Nacional je dobio na uvid dijelove izvješća Financijske policije Bosne i Hercegovine iz 2015. o kriminalu koji se odvijao u Aluminiju Mostar, a koje otkriva kako su gramzljivost pojedinaca i korištenje resursa poduzeća u privatne svrhe, za osobne probitke i stjecanje vrijedne imovine, ali i kupovanje najluksuznijih stvari, samo dio golemog kriminala koji se odvijao u tom poduzeću čiji je suvlasnik, s 12 posto, i Vlada Republike Hrvatske. Dugogodišnji kriminal i iscrpljivanje resursa poduzeća koje je s politikom umreženim pojedincima iz HDZ-a BiH služilo za izvlačenje novca doveli su na kraju do njegovog prošlotjednog stečaja i najave gašenja proizvodnje, što je proizvelo nemjerljivu štetu jer je zbog specifičnih proizvodnih procesa za ponovno pokretanje proizvodnje sada potrebno uložiti 25 milijuna eura. Izvješće pokazuje kako su se na račun Aluminija obogatili pojedinci koji su imali snažnu političku podršku i veze s predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, a jedan od onih koji je najviše profitirao je Mijo Brajković, nekadašnji generalni direktor Aluminija, ali i bivši gradonačelnik ratnog Mostara i poslije jedan od najbližih suradnika Dragana Čovića, kojeg su opisivali i kao Čovićevu desnu ruku.

Brajkovićev slučaj u izvješću koje je Nacional dobio na uvid zauzima nekoliko stranica na kojima se opisuje kako je stekao vrijedan stan u Zagrebu, basnoslovne menadžerske nagrade, ali i nastavio raditi kao savjetnik poduzeća i ubirati unosne prihode i nakon prestanka direktorskog mandata. Sveukupno, samo na račun dodatne nagrade i vrijednosti stana Brajković je iz Aluminija izvukao vrijednost od oko milijun njemačkih maraka što bi danas iznosilo oko pola milijuna eura ili oko 375 tisuća kuna. U izvješću se opisuje kako je najprije 17. veljače 1999. za svega 12.644 DEM (njemačkih maraka) otkupio stan od 100 metara kvadratnih u ulici Kralja Zvonimira 15a 11/VI, koji je bio u vlasništvu Aluminija, a tri mjeseca kasnije, odnosno 20. svibnja 1999., Brajković je s Aluminijem zaključio Ugovor o zamjeni stanova kojim je taj “svoj” stan u Mostaru zamijenio za Aluminijev trosobni stan u Zagrebu, u stambenom objektu Lašćina, izgrađenom na k.č.br. 7880/6-7220 K.O. Grad Zagreb. U ugovoru je navedeno da su stanovi “jednake vrijednosti” pa potpisnici nemaju međusobnih potraživanja po osnovi eventualne naknade razlike u cijeni.

Brajković je od Aluminija za 12 tisuća DEM prvo otkupio stan u Mostaru, a potom u zamjenu dobio Aluminijev trosobni stan u Zagrebu koji je tvrtka platila 420 tisuća DEM, ali dobio je i stotine tisuća eura nagrada

Prethodno je u siječnju 1997. Upravni odbor Aluminija na čelu s predsjednikom Franjom Ljubićem donio odluku o kupnji tog stana na zagrebačkoj Lašćini, a riječ je o trosobnom stanu na drugo katu zgrade s garažom i spremištem, veličine 115,20 četvornih metara. Prodajna cijena po četvornom metru na dan sklapanja ugovora 26. veljače 1997. iznosila je 3650 DEM/m2, odnosno ukupno 420.480,00 DEM, što bi danas odgovaralo protuvrijednosti od 210 tisuća eura ili oko 1,5 milijuna kuna. Taj je stan Aluminij Mostar tada kupio od tvrtke GAMA–PRO iz Zagreba, a platio ga je u šest rata.

Drugim riječima, Uprava Aluminija dozvolila je da njihov direktor dobije 1,5 milijuna kuna vrijedan stan u Zagrebu a da uopće nije izvršena procjena vrijednosti stana u Mostaru koji je on prethodno otkupio za svega 12.644 njemačkih maraka, odnosno za oko 47 tisuća kuna. Zamjena je izvršena kao da je cijena stana u Mostaru jednaka cijeni stana u Zagrebu, i to u jednom od elitnijih kvartova. Brajković je naknadno, 24. veljače 2000. godine, platio tek 83.039,49 kuna na ime poreza na promet nekretnina u državni proračun Republike Hrvatske. Da stvar bude apsurdnija, budući da se Aluminij na taj stan očito nije mogao upisati temeljem Ugovora o zamjeni, Brajković i njegova supruga Dubravka, koja je bila vlasnica polovice stana, morali su potpisati darovni ugovor. U darovnom ugovoru stoji da je cijena te nekretnine 100 tisuća njemačkih maraka. Drugim riječima, za svoj stan u Mostaru vrijedan svega 100 tisuća njemačkih maraka Mijo Brajković i njegova supruga dobili su stan u Zagrebu vrijedan 420 tisuća maraka, odnosno dobili su čak četiri puta veću vrijednost. S tim da supružnici Brajković stan u Mostaru nisu platili sto tisuća njemačkih maraka nego svega 12.644. No tu nije kraj. Stan koji su bivši direktor i njegova supruga “darovali” Aluminiju Mostar bio je u takvom stanju da je Aluminij u njegovu adaptaciju morao uložiti dodatnih 110 tisuća njemačkih konvertibilnih maraka, a radove na adaptaciji izvodila je tvrtka KROR d.o.o. Posušje. Takav preuređeni stan Aluminij je odmah potom preprodao kupcu Marku Grbešiću i to za svega 180 tisuća konvertibilnih maraka, iako su samo za adaptaciju dali 110 tisuća konvertibilnih maraka, a ostao je bez stana u Zagrebu vrijednog 420 tisuća maraka, koji je pripao Brajkoviću. Brajković je taj stan na Lašćini poslije također prodao i na njemu dodatno zaradio, a i danas živi u Zagrebu.

No milijun i pol kuna vrijedan stan u elitnijem dijelu Zagreba nije sve što je Brajković dobio od Aluminija. Za vrijeme obnašanja svog mandata on je imao menadžerski ugovor kojim mu je određena plaća u visini “pet i pol prosječnih plaća tekućeg mjeseca Aluminija d.d. Mostar”. Uz to, imao je pravo korištenja službenog automobila, službenog telefona i mobilnog uređaja, pravo na usavršavanje o trošku Društva za razdoblje koje odredi Nadzorni odbor svojom posebnom odlukom, pravo na životno osiguranje i ovlaštenje za ostvarivanje svih naknada, prava i obveza kao što su, među ostalim, troškovi službenih putovanja, reprezentacije i marketinga. Menadžerski ugovor Brajković je s Aluminijem potpisao 26. veljače 2004., nakon što je od tvrtke već dobio vrijedan stan u Zagrebu. Temeljem takvog ugovora Brajković je već sljedeće godine od tvrtke dobio dvije vrijedne nagrade i to povodom odlaska u mirovinu. Nadzorni odbor donio je 28. prosinca 2005. odluku broj 13916/05 da se direktoru Društva Miji Brajkoviću isplati iznos od 100 tisuća eura na ime nagrade, a u točki II je naglašeno da će se isplata izvršiti do 31. siječnja 2006. godine. U obrazloženju odluke stajalo je sljedeće: “S obzirom na posebne zasluge direktora Društva, mr. Mije Brajkovića za ponovno pokretanje Aluminija d.d. Mostar, kao i njegovog nemjerljivog doprinosa tijekom modernizacije Tvornice i uspješne suradnje sa svjetskim tvrtkama, što je rezultiralo da je Aluminij d.d. Mostar priznat i poštovan na svjetskom tržištu aluminija kao vrlo respektabilna tvrtka, odlučeno je kao naprijed.” Odluku je potpisao predsjednik Nadzornog odbora Ivo Lasić. Temeljem te odluke Miji Brajkoviću isplaćena je protuvrijednost od sto tisuća eura, odnosno 195.583,00 konvertibilnih maraka na osobni račun, a uz to i porez na dodatna primanja u visini 68,97 posto, odnosno 134.893,60 KM.

Iako je Brajković nagradu primio 10. siječnja 2006., i to povodom odlaska u mirovinu, Nadzorni odbor donio je odluku da on u radnom odnosu ostaje do 30. travnja 2004. godine te da se s njim treba zaključiti poseban Ugovor o daljnjem angažmanu u Aluminiju, uz obrazloženje da je proces privatizacije u tijeku. Potom je 27. srpnja 2007. Nadzorni odbor donio odluku da direktor Mijo Brajković ostaje u radnom odnosu do potpisivanja ugovora o kupoprodaji 88 posto kapitala Društva između Agencije za privatizaciju Federacije BiH i Aluminija dd. Mostar te budućeg kupca. Ta se odluka mogla poništiti jedino u slučaju zastoja ili prekida procesa privatizacije. No Brajković je i dalje ostao u radnom odnosu pa je potom Nadzorni odbor 19. listopada 2007. donio odluku da se njemu isplati dodatni iznos od 100 tisuća eura i to na ime nagrade, uz sljedeće obrazloženje: “S obzirom na izvanredne proizvodne rezultate Aluminija d.d. Mostar u kojima je nemjerljivo sudjelovao direktor Društva mr. Mijo Brajković i koji je svojim radom i zalaganjem dao veliki doprinos da se modernizacija tvornice uspješno završi, kao i njegov veliki udjel u povećanju ugleda Aluminija d.d. Mostar, kao značajne tvrtke na svjetskom tržištu aluminija, odlučeno je kao naprijed.” Odluku je ponovno potpisao Ivo Lasić, predsjednik Nadzornog odbora. Brajkoviću su isplaćene 195.583 konvertibilne marke, to jest protuvrijednost u iznosu od 100 tisuća eura, a porez je plaćen u iznosu 134.893 konvertibilne marke. Potom je mandat Brajkoviću produljen, kao i njegov menadžerski ugovor, a sve to do završetka procesa privatizacije. Nakon toga, 30. travnja 2009. Aluminij je s Brajkovićem potpisao Ugovor o pružanju usluga specijalnog konzultanta na planu strateškog razvoja Aluminija. Brajković je za sudjelovanje u kreiranju osnovne politike i plana poslovanja društva kao i za sudjelovanje i predlaganje rješenja u domeni nabavke strateških sirovina, poput glinice i struje, dobivao 10 tisuća konvertibilnih maraka neto mjesečno, odnosno oko pet tisuća eura, što bi u kunama iznosilo oko 37 tisuća kuna. No da bi Brajković mogao obavljati toliko zahtjevne poslove, Aluminij mu je odlučio dati na korištenje postojeći stan u Mostaru, službeni automobil kao i poslovni prostor, a bila su mu plaćena i sva službena putovanja.

No budući da je u međuvremenu Brajkoviću prestao službeni radni odnos u Aluminiju, u kojem je u tom trenutku bio angažiran kao vanjski konzultant, ali sa svim privilegijama koje je imao i ranije, tvrtka je smatrala da Brajković, koji je već dobio i dvije nagrade u iznosima od po sto tisuća eura, zaslužuje i otpremninu zbog odlaska u mirovinu, na što je po menadžerskom ugovoru također imao pravo, pa mu je ona i isplaćena i to u iznosu od 1,15 milijuna kuna, odnosno u protuvrijednosti od 310.731 konvertibilne marke. U bruto iznosu Aluminij je za Brajkovićevu otpremninu iskeširao 496.564 konvertibilne marke.

U zaključku izvješća Financijske policije navodi se, međutim, da se Nadzorni odbor pri donošenju odluka o dodjeljivanju specijalnih nagrada Brajkoviću pozvao na članak 74 Statuta u kojemu se navodi o čemu Nadzorni odbor može i treba odlučivati. Međutim, kako se tvrdi u izvješću, u navedenom se članku niti pod jednom točkom ne navodi odlučivanje o isplatama posebnih nagrada te se odluke o isplatama tih posebnih nagrada smatraju potencijalnom štetom za Aluminij u iznosu od 391.166 konvertibilnih maraka.

No u vremenu dok je Brajković bio na visokoj funkciji u Aluminiju, donesene su još neke sporne odluke povezane s kupovinom nekretnina. Riječ je o kupnji poslovnog prostora na zagrebačkom Črnomercu, na raskrižju Grahorove i Ulice grada Mainza. Poslovni prostor veličine 177,09 četvornih metara na prvom katu te zgrade kupljen je 1998. od tvrtke Tempo za iznos od 2,7 milijuna kuna, odnosno po cijeni od 14 tisuća kuna po četvornom metru. Odobrenje za taj posao dao je 11. lipnja 1999. tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova Ivo Sanader. On je zapravo dao suglasnost da se Aluminij, kao pravna osoba sa sjedištem u Bosni i Hercegovini, može upisati kao vlasnik nekretnina na području Republike Hrvatske. No u međuvremenu je sklopljen dodatak Ugovoru u kupoprodaji kojim je Aluminij dužan platiti Tempu dodatnih 920.035 kuna, odnosno 236.255 DEM. Nekoliko godina kasnije, 19. srpnja 2005. godine Nadzorni odbor Aluminija donosi odluku o prodaji tog poslovnog prostora tvrtki FE–AL Hrvatska d.o.o. iz Zagreba, ali za manju cijenu od one po kojoj je prostor kupljen. Financijska policija o tim je poslovima zaključila sljedeće: poslovni prostor plaćen je za čak 153.273 eura više od vrijednosti koju je procijenilo Ministarstvo financija Republike Hrvatske, a potom je prodan za čak 61.950 eura manje od kupovne cijene.

O svim sumnjivim transakcijama u Aluminiju 2015. je sastavljeno izvješće Financijske policije BiH koje je potom proslijeđeno u Tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona, ali ništa se nije dogodilo

Ovaj posljednji slučaj govori o tome da Aluminij nije namirivao samo svoje lokalne dužnosnike nego se plaćanjem znatno povećanih cijena za nekretnine očito plaćalo i neke druge usluge. O svim tim sumnjivim transakcijama bilo je 2015. sastavljeno detaljno izvješće Financijske policije Bosne i Hercegovine koje je potom proslijeđeno u Tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona Bosne i Hercegovine. No, koliko je poznato, ništa se po pitanju istraga dalje nije događalo niti je zbog sumnjivih i nezakonitih transakcija, kojima je u konačnici oštećen Aluminij Mostar, itko odgovarao.

Nacional je poslao upite i Ministarstvu unutarnjih poslova i Federalnoj upravi policije Bosne i Hercegovine, Ministarstvu financija kao i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine te Tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona. Do zaključenja broja došla su tek dva odgovora. U prvom nas Ministarstvo unutarnjih poslova upućuje na Federalnu upravu policije, a u drugom Federalna uprava policije na Tužilaštvo. No Tužilaštvo na upit nije odgovorilo. No, zato je Dragan Čović ovih dana licemjerno izjavio: “Oni koji danas pokušavaju, a godišnje su isisavali desetine milijuna maraka, zaštiti svoju poziciju poručujem da je neće moći zaštiti.” Pritom je odbacio bilo kakvu vlastitu odgovornost.