tom slučaju i poslala ih u Haag”.

Moguće je da Milanović sada kroz uvid u arhive prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana ima dodatna saznanja o tim dramatičnim zbivanjima.

O svaljivanju krivnje na Blaškića i otkrivanju pozadine te velike državne obavještajne zavjere prva je još od 1999. pisala Nacionalova novinarka Jasna Babić, a ključne dokumente za obranu Blaškića nakon promjene vlasti u Hrvatskoj 2000. godine i otvaranja vojnih arhiva pronašli su i prikupili vlada Ivice Račana i Ured tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića. Nacional je 3. kolovoza 2004., dan nakon puštanja Blaškića na slobodu, objavio intervju s čovjekom koji je otkrio zavjeru ne samo protiv generala Blaškića, nego i protiv generala Ante Gotovine. Bio je to Željko Bagić, bivši savjetnik predsjednika Republike za nacionalnu sigurnost, tajnik njegova Ureda, potpredsjednik Savjeta za koordinaciju rada sigurnosnih službi i ujedno glavni koordinator suradnje Ureda predsjednika s vladinim Uredom za suradnju s Haaškim sudom. Na dan kada je u Haagu izrečena oslobađajuća presuda za Tihomira Blaškića, u intervjuu Radiju 101, tadašnji predsjednik Stjepan Mesić triput je ponovio da je za Blaškićevo oslobađanje najzaslužniji upravo njegov bivši tajnik Ureda koji je svojim predanim radom došao do saznanja da je sve oko Blaškića bilo lažirano te da moraju postojati dokumenti koji to dokazuju te ih je na kraju i pronašao u ogromnoj arhivi Ureda predsjednika.

Evo što je Bagić 2004. Nacionalovu novinaru Berislavu Jeliniću odgovorio na pitanje kako je došao do ključnih dokumenata za Blaškićevu obranu i što su ti dokumenti otkrivali:

“Do njih sam došao čitajući tisuće dokumenata iz arhive Ureda predsjednika koje sam sredinom 2000., kao predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost, po nalogu predsjednika preuzeo na sebe. Između ostalog, tada sam počeo analizirati dokumente i transkripte koji su se odnosili na dotadašnju unutarnju politiku, ali i odnose Hrvatske i Haaškog suda. Najzanimljiviji su bili transkripti o sastancima predsjednika Tuđmana s Ivićem Pašalićem i Markicom Rebićem, njegovim tadašnjim savjetnicima za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Jedan od tih transkripata iz 1998. otkriva što je Rebić Tuđmanu elaborirao oko cjelokupne strategije ponašanja Hrvatske prema Haaškom sudu. Ta strategija posve je odudarala od službene politike koju su prema Haagu provodili hrvatski dužnosnici, poput tadašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića i Vesne Škare Ožbolt. Rebić je Tuđmana informirao o ‘paralelnim akcijama’ kojima je navodno štitio prave hrvatske nacionalne interese, otprilike govoreći kao veliki kombinator, kako je sebe volio predstavljati, da je ‘oko suradnje Hrvatske s Haagom stvorio veliku maglu’ te da je on osobno u to uložio velike napore. Tada je Rebić očekivao promaknuće u generalski čin, pa je te svoje aktivnosti, hvaleći se Tuđmanu, revno opisivao marginalizirajući i ismijavajući napore koje je tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić poduzimao. Iz tog, kao i drugih transkripata, dalo se naslutiti da postoje dokumenti koji bi mogli razjasniti kakve su točno uloge u ratnim događanjima imale apsolutno sve važnije hrvatske vojne ili političke figure, koje bi se eventualno mogle naći na udaru haaškog tužiteljstva.”

U tim tisućama stranica dokumenata iz vojnih arhiva, Bagić je odjednom naišao i na tajno izvješće HIS-a o masakru u Ahmićima.

“Izvješće je otkrilo da su za pravu verziju događaja u Ahmićima sigurno znali Franjo Tuđman, njegov savjetnik za unutarnju politiku Ivić Pašalić, šef HIS-a Miroslav Tuđman i šef SIS-a Markica Rebić. Kako su se svi čelnici sigurnosnih službi sastajali na sjednicama SONS-a (Savjet za obranu i nacionalnu sigurnost) za te su informacije mogli saznati i šefovi SZUP-a. Taj je dokument otvorio vrata za sve kasnije aktivnosti u traženju dokumenata koji su na koncu pomogli Blaškiću, ali i onih koji su pomogli drugim osumnjičenicima i optuženicima. Od tog trenutka počela su se otvarati vrata arhive SIS-a i HIS-a, jer se pokazalo da je dio državnog aparata smišljeno manipulirao i skrivao prave krivce za ratne zločine, što se kasnije vidjelo i na slučaju Gotovina jer je tadašnji dio političkog establišmenta u Republici Hrvatskoj prikrivanje dokumentacije o stvarnim krivcima za počinjene ratne zločine pravdao obranom hrvatskih nacionalnih interesa. I što je najgore, u to su uvjerili i pokojnog predsjednika Tuđmana. Da su ti dokumenti bili dostupni ranije, Blaškićev bi postupak imao sasvim drugi tijek, kao i neki drugi postupci”, rekao je Bagić. On je u tom intervjuu ispričao i kako se isti scenarij kao s Blaškićem spremao i za generala Gotovinu:

“Ista ekipa koja je Blaškića umalo stajala 45 godina zatvora, Gotovini uopće nije rekla da se Haag interesira za njega. Ne treba posebno spominjati da o dokumentima koji bi mu išli u prilog nije bilo ni govora te da nijedan od tih dokumenata nije stigao u Haag.”

Bagić je tada krenuo u potragu i pronašao i dokumente koji oslobađaju krivnje generala Gotovinu, ali kako se u to vrijeme Gotovina još nalazio u bijegu, Bagić je postao žrtva britanskih špijunskih podmetanja te je Stipe Mesić popustio žestokim pritiscima i smijenio ga iz Ureda predsjednika. Taj čovjek, koji je svojom iznimnom hrabrošću i upornošću trasirao put spašavanju časti hrvatskih generala i sprječavanju pokušaja da se njihovom kompromitacijom izjednači krivnja Srbije i Hrvatske za ratna događanja, preminuo je iznenada 7. prosinca prošle godine u 60. godini života.

Dokumenti koje je on pronašao za obranu Tihomira Blaškića zapravo su potvrdili teze koje je otpočetka u Blaškićevoj obrani pokušao dokazati njegov odvjetnik Anto Nobilo – da je postojala paralelna linija zapovijedanja koja je išla sve do Tuđmana, zbog čega su u vrijeme Tuđmanove vladavine dokumenti i bili skrivani, a svjedoci instruirani da lažno svjedoče. Nobilo je surađivao i s novinarkom Jasnom Babić koja je o cijelom slučaju izdala i knjigu “Urota Blaškić” i sjeća se da je prvih 30 tisuća primjeraka te knjige prodano od jutra do 13 sati tog istog dana kad se pojavila na kioscima, što pokazuje koliki je bio interes za taj slučaj.

“Ali vrijeme radi svoje i mi sad za početnike moramo ponovno objašnjavati što je slučaj Blaškić. Da je dokumentacija koja oslobađa Blaškića bila skrivena u podrumu tajne službe HIS-a i nisu nam je htjeli ustupiti jer se skrivala dvostruka linija zapovijedanja koju sam ja otkrio i koja je ušla u udžbenike prava u svijetu. Otkrili smo da su političari iz Bosne i Hercegovine zapovijedali pojedinim šok-jedinicama koje su počinile zločine, a ta linija završavala je kod Tuđmana pa je cijela operacija bila zamišljena da se jednog kapetana gurne u Haag da se prikrije direktna umiješanost politike u zločine. Predsjednik Milanović to vjerojatno zna, a i njegov šef kabineta Orsat Miljenić tada je bio na službi u našoj ambasadi u Haagu i iz neposredne blizine je pratio tu epsku bitku oko Blaškića. Zato je Milanovićeva prva reakcija na novinarsko pitanje o tome zašto je primio Blaškića i bila: Recite mi koje je zločine Blaškić počinio?. Pa je nastao muk”, rekao je Nobilo za Nacional.

Milanović je uistinu, odgovarajući na novinarska pitanja dan nakon što je Blaškića primio zajedno s još deset zapovjednika i generala HVO-a, rekao: “Recite za koji ratni zločin je Blaškić osuđen? Postoje razne kategorije ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, kaznenih djela koja se tiču običaja ratovanja i vođenja rata, to je jedan široki spektar. Da je Blaškić odgovoran za nešto za što je, recimo, odgovoran Ratko Mladić, ne bih ga primio. Ali s obzirom na to da takvih kod nas nema, primio sam njega i primit ću Petkovića kad izađe iz zatvora, a to će, nadam se, biti uskoro, zato što on nije ratni zločinac. Ima u Hrvatskoj na žalost i ljudi koji su na jednoj drugoj, možda i nižoj razini zapovijedanja napravili stvari koje se stvarno ne mogu ničim opravdati, ali ovo što je Blaškiću dosuđeno je politička presuda, kao i Petkoviću.”

Međutim, voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta Vesna Teršelič izjavila je za Radio Slobodna Europa da predsjednik Republike Zoran Milanović dovodi u pitanje sudski utvrđene činjenice i time dodatno destabilizira Bosnu i Hercegovinu.

“Izjava predsjednika Republike je neutemeljena i dovodi u pitanje značaj sudski utvrđenih činjenica. Iznimno je važno da se interpretacije zločina iz prošlosti i prošlosti devedesetih godina prošlog stoljeća temelje i na sudski utvrđenim činjenicama”, komentirala je Vesna Teršelič. Ujedno je podsjetila da je Haaški sud jasno utvrdio zločine koje je HVO počinio tijekom rata u BiH, od Ahmića do logora Heliodrom i Dretelj. “Koju to poruku šalje onima koji pripremaju udžbenike najnovije povijesti za mlade generacije? To je problem za Republiku Hrvatsku, a još je veći problem u susjednoj BiH, koju ovakve izjave dodatno destabiliziraju, a nalazi se u vrlo nepovoljnoj situaciji i u nekom zamrznutom statusu u pogledu europskih integracija”, izjavila je Vesna Teršelič i rekla da sa žaljenjem prati što je Milanović prvo primio zapovjednike HVO-a, a nakon toga na takav način govorio o pravomoćnim presudama Haaškog suda.

Predsjednik zagrebačkog Građanskog odbora za ljudska prava i predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić u izjavi za Radio Slobodna Europa podsjetio je da je Milanović već prošlog ljeta vrlo negativno i bez argumenata govorio o Haaškom sudu i nazvao to politikantstvom.

Odvjetnik Anto Nobilo kritizirao je takve stavove Vesne Teršelič i Zorana Pusića: “Pa oni bi barem trebali znati što se događalo u slučaju Blaškić. Mi smo izdržali onaj prvi udar Haaga i vratili generala doma. To je bio veliki uspjeh svih nas, generala Blaškića pa i Hrvatske. Ovi iz Documente ne bi smjeli zaboravljati takve stvari, ali su valjda iz trenutačnih političkih interesa zaboravili cijelu pozadinu slučaja. Blaškić je oslobođen za apsolutno sve bitno što mu se stavljalo na teret, a cilj presude kojom mu je kazna s 45 smanjena na 9 godina zatvora bio je da se pokrije vrijeme provedeno u pritvoru. Pa su mu prišili banalne slučajeve gdje nitko nije ubijen, radi se o kopanju rovova. To su bili počeci Haaškog suda, nisu htjeli priznati da su sedam, osam godina držali čovjeka u pritvoru, a bio je nevin.”

Slično je prošlog tjedna isticao i predsjednik Milanović, ponovivši pitanje pred novinarima: “Zato vas i pitam, radi čega je Blaškić, koji je inače podržao Ivu Josipovića još 2010., osuđen? Zbog čega je Blaškić na kraju osuđen i završio, odnosno nije završio u zatvoru, nego mu je uračunato to u zatvorski pritvor? Izašao je vjerojatno zato da ga ne bi pustili potpuno bez kazne. To je činjenica. Jer od početka u Hrvatskoj svi znamo tko je kriv, a tko je malo više zeznuo.”

Bivši predsjednik Ivo Josipović za Nacional je pojasnio da Blaškić nije bio dio njegova predizbornog tima, ali ga je javno podržao, kao i mnogi ljudi različitih orijentacija. No sa slučajem Blaškić on se susreo odmah na početku jer ga je, kaže, HDZ-ova vlada kao stručnjaka za međunarodno kazneno pravo imenovala u Komisiju za ratne zločine, kasnije transformiranu u Savjet za suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom, i promatračem na Haaškom sudu: “Kao dio stručnog hrvatskog tima, Blaškića sam dva puta posjetio u pritvoru u Haagu i bio jedan od onih koji je ukazivao na to da je cijeli taj njegov predmet namještaljka. Blaškića je hrvatska država ‘usosila’, htjeli su zaštititi pravog krivca, jednog od šefova u HVO-u. Blaškić je kao bivši časnik JNA bio žrtvovan. Hrvatska je skrivala dokumente koji su dokazivali da Blaškić zapravo uopće nije bio nadležan za jedinice koje su počinile strašni zločin u Ahmićima, još manje da je sudjelovao u zločinu na bilo koji način. Ali onda su Račanova vlada i predsjednik Mesić pomogli da se pronađe dokumentacija koja je dovela do oslobođenja za zločin u Ahmićima. Osuđen je za to što je njegova jedinica tjerala zarobljenike da kopaju rovove, što prema međunarodnom pravu jest zabranjeno i ne treba pravdati. Ali sigurno to djelo ne spada u najteža kršenja međunarodnog humanitarnog prava za koja je Haag inače bio nadležan. Mnogi su stručnjaci, i domaći i strani, smatrali da je izrečena kazna bila u funkciji pravdanja dugotrajnog pritvora zbog glavne optužbe, one za zločin u Ahmićima. U prilog Blaškića svjedočilo je i više Bošnjaka.”

Josipović je također već tada upozorio što se “kuhalo” oko generala Gotovine: „Haag je vladi, čini mi se 1998., uputio zahtjev da dopusti razgovor istražitelja s generalima Gotovinom, Stipetićem, Đankom i još nekim osobama. Taj je zahtjev došao na Savjet za suradnju s Haaškim sudom. Iz meni nejasnih razloga, Savjet, čitaj vlada, dozvolila je Stipetiću i Đanku da razgovaraju s haaškim istražiteljima, ne i Gotovini. Stipetić i Đanko uvjerili su istražitelje da nisu sudjelovali ni u kakvom zločinu, Gotovina za to nije dobio priliku. Što se dalje događalo s njim, znamo. Ali godine i godine je proveo u haaškom zatvoru, da bi na kraju dobio oslobađajuću presudu. Da mu je vlada dopustila razgovore s istražiteljima, cijelo višegodišnje tamnovanje Gotovine moglo se izbjeći, kao i svi oni problemi koje je Hrvatska imala zbog ‘slučaja Gotovina’ u postupku primitka u EU. Na sjednici Savjeta sam upozoravao na moguće posljedice i predlagao da se i generalu Gotovini dopusti razgovor s istražiteljima. Kad to nije bilo prihvaćeno, dao sam ostavku u znak dubokog neslaganja, ne želeći sudjelovati u toj štetnoj odluci.“

Odvjetnik Luka Mišetić, koji je branio generala Antu Gotovinu u haaškom procesu, prozvao je Vesnu Teršelič i Zorana Pusića upravo zbog njihovih aktivnosti oko tog slučaja. Na svom Twitter profilu nazvao ih je licemjernima napisavši: “Teršelič i Pusić kritiziraju Milanovića što dovodi u pitanje presude ICTY-a. No njihova organizacija Documenta potpisala je pismo glavnom tajniku UN-a tražeći istragu protiv Theodora Merona zbog oslobađanja Gotovine iz političkih razloga. Koji licemjeri!”. Uz objavu, Mišetić je priložio i link s pismom od 25. lipnja 2013. na koje je tada Documenta, kao jedan od 112 potpisnika, stavila svoj potpis. Pismo su potpisali većinom udruge i organizacije za ljudska prava, aktivisti, novinari, odvjetnici i profesori iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Kosova i Hrvatske. Iz Hrvatske je bilo ukupno devet organizacija i privatnih osoba koje su potpisale to pismo.

Potpisnici pisma pozvali su se na pisanje danskog magazina BT koji je objavio pismo danskog suca Frederika Harhoffa s optužbama da je sudac Theodor Meron, predsjednik Haaškog suda, vršio nedopušteni utjecaj na druge suce tijekom odlučivanja u tri haaška procesa, slučajevima Gotovina, Perišić i Stanišić-Simatović. Iako su jedini dokaz za tako teške optužbe bile izjave danskog suca, aktivisti su smatrali da je time teško narušen ugled Haaškog suda te su njegove optužbe smatrali dokazom izrugivanja pravdi te su oko toga tražili pokretanje istrage. Izvor blizak Uredu predsjednika Milanovića išao je pak tako daleko da je takav čin prozvao “veleizdajom”. Podsjetio je kako je cijela zemlja odahnula kad su oslobođeni generali Ante Gotovina i Mladen Markač, da je bilo jasno kako je proces protiv Gotovine bio dirigiran na sličan način kao i proces protiv Blaškića te da takvo naknadno optuživanje suca koji je oslobodio Gotovinu smatra podvaljivanjem Hrvatskoj.

Odvjetnik Anto Nobilo istaknuo je jedan drugi argument zbog kojeg bi se moglo smatrati da upravo aktivisti ponekad selektivno “kroje” pravdu: “Blaškić je 2009. rješenjem Ministarstva pravosuđa rehabilitiran i ima se pravo, temeljem Zakona o rehabilitaciji, smatrati neosuđivanom osobom. Kao i svaka druga osoba protekom određenog broja godina on zakonski ne smije trpjeti nikakvu štetnu posljedicu zbog toga što je bio osuđen. Pojedinci iz Documente, prema tome, ne uvažavaju pravni sustav, osim kad im to paše. Dakle, po zakonu nitko ne može Blaškiću prigovarati, a onda se ni Milanoviću ne može prigovarati jer ga je primio.”

Inače, general Blaškić bio je prvi vojnik koji je reporteru BBC-a Martinu Bellu još u travnju 1993. rekao da je u Ahmićima počinjen strašan zločin, o tome je svjedočio kasnije i tijekom suđenja u Haagu, a za Večernji list je prošlog tjedna izjavio: “Želim reći da duboko suosjećam s ahmićkim, ali i sa svim žrtvama na jednoj i drugoj strani. Rijetko govorim o tome, ali i moj otac je poginuo na prvoj crti u tom proteklom sukobu, i bratić mi je stradao, i jedno malo groblje bi moglo biti od te rodbine do trećeg koljena i zato suosjećam, osobito kad posjećujem grobove svojih najmilijih pa dignem pogled i na druge ljude na tome groblju. Ali s druge strane ja sam devet godina proveo na Haaškom sudu dokazujući da zločin nikada nisam zapovjedio. Ne znam nikoga od optuženika tko je 166 sati svjedočio, ispitivan od tužitelja i sudaca u svom predmetu, a to možete učiniti samo ako vam je savjest čista. Uostalom, od 150 svjedoka nitko nije upro prst u mene, dapače bilo je i muslimana i časnika Armije BiH koji su pitali časni sud zašto ovaj čovjek ovdje sjedi.”