Što bi Miroslav Krleža rekao da je znao da će jedno njegovo marginalno pismo toliko inspirirati jednog stručnjaka za književnost da će na tome temeljiti svoju knjigu i ponuditi jednu novu raščlambu njegovog djela? Bi li se tome narugao kao kakvoj ezoteričnoj teoriji ili bi dobio neke vrijedne povratne uvide u vlastito stvaralaštvo?

Miroslav Krleža poslao je 2. kolovoza 1936. pismo svome prijatelju i suradniku, srpskom pjesniku, esejistu i književnom kritičaru Marku Ristiću, predvodniku nadrealizma u srpskoj književnosti. Iako bez ozbiljnijeg povoda i sadržajno poprilično irelevantno, to pismo-kolaž na formalnoj je razini originalno i predstavlja kombinaciju teksta, materijala iz novina i Krležinih ilustracija. Sedamdeset godina kasnije Predrag Brebanović, docent na beogradskom Filološkom fakultetu, u knjizi “Avangarda krležiana” (Jesenski i Turk, studeni 2016.), predstavljenoj na upravo održanom zagrebačkom Festivalu Miroslav Krleža, obračunao se s dosadašnjim tumačenjima Krleže, uglavnom akademskog predznaka.

Prema dominantnim shvaćanjima, Krleža je pisac koji je bio avangardan samo na svojim književnim počecima, da bi kasnije sam eksplicitno i u više navrata kritizirao taj najradikalniji vid modernizma. Time je olakšao struci da ga smjesti u okvire (nacionalnog) kanona, a u njegovoj slojevitoj poetici naglašava ono tradicionalno, realistično pa čak i građansko. Pismo Ristiću, taj eksperimentalni san, za Brebanovića nije slučajnost, nego iznimna omaška koja potvrđuje pravilo, dokazujući da je Krleža u neku ruku bio nesvjesni avangardist. A da se pismo ne bi izgubilo u labirintu akademizma i ostalo puka teorijska poslastica za ljubitelje književnosti i novih tumačenja zaslužna je, dakako, politika, to naličje umjetničke avangarde. Ne samo da Brebanović nastoji uzdrmati samorazumljivo shvaćanje da je Krleža isključivo klasik, a ne avangardist, nego polazeći od ideje da avangarda po svojoj prirodi teško može biti usko nacionalna, on oznaci “avangardist” želi pridodati odrednicu “jugoslavenski”, čime čitatelja trenutno prebacuje na ideološki teren tvrdeći da je Krleža primarno jugoslavenski avangardist, a sekundarno hrvatski klasik. Političko-ideološki naboj vidljiv je i u zaključnoj rečenici predgovora knjige: “Vrijeme je da Krležu vratimo “ovim kraljevstvima”, kako bi se ona napokon vratila njemu, a samim time i jedna drugima.”

Pismo koje je Krleža poslao Ristiću čuvalo se u Arhivu SANU. Tek je usputno spominjano sve dok nije javno izloženo u sklopu izložbe u Likovnoj galeriji Kulturnog centra Beograd (KCB), gdje je 2012. “Festival jednog pisca” bio posvećen upravo Krleži. Nakon promjene vlasti u Srbiji te godine, smijenjena je ravnateljica KCB-a, a politički pipci obustavili su festival za budućnost, možda i zato što se održao u znaku autora koji je bio hrvatski i jugoslavenski, a ne srpski. Brebanović je u knjizi opisao mini-hajku koja je, kako je napisao, razotkrila simptome krležofobije, kroatofobije i jugofobije. “Neke reakcije bile su skandalozne. Prednjačili su Vladimir Kecmanović u Politici i Marinko Vučinić na internetskoj stranici Nove srpske političke misli. Tijekom jeseni pridružio im se i pretenciozniji Milo Lompar koji se u feljtonističkoj anatemi iz tjednika Pečat na Krležu oborio kao na Srbožderova Goebbelsa, prokazujući Enciklopediju Jugoslavije kao antisrpsku zavjeru (ah, zato su ju u Hrvatskoj otpremili u rezalište?) i krenuo vitlati svojim “srpskim” stajalištem. Sva trojica demonstrirala su ono što je Milan Bogdanović nazvao mentalitetom šovinističkih fosila”, napisao je Brebanović u knjizi.

Teatrologinja Lada Čale Feldman s Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu za Nacional je odgovorila u čemu se sastoji vrijednost ove knjige kada je riječ o tumačenju Krleže. “Kolega Brebanović pokazuje da bi trebalo iščitati Krležin opus kroz avangardistički ključ, čak i tamo gdje nam se čini, kao u dramskom ciklusu o Glembajevima, da je posrijedi realistički modus. Iz njegovih teza proizlazi da nije u pitanju pristajanje uz neku konkretnu varijantu povijesne avangarde, nego da je posrijedi konstitutivna avangardnost Krležina teksta u smislu izmještenosti iz svoga vremena i proročkog karaktera njegove književnosti. U nastavku elaboracije, autor to povezuje i s drugim aspektima Krležina angažmana, prije svega lijevoga, a zatim i angažmana koji ide u prilog nečemu što Brebanović zove optimalnom projekcijom, a to bi bio jugoslavenski kulturni prostor. Knjiga nastoji pokazati da Krležu u geopolitičkom smislu ne obilježava srednjoeuropski kompleks, na čemu se inzistiralo u hrvatskoj akademskoj krležologiji, nego da ga kao avangardista obilježava ta utopija Jugoslavije kao koncepta koji se prvenstveno odnosi na prekogranično razumijevanje i duhovno-kulturne veze te u tom smislu ima za njega emancipatorski potencijal”, istaknula je Lada Čale Feldman koja se slaže s autorom knjige u vezi toga da je Krleža izuzetna figura koja dolazi iz budućnosti i bolje čita nas nego što smo mi kadri čitati njega.

Ona smatra da će ova knjiga uzbuniti duhove koji žive u pretpotopnim vremenima, one koji se drže okamenjenih koncepata i zapečenih pojmova. “Pobunit će se svi koji žele pojednostaviti stvari, a nisu skloni reorganizaciji mišljenja. Brebanović nas samo navodi da preispitamo koncepte Jugoslavije i književnosti te avangardnog i tradicionalnog u književnosti. Mislimo da u potpunosti znamo što su Krležina Jugoslavija, Krleža i nacionalni interes, ali naš se nacionalni interes sastoji u tome da održavamo Krležu kao živog pisca, otvorenog i širokih obzora, u skladu s idejom Festivala Miroslav Krleža. Umjesto da radimo na toj širini, želimo ga sabiti u uske okvire, čime ne činimo uslugu ni njemu niti sebi. Koncept književnosti koja je uvijek ispred svoga vremena u estetskom, političkom i etičkom smislu, to je smisao riječi avant-garde”, podcrtala je Lada Čale Feldman.

Najnoviji doprinos teoriji o Krleži Predraga Brebanovića pokazuje da književnost uistinu jest otvorena za različita tumačenja. Ipak, može se dobiti dojam da je njegovo tumačenje više demonstracija znanja, zanimljiva stila i teorijskih vratolomija nego verzija koja ima čvrsto uporište, ali i da je uvjetovano autorovim svjetonazorom te književnim ukusom i senzibilitetom. No nije li to slučaj sa svakim tumačenjem? Imajući u vidu snažan političko-ideološki naboj ove knjige, kao i činjenicu da je nemoguće govoriti o Krleži kao književnoj veličini bez spominjanja njegova svjetonazora i političkog djelovanja, potrebno je spomenuti knjigu teatrologinje i profesorice na Odsjeku za kazališnu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku Sanje Nikčević: “Mit o Krleži: ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu”. Za razliku od Brebanovićeve knjige, Sanja Nikčević nije imala ambiciju osvježiti uvid u književnost Miroslava Krleže, nego ga portretirati kao medijsku i kulturološku činjenicu kroz koju se reflektiraju svjetonazorske podjele u hrvatskom društvu. Pojednostavljeno rečeno, Sanja Nikčević smatra da krležoduli uzdižu Krležu kao pisca preko svake mjere, dobrim dijelom zato što im je svjetonazorski kompatibilan, dok ga krležoklasti negiraju kao autora zbog toga što u njemu isključivo vide jugoslavena i komunista. Posebno je zanimljivo to da je prema terminologiji Sanje Nikčević Velimir Visković reprezentativni krležodul, dok tog protagonista hrvatske medijsko-kulturne scene Brebanović u svojoj knjizi navodi kao jednog od krivaca što je Krleža prisilno stavljen pod “staklenik nacionalne književne baštine” nakon što se Jugoslavija raspala. Iz toga proizlazi nevjerojatan zaključak da bi onaj isti Visković kojeg u Hrvatskoj, gledano s desnice, prati reputacija jugonostalgičnog ljevičara, prema Brebanovićevu gledištu praktički bio vođen nacionalističkim motivima.

Što o knjizi “Avangarda krležiana” kaže Sanja Nikčević, autorica koja je knjigom “Mit o Krleži” nastojala argumentirati da se Krleža kao pisac, njegova književnost i autentično krležofilstvo drugih gube u ideološkim ratovima? “Ono što je meni jako zanimljivo u vezi ove knjige jest to što ona dokazuje da su priče oko Krleže izrazito političke, s obzirom na to da i kolega Brebanović nastavlja tu tendenciju. On je krležodul, netko tko smatra da je Krleža neadekvatno afirmiran i da svi koji ga tumače, čak i oni koji ga vole, to ne čine dovoljno dobro. U knjizi sam se bavila hrvatskom situacijom i medijskom reprezentacijom Krleže, ali sam spomenula da i na ostatku prostora bivše Jugoslavije postoje krležoduli koji također pripadaju nekakvoj projugoslavenskoj opciji. Nevjerojatno je da postoje još veći krležoduli kojima naši krležoduli, kao što je Visković, nisu dovoljno pravovjerni”, istaknula je Sanja Nikčević.

Kapitalizam, ne kao ekonomska činjenica nego kao društveni i duhovni fenomen koji mijenja karakter kulture, književnost ne čini ni avangardnom niti tradicionalnom, nego jednostavno beživotnom. U tom smislu razumljivo je prizivanje Jugoslavije kao kulture, jednog bujnog književno-kulturnog života, polemičnosti, književnih i političkih rasprava u kojima su sudjelovali protagonisti kao što su Danilo Kiš, Mirko Kovač, Borislav Pekić i Filip David te sveopćeg intelektualnog vrenja čiji je lakmus papir (i) jedno egzotično pismo dvaju književnika koje je “ispalo” iz službene književne povijesti. Ako se ustvrdi da je danas, u doba festivalizacije književnosti, došlo do kulturne regresije, onda je u knjizi o kojoj je riječ nedostatno odgovoreno na pitanje nalazi li se “avangardno” zapravo u Jugoslaviji ili u socijalizmu. Je li onaj, u tranziciji izgubljeni, osjećaj da je književnost važna odraz toga što je Jugoslavija zamijenjena Hrvatskom ili socijalizam kapitalizmom? Treba pažljivo i zasebno definirati pojmove koji, iako su bili slijepljeni u povijesnom kontekstu jugoslavenskog socijalizma, nisu istoznačnice. Ako se klica avangarde, te poetske snage koja djela rijetkih autora prenosi u budućnost, nalazi u ideji Jugoslavije onda ostaje Brebanovićev zaključak da je Krleža prvenstveno jugoslavenski (avangardni) pisac. Ako se, pak, modernizacijski potencijal nalazi u ideji socijalizma, onda Krleža može biti više europski nego jugoslavenski (avangardni) pisac, čime bi se potvrdila dosadašnja “znanost o Krleži”, prodrmana u knjizi “Avangarda krležiana”. Tako bi se moglo zaključiti da svoditi Krležu na “jugoslavenstvo” ili “hrvatstvo”, ovisno o političkim preferencijama, samo predstavlja dvije redukcije suprotnog ideološkog predznaka i da to u određenom smislu znači osiromašiti sve ono totalno i sveobuhvatno u Krležinu opusu. A to je ono što nadilazi kako (jugoslavenski) prostor tako i kategoriju vremena.