Kada je bivši talijanski premijer Giuseppe Conti 9. ožujka prošle godine naredio uvođenje do tada neviđenih mjera zatvaranja cjelokupnog talijanskog gospodarstva, ali i zabrane izlaska talijanskog stanovništva iz svojih domova, Italija je ušla u najveću krizu nakon Drugog svjetskog rata. Deseci tisuća slučajeva dnevno i stotine umrlih prisilile su tadašnju vladu Pokreta 5 zvjezdica i Lige na potpuno zatvaranje, što je dovelo i to velike gospodarske krize. Godinu i pol kasnije Italija živi normalnim životom nakon što su već tijekom ljeta ukinute gotovo sve restrikcije te pokrenuta kampanja za cijepljenje što većeg broja stanovnika ove države. Otvoreni su disko klubovi, održavaju se koncerti, publika se vratila na nogometne utakmice, a vratili su se i mnogobrojni turisti što je, kao i u Hrvatskoj, izuzetno važno za talijansko gospodarstvo.

No postoji i jedna velika razlika između Italije i Hrvatske, u Italiji je krajem prošlog tjedna na dnevnoj bazi zabilježeno oko pet tisuća novih slučajeva zaraze covidom-19, dakle tek nešto više nego u Hrvatskoj gdje se posljednjih dana ta brojka kreće oko 4500. Kako u Italiji živi oko 60 milijuna ljudi razlika je i više nego očita, a to konkretno znači da je na 100 tisuća stanovnika u Italiji oko 50 pozitivnih, dok je u Hrvatskoj ta brojka iznad 500. Za Hrvatsku je posebno zabrinjavajući i podatak da je tijekom prošlog tjedna prvi put pretekla Italiju po broju umrlih na 1.000.000 stanovnika od početka pandemija koronavirusa. Naime, po posljednjim podacima u Hrvatskoj je na milijun stanovnika 2222 umrlih, a u Italiji 2191. Budući da je Italija dugo bila u samom vrhu svjetskih zemalja po broju umrlih, ovaj podatak pokazuje da su u toj zemlji uspješno preokrenuli trendove i da je Italija uz Portugal, Dansku i Švedsku postala jedna od predvodnica Europske unije u borbi protiv covida-19.

Predsjednik talijanske Vlade Mario Draghi preuzeo je premijersku fukciju u veljači ove godine, a u parlamentu ima podršku širokog spektra stranaka od ljevice do desnice. FOTO: EPA/RICCARDO ANTIMIANI

Razloga za to je mnogo, no analitičari u Italiji, ali i u ostatku Europske unije složit će se da možda i najveće zasluge za to ima aktualni talijanski premijer Mario Draghi koji je preuzeo premijersku funkciju u veljači ove godine nakon što se raspala vlada Pokreta 5 zvjezdica i Lige. Draghi je danas na čelu vlade koju podržavaju stranke od ljevice do desnice. Od socijaldemokrata do Salvinijeve Lige, a iako su mnogi predviđali da se takva vlada neće održati ni nekoliko mjeseci, sada se već spekulira da bi Draghi vrlo lako mogao ostati premijer do kraja mandata 2023. Razlog je vrlo jednostavan. Draghi je, naime, u kratkom razdoblju uspio preokrenuti trendove u borbi protiv pandemije, ali i gospodarske trendove jer je vješto ispregovarao da Italiji pripadnu velika sredstva iz europskih fondova za oporavak.

Uz sve to Draghi je uspio zadobiti i povjerenje stanovnika Italije koji su se cijepili u velikom broju te je to glavni razlog zašto Italija danas ima gotovo jednak broj slučajeva kao i Hrvatska, iako ima 60 milijuna stanovnika, a Hrvatska manje od četiri milijuna. Naime, u Italiji je do sada dvostrukom dozom cijepljeno oko 75 posto stanovništva, dok je s jednom dozom cijepljeno oko 80 posto. To znači da se može očekivati da će brojka cijepljenih do kraja godine doći i blizu 85 posto, što je u rangu nekih skandinavskih zemalja. Dakle, tradicionalno skeptični Talijani u ovome su se primjeru pokazali vrlo odgovorni te su se poučeni katastrofalnim iskustvom od prošlog proljeća kada su kamioni talijanske vojske prevozile ljesove preminulih iz Bergama, odlučili cijepiti. Koliko je Draghijeva kampanja za cijepljenje bila uspješna najbolje pokazuje i primjer ekonomski možda i najrazvijenije talijanske pokrajine Lombardije. U toj je pokrajini, koja otprilike ima 2,5 puta više stanovnika od Hrvatske, prošloga tjedna u prosjeku dnevno zabilježeno oko 500 novih slučajeva covida-19, dok je broj umrlih u proteklom tjednu prosječno iznosio dva smrtna slučaja dnevno.

Razlog ovakvih brojki u Lombardiji može se pronaći u činjenici da je u toj pokrajini broj cijepljenih s dvije doze gotovo 90 posto. I dok se u Hrvatskoj gotovo uopće ne govori o cijepljenju mladih od 12 do 18 godina te mnogi i na spomen te ideje govore u nacionalnom ustanku ako se Vlada usudi cijepiti mlađe od 18 godina, brojka cijepljenih u toj grupaciji u Italiji je fascinantna jer se čak 66,79 posto mladih između 12 i 18 godina cijepilo s dvije doze.

Službene brojke cijepljenih u Italiji koncem prošloga mjeseca pokazivale su da je u toj državi s dvije doze cijepljeno čak 66,79 posto mladih između 12 i 18 godina. FOTO: GUGLIELMO MANGIAPANE/REUTERS/PIXSELL

Svi ovi podaci pokazuju da je vlada okupljena oko Draghija napravila veliki posao u borbi protiv covida-19 te da danas mnogi u talijanskom premijeru vide čovjeka koji bi u europskoj politici mogao popuniti prazninu koja je nakon povlačenja iz politike ostavila njemačka kancelarka Angele Merkel, iako se prije samo nekoliko mjeseci to činilo gotovo nemoguće. Naime, do dolaska Draghija na vlast činilo se da su populizam i suverenizam u Italiji nezaustavljivi te je velik broj analitičara smatrao da će pandemija zadati smrtonosni udarac liberalno-demokratskom uređenju, pravnoj državi i institucijama sistema u Italiji.

Međutim, dogodilo se baš suprotno – zahvaljujući Draghiju, predstavnička demokracija sa svojim institucijama i liberalnim načelima je pokazala da je i dalje najmanje loš od svih političkih sustava i da nijedan drugi sustav ne može garantirati tako visoki stupanj prava, blagostanja, slobode i sigurnosti.

Aktualna talijanska vlada je pokazala da nacionalni interesi, javno zdravlje i pravna država mogu funkcionirati na vrlo visokoj razini i to uz visoki postotak cijepljenih stanovnika i dosljednu primjenu mjera suzbijanja pandemije, uključujući i uvođenje obaveznih toliko osporavanih “zelenih propusnica” čak i na radnim mjestima. Dugim riječima, u samo nekoliko mjeseci Italija je postala primjer kako se boriti protiv pandemije koronavirusa.

Uspješna borba protiv pandemije tako je u prvi plan ponovno gurnula bivšeg direktora Europske središnje banke, danas 74-godišnjeg Draghija. Talijanski premijer proteklog je vikenda u Rimu ugostio čelnike 20 najrazvijenijih europskih zemalja koji će u glavnom gradu Italije raspravljati baš o borbi protiv pandemije, ali i o klimatskim promjenama.

Talijanski premijer ugošćuje svjetske lidere u situaciji u kojoj ima podršku čak 63 posto stanovnika Italije, što je puno viša potpora od one s kojom se može pohvaliti velika većina državnika članica skupine G-20. Vjerojatno je i ta potpora razlog sve veće nervoze na talijanskoj desnici koja je bila uvjerena da će na idućim izborima bez većih problema osvojiti vlast. Matteo Salvini, predsjednik Lige, već je isplanirao da će Draghi iduće godine zamijeniti Sergia Mattarellu na mjestu predsjednika Italije i da će desnica predvođena njegovom Ligom i još radikalnijom Braćom Italije Giorgije Meloni preuzeti vlast na prijevremenim izborima. No sve je izvjesnije da će Draghi svoj mandat odraditi do kraja, odnosno do 2023., a ako nastavi s ovakvim rezultatima lako je moguće da potpora desnici do tada još više okopni.

Draghi je u početku svog mandata bio izbor lidera talijanskih političkih stranaka zbog ogromnog novca iz europskog Fonda za oporavak “Next generation EU”, a ne zbog borbe za suzbijanje pandemije koronavirusa. Preko 200 milijardi eura koje su namijenjene Italiji vezano je za reforme, dobru vladavinu, suzbijanje korupcije i efikasnu i namjensku upotrebu novca. Bivši šef ESB-a bio je idealna osoba za takvu poziciju i u Rimu su bili svjesni da boljeg čovjeka od Draghija za ovaj posao nemaju. Jednostavno, nije bilo boljeg rješenja od čovjeka koji je spasio euro i EU za vrijeme posljednje globalne financijske krize. Međutim, malo tko je očekivao da će se Draghi pokazati i kao izuzetan lider u borbi protiv pandemije te da će u kratkom vremenu postati popularniji od lidera ljevice i desnice.

Dakle, Italija je tražeći “bankara” koji bi joj osigurao siguran priljev stotina milijardi eura iz fondova EU-a, pronašla najboljeg mogućeg “generala” u borbi protiv covida-19. Bez potrebe da se dodvorava biračima, interesnim grupama, strankama koje podržavaju njegovu vladu u parlamentu, naoružan polustoljetnim iskustvom koje je stekao u najvažnijim državnim i bankarskim institucijama, naviknut na pregovore i traženje kompromisa u teškim trenucima, Draghi je doslovno u šest mjeseci preokrenuo Italiju. Od neefikasne, svadljive, korumpirane zemlje podijeljene sukobom raznoraznih interesnih grupacija, Draghi je pretvorio Italiju u zemlju-model u borbi protiv pandemije koronavirusa i to jer mu je od početka bilo jasno da postoji samo jedan način da se obuzda pandemija i omogući pokretanje ekonomije – a to je cijepljenje.

Talijanski premijer Mario Draghi proteklog vikenda u Rimu je ugostio čelnike 20 najrazvijenijih zemalja svijeta, među kojima su bili i Angela Merkel, Emmanuel Macron i Boris Johnson. FOTO: GUGLIELMO MANGIAPANE/REUTERS/PIXSELL

Jedan od prvih Draghijevih poteza bio je imenovanje generala Francesca Paola Figliuoloa na čelo kampanje za cijepljenje građana. Za samo nekoliko tjedana je oformljena najefikasnija mreža za masovno cijepljenje građana u Europi. Na početku kampanje cijepljenja postavljen je vrlo jasan cilj: cijepiti 80 posto stanovništva do kraja godine i stvoriti uvjete za ukidanje izvanrednog stanja zbog pandemije.

Uz bezrezervnu podršku vlade, koja se pokazala ne samo sposobnom da osigura potrebne količine cjepiva već i da brzo reagira na probleme nastale zbog cjepiva AstraZeneca koje je vrlo brzo zamijenjeno sa svim ostalim cjepivima koje je odobrila Europska agencija za lijekove (EMA), general Figliuolo je napravio organizacijski savršeni stroj koji je dnevno cijepio preko pola milijuna ljudi.

Ono što je bilo gotovo jednako važno i u čemu je talijanska vlada također napravila puno bolji posao od, primjerice hrvatske vlade, borba je protiv lažnih vijesti koje su plasirane iz tzv. antivakserskih krugova. Poput hrvatskog, tako je i talijansko društvo vrlo podložno raznim teorijama zavjere, čak i mnogo više nego što je to slučaj u drugim članicama EU-a. Međutim, koordinirani rad na izvještavanju i pravovremenom raskrinkavanju antivakserske propagande u medijima dalo je odlične rezultate. Subverzivne grupe nisu uspjele raširiti svoj utjecaj i ostale su gotovo bez ikakva utjecaja na talijansko društvo. Uspješna kampanja cijepljenja vrlo je vjerojatno i rezultat Draghijevog stava da iz odlučivanja gotovo eliminira stranke poput Lige i Braće Italije, čiji birači uglavnom i spadaju u antivakserske skupine.

Zato su i one promijenile strategiju i transformirali se u “antigreenpassere”, odnosno protivnike uvođenja tzv. covid-putovnica bez kojih se danas ne može pristupiti radnom mjestu u cijeloj Italiji. Draghi je prvo uveo obaveznu upotrebu “greenpassa” na svim zatvorenim javnim mjestima i u prijevozu, izuzev gradskog, koja je na snazi od 1. rujna. Zatim je od sredine listopada “zelena propusnica” postala obvezna i za sve radnike, bez obzira na to jesu li zaposleni u državnom ili privatnom sektoru, a obvezna je čak i za njegovatelje starih ili bolesnih osoba u privatnim kućama. Bez zelene propusnice se može ući samo u dućane, samoposluge i gradski javni prijevoz.

Na optužbe da je sa zelenim propusnicama uveo diktaturu, Draghi je odgovorio: “Koliko ja znam, diktatura je tamo gdje manjina nameće volju većini i vlada njome. Ovdje imamo upravo suprotnu situaciju, ogromna većina je za uvođenje ove propusnice, a manjina se buni protiv njih. Budući da smo pravna država, mi smo osigurali pravo glasa i pravo na prosvjed manjini.”

Najteži ispit Draghijeva vlada je položila u Trstu i Genovi, u dvije najznačajnije luke i najveće ekonomske žile kucavice. Koliko je pokret antivaksera jak u Trstu govori podatak da su na nedavnim lokalnim izborima osvojili gotovo pet posto glasova te su ušli su u gradsku skupštinu, a postotak necijepljenih građana u Trstu četiri puta je veći od nacionalnog prosjeka. Izvršna vlast u Rimu se nije pokolebala pred prijetnjom štrajka zbog uvođenja zelenih propusnica, što se pokazalo i ispravnim jer se prosvjed razvodnio, a nakon njega je u Trstu ostala samo razjarena manjina antivaksera koju su nahuškali ekstremni desničari te puno veći rast slučajeva novozaraženih nego u ostatku Italije.